Početna strana > Hronika > Mihailo Medenica: Borise Miloševiću, na svetkovinu preklanih vratova roda svojeg u goste se ne ide
Hronika

Mihailo Medenica: Borise Miloševiću, na svetkovinu preklanih vratova roda svojeg u goste se ne ide

PDF Štampa El. pošta
ponedeljak, 03. avgust 2020.

 Danima se premišljam da li i šta da ti napišem, Borise Miloševiću, ne zato što tražim kakav valjani razlog za tvoju odluku da u ime Srba prisustvuješ ustaškom piru- “Oluji”, već nadajući se da ćeš na posletku ipak odustati, no…

Iskreno, srećan sam što ne razumem ni jedan od razloga koji te je naterao na tako što, jer stajati sa krvnicima roda svog nad jamom kao nad bunarom želja- ne bih mogao pa da mi je život u pitanju!

I, ne, nisam zbog toga bolji od tebe, već ne umem da praštam toliko da mogu stajati na livadi što rađa kosti roda mojega u snoplje i slaviti žetvu…

Hrišćanin sam, pravoslavac, svetosavac, Srbin, potomak onoliko neožaljenih i neznanih grobova, pa ne bih mogao, ne bih znao u očima zveri tražiti čoveka…

Zapravo, ne bih ni morao, stanem li uz njega načinio bih ga čovekom, krv roda mojega s njegovih ruku potekla bi porama mojih dlanova i…

Šta bih drugo bio do krvnik svojega plemena..?

Oprosti, možda grešim i preterujem, možda veruješ da ćeš na Kninskoj tvrđavi, u srpskome Kninu, stajati kao pobedni, no veruj- stajaćeš kao žrtva.

Da, žrtva koju slavodobitno neće preklati jer učinili su ti strašnije zlo- natakli na kosti roda tvojega kao na kolac!
Jauknuti nećeš, nećeš ni osetiti bol a oni će slaviti još jednog obezglavljenog Srbina, jer nekad je glava na panju ponosnije uzdignuta ka nebu od one na vratu…

Ništa ne osećam do žaljena, dragi Borise!

Ni mržnje, nit prezira, samo žalosti dok po komandi budeš aplaudirao ubeđen da to činiš u ime srpstva i Srba!

Da si tamo kako bi, kažeš, poručio da je dosta ratova i mržnje!

Kome?

Onima koji samo u mržnji postoje i koji će te i tog dana gledati s jednakim prezirom a smeškati se jer znaju ono što ti ne znaš ili ne želiš da znaš: pristao si da ime Srbinovo nosiš kao lance umesto blagoslova.

Pristao si da ti ne puste ni kap krvi već da je sam istočiš nad jamama, vrtačama, livadama…

Da živiš krvareći kako bi ti zveri vazda pratle trag a ti živeo u laži da ćeš im u očima videti čoveka.

Ako na posletku šta i ugledaš ne raduj se, nisu to oni u njihovim očima, već lica roda tvojega čas pre nego što su ih…

Oči su u čoveka ogledalo duše a u zveri- tamnica žrtava, pa istraj gledajući doveka sebe u njima…

Žao mi te je, Borise, šta ćeš reći noći kad se iz Knina, srpskoga Knina, vratiš domu?

Doveka ćeš biti žrtva koju će poštedeti jer od noža se umire u trenu, a od lanaca kojima si sam sebe okovao- doveka!

Biti Srbin je blagoslov!

Jedno je nepokoran, ponosan i s Bogom pomiren stati pred zveri, a nešto sasvim drugo stati rame uz njih…

Na svetkovinu preklanih vratova roda svojeg u goste se ne ide!

Jednostavno ne ide, Borise Miloševiću!

Tamo gde su jame pune sela i zaselaka – Srbinu je mesto uz voštanicu, a ne zveri mrtvijeh pogleda…

(Dva u jedan)