Kolumne Đorđa Vukadinovića

Ko ih gurnu?

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 18. decembar 2007.

 Pre nešto više od mesec dana napisao sam kako „ne bih da kvarim idilu“, ali da sporazum o predsedničkim izborima, koji su uz mnogo pompe sklopili koalicioni partneri iz DS i DSS, nije nikakav sporazum već samo odlaganje problema. Tako je i bilo. U sredu, 12. decembra, bez konsultacije sa partnerom iz vlade, predsednik Skupštine Srbije Oliver Dulić raspisao je predsedničke izbore. Evropska unija je hitro pozdravila ovaj potez i najavila potpisivanje sporazuma o pridruživanju sa Srbijom za 28. januar, dakle, tačno između dva izborna kruga. Redove demokrata zahvatila je gotovo histerična euforija, dodatno podstaknuta aplauzima sa pro-LDP internet foruma i blogova zbog toga što je Tadić konačno pronašao svoju dušu, prestao da bude Koštuničina marioneta i, eto, najzad povukao jedan državnički potez. U DSS-u su, po običaju, bili zatečni, iznenađeni i uvređeni – i najavljuju "odlučne korake" po povratku Koštunice iz Saveta bezbednosti. A radikali su, razume se, izazov odmah prihvatili, budući da oni "iz principa nikada ne bojkotuju izbore".

Šta sad vredi raspravljati o zakonitosti raspisanih predsedničkih izbora – iako stoji činjenica da su raspisani pre nego što su neki od neophodnih zakona stupili na snagu. Pa DS je bio na ivici da ih raspiše još pre više od mesec dana – kada nije bio usvojen ni jedan od ovih "predsedničkih zakona". I tzv. stručna javnost – kao ni ona šira – zbog toga se uopšte nije mnogo potresla. A jedan deo je čak smatrao da je to sasvim u redu ("jer se mora poštovati rok iz Ustavnog zakona i izbori raspisati do kraja godine"). Pri čemu ta ista javnost kao da se ne uzbuđuje previše zbog realne opasnosti da bi uskoro mogao da bude prekršen jedan važniji ustavni princip, odnosno, sama ustavna preambula koja kaže da je Kosovo neotuđivi deo teritorije države Srbije. Sve u svemu, sačuvaj nas bože DS-ovskog legalizma, DSS-ove odlučnosti i radikalske principijelnosti.

Sva istraživanja i analize pokazuju da su do ovog najnovijeg zaoštravanja političke akcije Tadića i DS-a stajale izvanredno. Šta ih je to onda gurnulo u ovaj politički avanturizam koji odgovara samo strasnim kladioničarima i onima koji Srbiji ne žele ništa dobro? Kome je to toliko smetala ova, makar i licemerna kohabitaciona idila i ovaj, makar i krhki politički konsenzus na srpskoj političkoj sceni?

Da se nije upustio u ovaj politički hazard, Tadić je u narednoj godini relativno lako mogao obnoviti svoj predsednički mandat i sačuvati vladu sa dominantnim udelom DS-a. A sada će, ukoliko ne usledi baš potpuna kapitulacija DSS-a, po svemu sudeći, teško uspeti da sačuva i jedno i drugo – plus Dulića na čelu skupštine. Znači li to da je Tadić pogrešio? Verovatno jeste. Ali moguće i da mu je cena koju bi morao platiti – praćenje Koštunice u sve oštrijoj retorici i politici prema zapadu – postala naprosto previsoka i neizdrživa. Moguće da iz unutarstranačkih ili spoljnopolitičkih razloga Tadić i DS više nisu mogli ili nisu želeli slediti Koštuničin kurs postepenog zaoštravanja odnosa sa svima onima koji podržavaju nezavisnost Kosova. Naravno da to piše u skupštinskim rezolucijama i da je u skladu kako sa nekim izjavama Tadića i Vuka Jeremića u poslednje vreme, tako i sa elementarnom državnom logikom. Ali čini se kao da se to neko u DS-u malčice umorio od patriotizma. Ili se zabrinuo za stranački identitet, ili se preterano uplašio zbog – navodnog – skoka rejtinga Čedomira Jovanovića. Ili je neko u Briselu ili Vašingtonu možda postao previše nervozan i podviknuo: „Dosta igranja! Izbori - pa nezavisno Kosovo.“

Ne radi se naravno o tome da će, nakon što obnovi mandat, Tadić, navodno "izdati na Kosovu", kao što mu spočitavaju radikalski kritičari, već o tome šta je ko ZAISTA spreman da preduzme i koliko daleko da ide u suprotstavljanju nameri većine zapadnih metropola da protiv međunarodnog prava i mimo rezolucije Saveta bezbednosti priznaju nezavisnost Kosova. Prihvatanje briselskog izbornog tajminga i poslednjih dana gotovo horsko ponavljanje dvojca Đelić-Tadić kako su Kosovo i evro-integracije „dva odvojena procesa“, u isti mah dok nam zdrav razum, Gordon Braun i Nikola Sarkozi govore suprotno, pokazuje da u ovom trenutku Tadić i DS izgleda nisu spremni da idu (pre)daleko. Ne pomaže tu nikakvo zaklinjanje u stilu „nikada neću potpisati nezavisnost Kosova“ – to ionako više niko od nas neće ni tražiti. Ali će se zato itekako tražiti „kooperativnost“, odustajanje od pretnji silom, odsustvo teritorijalnih sporova i dobrosusedski odnosi sa drugim članicama i kandidatima. A među tim susedima i potencijalnim kandidatima, ako niste znali, već sada se u raznim EU izveštajima ravnopravno pominje – i Kosovo.

Još jednom bih voleo da se varam. Ali bojim se da ko god da pobedi na ovakvim izborima, Srbija neće biti na dobitku . Biće verovatno podeljena, međusobno posvađana i frustrirana. A u svakom slučaju, biće slabija i još za koji stepen manje kadra za komplikovanu geopolitičku igru u trouglu Vašington-Brisel-Moskva. Igru od koje nam zavisi opstanak i koja nam je, po svoj prilici – sudbina.

 

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner