Hronika | |||
Cvjetin Milivojević: Pohvala "Jedinome Ocu Srpčetovom" |
četvrtak, 20. februar 2020. | |
Objašnjavajući, prevashodno verskim laicima, svoje shvatanje one kontroverzne rečenice iz "Jevanđelja po Mateju" ("Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan; i koji ljubi sina ili kćer većma nego mene, nije mene dostojan."), sveti vladika Nikolaj posredno je priznao da puni smisao ove poruke, na kraju krajeva, mogu da dokuče samo iskreni i posvećeni vernici. "Ovako čudne reči može ti reći samo Onaj, koji ima više zasluge za tvoj život, nego li tvoj zemaljski otac i majka. Ovako se usuđuje govoriti jedino Onaj, koji te više ljubi nego što te ljube otac i majka. Onaj koji ljubi i tvoga sina i tvoju kćer više nego što ih ti možeš ljubiti. Otac i majka rodili su te samo za ovaj trenutni život, a On te rađa za večni život; otac i majka rodili su te za muku i poniženje, a On te rađa za večnu radost i večnu slavu. I još, otac i majka uzimaju od Njega pa daju tebi. Otac i majka spremaju ti hranu, a On ti daje disanje. Šta je važnije - hrana ili disanje? Otac i majka kroje ti odelo, a On ti je skrojio srce. Šta je neophodnije odelo ili srce? On te je doveo u ovaj svet, otac i majka su kapija, kroz koju te je uveo. Ko je zaslužniji - onaj koji te vodi u neki grad ili kapija, kroz koju ulaziš u grad?..." - govorio je i pisao episkop Nikolaj.
Ovog večnog pitanja - može li se, zaista, iko voleti više od rođene dece i roditelja (?) - prisetih se juče dok sam, ne verujući da piše to što piše, nekoliko puta čitao "vest za nesvest" da će se buduća lista naprednjaka zvati - "Aleksandar Vučić - za našu decu"!? Pošto sam, paralelno, na Javnoj (medijskoj) kući pratio direktan prenos parlamentarnog zasedanja, gde je svako obraćanje naprednih narodnih poslanika počinjalo i završavalo se redom monologa, recitacije i zakletve Najdostojnijem među nama koji je, tako verglaju Napredni, zaslužan za sve i svja dobro na ovome svetu - učini mi se da mi je, odnekle, poznat šablon na kome se zasnivaju ove skuštinske "Molitve Vrhovniku". Da, to je to! "Molitva gospodnja" baš tako glasi: "Oče naš, koji si na nebesima, da se sveti ime Tvoje, da dođe carstvo Tvoje, da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu; hleb naš nasušni daj nam danas; i oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim; i ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga. Amin." Već naredna asocijacija odlutala mi je onaj film Gorana Markovića ("Tito i ja"), o desetogodišnjem Zoranu (Dimitrije Vojnov) koga je pobeda na školskom konkursu za najbolji sastav o drugu Titu, odvela, ni manje ni više, već u Zagorje, na marš Titovim zavičajem, gde ga maltretira nesrećni DŽugašvilijev idolopoklonik drug Raja (Laza Ristovski). A sećate se, Zoran je pobedio tako što je napisao pesmu u kojoj kaže da druga Tita više voli i od oca (Miki Manojlović) i majke (Anica Dobra)! Stihove koji slede, da odmah razlučimo stvari, nije napisao ni onaj prvi ni onaj drugi nastavnik zdravstvenog odgoja sa Više škole za medicinske sestre (šefovi naprednog poslaničkog kluba), nisu ni one napredne, sonetu i akrostihu literarno sklone, skupštinske heroine, već imaginarni junak Markovićevog filma! Elem: "Pitajte me da li volim Tita?/ Znajte, tako nešto se ne pita!/ Pitajte me - da li volim Tita?/ Znajte, tako nešto se ne pita!". Evo, pokušajte da uradite mali test. Zamenite u ovoj pesmici ime druga Tita imenom današnjeg Vrhovnika i probajte da se setite imena onih poznatijih naprednjaka i ostalih vučićoljubaca koji bi, bezrezervno, potpisali ovakav panegirik. Verujem da ćete, nepogrešivo, iz cuga, svi prebaciti brojku od najmanje 10 takvih imena i prezimena! Neumereno udvaranje Vrhovniku ili besprizorno ulizivanje (poltronisanje, uvlačenje, šlihtanje... dalje upiši sam), svejedno, tek, od izraza divljenja "mentalnog i fizičkog" (i "fiziološkog"), kao što je to činio onaj VazduPLohovac, preko onoga mlađanog "Miljarde", prve lule beligradske Palilule, autora vicešampionskog panegirika: "U Srbiji ima 175 opština i kada bi svaki predsednik iskopirao 30 odsto Vučića, Srvija bi bila - vasiona!"; do visprenog "liht-žutog" Zamenika (Beogradovog) gradonačelnika koji je svog idola uporedio sa - Svetim Savom!? Od "Mezimčeta tetke Doke" koje je naredilo da se velike fotke "Vrhovnog komandanta" okače u kancelarijama Ministarstva odbrane, preko niških naprednjaka koji su, kao verujuća pastva, na stranačkom štandu, pred kamerama, Vrhovnikovu sliku ljubili kao ikonu; preko Vrhovnika lično koji je, hvalospevno, sve pozivajući se na navodne reči ruskog đenerala Sergeja Šojgua ispevao psalm samome sebi: "Vodite računa da ne ostanete bez Vučića, jer takvog nećete imati!" Do Njegove svetosti Irineja i njegovih pronaprednjačkih blagosiljanja: "blagodarimo Gospodu na Vučiću"; "predsednik Vučić se lavovski i junački bori za naš narod i za našu državu na KiM i čestitam mu na tome"; "Biti na njegovom mestu danas, to je nešto što niko od nas ne može da zamisli koliko je teško, ali njegovo držanje i njegova borba govore da on zna šta radi; molimo se da mu Gospod pomogne i da snage da istraje u teškoj i pravednoj borbi"... I, naravno, apsolutni šampion, tzv. Prof. dr Atlaga: "Dajem na znanje građanima Republike Srbije i vama, gospodo narodni poslanici, da je ekspoze predsednika Vlade Aleksanddra Vučića najprecizniji, najkonkretniji, najveći (skraćena verzija 260 strana) i najbolji od svih 73 prethodna ekspozea predsednika vlada Srbije, počevši od predsednika Vlade moderne Srbije prote Mateje Nenadovića 1805. godine do danas!" No, nije da nije i Vrhovnik svojim najglasnijim poltronima umeo "srčano" da uzvrati kad im je bilo baš zagustilo. Da podsetimo zaboravne, dok je, recimo, hrvatski premijer istovremeno posmenjivao čak 13 svojih ministara, naš Vrhovnik je, prkoseći aferama, javnosti i građanima, uzvikivao: "Ne dam Batu i Lončara!... Ne dam Vulina!... Ne dam Malog, ne dam Nešu, ne dam Šarčevića!... Ne dam gospodina Radojičića!... Ne dam... NE DAM!" Šta je panegirik? U izvornom smislu, u antičkoj Grčkoj, bio je to naziv za javni govor izrečen u pohvalu, po pravilu, mrtve osobe, s ciljem podsticanja građana da slede njegov, ali i moralni primer ostalih svojih predaka. Međutim, od 100. godine posle Hrista, otkako se rimski senator i filosof Plinije Mlađi, u blagoglagoljivom govoru povodom dobijanja konzulske časti, u tekstu od čak 20 hiljada reči (mereno ondašnjom hartijom, za to bi bio neophodan svitak papirusa dugačak najmanje osam metara!), zahvalio tadašnjem caru Trajanu - panegirik se počeo koristiti i "u slavu" živih moćnika. U toj laskavici nećaka Plinija Starijeg posvećenoj caru Trajanu čulo se, između ostalog, i sledeće: "... Nisi li zbog tolikih i takvih zasluga zavredio i novu počast, novu titulu? No, ti si odbijao čak i naziv oca domovine. Kako smo se dugo borili s tvojom skromnošću!... Tebi jedinome pripala je čast da ocem domovine budeš pre nego što si to i postao; jer, to si bio u našim dušama u našim očima; i nije bilo važno javnoj odanosti koja je tvoja titula, osim što bi sva javnost samu sebe smatrala nezahvalnom da te morala zvati Imperatorom i Carem, kad te oseća - ocem!... Kako živiš sa svojim građanima, poput roditelja s decom!... Jednak si svima, i veći od ostalih samo utoliko što si bolji!.." Od tada je, kroz istoriju, bilo mnogo laskavaca po profesiji koji su napadno hvalili vrline, u tim vremenima, aktuelnih vladara i drugih moćnika, na jednoj, uz permanentno nabrajanje svih mana, propusta i loših dela njihovih prethodnika, na drugoj strani. Dakle, uz obilato korišćenje kontrasta. Kontrast je, danas u Srbiji, onaj "bivši (najgori u istoriji!) režim", preciznije, "žuti ološ" i on mu dođe kao početna inspiracija za sve tvorce vučićopanegirika. Jer, jelte, kao što je pre Trajana vladao okrutni Domicijan, imperator koji se bio proglasio gospodarem i Bogom, pa ga je, nakon atentata, rimski senat posmrtno kaznio brisanjem iz pamćenja (damnatio memoriae), tako je pre današnjeg srpskog Vrhovnika predsednik Republike bio "lenji i ograničeni" Njegova eks-ekselencija Toma, a pre njega, "još gori, pa još i žuti diktator" Tadić. A onda je, sam Bog, ispada tako po preovlađujućoj političkoj i javnoj misli u Srbiji, poslao ovoga danas. Pitam se zato glasno, Bože mi oprosti, onima koji ne izađu u boj (ne za Kosovo, već za "AV - za našu decu") ili izađu, ali "anpak" zaokruže nekog drugog, makar i iz konstruktivne, tj. izlazeće opozicije, a ne baš "AV - za našu decu" - da ovi bogomposlani ne donesu neki novi "leks specijalis", pa im, po zakonu, ne oduzmu decu?! (cvijetinmilivojevic.blogspot.com) |