Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Da li je “deportacija” u mrzovoljnu EU nagrada ili kazna za Srbiju?
Ekonomska politika

Da li je “deportacija” u mrzovoljnu EU nagrada ili kazna za Srbiju?

PDF Štampa El. pošta
Miroslav N. Jovanović   
četvrtak, 01. mart 2012.

Da li ima novih uslova za pristupanje EU? To će Srbija da sazna tek kad ispuni sadašnje.

Uvod

Otprilike na svake dve godine javljamo se na stranicama ove publikacije sa viđenjima vezanim za razvoj događaja i njihovim predviđanjima u vezi sa putem Srbije u Evropsku uniju (EU). Kako vreme prolazi, opšta situacija na tom putu je, nažalost, sve jadnija. Dok vlasti u Srbiji i deo opozicije “evropski put” često prikazuju kao pitanje “života i smrti” za zemlju, dotle je proširenje EU tema koja je na samom dnu prioriteta EU, ako se tamo uopšte i nalazi. EU je u najdubljoj egzistencionalnoj krizi od Drugog svetskog rata. Budućnost joj je neizvesna, tako da joj proširenje na jednu malu i vrlo problematičnu zemlju kakva je to Srbija nije nikakav stvarni prioritet.

Cilj ovog članka je da doprinese raspravi oko evropske budućnosti Srbije. Ne želimo da ponavljamo ranije iznete stavove koji će početi da važe tek kada Srbija jednom sedne za pregovarački sto i počne pregovore o pristupanju EU.[1] Tek tada počinju da važe bar 1918 teških prepreka na tom putu koje iznosimo još od 2007. godine (da ne ispadne da nije bilo ranijih upozorenja).[2] Cilj je samo da se dopune ranije izneti stavovi i pruži dodatni pogled na razvoj stvari. Ovo je bitno jer se put Srbije u EU najčešće prikazuje jednosmerno i nekritički, tj. kao da je Srbija “središte sveta” ili bar neki “vođa u regionu”, dok se razvoj stvari van Srbije prihvata kao nešto što je dobro i nepromenljivo. Unutrašnji razvoj i vrenje EU potpuno se zapostavlja, jer ako se uključi u razmatranje ta nepovoljnost, to može da prouzrokuje vrlo nezgodna pitanja koja mogu da dovedu u pitanje idealizovanje “deportacije” (izgona) Srbije u EU.

Struktura ove rasprave je sledeća. Viđenje unutrašnjeg razvoja i vrenja u EU ka kojoj se “slepo” vodi Srbija iznosi se na početku. Namera je da se prikaže ka čemu to vlasti vode Srbiju. Slede uslovi za pristupanje EU i ustupci koje je pružila Srbija na putu za večnog kandidata za EU, a da je za uzvrat dobila samo nove uslove i ucene. Posebna pažnja posvećena je Francuskoj kao strateškom partneru Srbije, ali i Nemačkoj i Britaniji u odnosu na Srbiju. Nezaobilazna tema su i “pregovori” sa Prištinom sa kojom je povezano i dodatno rasparčavanje Srbije. Posebna pažnja posvećena je i “nepostojećoj” temi o nezavisnoj državi Vojvodini u EU. Pre zaključka iznose se saveti o tome šta može da učini Srbija na putu na kojem za sadašnje, ali i moguće neke druge buduće vlasti, “nema alternative”.

U kakvu se Evropsku uniju deportuje Srbija?

Raspad države je poznat zemljama koje su proistekle iz bivše Jugoslavije. Ovde je zanimljiv upad Akrokomerca iz Velike Kladuše (1987) u ekonomski, pogotovo finansijski sistem celokupne Jugoslavije koja se bližila raspadu. Nadobudni lokalni privrednik Fikret Abdić izgradio je svoj lokalni privredni “pašaluk” izdajući menice bez pokrića koje su “zagadile” finansije celokupne države i doprinele buktanju inflacije. Slični remetilački “upad” u sistem zone evra napravila je Grčka. To je samo otkrilo slabosti političkog projekta zvanog evro. Problem je doživeo vrhunac 2010, a dodatni problemi Irske, Portugalije, Španije, Italije i ostalih zemalja evrozone stvorili su egzistencijalnu krizu evra kojoj se ne vidi kraj. Na sporazum, recimo o evrozoni, može možda da se primeni viđenje Šarla de Gola: “Sporazumi su, vidite, kao devojčice i ruže: traju dok traju”.[3]

Egzistenijalna kriza EU i evrozone je toliko duboka da je uvodničar Fajnenšel tajmsa napisao “Evropa je na ivici... Pukotine su već vidne na zgradi evropskog zajedništva”.[4] Nemački Handelsblat je naslovio svoj članak “Das Titanic-Szenario” 4. 9. 2011. Srbija treba da se priprema za ovakvu, stvarnu, a ne neku bivšu i idealizovanu EU kakva je ona bila recimo 1988.[5] Želeći dobrodošlicu Hrvatskoj kao 28. zemlji EU posle potpisivanja Ugovora o pristupanju, Euraktiv je imao nagoveštavajući naslov “Hrvatska pristupa Uniji koja je neizvesna u pogledu svoje budućnosti”.[6] To je kao kad stignete na privlačno i izdašno slavlje, ali u 5 sati ujutro. Glavno je odavno probrano, pojedeno i popijeno, devojke su odvedene, ali još uvek ima nekih bajatih i užeglih ponuda. Ono što vam preostaje je da stavite kecelju i rukavice i prionete na čišćenje srče.

Čak i guverner Evropske centralne banke Mario Dragi govori o mogućnosti raspada evrozone.[7] Ova tema je donedavno bila anatemisana u Briselu, ali sada se nalazi na dnevnom redu. Situacija je krajnje ozbiljna. Uvodničar Euraktiva je naslovio svoj članak “Svetski lideri se skupljaju oko evropske bolesničke postelje” 4.11.2011.[8] Kristin Lagard, šef Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), predviđa da “evro neće "nestati" ove godine, ali će problemi unutar evrozone usporiti globalnu ekonomiju.”[9]

Javno i prećutno obećanje svim građanima EU bilo je neprekidni prosperitet i stalno poboljšanje uslova života. Tako je zaista i bilo neko vreme u EU dok se uzimao kredit i “pravio” novac bez pokrića. Kad se takav finansijsko-alhemijski mehur raspršio 2007–2009, ne samo napredak i blagostanje, već je i sam opstanak EU doveden u pitanje. Da je kriza EU toliko ozbiljna i duboka, dokaz je i činjenica da je u oktobru 2011. predsednik Francuske bio u Berlinu da spasava evrozonu od propasti, a ne uz suprugu kada mu se rodila kćer. I drugi najviši zvaničnici imaju slične stavove. Oli Ren je izjavio da je izbor ili “spasavanje evra ili dezintegracija Evropske unije”.[10]

Tržišno-orijentisana EU bila je pred raspadom 26.10.2011. po rečima predsednika Francuske Nikole Sarkozija (upotrebio je reč “eksplozija”).[11] Evro treba dobrim delom da spasava i Kina sa 100 milijardi evra. Dakle komunistička Kina u kojoj zaposleni primaju manje plate od nezaposlenih u EU treba da spasava “kapitalistički” evro! Dodajmo da je međunarodni kreditni rejting Kine na nižem nivou od rejtinga zemalja čiju valutu spasava Kina. Deo spasonosnog novca treba da stigne i iz Rusije. Svet (EU) koji je “bez alternative” za Srbiju se zaista bitno izmenio.[12]

U svojoj novogodišnjoj poruci za 2012. nemački kancelar Angela Merkel je povezala sudbinu evra sa sudbinom EU. Istom prilikom, predsednik Sarkozi je koristio jezik koji poziva na uzbunu: “Ovo je izuzetna kriza, bez ikakve sumnje najozbiljnija od Drugog svetskog rata, ova kriza nije završena.”[13]

Zbog čega se govori o raspadu EU? Razlog je loše sazdana zona evra. Ova monetarna unija je pretežno politički projekat koji nije posvetio dužnu pažnju ekonomskim osnovama monetarne integracije. Razlog za stvaranje monetarne unije je bila francuska namera da “zaključa” ujedinjenu Nemačku unutar Evrope da ujedinjena velika Nemačka ne učini nešto na sopstvenu ruku. Pošto je došlo do pucanja evrozone iznutra, Nemačka ne želi više da bude platilac tuđih budžetskih rupa bez dna. Ako se neko plaćanje i dogodi, tada Nemačka postavlja svoje uslove: oštra štednja u državnim izdacima. Takvo stezanje kaiša izaziva proteste, a može da prouzokuje velike lomove u društvu. Zbog toga pojedine zemlje evrozone mogu da napuste ili da budu isterane iz evrozone. Ako se to dogodi nova nacionalna valuta može da bude devalvirana 40, 50 možda i 60% u odnosu na (nemački) evro. Tako devalvirana valuta bitno podstiče izvoz u ostale zemlje EU što dovodi do remećenja konkurencije. Zbog toga bi se ponovo uvele carinske ispostave između zemalja EU, a zemlje se vraćaju u doba kada nije bilo EU. Umesto da još dublje povezuje zemlje EU, evro ih razdvaja, svađa i uništava san o ujedinjenoj Evropi. Antievropske i nacionalističke političke snage isplivavaju na površinu Austrije, Finske, Mađarske i drugde.[14] Evropa je prepuna primera monetarnih unija koje su propale. Samo su u prošlom veku tu bile Austougarska, Latinska monetarna unija, Jugoslavija, Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Britanija i Irska.

Evropski voz se približava katastrofi evrozone dok političari bespomoćno posmatraju razvoj tragedije. I Sarkozi i Merkel i Barozo govorili su tokom cele 2011. da kolaps evra preti i samom opstanku EU. Ali šta se tu može kada za političare na vlasti i pojedine u opoziciji za Srbiju “EU nema alternativu”. Vlast pruža bolne i realne ustupke Briselu i Prištini, a zauzvrat dobija... šta već dobija. Tu više mnogo ne pomaže ni “spinovanje” u medijima (stavljanje šećernog preliva preko ružnih vesti) ni medijsko skretanje pažnje sa poraza na nešto drugo. Čim se dogodilo nešto nezgodno, “spin-doktori” u Srbiji su godinama skretali pažnju i pokretali pitanje posmrtnih ostataka Draže Mihajlovića i pravili buku oko toga.

Mnogi zvaničnici Srbije pokazuju ekonomsku nepismenost ili potpunu neobaveštenost, pogotovo u vezi sa budućnošću EU. Krivica za navedeno ne mora da bude na njima, jer ne moraju da budu ekonomisti ili analitičari. Krivica je na njihovim saradnicima, savetnicima i na državnom aparatu koji ih ne snabdevaju činjenicama i tačnim analizama. Ako ih i snabdevaju analizama i procenama, to je na temeljima koji su istrulili pre mnogo godina. Dovoljno je samo da čitaju dnevne novine (ako već ne čitaju stručne analize) pa da im bude jasno. Ranije ili kasnije evru, ovakav kakav je sada, neće biti pomoći. Evro verovatno neće nestati, ali će sastav njegovih država članica i funkcionisanje biti kao srednjovekovna mučionica u kojoj će biti malo srećnih i zadovoljnih. Cena njegovog opstanka se neće meriti u novcu, već moguće i u broju leševa.[15]

Ekonomska kriza podelila je EU po brojnim ključnim pitanjima i učinila je manje privlačnom grupom nego što je to bila ranije, ne samo za moguće nove članove već i za sadašnje zemlje članice (Britanija). Izuzetno uticajni glasovi i u vrhu britanske vlasti i u vrhovima biznisa nezadovoljni su time što je Britanija u EU i predlažu referendum o njenom daljem ostajanju u EU. Britanski političari vide alternativu članstvu u EU. To je status kakav imaju Norveška i Švajcarska.[16] Za Britance koji su iznutra okusili EU skoro četiri decenije, EU ima alternativu.

Političari bi trebalo da poseduju viziju budućnosti i vide razne mogućnosti i puteve. Ako je situacija u Srbiji takva da “EU nema alternativu”, tada političari ne vide nikakav drugi izbor. To znači da su ili politički slepi ili da su bedno obavešteni. Pored apsolutističkog pogleda da “EU nema alternativu” (ranije je bilo da komunizam ili nesvrstanost ili Zakon o udruženom radu... nemaju alternativu) jedna od brojnih mogućnosti za Srbiju je i privilegovan partnerski status sa EU.

Ovo je bio osvrt na sadašnje stanje u EU čija je budućnost neizvesna. To je EU u koju se vrši deportacija (izgon) Srbije. Da li političari shvataju i znaju u šta to vode Srbiju ili je deportuju na “put bez alternative”? Ako nisu naučili u osnovnoj školi, da li su od roditelja čuli za slavno opevanog Vuka Brankovića? Ili ih nije baš nikakva briga za takve stvari? Nikakvo klečanje u crkvama i manastirima ne oprašta takve grehe ni na ovom, a ni na “onom” svetu, prvenstveno zbog cene koja treba da se plati za put bez alternative.

Uslovi i ucene

Opšti uslovi za pristupanje EU definisani su u Kopenhagenu 1993:

  • Zemlja treba da je evropska.

  • Treba da je demokratska sa vladavinom prava (što uključuje zaštitu manjina i dobre susedske odnose sa drugim državama).

  • Treba da ima tržišnu privredu koja funkcioniše i koja može da izdrži oštra pravila za konkurenciju na tržištu EU.

  • Zemlja mora da prihvati i sprovede “acquis communautaire” (zakone i praksu EU).

Navedeni opšti uslovi su prividno jasni. Dublji pogled ukazuje na to da su oni vrlo široko definisani, tako da su na ivici nejasnoće. Uslovi mogu sa se tumače tako široko da u njih može da se strpa bukvalno svaki dodatni i specifični uslov. Ti uslovi stižu ne samo od pregovarača iz Brisela, već i od strane svake od 27 zemalja članica EU ponaosob, jer svaka zemlja EU ima pravo veta. Dakle opšti uslovi su poznati, ali ne i specifični. Đavo je uvek u budućim specifičnim detaljima koji su potpuno nepoznati i neizvesni. Kancelarija Vlade Srbije za evropske integracije živi i radi u kapsuli i tera svoje kao da ju je zaposlila Evropska komisija, a ne Vlada Srbije.[17] Kancelarija se ponaša kao da se u okolini ništa ne menja. Kako, dakle, od Kancelarije očekivati da shvati bitne promene u okolini (uključujući i unutrašnji razvoj integracije tj. vrenje dezintegracije unutar EU), kad plate zaposlenih u Kancelariji zavise od toga da oni te promene ne razumeju.

Ispitivanja javnog mnenja su potrebna zbog procene raspoloženja u narodu. Vladina Kancelarija povremeno sprovodi takva istraživanja. Politika izveštava o najnovijem takvom istraživanju u Srbiji iz decembra 2011. Zanimljiva je sledeća rečenica povezana sa anketom: “Ukoliko bi sutra bio raspisan referendum sa pitanjem: "Da li podržavate učlanjenje Srbije u EU" 28 odsto bi glasalo "protiv", 18 odsto ne bi glasalo, dok tri odsto ispitanih ne zna kako bi se izjasnilo.”[18] Takav pristup anketi je sličan pitanju muškarcima: “Da li želite da se oženite?” Pre odgovora na takvo pitanje, postavlja se niz prethodnih i povezanih pitanja: Sa kim? Pod kojim uslovima? Bez odgovora na takva prethodna pitanja, pitanje i odgovor na prvobitno pitanje nema mnogo smisla. Ovo je u vezi sa viđenjem EU u Srbiji. Međutim to sve može lako da bude samo jedna strana vrlo zanimljive priče. Druga strana, isto tako zanimljiva i koju treba predstaviti u Srbiji, jeste i kako vide EU u zemljama članicama EU. Pogotovo u pogledu postojećih i predstojećih dubokih i neprijatnih lomova. Recimo, kao se doživljava EU u Britaniji ili Grčkoj, i što je za Srbiju od posebne važnosti, kako se EU doživljava u Mađarskoj ili Rumuniji, ne od vrhuške ili nomenkalature, već u narodu.

EU sa pravom “pritiska” Srbiju po sledećim nerešenim pitanjima:

  • Reforma pravosuđa koja nije oslobođeno uticaja političara. Poverljiv izveštaj EU koji je procurio u medije i koji se tiče reforme pravosuđa u Srbiji govori da je to “školski primer ismevanja pravde” i da je “reforma pravnog sistema Srbije prepuna nekonzistentnosti, netransparentna i da je podložna političkim pritiscima”.[19]

  • Korupcija ne samo u pojedinim delovima državne uprave (javne nabavke, privatizacija)[20] već i u pojedinim akademskim krugovima (zabašurena afera indeks u Kragujevcu).

  • Finansiranje stranaka (“odakle im novci?”). Amerikanci ispravno i poučno kažu: “Pratite tok novca i sve će vam biti jasno.” Ali toga još uvek nema u Srbiji. EU sa potpunim pravom zahteva da se sve finansiranje političih partija stavi pod lupu javnosti.

  • Povraćaj nacionalizovane imovine.

  • Organizovani kriminal.

  • Sloboda medija. Sloboda u izražavanju mišljenja je jedno od temeljnih prava za koja se zalaže EU.[21]

  • Dobrosusedski odnosi: Šta to znači u pogledu Kosova i Metohije? Komesar EU za proširenje File pominje “odnos Beograda prema Kosovu.”[22] Ne traži se priznavanje nezavisnosti Kosova, ali se od Srbije traži da se učini sve i da se ponaša kao da je ta nezavisnost priznata. A koja je razlika?

Nema konačnog spiska uslova koje Srbija treba da ispuni da pristupi EU. Postoji samo jedan jedini uslov: bespogovorno izvršavati sve stalno dolazeće nove zahteve i naloge i to sve vreme. U tome nema ni predaha, a ni kraja.

Jasna je i poučna sledeća poruka Srbiji: ”Prvo ga uhapsite, pa ću vam onda reći da li je to uslov”, odgovorio je holandski ministar spoljnih poslova Maks Ferhagen kada su ga novinari upitali da li je Ratko Mladić jedini uslov da vlada u Hagu podrži Sporazum o pridruživanju i stabilizaciji sa Srbijom”.[23] Ključni kriterijum je bila “saradnja” (bespogovorno ispunjavanje svih zahteva Haškog tibunala), sada je ključni kriterijum “koraci ka normalizaciji saradnje sa Prištinom” (obratite pažnju ne sa Kosovom već sa Prištinom što mu dođe na isto, "da se Vlasi ne sete"), a posle će biti šta će da bude. Ako Kosovo i Metohija nije uslov (ucena) na putu Srbije u EU, onda je prepreka, što mu u krajnjem slučaju dođe na isto.

Spisak tema za pojedinačno i grupno uslovljavanje i ucene Srbije je neiscrpan. One uključuju:

  • Odustajanje od Rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija (UN) 1244.

  • Saglasnost “Prištini” da uđe u međunarodno veslačko udruženje, pa saglasnost za šahovsko udruženja, pa...u UN.

  • Saglasnost da “Priština” dobije poseban međunarodni telefonski broj i pored činjenice da Sjedinjene američke države (SAD) i Kanada imaju istovetan pozivni međunarodni telefonski broj.

  • Zatomljavanje Srba na severu Kosova i Metohije (da se izbegne stvaranje još jednog palestinskog problema). Ovo ne može da isključi ni faktički izgon Srba.

  • Prepuštanje preostalog srpskog istorijskog nasleđa, vekovne baštine, hrišćanskih objekata koji još uvek nisu spaljeni ili razoreni na “čuvanje” i upravu albanskim vlastima.

  • Ne treba da iznenadi ni zahtev da se plati ratna odšteta Prištini, a kao ustupak Srbiji ta isplata može da se dozvoli i na rate.

  • Zatomljavanje i uništenje Republike Srpske.

  • Nezavisnost Vojvodine.

  • Granica sa Hrvatskom.

  • Autonomija Raškoj oblasti, pa posle nezavisnost i stvaranje neprekidne “zelene veze” koja može da spaja Sarajevo, Novi Pazar, Prištinu, Skoplje i dalje sa obe strane.

  • Oblasti Preševa, Dimitrovgrada,...

  • Povećanje prava homoseksualaca, uključujući i veće pravo na javne skupove i proteste (ali to ne važi za malinare ili ratare).

  • Proširenje prava manjina, pogotovo Roma.

  • Obaveza da se deca u školama stalno uče da je bombardovanje Srbije 1999. bilo ispravno tako da deca ne mrze NATO u budućnosti[24] (bez obzira na to što nije bilo rezolucije Saveta bezbednosti UN koja bi odobrila bombarovanje vojnih i civilnih meta).

  • Zabrana korišćenja crvenog krsta na bolnicama i kolima hitne pomoći i njegova zamena sa nekim plavim znakom koji više liči na saobraćani znak koji obaveštava o krčmi ili restoranu (ukrštena viljuška i nož).

  • Veće poštovanje prava daltonista i levorukih.

Ono što je vrlo zanimljivo i očigledno jeste da EU ne postavlja takve zahteve, uslove i ucene “Prištini”. Srbija je pod većim nadzorom i posrednom upravom nego što je to slučaj sa “Prištinom”.

Kraja “ključnim kriterijumima” (uslovima) i najverovatnijim ucenama nema. Svaka zemlja članica EU može da postavi ključni uslov i da spreči bilo kakav dalji napredak na putu ka EU. Očekuje se da vlast u Srbiji bude “mek pregovarač” koji stalno prihvata (uz neki trzaj) potpunu kapitulaciju. Ako je to tako, tada put “bez alternative” koji je izabrala vlast u Srbiji vodi u dalje rasparčavanje Srbije.

Diplomate i političari stalno koriste “konstruktivnu dvosmislenost” u pregovorima i sporazumima. Jedan od uslova koji se postavljaju Srbiji za dobijanje statusa kandidata je “napredak u pregovorima sa Prištinom”. Prevedeno na razumljiv jezik to znači: Srbija mora da povlađuje i neprekidno pruža opipljive jednostrane ustupke.[25] To znači biti “konstruktivan”. A ako negde nešto ne bude išlo kako to Zapad izdiktira, Karel Švarcenberg, ministar za inostrane poslove Češke, izjavio je: “Uvek će biti okrivljeni Srbi. To govorim iz iskustva.”[26] To jasno znači da se bez obzira na svu slatkorečivost zvaničnika, u suštini stvari, Srbima ukidaju prava. Recimo, kada je 25. 7. 2011. Priština usred pregovora jednostrano i nasilno pokušala da izmeni stanje na terenu uz pomoć specijalnih naoružanih snaga, to je prouzrokovalo barikade na severu Kosova kao reakciju. EU je zahtevala dijalog i normalizaciju odnosa Beograda i Prištine. I na kraju, zahtev iz EU je u suštini da se prihvati nasilno izmenjeno stanje na terenu. Ustupke jedino mora da pruža Srbija.

Stratfor smatra da “zvaničnici EU mogu sebi da priušte da traže više ovog trenutka jer je Srbija uglavnom bespomoćna da reaguje.”[27] Bez obzira na stalno nadolazeće nove uslove, ucene i ponižavanja, vlast u Srbiji je ili očarana ili drogirana idejom o EU. Predsednik Tadić nastavlja: “Ne odustajemo od EU.”[28] Pa kada je tako, EU nema nikakvog valjanog razloga da popušta u zahtevima i ucenama kad joj se vlast Srbije sama nudi, a da za uzvrat EU ne pruža Srbiji ništa opipljivo osim novih ucena. Kraja “šamaranju” Srbije nema.

Moćnici i demokrate sa Zapada nisu u stanju da reše pitanje Kipra, Palestinaca, Severne Irske, Korzike, Baskije, Južnog Tirola... Ključne zemlje Zapada su pri stavu da Palestina može da postane nezavisna država samo u okviru dogovora sa Izraelom, a problem se vuče još od pre 1967. Taj isti Zapad pronalazi “instant” rešenje za Kosovo i Metohiju. Nema kompromisa ili ako se on nađe, to podrazumeva potpune i jednostrane ustupke samo iz Beograda jer se Srbija smatra za “jeftinu političku robu”.

Koja je cena koju treba da plati Srbija da pristupi EU? Da li to vredi da se plati za ono malo što se nudi za uzvrat u vrlo dalekoj i neizvesnoj budućnosti? Izjave poličara u Srbiji o datumima pristupanja EU su uvek bile smešne. Za one koji imaju kratko pamćenje da podsetimo da je sadašnja vlast obećala “sigurnu” kandidaturu za pristup EU još u toku 2008. I gde je Srbija sada? Zemlje EU još uvek nisu ratifikovale ni po Srbiju porazni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju iz 2008.

Ni hapšenje optuženika, ni neprestano jednostrano popuštanje Prištini, ni česta izvinjenja, ni klanjanja, ni teatralno mirenje sa dojučerašnjim protivnicima, ni usvajanje zakona koji važe u EU, ni razmontiravanje vojske, ni parada homoseksualaca,... nikad ništa nije dovoljno niti će ikada biti dovoljno šta god da uradi Srbija. “Naivnoj” Srbiji su izbijeni aduti iz ruke, a za uzvrat dobija samo nove zahteve i uslove.

Zvaničnici Srbije su svašta pokušavali da bi odobrovoljili zemlje EU: i snishodljivost, i velika snishodljivost, i poneki retki stroži pogled, i odbijanje... i uvek je Srbija dala realne i nepovratne ustupke za koje je retko dobila samo neodređena obećanja. Evropa nema alternativu! Voleli bismo da vidimo šta bi se dogodilo kada bi neki visoki zvaničnik Srbije izjavio da Srbiju ne zanima pristupanje EU. Ako Srbiju nešto zanima, to je neki ugovor o saradnji. Voleli bismo da vidimo kakva bi bila reakcija zemalja EU koje na putu za članstvo Srbije postavljaju zahteve i uslove koji nikad nikom ranije nisu postavljani. Na koji bi tad način uspeli da crpu neprekidne realne ustupke od Srbije, a da ništa realno ne daju za uzvrat?

Komesar EU za proširenje sa punim pravom govori o proširenju EU. To mu je u opisu radnog mesta i to se od njega i očekuje. Međutim, proširenje nije nikakav prioritet EU. EU se bori za svoj opstanak. Tačno je to da Hrvatska pristupa EU 2013. Međutim, Hrvatska je vrlo mala zemlja u odnosu na 500 miliona stanovnika EU. EU neće osetiti pristupanje Hrvatske. I Srbija je vrlo mala zemlja i “ekonomski komarac”. Ekonomska “težina” Srbije (BNP) nije veća od ekonomske težine Amsterdama. Srbija je nesređena i ekonomski slaba zemlja koja je jako daleko od standarda EU. Demokratska vlast u Srbiji od 2000. nije uspela do sada da stigne ni do nivoa kandidature za članstvo. Srbija još uvek treba da jede mnogo evropskog spanaća da bude spremna i prihvaćena za članstvo u EU. Mnogima u vlasti ili opoziciji takav političko-ekonomski spanać ne prija, ali lako mogu da koriste samo delove takvog “obroka” da proguraju sopstveni interes u Srbiji znajući dobro da bi ih sopstveno ponašanje (zbog moguće korupcije; “odakle im novci”, mogućih veza sa podzemljem, sumnjivom privatizacijom, drogom,...) zauvek odstranilo sa političke scene kada bi bili u EU. EU vidi Srbiju kao zemlju slična Bugarskoj, Grčkoj ili Rumuniji: kao bunar bez dna za evropske fondove.

Zbog čega se to radi Srbiji kao nijednoj drugoj zemlji koja je pristupila ili želi da pristupi EU? Turska okupira trećinu Kipra (zemlje člana EU), bombarduje Kurde u Iraku, a EU sa njom vodi pregovore o punopravnom članstvu. Zbog čega je Srbija toliko drugačija? Pa zbog toga što se političari na vrhovima vlasti ponašaju kao žena koja je na ivici nervnog sloma i koja će da provrišti i poludi ako je verenik smesta ne odvede pred oltar! Pa koji će muškarac da oženi takvu ženu? Tako je i EU uz svesrdnu pomoć vrha vlasti u Srbiji u stanju da iščupa realne i nepovratne ustupke od Srbije, a da za uzvrat ponudi samo magloviti put ka EU (pazite ne u već ka) i svetlu evropsku perspektivu bez ikakvog roka koji je ranije i unapred jasno ponuđen svim zemljama istoka koje su pristupile EU. Ove zemlje su znale unapred tačan datum kada će pristupiti EU. Ovakvo ponašanje EU je dobrim delom posledica ideje sa samog vrha vlasti u Srbiji koja se ritualno zaklinje da “EU nema alternativu”.[29] Dakle ako pristupanje i članstvo u EU nema alternativu, Srbija nema izbora. To političare oslobađa odgovornosti za vođstvo i izbor. To znači da Srbija mora da se stalno smanjuje, sagne i prihvati i “šamare i samare” (kakvi god oni to bili) i sve to sa stalnim osmehom, zadovoljstvom i dubokom zahvalnošću.

Magnet skakanja po tankom ledu

Nikada nema i nije bilo u međunarodnim odnosima nešto za ništa, osim kad je u pitanju “naivna” Srbija. Hapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića bilo je godinama postavljano kao “uslov nad svim uslovima” za evropske integracije Srbiji. Kada je to ispunjeno 2008. i 2011, svima je postalo jasno da haški optuženici “nisu nikad zaista bili glavni razlog evropske neodlučnosti u pogledu članstva Srbije u EU, oni su bili samo opravdanje za odugovlačenje mogućeg pristupanja.”[30] Jednostavno, EU i njene zemlje članice (uz retke izuzetke) neće u svom članstvu Srbiju u kojoj ima “živosti”.

Posle hapšenja Ratka Mladića, predsednik Tadić je izjavio: “Jednostavno pozivam EU da ispuni svoj deo. Mi smo ispunili svoj deo i nastavićemo to da činimo.”[31] Pošto su posredno spomentuta neka “dva dela”, iza toga se nalazi neka politička “trgovina”. A posle hapšenja Gorana Hadžića predsednik Tadić izjavio je da “od EU ne očekuje ništa”.[32] Nekoliko meseci kasnije, krajem 2011, Tadić je rekao “Srbija i danas može da pogleda u oči EU, jer smo ispunili ono što se od nas tražilo, sve zaključke Evropske komisije, a moje evropske kolege mogu da pitam da li su ispunili ono što su rekli, ali o tome neću da govorom javno”.[33] I Zapad se zbog toga jako potresao. Postoji mišljenje da taj Zapad gleda na čelnike sa “divljeg” Balkana sa prezirom i da je dodao još jednog tom čitavom nizu ranijih koji su bili lako namamljeni na tanak led obećanja koja se ne ispunjavaju.

Dakle, ovim je potvrđena činjenica za koju su mnogi pretpostavljali da je bilo govora oko neke političke trgovine i obećanja u kojoj je vlast u Srbiji izigrana po ko zna koji put. Bez obzira na to što je bio iskorišćen i navučen na tanak led, predsednik Srbije izjavljuje: “Ne odustajemo od EU.”[34] To nam liči na poznatu priču iz psihološke i psihijatrijske prakse u kojoj se žena razvodi od muža alkoholičara koji je zlostavlja. Posle dobijanja bračne slobode ista žena pronalazi novog partnera koji je alkoholičar... Nije joj bilo dosta, pa iznova želi još!

U nameri da umiri seljačku bunu protiv vlastele i zbog bojazni da će London pasti u ruke pobunjenika, engleski kralj Ričard II je 1381. obećao seljacima da će plemstvo da umanji ugnjetavanje i snizi poreze. Čim je buna utihnula, kralj je rekao seljacima: “Hulje ste bili, hulje ćete i ostati”. Prevedeno na razumljiv jezik navedeno znači da obećanja “malim ljudima” uopšte ne obavezuju! I kraj priče. To je jasno vekovno iskustvo i mudrost u kojima nema nikakve promene, već samo potvrde. Ko se naslađuje takvim obećanjima neka veruje i dalje. DŽordž Santajana je mudro upozorio: “Kada se iskustvo ne zadrži, kao kod divljaka, detinjstvo je neprestano”.[35]

U političkoj kulturi među zemljama Zapada postoji visok nivo poverenja i džentlmenskih sporazuma. Milošević, Karadžić, Plavšić, Koštunica i potonji mislili su da je to tako i u dogovoru Zapada sa njima, a u slučaju da to nije, tada su mislili da imaju šanse u diplomatskom nadmudrivanju. Kasno su shvatili da to nije slučaj. Božidar Đelić je to shvatio pa se povukao sa položaja. Ostali i dalje treba da jedu taj evropski “političko-diplomatski spanać”. Kada se određeni političari iskoriste, potroše ili čak zloupotrebe, Zapad ih slobodno pusti niz vodu. Toga treba dobro da se seti i vlast i opozicija u Srbiji (i koja je za i koja je protiv EU), pogotovo sve velike stranke koje su i za i protiv evropskog puta, a male stranke su tu samo kao monete za potkusurivanje.

Kada je Srbija predala molbu za pristupanje EU krajem 2009, Savetu ministara EU bilo je potrebno 10 meseci da prosledi “sa stola na sto” dokument Evropskoj komisiji da izradi mišljenje o spremnosti Srbije da postane kandidat za EU i počne pregovore o pristupanju. To je najobičnije odugovlačenje i vučenje za nos, sa porukom: “Nama uopšte nije stalo do vas”.

Takvo neprekidno političko iživljavanje i “diplomatsko silovanje” koje se sprovodi nad Srbijom po sistemu “čučni pa ustani” je ispod bilo koje najniže crte razumnog dostojanstva i časti jedne suverene države. A sve je to u cilju čega? Šta se to zaista obećava za uzvrat? A pogotovo da li i kada će se to obećanje ispuniti? Srbija se drži na uzici kao loš đak koji je stalno na nekom teškom popravnom ispitu. I ne samo to, svaki put kad sruše đaka na popravnom, on treba da bude zahvalan učiteljskoj komisiji i da svakome iz nje ponizno poljubi ruku. A ako se i dogodi da ponekad i položi popravni ispit, odmah i bukvalno sutra ga ruše na sledećem. Odmah stiže čitav redenik novih uslova. Kraja ponižavanju nema.

Da li bi se ambasadori zapadnih zemalja i delegacije EU pojavili na protestu ratara, malinara, otpuštenih sa posla, samohranih majki... kao što je to bio slučaj sa protestom homoseksualaca koji su nosili i transparent sa natpisom “Smrt državi”? Gde je tu protest zbog takvog javnog govora mržnje? Da li će takvi skupovi u Beogradu (pretežno na stanom jeziku) biti zahtevani, održani i potpomognuti i u Prištini, Sarajevu ili Podgorici? Ili je to samo specijalitet za satanizovanje Srbije.

Matrica funkcionisanja Zapada u “trećem svetu” je pronaći pleme koje je najjače i koje može da pobedi, snabdeti ga svim potrebnim materijalom i nematerijalnom podrškom da stigne do pobede. Takva matrica je u bivšoj Jugoslaviji bila obrnuta. Namiriti “sitne”, a najvećeg slomiti i nagraditi ga samo obećanjima. Ispravno je računato na razjedinjenost Srba i na vrlo laku, uspešnu i jeftinu mogućnost manupulacije onima koji sede na elitnim mestima u vlasti i politici. Nije potrebno mnogo da ih traže jer se takvi sami jave. Dovoljno je olako dati neko maglovito obećanje (koje se nikad ne ispuni) i potapšati ih po ramenu kao nadoknadu za suštinske, velike, dubinske i dugoročne nacionalne ustupke. Vlast u Srbiji naseda na obećanja više od jedne decenije i daje realne i gorke ustupke za obećanja i “papire” koji se ne mažu na hleb. Zapad smatra Srbiju jeftinom političkom robom i tako se prema njoj odnosi.

Da li političari u EU izigravaju Pinokija u odnosu prema Srbiji? Posle ispunjenja “uslova nad uslovima” zbog čega bi EU pružila Srbiji nešto novo, kada vlast u Srbiji daje više nego što se od nje traži (primer su stavke u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju). Hilari Klinton, državni sekretar SAD, pohvalila je politiku Srbije i rekla predsedniku Tadiću: “Mi verujemo u potencijale Srbije. Apsolutno smo ubeđeni da Srbija može biti ne samo član Evropske unije, nego i lider u Evropi.”[36] Koja divota za uši vlasti u Srbiji, vlasti koja nije u stanju da sroči državni budžet u roku, koja samo zadužuje zemlju, vlasti koja jedva pravi 20 kilometara novog autoputa godišnje i koja godinama ne uspeva da se oslobodi propalog JAT-a!

Latinska prepredenost, tevtonska nedvosmislenost, perfidnost Albiona i srpska “naivnost”

Francuska i Srbija su potpisale Sporazum o strateškom partnerstvu 8.4.2011. Od 18 prilično opštih članova Sporazuma, zanimljiv je član 4 koji je specifičan. U njemu se spominje i Skupština grada Beograda i govori se o “saradnji” u izgradnji metroa. To je vrlo zanimljivo jer je izgradnja metroa dugoročan i vrlo skup poduhvat. Ako neka francuska firma dobije taj posao, Srbija je za nju vezana decenijama. Kao mogući monopolista, ta firma može da naplati “debelu cenu” za svoje usluge, radove i robu. Na taj način će Beograđani i poreski obveznici da preliju sredstva u Francusku i tako nadoknade Francuskoj bar deo troška koji je imala kada je sručila bombe na Srbiju 1999.

Predstavnici grada Beograda i francuske firme Alstom postigli su načelan dogovor o gradnji prve linije beogradskog metroa 9.8.2011.[37] Nismo primetili da je bilo neko javno nadmetanje, tender ili nešto slično. Da li je to neka neposredna pogodba? Gde je bio javni poziv za nabavke? Da li neko drugi: Nemci, Amerikanci, Kanađani, Japanci, Španci... mogu da ponude nešto prikladnije? Da na kraju sve to ne ispadne slično poslu sa vakcinama protiv svinjskog gripa iz 2010.

Svaka civilizovana zemlja od reda, zakona i demokratije zgražava se nad kriminalom povezanim sa trgovinom ljudskim organima. Zato Srbija nema pravo da zaboravi kasapljenje ljudi u vreme sukoba na Kosovu i Metohiji ni zbog kakvih viših ciljeva koji ne mogu da opravdaju ili prepuste zaboravu takav kriminal. Vlasti su pripremile zahtev za pokretanje nezavisne istrage o trgovini ljudskim organima i podnele ga na razmatranje Savetu bezbednosti UN. Francuska, strateški partner Srbije i tada predsedavajući član Saveta bezbednosti, nije uvrstila taj zahtev na dnevni red 12.5.2011. Uz navedeno, Francuska je u ime Prištine najsnažnije insistirala unutar Uneska za preimenovanje srpske kulturne baštine na Kosovu.[38] Toliko o partnerstvu Srbije sa Francuskom, pogotovo strateškom. Francuskoj su se kasnije priključile SAD i Britanija u kočenju istrage o trgovini ljudskim organima u Savetu bezbednosti UN.[39]

Otimanje srpskog duhovnog, kulturnog i istorijskog nasleđa na Kosovu i Metohiji i njegovo “prepakovanje” u “kosovsko” je očigledan primer duhovnog, kulturnog i istorijskog genocida. Ali zarad “puta bez alternative”, vlast u Beogradu može da pristane na svašta kao i ranije.

“Kušnerova poruka na sastancima iza zatvorenih vrata srpskim zvaničnicima je bila vrlo jasna, Kosovo i evropska perspektiva Srbije su povezane.”[40] Jedno se priča javno, a sasvim drugo na zatvorenim sastancima na kojima se rešavaju stvari. Varka je posmatrati dvosmislenu Francusku kao tradicionalnog saveznika Srbije. To je nekada bilo, pa je davno prošlo. I Srbija i Francuska su se bitno promenile u poslednjih sto godina (Francuska mnogo više). Nije to više Francuska Rejmonda Poenkarea, već Žaka Širaka i Nikole Sarkozija. Novim vođama u Francuskoj su (sa pravom) bitniji odnosi sa Nemačkom i bivšim kolonijama u muslimanskom svetu, nego baktanje sa Srbijom. To se izgleda u Srbiji ne shvata.[41] Narod kaže: “Nije sve u lukavosti lisica, već je mnogo toga i u gluposti kokošaka”.

Gorka pilula za vlast u Srbiji je stigla neuvijena iz Nemačke. Nemački kancelar Merkel dala je ultimatum na konferenciji za štampu sa predsednikom Srbije Borisom Tadićem... „Srbija mora da digne ruke od severnog Kosova ako želi da pristupi EU.”[42] Politika vlasti u Srbiji pod parolom “i Kosovo i EU” je propala. Politički udarac Srbiji je bio snažan i direktan. Srbija može samo da bude na tome zahvalna jer je učinjena otrežnjavajuća usluga da slični udarci na putu “bez alternative” ka EU tek predstoje, Vojvodina, Raška oblast,...

Britanski ambasador Stiven Vordsvort je jasno rekao da Kosovo i EU nisu više “odvojeni koloseci”.[43] Ambasador Francuske, strateškog partnera Srbije, rekao je da je nezavisnost Kosova nepovratna.[44] Takve poruke kao da nemaju odjeka među pojedinim zvaničnicima u Srbiji jer Milica Delević, direktor Kancelarije za evropske integracije, kaže “da priznanje nezavisnosti Kosova nije formalni uslov za članstvo Srbije u EU.”[45] Nije formalni uslov, a šta ako je neformalna prepreka?

Nisu Francuska i Nemačka zajedno ratovale protiv Srbije 1999. zbog, kao što je sada svima jasno, otcepljenja Kosova i Metohije, pa da se sada “posipaju pepelom” i kažu da je to bila greška. Naprotiv, obe ove države, svaka na svoj način, očekuju da im Srbija bude duboko zahvalna na bombardovanju. Zbog čega nisu otcepile i priznale “nezavisnost” Kosova i Metohije još za vreme rata i kasnije kada je Srbija bila pod upravom Slobodana Miloševića, već u doba kada je Srbija duboko zakoračila u demokratska društva i bila priznata kao demokratska država? “Miloševićeva Srbija” nije bila “kažnjena” priznavanjem nezavisnosti Kosova i Metohije, a demokratska Srbija jeste! I to kažnjena cvetajućom demokratijom i vladavinom reda i zakona na Kosovu i Metohiji. Poruka svima na svetu (izuzev Srbima) je jasna: buna i nasilje se ipak na kraju isplate.

Posle nemačke kancelarke i ministar spoljnih poslova Nemačke Vestervele rekao je: "Kažem slobodno i bez uvijanja: ako Srbija ne prihvata teritorijalni integritet Kosova, to je onda kriterijum i u donošenju naših nemačkih odluka."[46] Da li ovo čuju zvaničnici Srbije? Čemu se nadaju? Nemačka je država koja postaje glavna pokretačka snaga EU. Sa njenim stavovima nema šale i neka se niko uopšte ne nada da ovakvi stavovi lako i brzo mogu da se promene u Nemačkoj, pogotovo ne u veću korist Srbije. Verovatnije je da će Nemačka biti još stroža i zahtevnija prema Srbiji kako je to nagovestio ambasador Nemačke u Srbiji Andreas Cobel još 2007: “Umesto insistiranja na tome da granice Kosova budu deo granice Srbije, bolje je raditi na tome da i Srbija i Kosovo budu za 20 do 25 godina u Evropskoj uniji”.[47] Za one koji nemaju kratko pamćenje ovo nije nikakvo iznenađenje već putokaz koji se ostvaruje. Sasvim je drugo pitanje kako će da izgleda EU u to daleko doba i da li će da bude privlačna za zemlje članice da u njoj ostanu, a drugim zemljama da joj pristupe.

Diplomatski, politički i drugi pritisak na Srbiju da se u suštini potpuno odrekne srpskog naroda na Kosovu i Metohiji i prepusti ga na milost i nemilost Prištini i “međunarodnoj zajednici” vidi se iz izjave ministra za inostrane poslove Vilijama Hejga da će “Velika Britanija povećati pritisak na Srbiju da ugasi paralelne strukture kao jedini preduslov da dobije kandidaturu za EU.”[48] Kako je kandidatura za pristupanje EU jako važna za Srbiju, Britanija kao jedna od 27 zemalja EU želi i može da zahteva ustupke od Srbije. To je sve zbog kandidature, t.j. čekaonice za ulazak u EU, a u toj čekaonici je nepregledni niz novih uslova koji idu u nedogled. To vlast u Srbiji ne govori javnosti već predstavlja nove uslove kao da su pali neočekivano iz vedrog neba.

Vrlo je zanimljiva činjenica da je baš u to isto vreme britanska politička scena zajedno sa finansijskim sektorom i industrijalcima, brujala o referendumu o izlasku Britanije iz EU. Ugledni Ekonomist je napisao povodom toga: “Britanija poziva pravnike da odrede uslove razvoda.”[49] Britanija nastoji da se “razvede” od EU, a Srbiji postavlja uslove samo za kandidaturu za ulazak u EU! Da li Britanija nastoji da kazni ili nagradi Srbiju? Da li se radi o “deportaciji” Srbije u EU? Šta radi vlast u Srbiji? Da li stručne službe u vlasti bar čitaju novine? Da li znaju šta se zbiva u svetu? Da li znaju kakva je unutrašnja dinamika EU? Ili se te vlasti nalaze u svojoj kapsuli, isključeni iz stvarnosti, i imaju samo jednu ideju: “Evropa nema alternativu”. Takva vlast u Srbiji je dobrodošla i poželjna je strancima. Ako za Srbiju alternative nema, tada mogu da izvuku ustupke, a da za njih ne pruže nikakvu stvarnu nadoknadu Srbiji. Takva politika ne staje mnogo strance, pa rado i svesrdno podržavaju takvu vlast jer im koristi.

Demokratsko društvo pretpostavlja da postoji slobodna razmena mišljenja i političkih ideja. U otvorenoj raspravi dobri, prihvatljivi i demokratski argumenti treba da pobede. Međutim pozivanja iz marginalnih političkih partija (LSV) na razne vrste “vešanja”, “proterivanja” i “zabrana političkih partija” (za to je nadležan tužilac i sud, a ne mešanje u njihov rad sa strane) pokazatelj je koliko su takvi politički pogledi amputirani od savremenih evropskih demokratskih principa. Postoji mišljenje da zalaganje za navedene stvari pokazuje ne samo “demokratičnost” takvih političkih marginalaca, već i metode ukorenjene u nedrima staljinističkog pogleda i političke prakse. Za takve metode se smatralo da su odavno poražene i prevaziđene, ali navedeni primeri ukazuju na to da su još uvek živahne i glasne. Dakle, samo napred u EU sa ovakvim političarima sa kojima je Srbija dobrodošla. Da je Srbija u EU, sve partije bi jasno morale da svima javno stave do znanja “odakle im novci”. I to svi. “Pratite tok novca i sve će vam biti jasno.”

Cena za približavanje EU je gorka i ogromna, a za mogući ulazak u neki niži krug članstva u EU je još veća. Narod je sve više i više razočaran putem Srbije ka približavanju EU i sve je manje voljan da prihvati i sadašnje i nepoznate buduće zahteve od EU i njenih zemalja članica. Ne samo što se najviši zvaničnici i državnici u EU javno izjašnjavaju o mogućem raspadu EU, već i zbog jasnih naznaka da neke zemlje mogu da istupe iz EU (Britanija). Kancelarija Vlade Srbije za evropske integracije živi i radi u svojoj kapsuli koja je potpuno odvojena i od mišljenja i volje naroda sa jedne strane, i unutrašnjeg vrenja unutar EU.

Beograd–Brisel–Priština

Vlasti Srbije tražile su od Međunarodnog suda pravde da da svoje savetodavno mišljenje o pitanju da li je deklaracija Kosovske skupštine u skladu sa međunarodnim pravom. Mišljenje je bilo potvrdno. Dakle deklaracija (izjava), ali ne i sadržaj te deklaracije. Ali sadržaj te deklaracije (nezavisnost) nije u skladu sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN. Autogol vlasti Srbije.[50]

“Pregovori” Beograd-Priština pod okriljem Brisela su pod određenim velom tajne iz koga je najviše zakonodavno telo (Skupština države) prilično isključena. Dogovara se “na časnu reč”. Kako to može da se bude od poverenja kada se međunarodni zakon (Rezolucija 1244 Saveta bezbednosti) ne primenjuje. Gde je tu povratak određenog ograničenog dela srpskih snaga reda na Kosovo i Metohiju. Ovako se sve dogovara “na reč”, ali uvek je tako da samo i isključivo Srbija pruža realne ustupke, a za uzvrat dobija nebulozna obećanja. To nisu nikakvi “pregovori” pod okriljem EU već samo način za iščupavanje jednostranih realnih ustupaka od Srbije. Recimo, “pregovarač” iz EU (nije posrednik), ili bolje rečeno upravnik sastanka iz EU (protivnička strana koja drži stranu Prištini), sastavi sporazum i pruži ga srpskoj strani na prihvatanje jer se samo od nje traže ustupci. Prištinska strana samo mirno i zadovoljno gleda kako se srpska strana dugo “prži na vrelom ulju” jer za Srbiju “EU nema alternativu”. Pa kad Srbija prihvati jedan predlog, tačnije zahtev, odmah stižu novi i tako u nedogled.

Bilo bi zanimljivo videti ili saznati više o sporazumu o priznavanju diploma. Recimo, ako je diploma iz Prištine nostrifikovana u nekoj trećoj zemlji, da li ta diploma ima važnost i u ostalom delu Srbije. Koja je ta treća zemlja? Da li je to Albanija, BJR Makedonija, Tanzanija... ili zemlja članica EU? Da li Brisel traži da Srbija prizna diplomu nostrifikovanu u Pakistanu ili u Francuskoj? Da li diploma takvom, recimo lekaru, dozvoljava rad u Austriji ili Francuskoj? Saradnja (kooperativnost) Srbije je samo milozvučna i diplomatska reč za ono što se u stvari dešava, a to je: prinuda i bespogovorno i neprekidno prihvatanje i sprovođenje naloga do sudnjeg dana. A šta se dobija za uzvrat?

Koja je “igra” vlasti u Prištini? Izgleda da ima tri jednostavna dela. Prvo, znaju da je večna uprava stranaca neodrživa. Stranci će otići kad-tad. Drugo, dobro koriste strance da isteraju bilo kakav uticaj Beograda sa Kosova i Metohije i da “slome” Srbe. Treće, kad se stvari slegnu, kreću u zaokruživanje prostora iz ostalih oblasti bivše Jugoslavije (možda i Grčke). I gde je tu za njih članstvo u EU kao istinski cilj? Nema ga. EU se uspešno koristi kao sredstvo za postizanje cilja. Bitno i prvenstveno im je zaokruživanje “svog etničkog prostora”, a EU, ko zna da li će da postoji. Ako i bude postojala, pitanje je da li će im biti privlačna. Sada im je EU potrebna samo zbog dve stvari: prvo da iščupa sve ustupke popustljive vlasti u Beogradu i, drugo, da pruži ekonomsku pomoć. Beograd treba da pruži nepovratne ustupke, a uprava EU će da odjezdi sa “divljeg zapadnog Balkana”.

Nemačka, kao i svaka normalna država, oštro reaguje i to ne samo rečima kada su joj povređena dva vojnika na Kosovu i Metohiji. U istoj oblasti je od dolaska međunarodnih snaga 1999. ubijeno preko 1.000 Srba a “da gotovo niko nije procesuiran za te zločine nad Srbima”.[51] Među žrtvama su i mitraljirana deca. Srbija je reagovala na te sistematske zločine, kao i na trgovinu ljudskim organima, ali je od samog raspada bivše SFRJ, stav “međunarodne zajednice” bio da se srpske žrtve uvek minimiziraju. I sad ta “međunarodna zajednica” uključujući tu i EU i dobar deo njenih zemalja članica stalno teraju na jasne i merljive ustupke Beograda vlastima u Prištini zarad maglovitog “evropskog puta” bez brojeva i datuma. Sve je Prištini (realno) oprošteno zbog ostvarivanja osnovnog cilja na Balkanu koji je: što snažnije i dugotrajnije lomljenja svega što je srpsko. A vlasti u Beogradu, na putu bez alternative, polako ali sigurno, uz neka opiranja, krčme i ono što nisu stvorile. Sve se to stavlja pod tepih jer Evropa za vlast u Beogradu nema alternativu.

Pritisak na Srbiju je ne samo stalni, već se neprestano i pojačava. Pritiska na zvaničnike u Prištini nema ili nema primetnog, a razloga za to ima, i to velikih. Šta je sa istragom koja se povlači deceniju o ubistvima civila ili trgovini ljudskim organima? Londonski Gardijan je objavio avgusta 2011. sledeće: “Poverljivi dokumenti UN, objavljeni ranije ove godine, ukazuju na to da je Misija UN na Kosovu znala za navodnu trgovinu organima još od 2003.”[52]

Švajcarac Dik Marti, izvetilac Saveta Evrope, optužio je 2010. u svom izveštaju rukovodstvo Kosova za povezanost u trgovini ljudskim organima.[53] Marti je rekao “Najviše me je šokirala činjenica da je moj izveštaj izazvao skandal, dok dok su ubistva svedoka koja su se događala poslednjih godina bila propraćena opštom ravnodušnošću.”[54]

Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova Srbije, izjavio je “da mu je ministar spoljnih poslova jedne velike zemlje iz Evrope preneo da će ako Srbija nastavi da insistira na rezoluciji o trgovini ljudskim organima u Savetu bezbednosti, to biti doživljeno kao akt neprijateljstva prema njegovoj zemlji”.[55] Da li neka “velika zemlja iz Evrope” koja svakako ima značajnu političku, moralnu, humanu i svaku drugu težinu i ugled treba da štiti najokoreliji i najcrnji kriminal i podzemlje? Koja je to “velika zemlja” koja se povlači pred okorelim ratnim zločincima koji su kasapili žive Srbe na Kosovu i okolini po nalazima Švajcarca Dika Martija? Ratni zločini ne zastarevaju nikada, čak ni kada učesnici nisu više među živima. Svetli primer po ovom osnovu je Francuska, zemlja koja se uvek zalaže za humanizam. Recimo, 22.12.2011. Francuski parlament raspravlja o zakonu koji bi svakog ko poriče genocid Turaka nad Jermenima završio u zatvoru (predviđena kazna je do jedne gorine) i ko bi uz to platio i novčanu kaznu od €45.000. Istorijske činjenice moraju da se poštuju po rečima francuskog ministra za evropske poslove Žana Leonetija.[56] Videćemo kako će za Srbiju proći kasapljenje Srba “na panju” ili će to da bude stavljeno pod tepih radi “puta bez alternative”.

Pronalaženje i kažnjavanje nasilnika i kriminalaca obaveza je svake civilizovane države. Tako su i snage KFORa opravdano i delotvorno pronašle vinovnike nasilja na barikadama u Jarinju i Jagnjenici (braću Veselinović).[57] Na nesreću, takva delotvornost može da bude prilično selektivna jer nije uopšte pokazana ni u slučaju 1.000 ubijenih Srba, ali ni u istrazi oko trgovine ljudskim organima.

Borislav Stefanović je prvoklasni i iskusni diplomata. Postavljen je za šefa pregovaračkog tima sa Prištinom i Briselom. Nema nikakve sumnje u njegovu stručnost, ali šaljući ga iz Ministarstva za inostrane poslove, vlada je poslala diplomatski signal (ko zna da ga čita) da se problem razmatra kao “inostrani” (autogol vlade Srbije). Mnogo bolji signal za Srbiju bi bio da je Stefanović bio prebačen (makar formalno) u Ministarstvo za unutrašnje poslove (MUP) i da tako pregovara. Sa druge strane postavljanje Rose Josije Mirembe Abot Bugarčić iz MUP-a kao pregovarača Republike Srbije sa EU je velemajstorski diplomatsko-politički potez MUP-a i Vlade. Bugarčićka je došla u Srbiju iz rodne Afrike i sasvim je dobro savladala srpski jezik.

Manipulacija nedefinisanim i maglovitim pojmovima kao što su “evropski put”, “evropska budućnost”, “put ka (a ne u) EU” se pokazala mnogo lakša i uspešnija sa Srbima nego sa drugima. Drugi odmah pokazuju agresivnost. Samo obećajte nešto političarima u Srbiji i oni će odmah da za neko maglovito obećanje pruže realni i nepovratni ustupak. Primer je Rezolucija Generalne skupštine UN. EU je srpskom nacrtu Rezolucije o Kosovu i Metohiji iz septembra 2010. “izbila mlečne zubiće”, a da Srbija za uzvrat od evropskih “prijatelja” nije dobila ništa izuzev novih pretnji i uslova![58]

Evropska igra sa Srbijom i njenim daljim rasparčavanjem

Glavna i porazna stvar koja je zabašurena od javnosti u Srbiji je da se priča o pristupanju EU, a još uvek nije ratifikovan toliko hvaljeni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan sa EU još 2008. Dok ga ne ratifikuju sve zemlje EU, ovaj sporazum nije na snazi. A kada će to biti, to niko ne može da pretpostavi. Trči se daleko pred rudu. Bez obzira na sve, taj sporazum je porazan za Srbiju jer su pregovarači dozvolili (između ostalog) takve stvari kao što je to prodaja zemljišta strancima. Čak i zemlje sa istoka koje su pristupile EU 2004. nisu dozvolile ni partnerima iz zemalja EU da to čine 8 godina posle pristupanja EU. A Srbija, još nema ni ratifikovan Sporazum o stabilizaciji, nije ni kandidat, nije ni počela pregovore o pristupanju, Srbija je već unapred izbila sebi iz ruke snažne adute koje bi mogla da koristi u budućim pregovorima sa EU.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (član 10) obavezuje Srbiju na približavanje svoje spoljne politike zajedničkoj spoljnoj politici EU. I ovo može lako da bude jedan od uslova Srbiji za status kandidata za večnog kandidata za pristupanje EU. Dakle, Srbija treba sa uđe u vagon voza bez lokomotive za Brisel i često okrene leđa prijateljima, pogotovo onima koji nisu po volji bilo to Briselu ili bilo kojoj zemlji EU ponaosob. Međutim, postoje snažne činjenice koje ukazuju na to da zajednička spoljna politika EU ne postoji.

Nema značajnijeg političkog pitanja od onog koje se tiče ulaska zemlje u rat. Francuska, Britanija, Italija i još nekoliko zemalja EU su neposredno učestvovale u ratnim operacijama u Libiji 2011. Mandat Saveta bezbednosti (Rezolucija 1973) jeste bio samo obezbeđenje zone zabranjene za letove. Ništa više. Nemačka se otvoreno protivila bilo kakvim ratnim operacijama u Libiji. Prilikom glasanja u Savetu bezbednosti, Nemačka je bila uzdržana iako su bili snažni unutrašnji pritisci da glasa protiv Rezolucije 1973. Francuska i Britanija su, naravno, bile za Rezoluciju. Posle navedenog stava Nemačke, francuski ministar za inostrane poslove Alan Žipe izjavio je u vezi sa Zajedničkom politikom EU za bezbednost i odbranu: “Ona je mrtva”.[59] Razumnom je ovo dovoljno.

Već više od jedne cele generacije Zapad, pogotovo bivši saveznici Srbije u koje su se generacije mladih kleli i videli ih kao svetionik demokratskih vrednosti i sloboda, nisu propustili ni jednu jedinu priliku da neposredno pomažu svakog srpskog neprijatelja, pa makar on bio i sa najzakržljalijim “Zapadnim vrednostima” u regionu kakvi su na Kosovu i Metohiji. Vuksanović je primetio da se radi o tvrdom uništavanju i rasparčavanju Srbije na “meki” način i piše:[60]

Zapad želi da zaokruži „državnost” Kosova, sve idući putem mimo Saveta bezbednosti – od bombardovanja, preko nametanja Ahtisarijevog plana i dovođenja Euleksa, do stvaranja kosovske carine. Sada je jasnije šta Tadić zapravo radi. Predsednik Srbije pomaže Kforu da reši problem. Nama, dakle, preostaje samo da razjasnimo zašto je Kforu potrebna pomoć srpskog predsednika. Zato što se iz aviona vidi da bi upotreba grube sile protiv Srba na barikadama bila monstruoznost kakvom Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici ne žele da se reklamiraju, ili makar to smatraju poslednjom merom koju treba izbeći, koliko god je to moguće.

Uspe li Zapad da mimo Saveta bezbednosti i uz pomoć same države Srbije zaokruži „državnost Kosova“, to će postati paradigma za dalje korake, a država Srbija percipirana kao politička smejurija od koje se svašta može tražiti – što se na neki način već i dešava. Naime, nedavno je predsednik vojvođanske skupštine Šandor Egereši zatražio promenu ustava, i to takvu kojom bi severna autonomna pokrajina dobila zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Za neupućene, to što traži Egereši jeste nezavisna država – ni manje ni više. Bez uplitanja Saveta bezbednosti UN, uz Tadićevu dobru volju i pritisak Zapada, Egerešijev zahtev mogao bi, kako sam Egereši reče, da se realizuje „preko noći“. A verujem da bi u tom slučaju i novopazarski muftija shvatio šta mu je činiti.

Uz navedeno, krajnji cilj Zapada je ne samo da se razdvoje Srbija i Crna Gora (to je postignuto), već i da se stvore okolnosti da se te dve države više nikada ne spoje. Istovremeno, mogući dugoročniji cilj im je da Srbija bude što manja (Beogradski pašaluk), a Srbi razdrobljeni na što više mesta. Zagonetna priča o integraciji u EU može lako u sebi da krije i otvorenu priču o dezintegraciji Srba i Srbije. Samo “krompir-pire” Srbija, pasirana i laka za varenje može da bude prihvatljiva u vozu za EU. To je Srbija na koju svaka “šuša” može da se istresa koliko to želi, a da Srbija pognute glave to prihvata sa zadovoljstvom i deli rukoljube jer je na putu “bez alternative”.

Svima je postalo jasno da je osnovno u ratu protiv Srbije i Crne Gore 1999. bila jedna stvar: pokazati da zemlje Zapada mogu da čine šta požele, a da Rusija ne može ništa da učini da im se suprotstavi. Cilj je bio zadati vojni i politički šamar Rusiji na otvorenoj sceni preko “jeftine i potkupljive” Srbije. “Priština” ni pre ni posle rata iz 1999. nije bila mesto za uzor u pogledu vladavine prava, reda, zakona i poštovanja hrišćanskih verskih objekata. Rusija je u to vreme bila slaba i u rukama pijanog predsednika sa kojim je možda moglo čak i da se manipuliše. Zapad je prevario Rusiju i Kinu u vezi sa napadom na Libiju (mandat je bio osiguranje zabrane leta nad Libijom 2011, a pretvorio se u neposrednom učešću u ratu na jednoj strani). Poučene takvim ponašanjem zapada, poučene takvim iskustvom i ekonomski osnažene Rusija i Kina nisu do sada dozvolile takve vojne međunarodne avanture u Siriji.

Političko maltretiranje i diplomatsko ponižavanje klečeće Srbije pred čekaonicom EU često nema mnogo neposredne veze sa Srbijom. Cilja se Srbija, a da bi se pogodila Rusija. Postoji mišljenje da su zemlje koje su otvoreno ili poluprikriveno za ponižavanje Srbije, a zarad veza sa SAD: Holandija i Poljska uz podršku Švedske. Zbog čega? Stešnjena između Nemačke, Francuske i Britanije, Holandija (i Belgija) su uvek nastojale da budu u savezništvu sa SAD, naravno zbog svojih istorijskih iskustava. Poljska je u sendviču između Nemačke i Rusije kao izlaz našla savezništvo sa SAD. Dok je Švedska vekovni neprijatelj Rusije. Zato se nešto veliko i pozitivno za Srbiju, a pogotovo ne brzo i dobro, uopšte ne može očekivati od ovih zemalja na putu u EU.

Po naređenju, čak uceni cara Nikolaja II od 18.1.1916. da će raskinuti savez sa Francuskom i Britanijom, došla je “lađa francuska” da prebaci srpsku vojsku iz Albanije na Krf. Inače bez oštrog ruskog zahteva i ucene, Francuzi i Italijani bi verovatno ostavili Srbe da krepaju od bolesti, gladi i albanskih noževa još više nego što je to bio slučaj na albanskoj obali. Nemcima i Austrijancima je sve to išlo u prilog. Što manje Srba, to im je povoljnija situacija. Da li se slična stvar sada ponavlja, skoro jedan vek kasnije, na Jarinju i Brnjaku na koje su hrvatski helikopteri doneli prištinske carinike?[61] Sa jedne strane nemački i austrijski vojnici[62] sa oklopnim vozilima i punim puškama uperenim na Srbe, a sa druge strane je ruski konvoj sa hranom za Srbe na Kosovu i Metohiji. Što se svet više menja, to sve više ostaje isti.[63] Još je samo potrebno da turska vojska razapne šatore na Kosovu polju, i stiže Lazareva kletva.

Posle “gubitka” Ukrajine, EU i pojedine zemlje članice nastoje da otežaju i spreče ulazak Rusije, a delom i Turske na Balkan.[64]

Nema nikakve sumnje u to da Srbiju žele u članstvu EU, ali kakvu Srbiju i srpski narod: rasparčanu, sa slomljenom kičmom i u kolicima sa jednom probušenom gumom. Srbiju bez kičme i ponosa na koju svako “političko kuče može da se olakša”. Kandidatura za kandidata za EU je samo ulaznica za nova i još žešća uslovljavanja. To je i ulaznica za mesto na palubi (čak ne ni za kabinu treće klase) Titanika.

Nezavisno evropsko “vojvodstvo”

Svako mora da ima zagarantovano pravo da u demokratskom društvu iznese svoje mišljenje. Bolje da ga kaže javno i da ga brani u raspravi sa onima koji imaju drugačije viđenje, pa neka u političkom sučeljavanju uz slobodna sredstva javnog informisanja ispliva stav koji izaberu birači. Bolje je uvek da se iskaže svoje viđenje nego da se ono guši i ostvaruje u senci podruma u kojima se prave i bombe. Ako neko tako smatra, i sledeća tema treba da bude na dnevnom redu javne rasprave: otcepljenje Vojvodine[65] od ostatka Srbije. Takvo razdvajanje države može da bude jasno i nedvosmisleno ili prikriveno tankim i providnim plaštom zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. I o tome treba da se raspravlja.

Šandor Egereši, predsednik Skupštine Vojvodine, izjavio je “da ustav Srbije nije "evrokompatibilan" i da mora da se menja kako bi Vojvodina dobila široku autonomiju”. Uz navedeno izjavio je:[66]

"Zalažem se za donošenje novog, pravog evropskog Ustava Srbije, u kojem će Vojvodina imati zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast", i

"Niko pametan, niko normalan ne razmišlja o secesiji, o separatizmu u Vojvodini. Ali, razmišljamo o unutrašnjoj samostalnosti, o autonomiji u okvirima Srbije".

Prva i druga rečenica u suštini potiru jedna drugu, ako se ima prvo, tada se nema Srbija. Na sreću tu je Aleksandra Jerkov koja je izjavila da u Vojvodini nema separatizma.[67]

Šta je to “evrokompatibilan” ustav? Da li tako nešto postoji? Da pogledamo samo mali primer iz EU. Belgija je potpuno decentralizovana zemlja. Državi je zajednički samo kralj, vojska, železnica, pošta i fudbalska reprezentacija. A Francuska je centraliziovana zemlja. Da li neko može da zamisli Francusku koja bi pružila Korzici, Bretanji, Savoji, Baskiji ili južnoj Francuskoj “zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast”? Osim demokratije, opšti i svugde primenjeni evropski standardi za ustavno-teritorijalno ustrojstvo države ne postoje.

Pozivanje na navodnu “evrokompatibilnost” je odraz ili neznanja ili namernog izvrtanja činjenica. Zaklanjanje iza kecelje “evrokompatibilnosti” može da liči na ranija zakljanjanja iza odluka “viših foruma” (kao recimo Centralnog komiteta Komunističke partije). Ovako se vrši zaklanjanje iza “višeg foruma”, a u stvari je šuplja priča koja se koristi za proturanje sopstvene volje na velika i mala vrata. Kompatibilnost, tj. uporedivost postoji sa nacionalnim ustavima (belgijskom, francuskim, mađarskim,...), a ne sa nekim “evropskim”. Kod ovakvih priča koje stoje na truloj analitičkoj dasci, verujući i pismeni znaju prenosni smisao izreke: “Osnovni cilj i uspeh đavola je da ubedi narod da đjavo ne postoji.”[68]

Pošto, ako kažu, nema separatizma u Vojvodini, pretpostavimo da se on iznenada i neočekivano pojavi “iz vedrog neba”. Pretpostavimo dalje da Vojvodina postane samostalna država. Šta posle? Prevariće se grdno “nepostojeći autonomaši” ako misle da je tu kraj priče i da će da vladaju nezavisnim vojvodstvom kao neke lokalne “paše i begovi”. Takav razvoj i stanje stvari jedva čekaju bar dva suseda, koji to možda čak preterano ni ne kriju. Da li ti susedi imaju i apetite za “svoj deo”? Kojim susedima odgovara da Srbija bude stabilna, jedinstvena, složna i ekonomski napredna i snažna država? A kojima odgovara da bude slaba, razjedinjana i stalno ponižena? Koliko god da Srbija bude teritorijalno mala, za Austriju, Albaniju, Nemačku, Mađarsku, Hrvatsku i Bugarsku uvek će biti velika.

Vojvodina, kao mala i ravna geografska oblast, vojno je neodbranjiva, čak i da je u njoj i malo ozbiljnija vojska od postojeće. Oni koji žive u Vojvodini, a rođeni su pre 1941. imaju dobro iskustvo. I njihova lična imena su prisilno menjana od vlasti i po tri puta do sada u dokumentima (recimo Jelena-Ilonka-Elena). Ovaj činilac namerno zaboravljaju i izbegavaju oni koji mogu da se zalažu za Vojvodinu kao samostalnu državu. Ako se to dogodi, neka dobro imaju na umu ti koji (za sada) ne postoje da je to samo vrlo prelazno i prolazno rešenje i da će posle toga brzo spoznati da su bili, kako je to nazivao Dragoš Kalajić, “korisni idioti” koji su namagarčeni (“za male pare”).

U slučaju da se u Vojvodini pojave ti koji bi želeli da od nje naprave samostalnu i nezavisnu državu, takvi treba da imaju na umu dugovečno i potvrđeno istorijsko iskustvo. Ono se sastoji u sledećem. Otvorena (i drugačija) podrška svih vrsta za projekat nezavisne Vojvodine lako i brzo može da im stigne iz inostranstva. Samo treba da imaju na umu da će posle “odrađenog projekta” lako, brzo i oholo biti pušteni niz vodu od strane inostranih podržavalaca i odbačeni kao papirne maramice kao što su to bili Slobodan Milošević, Biljana Plavšić, Momčilo Perišić i mnogi drugi (recimo na Bliskom istoku i drugde).

Otvaranje kancelarije Vojvodine u Briselu 2011. je, u načelu, vrlo pozitivan događaj. Brisel je prepun raznih sličnih predstavništava čiji je cilj ne samo bliži dodir sa institucijama EU (zakonodavstvo, standardi, projekti i fondovi), već i saradnja sa ostalim regionalnim kancelarijama. To je njihova prevashodna uloga. Predsednik vlade Vojvodine Bojan Pajtić je prokomentarisao taj događaj na sledeći način: “Nama je to predstavništvo izuzetno značajno zbog toga što je važno da stvorimo institucionalni i kadrovski kapacitet da u trenutku kada Srbija postane kandidat za članstvo u Evropskoj uniji što više sredstava iz evropskih fondova dobijemo za dalji razvoj privrede u pokrajini, za razvoj infrastrukture, zdravstva i obrazovanja.”[69] Dakle, cilj kancelarije je da privlači sredstva EU u Vojvodinu. To pokazuje potpuno nepoznavanje bukvara funkcionisanja EU, njene prakse i duha. Regionalno predstavništvo se osniva u Briselu zbog promocije regiona; njegovih materijalnih i ljudskih potencijala; prikazivanja projekata i njihovo prilagođavanje prioritetima Evropske komisije; zbog stvaranja veza sa Evropskom komisijom u pogledu njenih namera i pripremi regiona za prilagođavanje novim zakonima, prioritetima i koracima u ekonomskim politikama; zbog saradnje sa ostalim regionima; a tek na samom kraju i kao poslednja (a nikako prva) stvar je traženje evropskih fondova (šešir u ruci).

Negativan talas Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju će da pogodi celu Srbiju 2014. kada se ukidaju carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda. Srbija tada neće biti član EU, neće moći da računa na subvencije iz poljoprivrednog fonda EU i biće izložena konkurenciji poljoprivrednih proizvoda iz EU čija je proizvodnja ne samo stimulisana, već je i izvoz subvencionisan.

Činjenica je da su domaći poljoprivrednici u EU subvencionisani. Po tom osnovu bi nezavisna Vojvodina (da je u EU) uspela da ućari nešto od EU. To je tačno u teoriji. Praksa je gorka i potpuno razočaravajuća za poljoprivrednike sa istoka. Kada su zemlje Istoka podnele molbu za pristupanje EU pre dve decenije, tada je budžet EU bio izdašan prema poljoprivrednicima. Zemlje Istoka su sa velikim očekivanjima gledale na te fondove. Međutim, pre nego što su te zemlje pristupile EU, “stare zemlje” EU bitno su promenile poljoprivrednu politiku. Zaštitile su izdavanja za svoje poljoprivrednike, dok su poljoprivrednicima sa Istoka pružale subvencije na “apotekarsku kašičicu”. Istočne zemlje EU su se nadale da će njihovi poljoprivrednici biti izjednačeni po pitanju subvencija sa zapandnim posle budžetskog razdoblja EU 2007-13. Ali Istok EU se prevario opet. Prvo, zbog finansijske krize dolazi do smanjivanja izdataka. Drugo, još značajnije, za budžetsko razdoblje EU 2014-20, predviđa se da će možda tek na njegovom kraju zemlje članice EU sa Istoka biti izjednačene u pogledu subvencija poljoprivredi sa zemljama Zapada u EU.[70] Do daleke 2020. svašta može da se dogodi. Jedan od verovatnih scenarija je da će zemlje EU prebaciti poljoprivredu u nacionalni budžetski okvir. Zbog toga ne treba uopšte unapred radovati poljoprivrednike u celokupnoj Srbiji i stvarati lažnu sliku da će im stimulacije iz Brisela poboljšati materijalni položaj. To je podmukla obmana i dovođenje u tešku zabludu.

Poljoprivrednicima u Srbiji treba ukazivati na bogato iskustvo Rumunije u kojoj je poljoprivredna proizvodnja postala često neisplativa posle pristupanja EU. Umesto da proizvodi hranu za oko 80 miliona potrošača, Rumunija je posle pristupanja EU postala neto uvoznik hrane. Mali rumunski poljoprivrednici ne mogu da izdrže konkurenciju (“navalu”) poljoprivrednih proizvoda sa Zapada EU u kojem je poljoprivreda velikog obima i u kojoj postoji snažno finansijsko dotiranje poljoprivrednika. Rumunski poljoprivrednici proizvode hranu uglavnom za ličnu potrošnju i delom odlaze u najam u Španiju da beru jagode (ako i takav posao mogu da nađu) za platu za koji Španci neće da rade. Posle pristupanja EU rumunska poljoprivreda nije doživela očekivani procvat.

Šta još treba imati na umu na evropskom putu?

Stvara se potpuno pogrešna i iskrivljena slika u javnosti Srbije koja može da glasi: posle kandidature, priča je gotova, Srbija je u EU. Sakriva se činjenica da postoji čitav lanac prepreka na kojima Srbija lako može da padne jer od nje mogu da traže ispunjenje uslova kakvi ni od koje zemlje nisu nikada traženi.

Kada se jednom otvore pregovori o pristupanju EU, pregovara se o 35 poglavlja ponaosob. Za otpočinjanje pregovora svakog pojedinačnog poglavlja svaka zemlja članica EU ima pravo veta. Isto važi i za zatvaranje svakog poglavlja. Da se otvori i zatvori svako poglavlje svaka zemlja EU može da postavlja svoje uslove koji ne moraju da imaju nikakve veze sa poglavljem o kojem je reč. Dakle, svaka zemlja EU(27) može da zakoči proces pristupanja EU kod svakog poglavlja na neodređeno vreme i to dva puta (35x27x2=1890). Kako to izgleda, pokazala je Srbiji Mađarska kada je rekla da neće dati svoju saglasnost za kandidaturu Srbije ukoliko Srbija ne izmeni zakon o restituciji imovine.[71] Uz navedenih 1890 prepreka kada se tome doda i saglasnost u Savetu ministara, pa ratifikacija u nacionalnim parlamentima, Evropskom parlamentu i prebacivanje sa stola na sto u institucijama EU, skupi se 1950 prepreka i na svakoj od njih dovoljna je samo jedna zemlja da potpuno spreči ili zaustavi proces pristupanja EU.

Rumunija je zemlja koja je pristupila EU 2007. Svi su se nadali i sa punim pravom očekivali “carstvo čokolade” u EU. I šta se dogodilo? Rumunija je dobila određena sredstva iz budžeta EU za poboljšanje infrastrukture. A ostalo? Oko dva miliona mladih Rumuna je napustilo zemlju, poljoprivreda je često postala neisplativa, a samo je rumunska EU-nomenklatura bitno poboljšala svoj materijalni status (ranije je bila komunistička nomenklatura, a sada je to EUmunistička nomenklatura). Ono što je najbitnije i gotovo uvek se “stavlja pod tepih” je činjenica da Rumunija nije imala spoljni dug sve dok nije pao režim koji je vodio Nikolaj Čaušesku. Sada je dug Rumunije inostranstvu oko 110 milijardi dolara ili oko 70% BDP. Ne podržavamo raniji sistem u Rumuniji. Naprotiv. Samo želimo da navedemo činjenicu da sve ima svoju cenu i naličje (rast deficita i duga prema inostranstvu, povećana nesigurnost, nezaposlenost, emigracija, uvoz hrane), a Srbija može malo više da obrati pažnju i na poučna iskustva u ekonomskom razvoju drugih zemalja (Mađarska, čiji je dug inostranstvu 150 milijardi dolara ili oko 115% BDP...). EU može nešto malo da pomogne tim zemljama, ali glavna “pomoć” stiže iz kandži MMF-a što je dokaz potpunog neuspeha i poraza nacionalne ekonomske politike. Nastupa carstvo dugova i stezanja kaiša.[72] Nije nikakvo čudo što smo svedoci javnih protesta i u Mađarskoj i u Rumuniji.

Jože Mencinger smatra da pristupanje Slovenije EU i NATO nije donelo nikakve bitne ekonomske efekte, a donelo je dodatne troškove. On se sam pita “Šta mi radimo u Avganistanu?”[73] Slovenačke firme su preplavile same centre gradova u Srbiji, dok stvarni reciprocitet za firme iz Srbije ne postoji. Dok u Srbiji posluje oko 200 firmi iz Hrvatske, svega nekoliko preduzeća iz Srbije posluje na hrvatskom tržištu.[74] Zbog čega se slovenačke i hrvatske firme okreću ka izvozu na tržište Srbije? Pa zbog toga što im je asortiman robe i konkurentnost neodgovarajuća za zahtevno tržište u EU.

Strani ulagači su potrebni svakoj zemlji. Njihov dolazak ukazuje na to da zemlja pruža mogućnosti za zaradu profita (tržište raste). Ali strani ulagači treba da budu samo dodatak zdravoj domaćoj ekonomiji, a ne njen osnovni pokretač. Strani ulagači su osnovni pokretač ekonomija zemalja kao što su to Kongo ili Centralnoafrička republika u kojima učestvuju sa 65 i 62%, respektivno, u nacionalnim investicijama, dok je taj procenat u Sloveniji 11%, a u Ruminiji 20%.[75] Stranci se pitaju: ako domaći preduzetnici ne ulažu u sopstvenu zemlju, zbog čega bismo mi to činili? Ako domaća vlast želi da stvori posebno povoljno okruženje prvenstveno za poslovanje inostranih preduzeća, da li je vlast domaća? Ako stranci dođu zbog raznih stimulacija, oni mogu da ostanu dotle dok stimulacije traju. Pri isteku stimulacija, strane firme mogu da ucenjuju vlast: ili nastavite sa stimulacijama (plaćajte vi plate zaposlenih radnika) ili mi odlazimo.

Pravi način da se privuku ulagači je ulaganje u obrazovanje radne snage pogotovo za struke budućnosti jer desetak najtraženijih struka nisu postojale pre samo pet ili deset godina. Subvencije u Srbiji su počele da se pružaju širokom rukom pod upravom Mlađana Dinkića i njegove grupe nadristručnjaka iz G17 plus najviše u oblastima Srbije u kojima očekuju glasove. Njihove maglovite izjave u smislu da su se ta sredstva vratila u budžet kroz razne doprinose i slično ne vrede baš ništa. G17 plus je grupa koja je na ivici ili ispod cenzusa, koja je uvek povezana sa rukovođenjem u oblastima u kojima su velike državne pare i grupa koja je do guše u aferama.[76] Dok nezavisna revizorska kuća ne potvrdi na nedvosmislen način da su se te bećarski arčene pare poreskih obveznika vratile u budžet, njihove izjave ne vrede ni vazduha koji su koristili da tako nešto izjave. Sada su samoproglašeni stručnjaci iz G17 plus zamenili vučju kožu jagnjećom, stavili lažnu političku bradu i tamne naočare i pojavljuju se pod drugim imenom „da se Vlasi ne sete“. Videće se koliko to vredi na izborima.

Svakog dana u Srbiji ostaje bez posla 130 ljudi.[77] Nemajući ideje kako da ublaži takvu ekonomsku katastrofu, vlada čini najgoru moguću stvar. Privlači strane ulagače uz pomoć velikih novčanih stimulacija po zaposlenom. Stranim ulagačima pruža novčana sredstva poreskih obveznika Srbije koji poslovično zapošljavaju nekvalifikovanu radnu snagu koja je slabo plaćena, a i ta platu koju primaju tako zaposleni radnici po nekoliko godina dolazi iz budžeta Srbije. Dakle, strancima rade besplatno, kao “veslači na srednjovekovnim galijama”. Niti jedna međunarodna organizacija od imena i ugleda, a ni akademska istraživanja ne savetuju stimulacije stanim ulagačima kao instrument ekonomske politike jer su nedelotvorne.[78] Novac se prenosi sa siromašnih domaćih poreskih obveznika ka inostranim vlasnicima kapitala; raspodela dohotka je neravnomerna; i lako može da dođe do korupcije. Strani ulagač dolazi na određenu lokaciju jer je tako ranije odlučio, a ako tamo postoje subvencije za ulaganje, nerazumno bi bilo da ih odbije.

Javnost u Srbiji su odavno ubedljivo obavestili najviši zvaničnici države koji imaju sve poluge vlasti (premijer Cvetković) da je ekonomska kriza prošla još sredinom 2010.[79] To je bio snažan signal i podsticaj domaćim i inostranim ulagačima da je tržište u rastu i da je pogodno vreme za ulaganje. Nešto kasnije iste godine, presednik države izjavio je da je izlazak iz krize moguć u naredne dve godine.[80] Ne ulazimo u raspravu o tome ko je u pravu od dva, po rangu, najviša zvaničnika države. Primećujemo samo da je ekonomska slika Srbije jako bleda i sumorna i da nema opipljivih izgleda da će da se vidno poboljša u godinama koje predstoje. Bez obzira na sladunjave priče političara, ekonomisti obrazovani čak na lošim školama, dobro znaju da istinskog oporavka ekonomije nema sve dok ne dođe do bitnog, ponavljamo bitnog povećanja zaposlenosti u neto iznosu (ukupan broj novozaposlenih treba da bude bitno veći od ukupnog broja otpuštenih radnika, tako da se broj ukupno nezaposlenih smanjuje).

U Srbiju se slilo oko 75 milijardi dolara (55 milijardi evra) tokom protekle decenije po raznim osnovama. Od toga su strana ulaganja bila 13 milijardi evra.[81] To su ogromna sredstva. Ako 1 kilometar autoputa staje u proseku 1 milion evra, 55 milijardi su 55.000 km autoputa! Gde su ta sredstva otišla? Otišla u potrošnju, ali ne investicionu. Vlast nije stvorila povoljnu klimu za ulaganja u proizvodnju ili infrastrukturu.

I kako vlasti rešavaju nagomilane ekonomske probleme? Umesto da se uhvate u koštac sa problemima (bitno smanjenje birokratije, ukidanje stimulacija propalim preduzećima, olakšanje rada građevinarstvu, pomoć poljoprivredi da se smanji uvoz svega što može da se proizvodi u zemlji na zdrav način,...), vlasti idu putem najmanjeg otpora koji je i najgori: zadužuju zemlju do besvesti sa ciljem da će sada načinjene dugove vratiti neka druga vlast za desetak i više godina. Srbija postaje ekonomska kolonija koja se još i beskonačno zadužuje.

JAT je crna rupa srpske ekonomije i poreskih obveznika. To propalo preduzeće stalno gomila velike gubitke i nema nikakve razumne izglede da postane unosno bar za još jednu generaciju i moraće da se izdržava na grbači poreskih obveznika. JAT raspolaže sa 80 posada na 10 aviona (standard u EU je 3,5 posade) po avionu.[82] Sa avionima starim 26 godina u proseku i ljudstvom prosečno starim 48 godina JAT nema nikakvu perspektivu.[83] Unutar EU takve beskonačne subvencije bi bile ograničene i zabranjene. Da li je uopšte Srbiji potreban avioprevoznik po takvoj ceni? Gašenje JAT-a bio bi spas za poreske obveznike u Srbiji.[84] U međuvremenu ponovo predlažemo da se JAT ugasi kao preduzeće, a da svi zaposleni primaju punu platu do penzije iz budžeta države. To bi manje stajalo poreske obveznike u Srbiji nego suludo i beskonačno podržavanje propalog preduzeća koje niko neće da kupi na tenderima.

Mišljenje da je kraj razgraničenjima država na Balkanu biće ozbiljno dovedeno pred ispit za desetak godina kada Albanci postanu demografska većina u BJR Makedoniji. Da li će nealbancima ponuditi obrnutu verziju Ohridskog sporazuma, ili će ići kosovskim scenarijom za koji su ranije imali inostranu podršku ili će bez obzira na sve ići na sopstvenu ruku? Da li će biti dovoljne dve Albanske države na Balkanu (to pravo Zapad daje samo Albancima) ili će biti još jedna?

Korišćenje javne funkcije za lični interes je na Zapadu ne samo politički neprihvatljivo, već je i kažnjivo, dok je plaćanje poreza javna obaveza. Na tom Zapadu zloupotreba društvenog položaja zbog lične koristi vodi na političko staro gvožđe. Međutim, šta god da radio političar u Srbiji, on je za EU i njene zemlje članice demokrata sve dok priča i radi na putu ka EU. To je za Zapad prihvatljivo jer se seća engleski hladne i visprene izjave Vinstona Čerčila: “Šta vas briga, pa ne nameravate vi da živite tamo.” Recimo, Čedomir Jovanović bi odavno na Zapadu bio u političkoj penziji zbog dozvole da se nacrta “Čedina zebra” da stigne prečicom do Narodne skupštine. “Na prosvećenom Zapadu, u takvom slučaju, mediji bi ga satanizovali kao Srbiju, a onda bi ga i političari izopštili iz svojih redova.”[85] Slično bi bilo i sa njegovom izjavom kada je stanovnike Afrike nazvao kanibalima.[86]

U proteklih više godina zemlje EU ne mogu da se dogovore gotovo ni oko čega. To uključuje ali se ne ograničava na korake oko budućnosti evra, energiju, odnose sa Rusijom i Turskom, priznavanje nezavisnosti Kosova, vojni napad na Libiju, genetski modifikovanu hranu, patentno pravo, porez na finansijske transakcije,...

Ipak nije sve tako crno u Briselu u vezi sa Srbijom kao što to može nekome da izgleda. U doba kada su zemlje međusobno posvađane i podeljene, kada mogu da se sporazumeju oko vrlo malo stvari, kada im ponestaje novca, kada se ekonomskoj krizi ne vidi kraj, kada se Unijom teško upravlja i kada joj je neizvesna budućnost, milo im je, čak simpatično, da postoji neka zemlja koja nastoji da im se pridruži. Štefan File, komesar EU za proširenje, rekao je posle razgovora sa predsednikom Tadićem septembra 2010, “došlo je vreme da unija ozbiljno shvati zahtev Srbije za pridruživanje EU”.[87] To znači da je Srbija bila do tada shvatana neozbiljno.

Šta ostaje Srbiji da učini?

U Srbiji nema prave i otvorene rasprave o odnosu Srbije i EU. Kakva je to rasprava kada sam vrh vlasti već godinama uz punu pomoć i podršku medija potpuo nekritički puni uši narodu da je EU jedini put, jedino rešenje i da nema drugog izbora za Srbiju? Da li je razumna i otvorena rasprava u takvom stanju uopšte moguća? Odmah na početku je zatomi žrvanj. Narod je ranije bio navikao na slične metode represije vlasti u smislu: jedino pravo rešenje je Zakon o udruženom radu, pa jedino je svetla komunistička budućnost, pa... i kako se sve to završilo? U Hrvatskoj je bila ponuđena nagrada od 10.000 kuna onome ko pronađe tekst u dnevnim novinama u kojem je neko protiv EU uz obrazloženje stava. Niko je nije podigao.[88] Ali da budemo pravični, niko nije nikada pitao Nemce da li su za napuštanje nemačke marke, ili za proširenje EU na zemlje istoka. Nemačka je morala da se savija i prihvati sve što je povezano sa EU. Ali ne više. Ujedinjena i samouverena Nemačka smatra da je isplatila sve dugove za svoje ranije grehe. Sada Nemačka postavlja pitanje u vezi sa svojom budućnošću i budušnošću EU. EU je od sada prihvatljiva ali pod nemačkim uslovima.

U Srbiji vlast gleda samo jednu stranu (Srbiju) u raspravama oko pristupanja EU. Druga, isto tako bitna strana priče, razvoj stvari u EU je potpuno isključena. Takva rasprava je sakata jer je u kapsuli koja nema dodira sa okruženjem. Bitno pitanje se ne postavlja: U šta to srlja vlast? Šta ako se EU raspadne? Šta ako se EU ili razvodni ili bude postavljena na tvrdu nemačku matricu i postane neprivlačna za zemlje članice da u njoj ostanu?

Predsednik Tadić izjavio je 2009. da je cilj Srbije pristupanje EU 2014.[89] Dok je potpredsednik Evropske komisije Žak Baro odmah potom izjavio da će Srbiji biti potrebno pet do sedam godina da se približi članstvu EU.[90] I gde je Srbija sada, 2012? Nije ni kandidat za članstvo 12 godina od pada sa vlasti Slobodana Miloševića i dolaska demokratije u Srbiju 2000? A uz to nije ni po Srbiju poguban[91] Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju ratifikovan od svih zemalja EU. Trgovinski deo tog sporazuma je bitno povećao deficit u trgovini Srbije i snizio prihode od carina. To je dodatno snizilo nivo industrijske proizvodnje u Srbiji. Negativan talas tog sporazuma će da pogodi Srbiju 2014. kada se ukidaju carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda.

Sadašnja vlast u Srbiji ima izvanredan sklop širokih ponuda na političkom tržištu. Tu ima svega, svačega i za svakoga: i onih za koje EU nema alternativu i onih koji smatraju da nije smak sveta ako Srbija ne pristupi toj organizaciji; i onih koji su za ulazak Srbije u NATO i onih koji su protiv toga; i onih koji nikada neće da ratuju (šta će im vojska osim možda u misijama za račun tuđih interesa u dalekim zemljama, ali na trošak domaćih poreskih obveznika što se mnogo ne “reklamira”)[92] i onih koji neće sedeti skrštenih ruku ako je narod vojno ugrožen; i onih koje rado vide Amerikanci i onih koje rado vide Rusi; i onih koji traže sve veću autonomiju za Vojvodinu (možda čak imaju i slabo prikrivene želje za otcepljenjem od Srbije) i onih koji su protiv toga; i onih koji zadužuju Srbiju u nedogled (sve do neizbežnog grčkog scenarija) i onih koji ne znaju da je razduže;[93] i onih koji valjano rade svoj posao u okviru datih mogućnosti i onih koji su nadristručni (G17 plus); i onih koji kritikuju vladu iznutra ili iz Skupštine, ali se ne odriču privilegija vlasti pa u njoj ostaju; i onih koji su za bližu saradnju sa Rusijom i onih koji se tome protive; i onih koji su malo za kapitalizam, a malo socijalizam; i onih koji dopuštaju da se Turska meša u unutrašnje uređenje verskih zajednica u Srbiji i onih koji su protiv uplitanja stranaca u takve i druge stvari; i onih koji su za dalju regionalizaciju, cepkanje i rastakanje Srbije i onih koji vide u tome veliku opasnost za opstanak i ove “skraćene” Srbije; i... Svega ima u “političkoj prodavnici” sadašnje vlasti: samo nemojte da idete kod političkih konkurenata! I na kraju (ili na početku), tu je uvek i Jelena Trivan koja svojom neprevaziđenom glagoljivošću uvek pronađe puno opravdanje i objašnjenje za postupke vlasti, pogotovo loše, i skoro uvek nađe razloge da prebaci odgovornost za neuspeh i sve što ne valja sa jako tanke “vladajuće većine” na nekog drugog.

Šta ostaje Srbiji da učini u ovakvoj teškoj i lošoj situaciji? Kako da smanji agoniju i potpuno nerealna očekivanja bar za jednu generaciju? Ostaje da promeni i bitno smanji kalibar svojih stremljenja i spusti se na zemlju. Kandidatura za članstvo u EU je samo još jedna ulaznica za nova ucenjivanja i nacionalna poniženja i to od nepopularne organizacije koja je u teškoj, dubokoj, čak egzistencionalnoj krizi. Iako nešto što se od Srbije traži u datom trenutku ne odgovara, Srbija će biti naterana, pardon ohrabrena (ucenjena) da to učini, jer Srbija je kandidat za članstvo u EU pa mora da izvršava “radne naloge” koji joj stižu iz Brisela i od zemalja članica EU inače od pregovora u članstvu ili nema ništa ili su rastegnuti u nedogled.

Srbija može da predloži i radi na “specijalnom statusu” sa EU koji ne podrazumeva članstvo, ne bar za još jednu generaciju. Svesni smo da je i ovaj put povezan sa ucenama, pardon, “ključnim uslovima”, ali verovatno nešto manjim nego što je to put “ka” članstvu EU. Tako će svima biti lakše.

Srbija je vrlo problematična zemlja za EU, a pogotovo za mnoge zemlje članice EU. Tu nije samo pitanje granica Srbije, već i ključna pitanja koja su daleko od standarda EU i zbog kojih bi EU trebalo da pritisne Srbiju. Pomenimo samo nekoliko: nezavisno, a ne partijsko sudstvo; duboko ukorenjena korupcija; kontrola nad medijima (vlast, partije, tajkuni) jer se određeni pojedinci i njihovi stavovi veličaju do kulta ličnosti; stimulacije propalim preduzećima koje remete konkurenciju na tržištu,... A uz sve to je i “podeljena duša” Srbije i Srba kako je vide na Zapadu: malo istok, malo zapad. Nije tu samo u pitanju Sava Vladislavić[94] i Dušan Popov,[95] već i Miloš Obrenović i Zoran Đinđić i mnogi, mnogi drugi. I sadašnji čelnici i opozicionari u Srbiji: i EU i Rusija i Amerika i Kina i...[96]

Predsednik Tadić je licitirao 2010. da je prijem Srbije u EU moguć 2015. ili 2016. samo ako državom upravlja Demokratska stranka.[97] Isti su obećavali da će prekinuti emigraciju mladih i obrazovanih samo da dođu i ostanu na vlasti. Prekinuće odlazak zbog beznađa i ratova. I kada su došli na vlast statistika je porazna. “Za deset godina "demokratije i nade" u svet je otišlo tačno četiri puta više mladih i stručnih ljudi, nego u prethodnih deset godina "beznađa i ratova".”[98] Uz to, natalitet nikada nije bio manji.

Posle toliko smešnih licitacija o ulasku Srbije u EU (nova demokratska vlast je 2000. govorila o pristupanju Srbije 2007), malo ko ozbiljan više misli o nekom datumu za pristupanje Srbije EU. Evroskepticizam se širi svugde. Možemo samo da nastavimo da se slažemo sa izjavom nemačkog ambasadora Andreasa Cobela iz 2007. da će Srbiji biti potrebno 20 do 25 godina da pristupi EU.[99] Ovome možemo da dodamo: ako tada EU bude postojala i ako bude privlačna za zemlje da i dalje ostanu u njenom članstvu.

Slično inkvizitorima ili marksistima, i evrofanatici imaju određenu i neospornu intelektualnu podršku. Ali kada se činjenice ne poklapaju sa njihovim stremljenjima, tada to ili podmuklo prećutkuju kao da se ništa ne događa ili traže još vremena da se potvrde na delu. Na kraju svi takvi završe na istom mestu u istoriji, ali uz velike terete na leđima naroda.

Zaključak

Navodimo samo jednu rečenicu iz našeg teksta objavljenog u ovoj publikaciji u 2007: “Bez obzira na lepe i slatke reči podrške i razumevanja, EU i mnoge njene zemlje članice su u stvarnosti bile surove prema Srbiji, a biće još surovije u budućnosti.” To se neprestano potvrđuje i ne smatramo da će se nešto bitno u tom pogledu promeniti.

Sam vrh vlasti u Srbiji ima iskusne političare i stručnjake. Ima i psihologa i psihijatra. Predlažemo da im se pridoda i hipnotizer pa da i na taj način ubede narod i glasače da je ispravno to što rade i da Srbija i dalje ima samo jedan jedini put koji “nema alternativu”.

Srbija će dobiti kandidaturu za članstvo u EU. U to nema nikakve sumnje. Samo ne treba imati preterane radosti zbog toga. Kandidatura se ipak “ne maže na hleb i ne sipa u traktor”. Kandidatura je samo ulaznica za nova uslovljavanja. Biće: “sada ste kandidat, pa morate da učinite još to, to i to.” BJR Makedonija je kandidat za pristupanje EU od 2005. i još uvek nema na vidiku datum za početak pregovora o pristupanju EU.

Kriza evrozone stvorila je uslove za preispitivanje celokupne evropske integracije.[100] Mogući scenario razvoja EU je u rasponu od lošeg ka nešto boljem, ali to ne uključuje nikakvu sjanu budućnost EU bar za jednu deceniju:

  • Loš razvoj – finansijska kriza i pritisak sa tržišta novca će da natera EU da napravi duboke rezove koji mogu da prouzrokuju političke sukobe. EU može da se raspadne ili da se oslobodi slabih karika (zemalja). Nova matrica funkcionisanja EU zahteva stalnu štednju koja može da prouzrokuje nemire u društvu. Sumnjičavost ili netrpeljivost između štedljivog protestantskog severa EU i rasipničkog katoličkog i pravoslavnog juga će se produbiti. Isto važi i za sumnjičavost između Britanije i kontinenta; i odnose svih u EU prema Nemačkoj. Pravo je čudo kako više od pola veka uspešne integracije u Evropi nije uspelo da ublaži tako duboko usađeno nepoverenje i sukobe između navedenih kultura.

  • Poboljšanje u EU – evropska integracija je prošla kroz nekoliko dubokih kriza: prazna stolica Francuske (1965); blokiranje pridruživanja Britanije; ostavka Evropske komisije zbog sumnji u korupciju (1999); ili neprihvatanje Evropskog ustava na referendumima u Francuskoj i Holandiji (2005). EU je uglavnom izašla snažnija posle takvih kriza. EU može da krene putem stvaranja političke i fiskalne unije. Ovo je neprijatan i težak zadatak za nevoljne zemlje da se odreknu još više suvereniteta u prilog EU.

  • Bauljanje kroz maglu – političari su savršeni u ovakvim “vodama” jer ih oslobađa tereta da donesu za zemlju potrebne, ali nepopularne odluke koje bi im umanjile šanse na sledećim izborima. Na ovaj način političari bi “kupovali vreme” i nadali se da će se dogoditi čudo (ekonomski rast) koje će ih izvući iz problema. Zahtevne reforme evrozone bi se ostavile za neko buduće vreme (ako pritisak sa finansijskog tržišta to dozvoli). Dok je prva decenija 21. veka za evropsku integraciju bila izgubljena, druga decenija lako može da postane decenija smanjenja značaja EU. EU može lako da postane nevesela, posvađana i nesrećna porodica zemalja.

Nemački kancelar Hajnrih Bruning (1930–32) smatrao je da je stabilan novac i uravnotežen budžet put ka rešenju ekonomske krize. Plate, penzije i socijalni izdaci su bitno smanjeni. Kriza se produbila. To je dovelo do onog što je poznato čitaocu ovog članka. Slična oštra politika štednje sprovodi se po nemačkom nalogu u vezi sa stabilizacijom i rešenjem krize evra. Kada se jednom završi postojeća kriza i kada se zemlje evrozone i EU nađu u novoj matrici na kojoj funkcioniše EU, mnogima neće biti ugodno i neće im se dopasti EU u kojoj se nalaze. Mnoge zemlje članice biće gurnute u sporednu traku evropske integracije. EU više nikada neće biti ista. Ona postaje EU koja ne samo da se kreće različitim brzinama, već ide i u više pravaca.

EU je velika, bitna, snažna, uticajma, ali ne i preterano srećna porodica zemalja. EU nije više političko gorivo iz kojeg može da se izvuče neka značajnija politička kilometraža. Zbog toga imamo predloge i za Srbiju i za EU:

·         EU bi trebalo da pritisne snažno Srbiju po pitanju reforme pravosudnog sistema, korupcije, slobode u medijima i stimulacijama propalim preduzećima kao što je to JAT.

·         Bilo koja vlast u Srbiji bi trebalo da bitno smanji kalibar svojih očekivanja, stremljenja i želja u pogledu EU. Da se više ne zavarava. Nemački kancelar (Merkel) i francuski predsednik (Sarkozi) jasno su stavili do znanja “da će zemlje Zapadnog Balkana biti primljene u niži stepen članstva EU”.[101] Zato predlažemo da Srbija izrazi nameru da pregovara o “specijalnom statusu” sa EU, a ne o punopravnom članstvu. To nije ništa niti loše niti ponižavajuće jer sličan status imaju i Norveška i Švajcarska. Specijalni status bi skinuo bar deo teškog bremena sa pleća Srbije, a u međuvremenu će se videti šta će se dogoditi sa samom EU.

Šta ako za desetak godina ili ranije EU postane nešto kao Sveto rimsko carstvo tokom osamnaestog veka: da postoji više na papiru nego kao politička stvarnost? Da li sada vredi činiti velike i nepovratne ustupke za obećanje nečega što isparava? Bez obzira na to kako će se završiti egzistencijalna kriza evrozone i EU, sigurno je to da rešenje neće biti ni slatko ni slavno. Posle izlaska iz krize, mnoge zemlje EU neće biti ni srećne ni zadovoljne sa novom EU i novom evrozonom u kojoj se nalaze. Budućnost im je i hladna i maglovita.

Borio sam se i to je dovoljno.

Pobeda je u Božijim rukama

Đordano Bruno

(Novi Sad, 26. februar 2012.)

(Autor je redovni član Matice srpske u Novom Sadu i dobitnik Daeyang nagrade za 2010. koju dodeljuje Journal of Economic Integration za najbolji objavljeni članak iz oblasti ekonomske integracije. Izneti stavovi predstavljaju isključivo lično mišljenje autora i ne obavezuju nikog drugog, pogotovi ne institucije u kojima je zaposlen ili sa kojima je povezan) 


[1] ‘Ako li ti opomeneš ... ti ćeš sačuvati dušu svoju.' Jezekilj 33:9

[2] M. Jovanović, ‘Bar 1918 prepreka na putu Srbije ka Evropskoj uniji’, Nova srpska politička misao, 12.11.2007. http://starisajt.nspm.rs/ekonomskapolitika/2007_jovanovic_mir1.htm

M. Jovanović, ‘Srbija i EU: Večno čekanje na bar 1918 prepreka’, Nova srpska politička misao, 18.11.2009. http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/srbija-i-evropska-unija-vecno-cekanje-na-bar-1918-prepreka.html

[3] I. Macleod, I. Hendry and S. Hyett (1998). The External Relations of the European Communities. Oxford: Clarendon Press, str. v.

[4] ‘Save Europe’s unity now’, Financial Times, 9.10.2011.

[5] Prvi objavljeni članak o potrebi pristupa tadašnje Jugoslavije EU objavljen je 1988. (M. Jovanović, „Podloga za brže razmišljanje“, Ekonomska politika, 14.3.1988). Članak je bio zasnovan na ranije iznetim javnim stavovima.

[6] ‘Croatia joins a Union uncertain of its future’, EuraActiv, 9.12.2011.

[7] R. Atkins and L. Barber, ‘Draghi warns on Eurozone break-up’, Financial Times, 19.12.2011.

[8] ‘World leaders gather around Europe’s sickbed’, EurActiv, 4.11.2011.

[9] V. Pop, ‘IMF chief: End of euro unlikely in 2012, but crisis will drag on’, EUObserver, 6.1.2012.

[10] D. Gow i T. Branigan, ‘Save the euro in 10 days or see the EU disintegrate, ministers are warned’, The Guardian, 30.11.2011.

[11] L. Elliott, J. Treanor i H. Smith, ‘Eurozone crisis: Sarkozy says Greece was not ready to join euro’, The Guardian, 27.10.2011.

[12] Šveđani su pre više godina odbili na referendumu da pristupe evru. Razlog je bio jasan: evro nije potpuno potvrđen novac. Takvo švedsko mišljenje se potvrdilo ispravnim.

[13] A. Rettman, „New Year speeches voice fears on the future of Europe“, EUObserver, 2. 1. 2012.

[14] P. Krugman, „Depression and democracy“, New York Times, 12. 12. 2011.

[15] W. Münchau, ‘The British will fare better in this Anglo-French spat’, Financial Times, 19. 12. 2011.

Broj samoubistava u Grčkoj je porastao za 40% u 2011. Stručnjaci ovo povećanje povezuju sa ekonomskom krizom (H. Smith, ‘Greek woes drive up suicide rate to highest in Europe’, The Guardian, 18.12.2011). Oduzimanje sopstvenog života je uvek tragedija. Očajnici pucaju (za sada) sami na sebe. Međutim, šta ako počne pucnjava jednih na druge?

[16] Švajcarska je vrlo srećno ostrvo van EU uz poseban ugovor. U Švajcarskoj je životni standard viši u odnosu na EU, PDV je 8% (u EU je najniži 15%), postoji direktna demokratija koja stalno kontroliše političare,... Švajcarci uglavnom vole sve što je malo, ali nastoje da su u tome savršeni (novac, satovi, lekovi, čokolade,...). EU bi da uvećava sve. Zemlje koje su van EU mogu mnogo toga da nauče od Švajcarske i u pogledu ekonomije i u pogledu demokratije.

[17] Milica Delević: „Beograd treba da ispuni sve uslove za dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU“, Tanjug, 28. 12. 2011.

[18] B. Čpajak, „Za ulazak Srbije u EU samo 51 odsto građana“, Politika, 14.1. 2012.

[19] „Leaked report challenges EU line on Serbian judiciary“, EUObserver, 22. 12. 2011.

[20] „Korupcija "pojela" 10 milijardi evra!“, Pres, 27. 10. 2010.

[21] ‘…poražavajućoj činjenici da su mediji u Srbiji danas kontrolisaniji nego ikada u poslednjih dvadeset godina’ (D. Vučićević, „Ubediti Srbe da ne veruju svojim očima“, Pres, 13. 11. 2010).

            Kada se pogleda dnevna štampa u Srbiji, pogotovo od doba posle donošenja „Dinkićevog zakona“ o informisanju (2009), skoro sve novine donose skoro iste vesti, kao da su uređivane iz jednog uređivačkog odbora. Nema ih, ili su retki članci koji kritikuju EU, predsednika države ili premijera (u stvari premijer nema nizašta da se kritikuje).

‘Kako je moguće da Ljiljana Smajlović, predsednica UNS-a i jedna od najuglednijih srpskih novinarki objavi tri saopštenja u kojima oštro kritikuje vlast zbog udara na medije, a da ni jedno slovo iz tih saopštenja ne bude objavljeno!?’ (D. Vučićević, „Aferim, predsedniče“, Pres, 18. 6. 2011).

[22] Štefan File: „Hapšenje Hadžića nije dovoljno za status kandidata, glavni uslov odnos prema Kosovu“, Fonet, 22. 7. 2011.

[23] B. Bačević, „Haška hibernacija“, NIN, 18. 9. 2008.

[24] Mas: “Srbi moraju svojoj deci da objasne da je bombardovanje bilo ispravno“, www.zastonato.org 28. 10. 2010.

[25] Zahtevi za ustupcima idu dotle da je jedan ond najvećih „Evropejaca“ u Srbiji i potpredsednik vlade Božidar Đelić rekao povodom zahteva iz Brisela: „U poslednje vreme se vređa naša inteligencija“ (D. Milinković, Đelić: „Evropa vređa našu pamet“, Večernje novosti, 29. 9. 2011).

            Novotarija EU u pogledu „pasiranja“ Srbije je stigla iz Austrije sa predlogom da Srbija treba da dobije „probni“ status kandidata za EU (‘Mihael Špindeleger: Srbija treba da dobije "probni" status kandidata, Tanjug, 5.12.2011).

[26] I. Majstorović-Jasnić i T. Spajić, „Srbija unapred okrivljena“, Blic, 15.9.2011.

[27] „Serbia makes a push for EU candidate status“, Stratfor , 8.12.2011.

[28] Tadić: „Ne odustajemo od EU“, Politika, 9.12.2011.

[29] Tadić: „Integraciji u EU nema alternative“, Politika, 13.5.2011; B92, Tadić: „EU nema alternativu“, 6.10.2011.

[30] Mladic’s arrest and Serbia’s EU accession plans, Stratfor, 26.5.2011.

[31] Tadić: „Srbija ispunila svoje, red je na EU“, Blic, 30.5.2011.

[32] B92, „Tadić: Hadžića uhapsila BIA“’, 20.7.2011.

[33] „Ne odustajemo od Evrope“’, www.rts.rs, 9.12.2011.

[34] Tadić: „Ne odustajemo od EU“, Politika, 9.12.2011; isti stav je potvrđen i na ambasadorskoj konferenciji u Beogradu 16.1.2012. (Tadić: „Nema kandidature bez podrške Nemačke“, Politika, 16.1.2012).

[35] George Santayana (1863-1952) „when experience is not retained, as among savages, infancy is perpetual“.

[36] Klinton: „Pregovori pomoć za sve na Kosovu“, Radio Slobodna Evropa, 12.10.2010; R. Ranković, „Srbija može da bude lider“, VOANews, 12.10.2010.

[37] L. Gedošević, „Francuzi grade metro u Beogradu“, Blic, 10.8.2011.

[38] „Francuska u ime Prištine lobirala za preimenovanje srpske kulturne baštine na Kosovu“’, Danas, 30.6.2011.

[39] „Sad, Francuska i Britanija koče istragu o trgovini organima“, Večernje novosti, 29.6.2011.

[40] Ž. Pantelić, File: Nećemo terati Beograd da bira između EU i Kosova, Dnevnik, 13.4.2010.

[41] Vikiliks je objavio poverljive depeše iz kojih se vidi da je Francuska kao uslov za kandidaturu Srbije postavila kao uslov priznavanje nezavisnosti Kosova (Francuska: „Možete u EU, ali samo bez Kosova“, Kurir, 3.9.2011).

[42] A. Rettman, „Germany tells Serbia to give up northern Kosovo“, Financial Times, 25.8.2011.

[43] „Kosovi i EU nisu više odvojeni koloseci“, Danas, 4.6.2010.

[44] Teral: „Nezavisnost Kosova nepovratna“, Blic, 12.9.2010.

[45] B92, „Kosovo nije formalni uslov za EU“, 19.9.2010.

[47] BBC, “Izvinjenje Andreasa Cobela”, 12. 4. 2007.

http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2007/04/printable/070412_cobel_kosovo.shtml (posećeno 17. 1. 2012).

[48] Beta, „Vilijem Hejg obećao da će pojačati pritisak na Srbiju zbog Kosova“, 20.10.2011.

[49] The Economist, „Wake up, euro zone“, 22.10.2011; A. Grice, „Tories say: they want to leave EU and prefer Boris to Cameron“, The Independent, 28.12.2011.

[50] Nije to jedini pravni „autogol“ vlasti u Srbiji. Ostali uključuju predmete Jove Divjaka, Ejupa Ganića i Nade Šakić.

[51] B92, „Ubijeno 1000 Srba na KiM“, 10.11.2011.

[52] „Kosovo PM to be investigated for alleged organ trafficking“, The Guardian, 29.8.2011.

[53] T. Judah, „Blair’s Kosovo triumph’ turns sour“, The Telegraph, 19.12.2010; N. MacDonald, „Blow to Kosovo on organ-traficking claim“, Financial Times, 25.1.2011.

[54] ‘Dik Marti za BBC’, BBC, 26.1.2011.

http://www.bbc.co.uk/serbian/news/2011/01/110126_marty_int.shtml (posećeno 17.1.2012).

[55] Fonet, Vuk Jeremić: „Sramna opstrukcija istrage o trgovini organima“, 21.12.2011.

[56] H. Samuel, „France and Turkey in war of words over 1915 massacre of Armenians“, The Telegraph, 21.12.2011.

[57] Erhard Drevs, „Braća Veselinović su organizatori nasilja na barikadama u Jarinju i Jagnjenici“, Tanjug, 12.12.2011.

[58] „Sada se ponovo vidi kolika je cena prošlogodišnjeg srpskog odustajanja od sopstvenog predloga rezolucije u Generalnoj skupštini, iako su se pre godinu dana doslovno na prste mogli prebrojati oni koji su javno upozoravali da je to jedan od poslednjih Rubikona koji deli kakvu-takvu od nikakve spoljne politike i kapitulacije. Što se ne plati na mostu, platiće se na ćupriji. Jedan truo kompromis zahteva drugi, još truliji i još nepovoljniji. Jedna kapitulacija povlači drugu, a jedno povijanje pod pritiskom rezultira samo novim pritiscima i novim, sve brutalnijim ultimatumima’ (Đ. Vukadinović, „Kosmetski mostovi i ćuprije“, Nova srpska politička misao, 31.8.2011).

[59] T. Garton Ash, „France plays hawk, Germany demurs. Libya has exposed Europe’s fault lines“, The Guardian, 24 March 2011.

[60] D. Vuksanović, „Kome predsednik pomaže’“ Nova srpska politička misao, 1.12.2011.

[61] „Carinici stigli uz hrvatsku pomoć“, Pres, 17.9.2011.

[62] Da li se i među njima ponovo nalazi neki odlikovani kaplar koji će da stoluje u Beogradu?

[63] Nekih promena ipak ima. Francuska, strateški partner Srbije od 2011, snažno se zalaže da srpske pravoslavne, hrišćanske svetinje na Kosovu i Metohiji budu uvedene u UNESKO kao kosovska, a ne kao srpska verska, istorijska i kulturna baština. To nasleđe treba da bude u rukama onih koji su je rušili i palili pogotovo 2004. tako da ni oružane oklopne snage NATO nisu mogle da ih zaštite.

[64] Ahmet Davutoglu, turski ministar za inostrane poslove, kaže: ‘"Mi želimo novi balkanski region, utemeljen na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuovisnosti i saradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan. Ljudi to zovu neootomanskim. Zato ja ne upućujem na Otomansku državu kao na vanjskopolitičko pitanje. Ono što ja naglašavam u naslovu je otomansko naslijeđe. Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča. Sada je treba obnoviti", kaže Davutoglu’ (E. Hećimović, „Šta Turska hoće: Obnovićemo otomanski Balkan“, Novi standard, 28.10.2009).

Premijer Turske Redžep Erdogan izjavio je da je „Balkan srce Turske“ (C. Winter, ‘Erdogan pushes for common future with Balkan states’, SETimes, 28.9.2011).

[65] Vojvodina je kao imenica potpuno neodređeni pojam kao što je to recimo republika ili kraljevina. Da se pojam definiše tada mora da bude uz imenicu i ukrasni pridev. Kakva kraljevina (danska?) ili kakva republika (francuska?). U doba Austrougarske, vojvodstvo je imalo svoje određeno ime: Srpska Vojvodina koje je u doba socijalizma bilo izbrisano.

[67] Beta, Aleksandra Jerkov: „U Vojvodini nema separatrizma“, 28.11.2011.

[68] ‘Prava istina je, smatra Jovanov, da je Vojvodina kao i svi građani koji u njoj žive danas, najviše pogođena "nesposobnom, korumpiranom i bahatom pokrajinskom vlašću, koja nije uradila ništa da građanima život učini boljim, ali je uradila mnogo na ličnom bogaćenju čelnika te vlasti, kao i u nameri da od Vojvodine stvori državu u državi"‘ (DSS: „Pokrajinska vlast bi se, zarad EU, odrekla i same Srbije“, Blic, 18.12.2011).

[69] B92, „Kancelarija Vojvodine u Briselu“, 24.3.2011.

[70] Euraktiv, ‘CAP reform 2014-2020’, 2.11.2011.

[71] Ambasador Mađarske: „Nećemo podržati kandidaturu Srbije ako se zakon ne promeni“, Danas, 6.10.2011.

[72] M. Jovanović, „'Maske su pale: ispit stručnosti i uspeha kod MMF-a“, Nova srpska politička misao. 28.10.2008. http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/maske-su-pale-ispit-strucnosti-i-uspeha-kod-mmf-a.html

[73] R. Ćirković, „Evro bratstvo i jedinstvo“, NIN, 12.8.2010, str. 26.

[74] N. Sekulić i Lj. Račić, „Ekonomska okupacija – postajemo hrvatska kolonija“, Pres, 3.7.2010.

[75] UNCTAD (2009). World Investment Report. New York: United Nations.

[76] Obećane akcije od 1000 evra po stanovniku (ministar mr Mlađan Dinkić); 200.000 novih radnih mesta. Afera „Satelit“ koja će da staje poreske obveznike oko 30 miliona evra (a o okrnjenom ugledu države da ne govorimo); afera „Pancir“ (ministar Prvoslav Davinić). Uvoz genetski modifikovane hrane koja u krajnoj liniji degeneriše one koje je koriste i zato je skoro potpuno zabranjena u Evropskoj uniji (ministar dr Ivana Dulić-Marković). Vakcine za svinjski grip („Ko se vakciniše, taj je inteligentan“); pa lekari iz državnih institucija malo mogu, pa malo ne mogu da rade privatno; pa domaći hirurzi ortopedi malo znaju da operišu neke standardne stvari, pa nekima to malo ne mogu da rade; pa malo ima gaze za operacije po bolnicama, pa je malo nema (ministar dr Tomica Milosavljević). Izbegavanje prodaje JAT-a na vreme Rusima kad je nešto i moglo da se izvuče za to preduzeće koje je na večnoj grbači poreskih obveznika i koje nema nikakve razumne šanse da postane unosno bar za jednu generaciju. Suludo očuvanje visokog kursa dinara prema evru i arčenje deviznih rezervi i prezaduživanje u inostranstvu; saveti da se štedi u dinarima (Radovan Jelašić). Afera oko vile Radovana Jelašića. Afera na Aerodromu Beograd (Bojan Krišto). Neistinito predstavljanje Nadice Momirov (norveška diploma). „Privatna“ poseta šefa privatne kompanije (Erikson) u kući bolesnog potpredsednika vlade (dr Miroljuba Labusa). Polemike oko stipendije ćerki dr Miroljuba Labusa. Zakon o informisanju 2009. Pravljenje zimskih skijaških centara na mestma na kojima nema ili nema dovoljno snega. Veštački sneg prave uz pomoć skupocenih mašina koje ne samo da troše ogromne količine vode i energije, već ta dodatna voda doprinosi eroziji tla. Koliki su ukupni troškovi i gde su skijaši i gosti koji mogu da opravdaju takva ulaganja novca prikupljenih od poreskih obveznika? Skijaši imaju pasoše i idu....itd.

[77] B. Anđelić, „Dnevno bez posla ostane 130 ljudi“, Blic, 20.12.2011.

[78] K. Thomas, ‘Investment incentives and global competition for capital’, Columbia FDI Perspectives, No. 54, 30 December 2011.

[79] B92, Cvetković: „Srbija izašla iz krize“, 18.5.2010.

[80] Tadić: „Izlazak iz krize moguć u naredne dve godine“, Blic, 28.10.2010.

[81] A. Telesković, „Sto milijardi i druge bajke“, Politika, 9.11.2011.

[82] M. Brkić, „JAT leti u stečaj“, Politika, 9.3.2010. Isti članak navodi ukupne gubitke JAT-a od 180 miliona evra zbog kojih ne može da podigne kredit pod komercijalnim uslovima.

Akumulirani gubici JATa distižu 300 miliona evra (K. Preradović, „Produženi tender za Jat – Čekajući Godoa“, NIN, 6.10.2011.

[83] K. Preradović, „Ima li pilota u Jatu“, NIN, 7.10.2010.

[84] Postoji mišljenje da bi u slučaju nestanka JAT-a strani prevoznici podigli cene prevoza. Koliko to ima veze sa stvarnošcu je posebno pitanje. Zbog čega se ne dozvoli prevoznicima kao što su to Easy jet ili Ryanair da lete sa aerodroma Nikola Tesla? Potpuno se zaobilazi bitna činjenica da oni koji putuju treba da snose troškove svog putovanja (avionom). Zbog čega bi svi poreski obveznici u Srbiji, pogotovo siromašni, trebalo da plaćaju preko poreza subvencije JAT-u? JAT koristi relativno mali broj i to imućnijih ljudi koji treba da plate za pogodnosti takvog putovanja.

[85] A tu su još i priče o džipovima, dodirima sa Zemunskim klanom,... M. Glišić, „Evropa u oglasu“, NIN, 2.7.2009.

[86] M. Đorđević, „Rasizam Čedomira Jovanovića“, Nova srpska politička misao, 30.3.2011; J. Jovanović, „Čeda mora na sud zbog rasizma“, Kurir, 31.3.2011.

[87] J. Cerovina, „Novi početak u odnosima Srbije i EU“, Politika, 18.9.2010.

[88] M. Dobrašin, „Nitko nije pokupio 10.000 kn nagrade za otkriće anti-EU izjave u novinama“, 11.11.2011. www.business.hr

[89] „Cilj – Srbija u EU 2014“, Blic, 23.12.2009.

[90] Baro: „Srbiji za EU potrebno pet godina“, Blic, 27.12.207.

[91] Zbog čega je poguban videti u našem članku u Novoj srpskoj političkoj misli iz 2009.

[92] Srbija je u pogubnoj demografskoj situaciji. To je dokazao i popis stanovništva 2011. Povećanje nataliteta treba da bude jedan od osnovnih prioriteta države, umesto da se arči novac na operacije u dalekim krajevima sveta. Srbija se uz to i besomučno zadužuje u inostranstvu. Koliko će od tog novca otići parovima koji žele i vape za potomstvom, a nisu u mogućnosti da plate medicinsku pomoć u ostvarivanju svojih roditeljskih želja i nastojanja? U Srbiji ima četvrt miliona samohranih majki, na desetine hiljada nezaposlenih porodilja, a narodne kuhinje nemaju dovoljno sredstava za pružanje pomoći gladnima.

[93] Zaduženje je uvek dobra stvar ako se kredit iskoristi razumno: da se pokrene određena aktivnost, da se kredit i kamata vrate u roku i da zajmoprimcu ostane profit. Javni dug Srbije od oko 45% BNP je mali u odnosu na javni dug Japana od 220% BNP. Japan može i dalje da se zadužuje uz relativno vrlo nisku kamatnu stopu, dok vlada Srbije „srećno“ zadužuje zemlju uz kamatnu stopu od preko 7%. (Sva zvona su zvonila na uzbunu kada je kamata na zaduženje Italije krajem 2011. bila oko 6%.) U čemu je onda problem? Problem je u poverenju kod zajmodavaca da će pozajmnica biti vraćena u roku i sa punom kamatom. To poverenje postoji u slučaju Japana, dok je ono odsutno u slučaju Srbije. Izvesno poverenje postoji, ali je cena (kamata) vrlo visoka.

            'Kamatna stopa od 7% se naširoko smatra kao neodrživa i kada je ona bila dostignuta Portugalija, Grčka i Irska bile primorane da traže finansijski spas iz inostranstva' (H. Stewart, D. Rushe and H. McDonald, 'Euro crisis puts continent's future in doubt, warns Fiat boss', The Guardian, 10.1.2012).

[94] Osnivač ruske obaveštajne službe pod Katarinom Velikom.

[95] Britanski obaveštajac (Tricikl) prve klase tokom Drugog svetskog rata, odlikovan ordenom Britanske imperije. Poslužio je Janu Flemingu kao model za lik DŽemsa Bonda.

[96] Postoji smešna i providna politika pojedinih nevladinih organizacija. Recimo kada se raspravlja o pristupanju Srbije vojnom savezu kao što je to NATO ili kada jedna ofanzivna organizacija kao što je to NATO (pogotovo od 1999) oganizuje sastanke u Srbiji: gde su tada Žene u crnom? Sa jedne strane, politika Vlade Srbije je po rečima ministra za inostrane poslove ’striktna vojna neutralnost koju niko nema nameru da revidira’ (Jeremić: „Nastavak političkog dijaloga sa Rusijom“, Blic, 23.3.2011). Tu odluku je donela Narodna skupština 26.12.2007. Sa druge strane Srbija otvara Vojni univerzitet po NATO standardu (B. Bilbija, „Vojni univerzitet po NATO standardu“, Politika, 7.6.2010).

[97] V. Miladinović, Boris Tadić na GO DS: „Ulazimo u EU 2015. godine“, Pres, 3.10.2010.

[98] B. Tošić, „Veština laganja“, NIN, 22.10.2010.

[99] Videti naš članak u Novoj srpskoj političkoj misli iz 2007.

[100] W. Laqueur, „The slow death of Europe“, The National Interest, 16 August 2011.

[101] Beta, Nikola Sarkozi: „Za Srbiju i region niži stepen članstva u EU“, 11.11.2011. 

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner