Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Sanstefanska energija
Ekonomska politika

Sanstefanska energija

PDF Štampa El. pošta
Dimitrije Boarov   
petak, 04. januar 2008.

 

Izgleda da je nekom u Moskvi ili Beogradu, sa očigledno slabim znanjem istorije bugarsko-srpskih odnosa, početkom decembra prošle godine sinula ideja da bi dugo pripremana poseta predsednika Rusije Vladimira Putina Sofiji, koja se očekuje 18. januara ove godine, mogla biti iskorišćena i za parafiranje sveobuhvatnog energetskog ugovora sa Srbijom – što bi potpuno ukrasilo najnoviji ruski (energetski) prodor na Balkan. Može se pretpostaviti da je prizemnoj logici te ideje bilo potpuno normalno da kad već Putin sa Bugarskom potpisuje ugovor o izgradnji nove ogromne nuklearne električne centrale na Dunavu (kod Svištova), u vrednosti od oko pet milijardi dolara, i kada tamo sa domaćinom i Grčkom perfektuira izgradnju naftovoda Burgas–Aleksandropulos – zašto ne bi, onako usput, potpisao, istom zgodom, i energetski aranžman Gasproma sa Srbijom, u kome je, kao što je poznato, spojena mogućnost da jedan krak budućeg magistralnog gasovoda Južni tok stigne i do Srbije i Kosova, a možda i do Republike Srpske – sa ulaskom u posed većinskog vlasništva nad Naftnom industrijom Srbije, za 400 miliona evra. Cela ova ideja, međutim, pati od gotovo skandaloznih mana, koje je, posle nesloge u vladajućoj koaliciji, bilo nemoguće dalje sakrivati od srpske javnosti.

Prvi problem sa idejom da se Srbija "prikači" Putinovoj poseti Sofiji, kad on već ne može da stigne da poseti Beograd, zapravo je istorijski – jer ruski predsednik ne odlazi u Bugarsku slučajno, i ne odlazi tamo baš 18. januara – bez ikakvog razloga. Naime, on u Bugarsku putuje na proslavu 130. godišnjice stvaranja ove države (u modernom obliku) nakon rusko-turskog rata 1878. godine – pa će poseta obeležiti i početak "Godine Rusije u Bugarskoj", koja je proglašena tim povodom.

IRONIČNA ISTORIJA: U stvari, preciznije rečeno, spomenuti rusko-turski rat okončan je, prvo, potpisivanjem primirja u Jedrenu, 19. januara 1878. godine, a zatim zaključenjem ugovora o miru u San Stefanu na Mramornom moru, 3. marta 1878. godine (zato je taj datum bugarski državni praznik).

Najprostije rečeno, tadašnja pobednička Rusija stvorila je tada takozvanu sanstefansku Veliku Bugarsku, pa su Bugari, koji i nisu učestvovali u tom ratu, odjednom dobili državu pod ruskim patronatom, a Rumuni i Srbi koji su se tada zajedno sa Rusima borili protiv Turaka – nisu dobili gotovo ništa (Rumunima je čak otimana Besarabija). Srbiji je, na primer, samo ponuđena "načelna nezavisnost" sa "korekcijama granica". Pošto se tadašnja srpska kneževina nadala da će posle turskog poraza dobiti ne samo Vidin na Dunavu nego i ceo Kosovski vilajet, koji je tada uključivao i Niš i Vranje – razočaranje u Rusiju je, posle Sanstefanskog ugovora, u Beogradu bilo ogromno. Srećom po srpske "nacionalne interese", tadašnji ruski prodor na Balkan i stvaranje jedne nove velike slovenske države na tom poluostrvu (Bugarske), nisu odgovarali ni evropskim velesilima – pa je Sanstefanski ugovor, u leto iste 1878. godine, korigovan na Berlinskom kongresu. Gle ironije, Evropa je spasla poniženu Srbiju od ambicija Rusije i Bugarske!?

Rečju, pozvati Srbiju, koja se navodno danas brani od evropskog "nipodaštavanja" na kosovskom pitanju, da baš povodom proslave Sanstefanske Bugarske, sa Rusijom potpiše bilo kakav ugovor baš u Sofiji, danas jednoj od prestonica Evropske unije, deluje u diplomatskom smislu kao neočekivani gest bahatosti jedne velike svetske sile. Ili je, možda, reč o neverovatnoj "istorijskoj nepismenosti" ruske diplomatije ili pak krajnje modernoj "okrenutosti budućnosti i ekonomskom prosperitetu" (nasuprot bajatim "avetima prošlosti") kod srpskih i ruskih mozgova koji su smislili sofijsku svečanost? No, ako se Gaspromu ili ruskoj ambasadi u Beogradu može nekako oprostiti "kratko istorijsko pamćenje" – to nije moguće oprostiti srpskom predsedniku, srpskom premijeru i njegovim ministrima koji se nisu pridružili kritikama "Sofijske ponude", koje je, ali ne i iz istorijskih razloga, pokrenuo samo Mlađan Dinkić sa "svojim ministrima". (Dobro, Đelić je išao u francusku gimnaziju, a Aleksandar Popović u rusku – ali su i oni mogli naknadno malo proraditi "sanstefansko poglavlje" srpske srednjoškolske istorije.)

Dodajmo još – čak i ako će srpska negativna ocena Sanstefanskog ugovora, u kontekstu obnavljanja rusko-srpskog bratstva, biti revidirana, pa će krivica za odbijanje Srbije od Kosovskog vilajeta 1878. godine (za naredne 24 godine) pasti isključivo na Austrougarsku imperiju i Bizmarka (koji su smislili Berlinski kongres), poziv u Sofiju deluje preuranjeno, jer nudi zaključak da bez Evropske unije, njenih interesa i njene teritorije, Srbija ni danas ništa ne može dobiti čak ni od Rusije – ni na energetskom polju, jer je Bugarska opet između. No, problem sa ruskim energetskim "ultimatumom" koji je u Beograd stigao još 11. decembra protekle godine, sa načelnim rokom izjašnjavanja do 31. decembra, ne iscrpljuje se u istorijskim razlozima – on izaziva, pre svega, pravne i ekonomske nedoumice, sa izvanredno značajnim političkim posledicama i na unutrašnjem i na spoljnom planu.

PITANjE SIGURNOSTI: Prvo treba zapaziti da se sve odvija mimo ikakvih pravnih pravila i običaja. Zašto je, na primer, ministar energetike Vlade Srbije Aleksandar Popović morao da prekine radnu posetu Slovačkoj da bi mu, hitno, 11. decembra, bio "uručen" Gaspromov energetski predlog u Beogradu, te da bi istog dana seo uz ruskog ambasadora Aleksandra Aleksejeva, u sobi za novinare Vlade Srbije, i improvizovano naklapao kako će taj aranžman od Srbije stvoriti "energetskog lidera na Balkanu" i kako će ona s njim dobiti energetsku stabilnost i sigurnost. Šta uopšte znači ta sintagma o liderstvu i stabilnosti, ako će ruske državne i privatne kompanije (Gasprom i Jugorosgas) kontrolisati ceo naftni i gasni sektor Srbije (zasad), a dotok te energije će "propuštati" (umesto za Rusiju nepouzdane Ukrajine) članica Evropske unije (Bugarska). Još se pri tome u samom energetskom predlogu ističe da će odluka o trasi magistralnog gasovoda Južni tok biti doneta tek naknadno (neki kažu krajem ove, 2008. godine) – a ako bude doneta onakva kakvoj se nada Srbija, počeće da se realizuje, navodno, tek negde 2012. godine, a gotovo sigurno još kasnije.

I da li je "zatečeni" ministar energetike Srbije Aleksandar Popović, kada je, na spomenutom susretu sa novinarima, govorio o godišnjim tranzitnim prihodima na magistralnom gasovodu od 200 miliona evra, pri tome smeo s uma da se Srbiji zapravo nudi krak magistralnog gasovoda godišnjeg kapaciteta od "samo" 10 milijardi kubika, što onima koji će ubirati tranzitnu taksu kroz Srbiju obećava tek oko 30 miliona evra godišnjeg prihoda ili je zapravo u svoju izjavu ugradio kakvu "odstupnicu" , ako ceo posao ostane na svečanom papiru i u domenu političke propagande – to ne znamo. Ali da je na kraju shvatio zašto je baš on, mlad i neiskusan, dobio vrući resor energetike, oko koga se muva divizija moćnih i pohlepnih posrednika, to pretpostavljamo.

KUVANjE BORŠČA: Upadljivo je, međutim, svakom pažljivom čitaocu naših novina, da se gotovo sve oko ruskog energetskog aranžmana, obavlja "mimo institucija sistema" i suprotno važećim propisima o privatizaciji državnog kapitala. Neke novine čak pišu da su glavni medijatori ruskog energetskog aranžmana ljudi iz Tadićevog (Saramandić i Ćirilović, sada već "kandidati" za vodeće funkcije u NIS-u) i Koštuničinog (Mihajlov i Nikitović) predsoblja, kao i nenadležni ministri sile i pravde, a ne oni nadležni i nadležna ministarstva. Na sve to, po kuloarima su već krenule i nekolike trač teorije o stvarnim režiserima ovog posla sa naše političko-poslovne strane. Po jednoj je ruski energetski boršč skuvao Bora Milošević u Moskvi, uz asistenciju srpskih radikala i njihovih jakih ruskih veza, a po drugoj su tu čorbu zapržili interesni lobiji među "akcionarima" Demokratske stranke itd. Po tim doista maštovitim tračevima, bez dokazane podloge, logističku podršku celoj stvari spolja daje Boris Vukobrat, a iznutra nezaobilazni krug domaćih monopolista i tajkuna, koji su, navodno, našli načina da pod ruskom kapom u našu energetiku utope svoj problem plasmana kapitala. Jer, Ruse niko ništa neće pitati o monopolu, pošto ga oni otvoreno unapred traže. Tračevi ne mimoilaze ni zasad jedinog otvorenog kritičara famoznog ruskog aranžmana, ministra Mlađana Dinkića, pošto se širi priča da je on NIS već obećao austrijskom OMV-u, pa sada vodi "alibi kampanju" kako bi spoljnim partnerima objasnio zašto nije u stanju da obezbedi ono što je poručeno.

JAVNOST I STRANPUTICE: Ako se sa ovog pukog trač terena vratimo činjenicama i ozbiljnom razmatranju Gaspromove energetske ponude (koja ni jednog trenutka ni na jednom papiru nije supotpisana od nekog iz Vlade Ruske federacije) valja primeti da je već samim iznošenjem u javnost spora u Vladi Srbije oko osnovnog pristupa saradnji sa ruskom državnom firmom i vezi te saradnje sa privatizacijom NIS-a, ministar Mlađan Dinkić učinio mnogo u pravcu racionalizacije celog posla (mada neki od njegovih argumenata nisu dovoljno jaki). To jest, da je obaveštavanje javnosti o ovoj ruskoj ponudi ostalo u domenu državnih tajni, to jest u rukama naših legalista i evrodemokrata – ko zna kojim stranputicama bi aranžman krenuo nadalje? Ovako je bar, kako se može načuti, na samom političkom vrhu dogovoreno da se pregovori sa Gaspromom ne zbrzaju zbog nekog datuma ili prigode. Da li je ovaj glas tačan, videćemo.

Dakle, poslednja velika epizoda o prodaji NIS -a počela je kada je Mlađan Dinkić, u pismu premijeru Vojislavu Koštunici (25. decembar) i u nizu intervjua koje je munjevito dao u nekoliko dana uoči Nove godine – ruski predlog nazvao "ponižavajućim za Srbiju". Ukratko, on smatra da je ponuđena cena za 51 odsto NIS-a od 400 miliona evra neverovatno niska, jer je upola niža čak i od njene knjigovodstvene vrednosti, te da se za NIS može dobiti cena "pet do osam puta viša od cene koju nude Rusi" (u tom smislu Dinkić podseća da je hrvatska INA prodala 25 odsto vlasništva, pre nekoliko godina, za 525 miliona evra). Uz to, on smatra da su obećana ulaganja u modernizaciju NIS-ovih rafinerija od 500 miliona evra u naredne četiri godine manja od očekivanog profita kompanije u tom razdoblju, te da naša strana smatra da bi se sa 300 miliona evra u tri godine moglo postići ono što je sada najnužnije. Rusi pri tome traže da za osnovnu cenu steknu vlasništvo i nad našim izvorima nafte (što po Dinkiću nije bilo predviđeno za prodaju?), a neće ni da daju garanciju da će otkupiti 15 odsto akcija NIS-a koje će biti besplatno podeljene građanima po netom usvojenom zakonu, niti prihvataju da se te akcije iznesu na berzu kako bi ih neko drugi kupio. Uza sve to, Dinkić tvrdi da Gasprom traži produžetak monopola na uvoz nafte i njenu preradu, kao i moratorijum na evropske ekološke standarde do 2012. godine.

U zamenu za preuzimanje NIS -a, prema Dinkiću, Gasprom ne nudi ništa čvrsto ni dovoljno u domenu snabdevanja Srbije gasom. Kako smo već spomenuli, teorijski se nudi samo krak gasovoda iz Bugarske godišnjeg kapaciteta od samo 10 milijardi kubika (i to na kraju 2013. godine), a za skladište gasa u Banatskom Dvoru nude kapacitet od samo 300 miliona kubika, umesto 800 miliona kubika koliko mi smatramo da ono treba da ima (a ukupno u Srbiji ima rupa za dve milijarde kubika gasnih rezervi). Uz to, kaže Dinkić, Gasprom traži vlasništvo nad Srbijagasom (unutrašnje tržište gasa) i ne prihvata da naše učešće u zajedničkom preduzeću koje bi poslovalo krakom Južnog toka kroz Srbiju bude vrednost zemljišta na trasi kojom bude prolazio. Jednostavno, Dinkićeva optužnica je odsečna i na prvi pogled uverljiva – mada se čini da suviše hvali ragu koju hoće da proda.

CENE I PROCENE: U tom pravcu hajde da ovde razmotrimo samo pitanje cene za 51 odsto NIS -a, koju navodno nudi Gasprom (neki izvori tvrde da cena nije kvantifikovana u zvaničnom predlogu). Problem sa cenom nije samo u njenoj veličini (koja doista deluje uverljivo nisko) već i u tome što Rusi odbijaju da učestvuju na eventualnom pretkvlifikacionom tenderu na kome bi se, navodno, utvrdila "tržišna cena" – a potom bi se pristupilo aukcijskom nadmetanju. Valja povodom spomenute procedure primetiti da su gotovo svi "tenderi" za prodaju krupnih energetskih postrojenja u zemljama u tranziciji uglavnom ipak bili usmereni, a da nigde i nije bilo licitacionog nadmetanja. Uzgred, ruska ponuda cene ni po maloj visini ne bi trebalo da bude iznenađenje za naše ministre, jer ruska štampa već godinu dana uporno operiše sa procenom vrednosti NIS -a od 900 miliona evra – bez ikakvih obrazloženja. Tako nisko projektovana cena naše naftne privrede i našeg tržišta naizgled je u relativno malom sukobu sa izjavom čelnika NIS -a da su 2007. godine ostvarili dobit od oko 150 miliona dolara, dakle manji od 100 miliona evra. To bi značilo da bi, hajde da se ovde zadržimo samo na ovlašnim kalkulacijama, Gasprom povratio pare date srpskom budžetu za oko sedam-osam godina, a modernizaciju rafinerija za 500 miliona evra morao bi da akontira. No, cena NIS-a od najmanje dve milijarde evra, s kojom kao startnom operiše Dinkić, nije plod pukog maštanja, ona se spominje u većini papira koje je za Vladu Srbije sačinila konsultantska grupa Meril Linč – Rajfajzen Investment, a izvedena je na osnovu petogodišnje procene prometa i prinosa.

Može se cena NIS -a posmatrati i u svetlu neke neprinosne metode. Na primer, ako u cenu svakako ulazi i domaća proizvodnja nafte – a protekle godine je NIS raspolagao sa "sopstvenih" 720.000 tona sirove nafte dobrog kvaliteta, onda se ponuđena cena mora shvatiti kao niska. Jer, ako tu godišnju proizvodnju vrednujete po ceni od, na primer, 90 dolara za barel (koliko ćemo najmanje ove godine plaćati Ural naftu iz Rusije), ispada da ta nafta ukupno vredi preko 450 miliona dolara godišnje. Ako odbijemo 25 odsto na proizvodne troškove i ostatak podelimo na dva (Gaspromu 51 odsto) ispada da bi samo po osnovu rentiranja naših naftnih polja Rusi "izvukli" plaćenu cenu za oko tri godine. A gde je još, na primer, vrednost 497 benzinskih pumpi NIS-a po Srbiji, koje bi se recimo mogle vrednovati po prosečnoj ceni od oko milion dolara. Istina, većinu tih pumpi novi strateški partner će morati prvo rušiti da bi ih modernizovao, ali ipak, parcele koje zauzimaju i papirologija koja ih prati – rešeni su (što je i te kako značajno za svakog investitora). No, da ovde zaustavimo sve priče o teorijskoj vrednosti NIS -a, pošto je glavna mana Dinkićeve kritike Gaspromove ponude u tom pravcu ta – što on praktično nema s čim da obrazloži tvrdnju da bi neko drugi dao (mnogo) više. Uostalom, što je najgore, Gaspromova ponuda sada je i svojevrsni saobraćajni znak za eventualne druge ponuđače.

Uostalom, kada premijer dr Vojislav Koštunica utvrdi da se Evropska unija oglušila o njegov nedavni ultimatum povodom očekivane misije na Kosovu i kada se počnu primenjivati mere prema državama koje Kosovu budu priznale neki mogući budući državni status – priča o ceni NIS -a i srpskog energetskog tržišta biće mnogo jednostavnija. U karikaturi, svaka cena koju nam Gasprom ponudi biće sasvim zadovoljavajuća. Zato valjda ministar Predrag Bubalo sada i kaže da je pravi trenutak za aranžman sa Rusima (dodajmo – jer svaki sledeći može biti još nepovoljniji).

(Vreme)