Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Karla odlazi, šteta koju je počinila ostaje
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Karla odlazi, šteta koju je počinila ostaje

PDF Štampa El. pošta
Vilijam Montgomeri   
ponedeljak, 07. januar 2008.

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) ima značajnu listu uspeha. Mnogo je pravih ratnih zločinaca koji služe zaista zaslužene kazne ili očekuju suđenje. Velika količina dokumentacije što su je omogućili optužnice, presude i sama suđenja pomogla je da se stvori neprocenjiva baza informacija o strašnim događajima iz tih godina. Neki od dokaza koji su se pojavili, kao što je video traka na kojoj Milošević odaje priznanje članovima Crvenih beretki za njihove tajne usluge u Bosni i Hrvatskoj, na primer, nemaju cenu.

Istovremeno, ICTY nije ispunio svoju prvobitnu svrhu i nade svojih osnivača. Javni televizijski prenosi suđenja nisu imali uticaj na javno mnjenje koji smo očekivali. Umesto da pomogne proces pomirenja, mnogi će tvrditi da je ICTY bio glavni izvor «goriva» za nacionalizam i političku destabilizaciju u ovom regionu tokom protekle decenije.

Jedan od glavnih razloga za ovaj jaz između očekivanja i realnosti jeste odsustvo bilo kakve ozbiljne analize ili kritike njegovog rada i odgovarajućih «korekcija kursa». Među uzrocima toga su neodlučnost zapadnih političkih lidera da kritikuju međunarodnu instituciju koju su sami osnovali; široko rašireno uverenje da je gonjenje ratnih zločinaca odgovornih za krvave godine nasilja na Balkanu jedan od najpravednijih napora proisteklih iz tog vremena (koji stoga zaslužuje bezrezervnu podršku); i opšta nevoljnost da se tako nešto doživi kao «mešanje» u rad nezavisnog sudskog tela. Nominalni supervizor rada ICTY, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, dao je Tribunalu previše slobode a premalo smernica.

Veliki deo regionalnog nezadovoljstva radom ICTY temelji se na posledicama nastojanja da se obezbedi da čitav proces bude u punoj meri saglasan sa savremenim legalnim standardima. Time nisu bila opterećena ranija suđenja za ratne zločine, kao što su ona posle Drugog svetskog rata. Rezultat toga bila su predugačka suđenja; predugi periodi zatočenja optuženih pre početka suđenja; i, najvažnije od svega, produženje čitavog procesa optužbe na više od deset godina nakon što su neprijateljstva bila okončana. To je značilo da su nove, krhke demokratske vlade u regionu stalno bivale prisiljene da se fokusiraju na bavljenje nacionalističkim pritiscima nastalim iz optužnica umesto drugim izazovima tranzicije iz svoje komunističke, autoritarne prošlosti. Pošto se ICTY svesno opredelio da njegov fokus budu ličnosti najvišeg nivoa odgovornosti a ne oni koji su stvarno povlačili obarač, optužnice su bile pune izrazitih kontroverzi. To je velikim delom posledica činjenice da je širom Balkana komandna struktura na papiru bila radikalno različita od one u stvarnoj praksi. Utvrđivanje stvarne «komandne odgovornosti» u ovakvim situacijama je ponekad vrlo teško i svakako kontroverzno.

Niko se nije zaista bavio ovim fundamentalnim sukobom između potrebe okončanja rada Tribunala i brze pravde i ispunjavanja odgovarajućih pravnih standarda, a to treba uraditi. Svakako se ni blizu dovoljno nije razmišljalo o uticaju što su ih procedure ICTY imale na region kome je Tribunal navodno trebalo da pomogne.

Mora se takođe priznati da će ICTY, bar u ovom regionu, zauvek biti vezan za svoju bivšu glavnu tužiteljku, Karlu del Ponte. Njen odlazak na kraju 2007. bio je mnogo zakasneo. Ona je, na dva ključna načina, odgovorna zato što je ICTY na kraju bio daleko manje uspešan nego što je mogao i trebalo da bude.

Realnost je da nijedan optuženi nije završio u Hagu zbog putovanja Karle del Ponte po samom regionu. Svi optuženi stigli su tamo zbog akcija i pritisaka što su ih, kolektivno i pojedinačno, preduzele i primenile Sjedinjene Države i članice Evropske unije. Američke, francuske i britanske trupe direktno su uhapsile jedan broj optuženih. Pritisak naših vlada doveo je do toga da drugi optuženi budu izručeni ili da se predaju. On je takođe doveo do predavanja važnih dokumentarnih dokaza, što je omogućilo uspešnija suđenja ali i pomoć u lociranju begunaca.

Sve gromko najavljivane posete Karle del Ponte stoga su privlačile veliku medijsku pažnju, ali nisu privele druge begunce. U stvari, njeno ponašanje «slona u radnji s porcelanom» prema krhkim demokratskim vladama u regionu ojačalo je nacionalistička osećanja u svim ovim zemljama; otežalo je demokratsku tranziciju; potkopalo nejake, nove demokratske vlade; i u suštini otežalo a ne olakšalo transfer optuženih u Hag. U odsustvu Karle del Ponte, šanse da Mladić i Karadžić budu u Hagu sada će verovatno biti veće.

Nju takođe treba okriviti za jedan broj taktičkih i strateških odluka što ih je donela kao glavna tužiteljka. Suđenje Slobodanu Miloševiću bilo je potpuno u njenom znaku i predstavlja klasičan slučaj pogrešnog vođenja i loših procena. Odluka da se tri optužnice protiv Miloševića za Kosovo, Bosnu i Hrvatsku spoje u jedan gigantski slučaj direktno je dovela do četvorogodišnjeg procesa koji bi još i sad trajao da optuženi nije umro. Daleko bolje je bilo imati tri odvojena, uzastopna suđenja. Drugo, pokušavajući da dokaže da je Milošević kriv za sve pod kapom nebeskom, Tužilaštvo je moralo da predstavi čitavu paradu svedoka koja naizgled nije imala kraja, Pored toga, mnogi od tih svedoka mogli su da ponude samo saznanja iz druge ruke o navodnim zločinima. Američka vlada pomogla je finansijski početne prenose suđenja jer smo pogrešno verovali da će to pomoći da svi saznaju šta se dešavalo i o Miloševićevoj ulozi. Međutim, prvim svedocima što ih je protiv njega izvelo Tužilaštvo nedostajao je kredibilitet i krajnji rezultat je bio da je tokom suđenja popularnost Miloševića u Srbiji rasla umesto da opada.

Rešena da osudi Miloševića po svim tačkama optužnice, Karla del Ponte sklopila je sporazum sa srpskom vladom da dobije pristup izvesnim ključnim dokumentima vlade uz obećanje da oni neće biti pokazani drugim licima. Ovi dokumenti bili bi od kritične važnosti na dva odvojena suđenja pred Međunarodnim sudom pravde po optužbama za genocid protiv Srbije koje su odvojeno podnele Hrvatska i Bosna. Mada je tvrdila da je «iznad politike», realnost je da su neke njene optužnice i akcije bile jasno smišljene da više od bilo čega drugog pokažu etničku «ravnotežu».

Karla i njena predstavnica za štampu takođe su stalno prenaglašavale i preuveličavale «dokaze» o mestima na kojima se nalaze begunci. Tokom mog mandata u Srbiji, stalno smo se uveravali da su obaveštenja što ih je pružao ICTY o lokacijama optuženih bila potpuno pogrešna. Međutim, ona je stalno koristila te pogrešne dokaze da pokaže «nespremnost za saradnju» regionalnih vlada. Koliko smo puta čuli od ICTY da se Ante Gotovina krio u Hrvatskoj ili hrvatskim oblastima Bosne, da bi konačno bio uhapšen na Kanarskim ostrvima?

Ništa od gore pomenutog nije zaista «novost» za ljude na najvišem nivou ključnih vlada. Ali oni su opredelili da pređu preko toga delom i zato što su na isteku njenog prvog mandata Sjedinjene Države bile usred svojih problema s UN oko Iraka i nisu želele da se bave bilo kakvim drugim kontroverznim pitanjima. Međutim, cena za region bila je vrlo visoka. Njen odlazak ni na koji način ne znači da će s njom nestati i šteta koju je počinila.

(Danas)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner