Početna strana > Hronika > Mihailo Medenica: Što se zemlji vrati, to se nebom pozlati
Hronika

Mihailo Medenica: Što se zemlji vrati, to se nebom pozlati

PDF Štampa El. pošta
utorak, 24. novembar 2020.

 Vi što se raspadoste od dušebrižja i strepnje kuda ćemo i kako dalje bez upokojenih vladika naših, budite bez brige, ne “strepite”- tužni su ali ne i teški dani, no šta vi o tome znate..?

Ne, razumem ja i vašu “korotu”, smrću vaših “duhovnika” umire i vera, jer u vas se vera kupuje, kantari, razrezuje, premerava, presipa, rasipa, raspikućuje, a u nas…

U nas zemlja pokrije telo, zemlja- zemlji, prah- prahu, a delo satka još neba nad SRPSTVOM, uprede ga i uplete u klupčad, pa ako se gde SRPSTVO raspara, gde ga zlodusi podlo zagrebu- nebom se došije…

No, šta vi i o nebu znate..?

Šta  je za vas do ponjava nad vama, jednako ko što je zemlja ponjava pod vama, a vi ništa drugo do prašina i glib pod jednim i na drugom.

Rekoh, tužni su ali ne i teški dani pred Srbljem i vaskolim SRPSTVOM, jer gde i tugujemo za telom, veći samo za delom…

U Gospodu se upokoje veliki duhovnici naši, no živnu u nama- još jednog, deset, stotinu ljudi razbude i razigraju u čoveku.

Nisu njihova dela velika tek zbog ovozemnih činjenja, već zbog svega što vaskrsava u nama da nam valja činiti.

Zbog toga oni i ne umiru već se upokoje, no ponavljam: šta vi o tome znate?

Umiru oni nalik vama gde još pre ukopa umre i glas i sećanje i pomisao na njih!

Rekoh, vaša je vera kvantaška: na komad i kilo, pa zato smrt i jeste međaš preko kojeg se ne može, a i do nje su koraci kao da ste za nešto sitnine pazarili polovne, istrošene i iskorišćene stope…

Gde se čovek upokoji- on usni, a učenje i delo njegovo žive i nadživljuju vekove, čineći nam staze, mostove i odmorišta kroz njih.

Ne umiru vera i nada u Srbinu upokojenjem duhovnika naših, no se tada razgore i rasplamsaju ko voštanice!

Mislite da je plamen voštanice ništa svetlosti?

Niste nikada tim tinjajućim, skoro zgaslim plamičkom razgonili čitav mrak!

Niste kroz mrak videli dalje nego za plavetnog videla…

Niste se skoro zgaslom plamenu izjadali odakle lutate a on ugasio vetrove da vam je lako koračati kuda vam valja stići…

Ne strahujte zbog našega gubitka, jer ništa izgubili nismo!

Što se zemlji vrati- to se nebom pozlati!

U kome je vere taj će, i kamen da izgubi, znati da je taj kamen temelj manastirski il kućevni, što znači da ga nije izgubio već darovao, no šta vi i o tome znate..?

Za duhovnicima ostaju duše, a ima li šta veće od toga?!

Za vama, ucveljeni radosnici- ostaje pitanje na koje baš niko neće potražiti odgovora: ko beše ovo što mu zemlja dobuje po praznini pustoj..?

(IN4S)