Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > NIS kao kamen spoticanja i predizborni adut
Ekonomska politika

NIS kao kamen spoticanja i predizborni adut

PDF Štampa El. pošta
Branko Radun   
četvrtak, 24. januar 2008.

Kad se završe izbori, počinje servilnost

DŽon Adams - drugi američki predsednik

 

Nekako u senci predizbornog nadmetanja predsedničkih kandidata, a pre svega “duela” Tadića i Nikolića, prošla je kontroverza oko “Gaspromove” ponude za kupovinu NIS-a, sa čim u paketu ide i tranzitni gasovod kroz našu zemlju. No, kako nam se čini da pitanje privatizacije NIS-a, pa uz to i prodaja Rusima predstavlja ne samo ekonomsko, već i generalno političko pitanje, verujemo da je ono značajnije nego što na prvi pogled izgleda. Moguće je da bi do raskola u vladi došlo pre oko ovog pitanja nego zbog razmimoilaženja oko reakcije na proglašenje i ozvaničenje secesije Kosova, ili pak oko prenaduvanog značaja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU (kao da je samo članstvo u pitanju). Može se čak reći i da ovo pitanje (kao i SSP i Kosovo) mogu odlučujuće da utiču i na izbor predsednika Srbije, na opstanak vlade, ali i na ono što je značajnije od svega toga – na stabilnost države.

KAMPANjA “PROTIV RUSA”

Kada su Rusi ozvaničili ponudu Srbiji za kupovinu domaće naftne industrije i izgradnju gasovoda koji je za nas od vitalne važnosti, usledila je oštra kampanja. Mediji su se lako i brzo “opredelili”. Pre svega, tu kampanju “protiv poklanjanja NIS-a Rusima” predvodio je Blic , čije su naslovne strane bile pune naslova koji su govorili o tome da je ta prodaja loša po Srbiju, pa čak i gore od toga. “Rusi hoće NIS na poklon” bio je samo jedan od naslova u “objektivnom” Blicu , koji se uglavnom pozivao na mišljenje onih koji imaju negativan stav prema ruskoj ponudi. Olako se donosila presuda da je ponuda “loša”, iako su mnogi razumniji analitičari ove političko-energetske problematike isticali da se u toj ponudi ne znaju svi aspekti – od toga šta je “knjigovodstvena” a šta “tržišna” vrednost, preko toga do kad će biti na snazi monopol na naftu, pa do toga kakav bi protok gasovoda bio i koliko bi se na njemu godišnje Srbija “ovajdila”. Naime, procene vrednosti NIS-a od oko tri milijarde umanjuju se za dve milijarde duga, koji, opet – sudeći po Mlađanu Dinkiću – može da se “procenjuje” različito.

Glavni protivnik prodaje NIS-a Rusima je ministar Dinkić, koji se oglasio alarmantnim izjavama tipa „država bi bila oštećena za 1,6 milijardi evra“, jer bi se navodno za domaću naftnu kompaniju moglo dobiti dve ili više milijardi dolara. Pored toga, demagoška je bila i izjava kako sada zbog „manje cene“ (u odnosu na koju ponudu?) građani neće dobiti obećanih hiljadu evra. Tako je Dinkiću uspelo ono što nikome nije – da za neispunjenje svojih obećanja (prvog od 1000, a zatim i od 200 evra) učini odgovornim lično predsednika Rusije Putina. Umesto (virtuelnih) 200 evra – ističe ministar – zbog „sramno niske ponude“ dobićemo po 30 evra. Tako bi glasači, koji bi trebalo da se nadaju da će dobiti barem tih 200 evra, trebalo da postanu ogorčeni na Putina i Rusiju. Šta reći, osim da ovakve izjave prevazilaze i domete miloševićevske propagande tokom devedesetih.

Tako je nekako i u medijskim lagumima brzo zaboravljena ona naručena procena NIS-a od 1,2 milijarde dolara (ili od 1,6 mlrd.), jer, očigledno, kad je obavljana, nije se očekivalo da će Rusi biti glavni kupci. U ovoj kampanji protiv Rusa ministru Dinkiću očekivano su se pridružili i funkcioneri LDP-a, od kojih je jedan rekao da Vlada Srbije na „skandalozan način želi da pokloni NIS“, valjda lično Putinu. Tako je LDP podržao stavove nekih režimskih stranaka. Demokrate su, sa druge strane, davale protivrečne izjave od kojih su neke bile „tvrđe“ a neke „mekše“ od izjave Borisa Tadića da „NIS ne može ispod cene“, da bi kasnije zvučali pomirljivije. Pored ovih političara, „protiv poklanjanja NIS-a Rusima“ oglasili su se i mnogi novinari, analitičari i „energetski eksperti“. Kao šlag na tortu stiglo je i predstavljanje Enerdžiobzervera i ne znam-odakle-izvučene Sijke Pistolove kao autoriteta koji treba da nam pokažu šta je naš nacionalni interes u energetici.

Mi bismo još i prihvatili pisanje Blica , izjave ministra Dinkića i drugih „istomišljenika“ kao iskreno zabrinutih za „nacionalni interes“ i interese „građana akcionara“ da su se oni u nekim drugim situacijama ponašali slično. Koliko je već bilo „loših ponuda“ do sada u privatizaciji, pa nije bilo takve medijske antikampanje? Da li možete zamisliti da je Blic nekada pisao „Sramna ponuda Ju-Es stila“ ili „Zakulisne igre oko prodaje cementara“, ili pak Dinkića da preti izlaskom iz vlade zato što bi prodajom „Smedereva“ budzašto „država bila oštećena toliko-i-toliko stotina miliona“. Naravno da je tako nešto bilo nemoguće jer se zna da je Dinkić proamerički političar kome se takav „gaf“ ne bi mogao desiti ni u snu. O vezama ministra sa konkurentskim OMV-om, iza koga stoji i albansko-američki kapital, već je spekulisala štampa (pre svega Kurir ), iako se o tome zvanično niko nije izjasnio. Kako smo do sada iskusili da gde ima medijskog dima, ima i „činjenične vatre“, isto tako svedoci smo i toga da je „svaka afera za tri dana“. Da uprostimo priču – iza velikih priča o „nacionalnom interesu“, ili o „šteti za državu“ najčešće se kriju lični i grupni interesi moćnih i uticajnih.

Zaista se možemo upitati šta je naš nacionalni interes u svemu ovom. Pre svega, ovde je reč o energetskom paketu koji bi na neki rok stabilizovao snabdevanje Srbije energentima, i to, što nije za potcenjivanje, jeftinijim i čistijim energentom – gasom. Da ne govorimo o 200 miliona evra mogućeg godišnjeg prihoda od tranzita. Drugo, na ovaj način dobili bismo Rusiju kao strateškog energetskog partnera koji ima sopstvene izvore nafte i gasa. Da parafraziramo „misao“ Mihalja Kertesa – kada se Evropa ne plaši Rusije kao energetskog partnera, zašto bi se onda plašila Srbija? Na kraju, ali ne i poslednje – bitno je i to što bismo ovim aranžmanom dobili jaču podršku Rusije oko Kosmeta, o čemu se kod nas ne govori mnogo, jer se i među „patriotima“ izbegava da se kaže kako su neke stvari „uslovljene“. Sigurno ne u smislu uslovljenosti koju nameću zapadne sile prema nama poslednjih godina, ali bi odbacivanje ovakve ponude zbog neke slične ili strateški gledano lošije (bez gasovoda), i to zato što su domaći političari lobisti zapadnih korporacija, u Moskvi bilo sa pravom shvaćeno kao ponižavajući šamar. A to svakako nikada, a naročito u ovom trenutku, ne bi bilo „u skladu sa nacionalnim interesom“, ma kako ga „kreativno“ definisali.

ENERGETSKA STRATEGIJA – ŠTA JE TO

Dublji problem ove države je nedostatak energetske strategije iza koje bi stajala celokupna država, ključne kompanije, banke i naučne institucije. Naime, da smo razvijali domaću naftnu kompaniju bar onoliko koliko su to neki radili u regionu, mi danas možda i ne bismo morali da je prodajemo, ili bismo prodavali njen manji deo. Svaka država danas mora da planira i ostvaruje – koliko je to u njenim mogućnostima – što jeftiniju i stabilniju proizvodnju, kupovinu i distribuciju energenata.

Naša reformska elita, sasvim zanesena međusobicama ili ideološkim himerama, potpuno je zapostavila pragmatična i strateška pitanja kao što je energetska politika. Moderne privrede, iako funkcionišu na tržišnim principima, u sferi energetike stvari ne prepuštaju slučaju. Oko izvora nafte i njenih puteva transporta vode se ratovi, ruše vlade i na druge načine nastoji ostvariti sopstveni nacionalno-energetski interes. Šta bi to bio naš energetski interes, s obzirom na našu veličinu i oskudne finansijske resurse? Pre svega da ostvarimo što je moguće bolje pozicije ne energetskom tržištu, i da što bolje kapitalizujemo sopstveni geopolitički položaj (ne samo u smislu transporta energenata, a naročito ne samo nafte i gasa). Dakle, prolazak gasovoda kroz Srbiju je naš vitalan nacionalni interes, koji se ne izražava samo kroz tih mogućih 200 miliona evra godišnjeg prihoda.

Pored toga, poboljšani odnosi sa Rusijom otvaraju nam i rusko tržište, kao i mogućnost da u kooperaciji sa ruskim kompanijama dobijemo naftne koncesije, čime bismo održali i ojačali primarnu delatnost NIS -a (proizvodnja i prerada). Postavlja se pitanje da li u ovako uzavreloj atmosferi nadgornjavanja onih koji su „protiv Rusa“ i onih koji su „za Ruse “ mogu uopšte na dnevni red doći i ove ostale, izuzetno važne, ali medijski ne toliko atraktivne teme (za razliku od „cene“). Zanima nas da li je u toku pregovora uopšte pomenuta primarna delatnost NIS-a i, ako jeste, u kom kontekstu? Ovo pitanje nije bitno samo za dalju sudbinu NIS-a (da li će biti važan regionalni igrač ili samo distributer energenata), već i za celu energetsku „krvnu sliku“. Naime, ako bi naša naftna kompanija dobila koncesije (za šta je potrebna podrška vlade i banaka), ona bi mogla da u Srbiju donese višestruko jeftiniju naftu i da u trenucima moguće naftne krize stabilizuje snabdevanje. Do sada naši političari nisu bili zainteresovani za ovakve poduhvate jer je i hrvatska INA (kao i neke druge regionalne kompanije) prebacila svoje operacije u inostranstvo. Čini se da otpor ovakvim projektima dolazi kako iz njihovog nepoznavanja energetske problematike i drugih strateških pitanja, tako i zbog toga što verovatno nisu našli način da se „ugrade“.

Sada, kada je skoro sigurno da ćemo sa Rusima napraviti aranžman oko NIS-a, postoji i prostor da se vrlo lako ostvare i koncesioni projekti koji bi uposlili domaće istraživačko-proizvodne resurse, a koji bi imali i strateškog značaja u energetskoj sferi. Ovakvi projekti su najbolja odbrana nacionalnog interesa, a ne jednostrano protivljenje ulasku ruskog kapitala na naše tržište samo zato što je ruski. Da citiramo ministra Dinkića – i mi se nadamo da će „prevladati razum i svest o borbi za nacionalne interese“, ali se pitamo da li razum i nacionalni interes shvatamo na isti način?

POLITIČKE IGRE OKO NIS-a

Kako je došlo na red pitanje privatizacije NIS-a i njegove većinske prodaje ruskoj kompaniji, tako je u vladi došlo do sukoba. Prvo je Dinkić istupio protiv, pa se povukao iz radne grupe. Iako u javnosti nisu nastupali tako oštro protiv dila sa Rusima, i demokrate su bile protiv, pa su formirale blok koji je trebalo da spreči ili odloži privatizaciju naftne industrije. Preciznijih informacija o tome šta se tada događalo u vladi nemamo, osim onoga što je procurelo u medijima i po bolje obaveštenoj čaršiji – da je došlo do ozbiljnijeg okršaja u kojem je, sa jedne strane, bio DSS, a sa druge G17, manje ili više direktno podržan od DS-a.

Interesantno je to što su ministri DS-a i G17 tokom narednih dana i nedelja promenili mišljenje, i tako na kraju pristali da se ugovor potpiše, a da ovlašćeni potpisnik bude ministar Velja Ilić. Kurir je spekulisao sa dosijeima Evroaksis banke iz Moskve u kojima je bilo dovoljno kompromitujućeg materijala o ministru Dinkiću, koji je bio glavni ili bar najglasniji protivnik sporazuma sa Rusima. Ipak, o tome se nije mnogo raspravljalo, većina medija je „disciplinovano“ ignorisala ovu aferu, a nije ni bilo zvaničnih reakcija iz vlade.

Teško je proceniti koji su motivi presudili da lideri DS-a i G17 prelome i da pristanu da se NIS proda Rusima. Čini se da su tvrd Tadićev stav omekšala istraživanja javnosti koja su govorila o velikoj popularnosti Tome Nikolića, što su potvrdili i izbori. To je razumljivo ako se uzme u obzir da su demokrate u blagoj panici. Tadićev izborni štab pokušava grčevito da nađe način kako bi njihov kandidat sustigao i prestigao Nikolića u drugom krugu, gde je Toma – da otkrijemo toplu vodu – blagi favorit. Napuštena je taktika da se oko prodaje NIS-a potpiše „nešto neobavezujuće“, pa da se nakon izbora „vidi šta će“, jer na tako nešto nisu pristali ni Rusi ni Koštunica, očito znajući za jadac. Svima je bilo jasno da će se dogovor postići pre izbora ili se neće postići. Tadić je spreman da popusti i da možda prihvati ukore svojih prekookeanskih prijatelja zbog „slabosti prema Rusima“ ako je to uslov da pobedi na izborima. Očigledno je da mu je očajnički potrebna podrška Koštunice, pa makar i formalna, kao i poen kod Rusa i barem nekih proruski nastrojenih glasača. Isto tako, pričalo se i o tome da će Koštunica zauzvrat popustiti oko SSP-a, što je isto tako važno predsedniku. Tako je uspeh Nikolića u prvom krugu, koji preti da se ponovi i u drugom, naterao Tadića da uradi ono što je naš nacionalni interes – da dobijemo strateškog energetskog partnera i u perspektivi energetsku stabilnost. Nažalost, sa političkom stabilnošću neće ići tako „jednostavno“.

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner