Na video snimku koji nikada nije prikazan u Srbiji o osnivačkom sastanku HDZ (video traka se može naći u Arhivu otvorenog društva Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti) na kući ispred koje sede vrhovnici novopečene HDZ sa Tuđmanom u gro planu (osnivački sastanak je bio konspirativne prirode i zato nije održan u dvorani Lisinski) stoji ustaška zastava iz Drugog svetskog rata. Ta zastava se jasno razlikuje od "demokracijske" hrvatske zastave jer se na ustaškoj zastavi nalazi šahovnica koja pokriva samo "bilo" polje zastave i bez krune je. Ipak, krucijalo obeležje Pavelićeve šahovnice je činjenica da šahovničarska polja počinju u gornjem levom uglu sa belim a ne sa crvenim poljem i čitava šahovnica ne prelazi belu traku. Poznavaoci povijesne šahovnice naravno dobro znaju da je i ovakva "bilo-crvena" a ne samo "crveno-bila" šahovnica postojala u hrvatskoj povijesti ali isto je tako dobro poznato da je samo ovakva "bilo-crvena" šahovnica koja se nalazi isključivo u okvirima bele štrafte korišćena u HDH. I baš takva "poglavnikovska" šahovnica je stajala iznad glava Tuđmana i ostatka HDZ vrhovničke klike na njenom osnivačkom sastanku. Uzgred, u čitavoj hrvatskoj povijesti se nikada "kuna" kao zvanična državna moneta nije koristila sem u dva slučaja: u Pavelićevoj i Tuđman-Mesićevskoj Hrvatskoj. I posle se Hrvati pitaju a šta je trebala Krajišnicima "Balvan revolucija" 1991. g?
Preporuke:
0
0
2
nedelja, 14 decembar 2008 11:55
Haralampije
Čestitke autoru za članak na temu nad temama. Mislim da je obuhvatio sve najznačajnije aspekte, koliko to format članka dozvoljava. Ukoliko Srbija propusti, zbog bilo kojeg razloga, pomenutog ili ne u ovom tekstu, ili pod bilo kojim izgovorom ili pritiskom bilo kolikim ili od bilo koga da se Istina konačno i za sva vremena utvrdi, duboko sam uveren, ne samo da će se dovesti u poziciju "pasivnog saradnika" u zločinima i genocidu nad svojim narodom koje traju poslednjih 130 godina, već će i ohrabriti inspiratore i izvršioce da svoje naume ostvare do kraja, kada se za to "stvore uslovi" i "preko Drine", gledajući sa zapada. Nadam se da je sazrelo uverenje da sva dosadašnja ćutanja u ime "ovog ili onog", navodno "višeg cilja" bila su isključivo u funkciji "materijalizovanja rezultata" genocida i zločina nad srpskim narodom od strane inspiratora i izvršilaca i novi podstrek za nove zločine. Sva "opraštanja (uz), i ne sme se zaboraviti" i "da se nikom i nigde ne ponovi" shvatana su samo kao slabost i podsticaj "uvođenju novih formi" sa istim ili većim rezulatatom i za isti cilj. Zar nam to dosada nisu javno i drsko pokazali toliko puta. Srpsko ćutanje je više nemoguće jer smo došli do kraja -žrtve su optužili za vlastite zločine i genocid! Malo im je i to, išli bi i dalje. Može li se dalje?
Da podsetim, F.Tuđman je u knjizi Bespuća povjesne zbiljnosti, Zagreb, 1989. čitavoj javnosti obznanio da je za njega genocid sastavni deo ljudske prirode, da se on događao od biblijskih vremena do naših dana i da ga treba prihvatiti kao ljudskom društvu primerenu pojavu. Sredina u kojoj na izmaku XX veka vlada ovako morbidno gledanje na "povjesne zločine" i genocid, zaslužuje da bude razobličena, žigosana i osuđena od čitavog civilizovanog sveta. Ako se to ne dogodi, ne treba sumnjati da će ta sredina i ubuduće biti potencijalno žarište novih smutnji i dubokih poremećaja za čitavo okruženje.*
*Krestić, Vasilije Đ.,Genocidom do velike Hrvatske, 2007.,Gambit, Jagodina, 165.
Preporuke:
0
0
3
ponedeljak, 15 decembar 2008 00:34
veteran
Pitanje je kakvu politiku vodi Srbija prema Hrvatskoj ovih dana? Da li je to jedna, makar zvanicna, ili ih ima vise koje su razlicite i za koje se slucajno sazna. Povod za to je poseta od pre otprilike mesec dana predsednika hrvatskog parlamenta i istaknute figure HDZ-a,Vladimira Seksa, Sremskoj Mitrovici, prilikom ponovnog otvaranja hrvatske biskupije u tom gradu posle vise od dve stotine godina. Sve je to medijski propraceno jedino u lokalnom listu Sremske novine i nigde vise. Seks je licnost koja je od `91 do danas svedok ili ucesnik svih desavanja na relaciji Srbija-Hrvatska, hard core HDZ-a, a i danas visoko pozicionirani zvanicnik hrvatske politike pa je zanimljiva nezainteresovanost srpskih medija za njegovo prisustvo(narocito onih koji "neguju" istrazivacko novinarstvo)u Srbiji u danima kada je medjunarodni sud pravde resio da se proglasi nadleznim po tuzbi Hrvatske. Sa druge strane hrvatski i srpski mediji naveliko prate posetu radikalskog konvertita Aleksandra Vucica selima u Dalmaciji opustelim od Srba a u nekim mestima (Zadar) se odrzavaju i demonstracije protiv njegovog prisustva iako je on u poslednjim izjavama odustao od radikalske ideologije. Seks od HDZ-a nikada nije. Da li bi danas mogli zamisliti situaciju da neko iz visokog rukovodstva SRS-a ili neko od saradnika Milosevica iz vremena devedesetih prisustvuje nekoj svecanosti u Hrvatskoj u sredini gde su pre `91 Srbi bili vecina. Tesko, zar ne, jer tamo nisu dobrodosli a postoji i verovatnoca da su na nekoj od hrvatskih tjeralica. Ali zato Seks bez problema provodi dan u mestu u kojem su Hrvati znacajna manjina i za koje Hrvatska u svojoj tuzbi protiv Srbije za genocid tvrdi da je postojao koncentracioni logor za Hrvate u kojem su muceni i ubijani. Tako da iz navedenog nisam siguran da postoji neka konsistentna politika Srbije prema Hrvatskoj i da sve sto se desava na toj relaciji je za unutrasnju upotrebu a da odluke donosi uzak krug ljudi i da je komentar vaseg saradnika samo jedno razmisljanje.
Preporuke:
0
0
4
ponedeljak, 15 decembar 2008 17:30
Milan
Srbija ovu priliku mora iskoristiti da sistematično dokumentuje zločine hrvatske države nad Srbima 40-ih i 90-ih godina XX-og veka. Jednom je zločin gurnut pod tepih (a u tom sakrivanju istine su Srbi svesrdno učestvovali) i savremeni zločinci su ohrabreni da ga ponove i još usput žrtve proglase zločincima. Ne iskoristimo li ovu izvanrednu priliku, izvesno je ponavljanje zločina i buduća stradanja naših potomaka. Ako i ovog puta gurnemo istinu pod tepih, na kaznu nećemo morati da čekamo ni 50 godina, uslediće ranije. Na tom našem „uskom krugu ljudi“ koji odlučuju je velika odgovornost da ne pogreše, jer bi ta greška mogla biti konačno katastrofalna za naš narod i državu. Odustanemo li od tužbe, poslaćemo signal da je u redu da nas neko ubija i raseljava, nama je to kao OK i onima koji su žedni naše krvi bi samo bilo još jasnije kolike smo budale, pa bi mirno mogli da se spremaju za sledeću zgodnu priliku. Nadam se da će ljudi iz vlasti Srbije biti dovoljno zreli i mudri da optužnicu i ceo proces izvedu na profesionalno najbolji moguć način, ne zarad nekih kratkoročnih „poena“, već da dokumentuju sve ono što „svako zna“, a zapravo čak ni većina Srba ne zna, sem onih čiji su rođaci stradali. Tim stručnjaka svih potrebnih profila treba da ubije dve muve jednim udarcem: najbolji pravnici treba da učine sve da proces dobiju, a u timu treba da bude istoričara i ljudi drugih struka, koji će moći da ostave međunarodno priznatu dokumentaciju o zločinima nad Srbima, do svake pojedinačne žrtve (ovaj drugi cilj je i bitniji), svakog logora, svake jame i svakog mučenja i egzekucije. Ako bi se nakon toga ta dokumentacija iskoristila i podigao i memorijalni centar genocida nad Srbima poput jevrejskog u Izraelu, to bi bila najbolja škola našem naivnom narodu da mu se sličan zločin ne ponovi, ne daj Bože i treći put (jer ako bi takav usledio, pored novih pojedinačnih tragedija, doneo bi sobom još barem i rastakanje i dalje smanjenje srpske države).
Preporuke:
0
0
5
utorak, 16 decembar 2008 20:39
Kapo
Kapo was a term used for certain prisoners who worked inside Nazi concentration camps during World War II in various lower administrative positions. The term is sometimes used to describe self-hating Jews and Jewish anti-Semites[1].
The German word also means "foreman" and "non-commissioned officer", and is derived from French for "Corporal" (fr:Caporal) or the Italian word capo[1][2]'. Kapos received more privileges than normal prisoners, towards whom they were often brutal. They were often convicts who were offered this work in exchange for a reduced sentence or parole, however they were usually murdered and replaced with a new batch of prisoners at regular intervals.
This role has been described in many books, among them Primo Levi's If This is a Man and Viktor Frankl's Man's Search for Meaning, the latter treating it from a psychiatrist's standpoint. It is also mentioned in Elie Wiesel's autobiography Night, and is featured in the Gillo Pontecorvo movie Kapò. The term Kapo is still familiar in the Czech language given that Antonín Zápotocký who was Prime Minister of Czechoslovakia from 1948 to 1953 and President of Czechoslovakia from 1953 to 1957 was an infamous kapo in Sachsenhausen. After the war the Netherlands unsuccessfully sought Zapotocky for crimes against humanity.
Preporuke:
0
0
6
sreda, 17 decembar 2008 03:51
Istorijski revizionizam
Mislim da se kod nas nedovoljno uocava cinjenica da je Hrvatska jedina zemlja na svetu u kojoj su istorijski revizionizam i negacionizam zvanicna drzavna ideologija. Cak i "liberalni", "levo orijentisani" hrvatski intelektualci, koji ne negiraju da se Jasenovac zaista dogodio, drasticno umanjuju broj stradalih i uporno relativizuju cinjenicu da su stradali mahom bili Srbi. Austrijski, nemacki, italijanski ili francuski ultradesnicari ne usudjuju se da dovedu u pitanje Ausvic, njihova se retorika uglavnom svodi na isticanje zrtava sa njihove strane (brutalno saveznicko bombardovanje nemackih gradova, na pr.). Medjutim, doslovno niko sa spske strane ne insistira na skandaloznosti hrvatske politike. Naravno, ne ocekujem da ce to uciniti Kapo, cija je jedina funkcija, vec 17 godina, legitimacija hrvatskog revizionistickog i negacionistickog drzavnog projekta. Ali ne postoji opravdanje za institucije u Srbiji - zamislite kakao bi reagovao Izrael kada bi neka drzava sistematski sprovodila revizionisticku i negacionisticku politiku i to gotovo dve decenije, kada bi, na pr., Poljska tvrdila da je u Ausvicu stradalo svega par desetina hiljada ljudi!
Preporuke:
0
0
7
sreda, 17 decembar 2008 20:21
DEDA-EU
Prateci sve dogadjaje i sudbinu srpskog naroda na teritoriji danasnje Hrvatske i BiH kroz istoriju od Turske,AU monarhije, Nemacke okupacije,NDH do 95 a i danas pitam se sta bi to jos trebali da urade sa srpskim narodom sto vec nisu uradilida bi se nekoj srpskoj vladajucoj strukturi probudila svest i da se svemu tome jednom zauvek stane u kraj .Da se kaze istina ma kakva ona bila ali istina.Koliko god se u Srbiji trudili da se osude svi zlocini pocinjeni od pripadnika srpskog naroda,nikakvog ucinka nece biti dok to isto ne urade i svi drugi.Jedino ce se postici jos veci gnev srpskog naroda i sve veci otpor kaznjavanju zlocina od strane Srba.A to imamo prilike da vidimo prilikom svakog hapsenja optuzenih.Toliko dokumentarne gradje ,toliko jos zivih svedoka koji su sve pogrome doziveli i preziveli pa sta to jos treba.Mozda ti svedoci nisu verodostojni pase traze oni kojima je neko reko da je cuo od nekoga kako je o tome cuo kad je neko nekome pricao da je cuo od nekoga.
Preporuke:
0
0
8
sreda, 17 decembar 2008 22:40
Ambasador "druge Srbije"
Normalne zemlje imaju po jednog ambasadora u onim zemljama sa kojima imaju diplomatske odnose. Jedino Srbija mora u svemu da se izdvaja. Pored regularnog ambasadora Srbije u Hrvatskoj, koji mora da odgovara srpskom MIP-u, u liku Milorada Pupovca prepoznajemo jos jednog predstavnika, ambasadora "druge Srbije", koji, kao što vidimo, jedino "drugoj Srbiji" može da odgovara.
Preporuke:
0
0
9
četvrtak, 18 decembar 2008 13:28
Srbin iz Hrvatske
Gospodin Milorad Pupovac je predstavnik Srba u Hrvatskoj. Gospodin Livada se, ako niste znali, takodjer borio da bude 'saborski Srbin', cini se nije mu se gadila ta funkcija.
Zao mi je sto vidim da srpske politicke elite ne znaju nista drugo osim politicariti zajedno sa hrvatskim politickim elitama. To politikantstvo, samo da napomenem, uglavnom se obijalo o glavu Srbiji (necu da kazem srpskom narodu, jer narod, izgleda, nikoga ne zanima) jer je bilo sracunato za kratkorocne, dnevnopoliticko-izborno-foteljaske ciljeve.
Formiranje Savjeta povjerenja, kao mjesta gdje bi moglo doci do argumentovanog dijaloga, bez obzira da li do sudskih procesa doslo ili ne, ne moze skoditi nikome dobronamjernom.
.jpg)
Da podsetim, F.Tuđman je u knjizi Bespuća povjesne zbiljnosti, Zagreb, 1989. čitavoj javnosti obznanio da je za njega genocid sastavni deo ljudske prirode, da se on događao od biblijskih vremena do naših dana i da ga treba prihvatiti kao ljudskom društvu primerenu pojavu. Sredina u kojoj na izmaku XX veka vlada ovako morbidno gledanje na "povjesne zločine" i genocid, zaslužuje da bude razobličena, žigosana i osuđena od čitavog civilizovanog sveta. Ako se to ne dogodi, ne treba sumnjati da će ta sredina i ubuduće biti potencijalno žarište novih smutnji i dubokih poremećaja za čitavo okruženje.*
*Krestić, Vasilije Đ.,Genocidom do velike Hrvatske, 2007.,Gambit, Jagodina, 165.
The German word also means "foreman" and "non-commissioned officer", and is derived from French for "Corporal" (fr:Caporal) or the Italian word capo[1][2]'. Kapos received more privileges than normal prisoners, towards whom they were often brutal. They were often convicts who were offered this work in exchange for a reduced sentence or parole, however they were usually murdered and replaced with a new batch of prisoners at regular intervals.
This role has been described in many books, among them Primo Levi's If This is a Man and Viktor Frankl's Man's Search for Meaning, the latter treating it from a psychiatrist's standpoint. It is also mentioned in Elie Wiesel's autobiography Night, and is featured in the Gillo Pontecorvo movie Kapò. The term Kapo is still familiar in the Czech language given that Antonín Zápotocký who was Prime Minister of Czechoslovakia from 1948 to 1953 and President of Czechoslovakia from 1953 to 1957 was an infamous kapo in Sachsenhausen. After the war the Netherlands unsuccessfully sought Zapotocky for crimes against humanity.
Zao mi je sto vidim da srpske politicke elite ne znaju nista drugo osim politicariti zajedno sa hrvatskim politickim elitama. To politikantstvo, samo da napomenem, uglavnom se obijalo o glavu Srbiji (necu da kazem srpskom narodu, jer narod, izgleda, nikoga ne zanima) jer je bilo sracunato za kratkorocne, dnevnopoliticko-izborno-foteljaske ciljeve.
Formiranje Savjeta povjerenja, kao mjesta gdje bi moglo doci do argumentovanog dijaloga, bez obzira da li do sudskih procesa doslo ili ne, ne moze skoditi nikome dobronamjernom.