Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Lažne dileme, ili zašto treba podržati Rusiju
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Lažne dileme, ili zašto treba podržati Rusiju

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 07. april 2014.

Nije li vam pomalo čudno da niko u javnosti ne vrši pritisak i ne pita zašto nema vlade, pa čak ni razgovora o njoj? Zašto nema nikakvih sastanaka između zainteresovanih strana(ka)? Zašto predsednik države već nije pozvao Pobednika i druge lidere parlamentarnih stranaka na konsultacije? Čemu razvlačenje do 25. aprila ili čak 1. maja, ako je još 16. marta uveče (a, zapravo, još i mnogo ranije) bilo jasno ko formira vladu, ko će biti premijer i ko su, ne računajući Mađare i Bošnjake, jedina dva kandidata za eventualnog koalicionog partnera?

Drugačije je bilo 2012. ili 2008. Tada je ishod izbora bio ambivalentan, rasplet neizvestan, a ključevi vlade u rukama Ivice Dačića i njegove koalicije. Ovaj put, iako je, pogotovo u odnosu na sve ostale, zabeležio vrlo dobar rezultat, od Dačića ne zavisi gotovo ništa. Kao ni od tih „ostalih“. Jedina dilema – smatram, ne mnogo bitna – jeste da li će Vučić vladati sam, ili će vlast, bar delimično i formalno, podeliti sa Dačićem i Tadićem?

Tačnije, vlast deliti svakako neće – nije je delio ni u prethodnom periodu, dok je bio (samo) “Prvi potpredsednik vlade“, a kamoli da je deli sada kada je stekao apsolutnu većinu i kada je time, na neki način, retroaktivno legitimizovao svoju već postojeću i gotovo apsolutnu moć. Uostalom, ovi izbori su zato i napravljeni da bi, što reče njegov saradnik i odlazeći predsednik parlamenta, „Vučić dobio mandat da odlučuje o svemu“. Vlast, dakle, sigurno neće deliti, ali bi, možda, mogao proceniti da ne bi bilo loše malo podeliti odgovornost. Ako ništa drugo, barem bi imao posle koga da „rekonstruiše“, ako stvari pođu loše i ako bude trebalo nekom novom političkom sapunicom nekoliko meseci zamajavati javnost i odvraćati pažnju od pravih problema.

U svakom slučaju, kao što ne mislim da je to ko će ući u vladu strahovito važno pitanje, takođe ne verujem ni da će odluka o koalicionom partneru u naročitoj meri opredeliti, ili biti opredeljena, Vučićevim izborom spoljnopolitičkog kursa. (Navodno, ako partner bude Tadić, onda će kurs biti više prozapadni, a ako bude Dačić onda će se ići više ka Rusiji.) Međutim, to su vrlo relativne stvari. Uostalom, nije li upravo aktuelna, tj. odlazeća vlada SNS-a i SPS-a vodila najzapadniju spoljnu politiku, činila naveće moguće ustupke po pitanju Kosova i sve podredila dobijanju datuma za početak pregovora sa EU? Drugim rečima, mislim da će kurs buduće vlade najvećim delom zavisiti od novonastalih spoljnopolitičkih okolnosti, kao i od Vučićevih procena i obećanja koja je u međuvremenu sejao na sve strane. Dok će partneri, koji god bili, tu uglavnom služiti samo kao dekoracija i, eventualno, neka vrsta alibija, ukoliko sam Vučić nešto (ne) želi da kaže ili uradi.

A šta je to što on želi, u ovoj kampanji nismo mogli jasno čuti, kao ni u prvim, patetičnim i ne mnogo suvislim, postizbornim izjavama. I zato svi sa pojačanom pažnjom prate aktuelno (ne)izjašnjavanje zvaničnog Beograda o ukrajinskoj krizi, dok se sama vlast, imam utisak, s olakšanjem bila zabunkerisala u neuverljivu floskulu kako “u ovom trenutku, ne može da se izjašnjava, jer je vlada u tehničkom mandatu“. (A onda, pošto je očigledno koliko je to jadno vađenje, kroz Prva Usta Srbije porodila solomonsku formulaciju kako „podržava teritorijalni integritet svih članica UN“, uz molbu zapadnim prijateljima da nas „ne teraju da se izjašnjavamo protiv Rusije“.)

U stvari, umesto da se zavlači u mišju rupu, Srbija u ovom trenutku ima gotovo idealnu priliku da poentira pred svojim zapadnim sagovornicima i kaže nešto u smislu: „Eto, vidite šta se zbiva zbog toga što ste prekršili međunarodno pravo na Kosovu i otvorili Pandorinu kutiju“. Hoću reći da, umesto što se gotovo izvinjava, Srbija je ta koja bi, bar sada, na petnaestogodišnjicu NATO bombardovanja, trebala i morala da traži satisfakciju i izvinjenje.

Utoliko više je besmisleno, a i kontraproduktivno, pravdati se zbog toga što ne možemo i ne želimo da se pridružimo sankcijama protiv Rusije. (Uostalom, ako nam već sada, na početku pregovora sa EU traže da se odreknemo svog glavnog spoljnopolitičkog saveznika, možemo pretpostaviti šta će nam sve biti traženo tokom, ili na kraju procesa priključenja.) Elem, ne treba to odbijanje da se svrstamo u isti („istočni“) front sa Zapadom, Albanijom i Crnom Gorom predstavljati kao našu žrtvu, ili neko posebno junaštvo. A posebno je pogrešno, pa čak i nemoralno, predstavljati ovu situaciju kao neku vrstu dvostruke zamke („između čekića i nakovnja“) u koju je Srbija uvučena, pa sad, eto, sirota, prosto ne zna kako da se opredeli, a da se nekome ne zameri.

Postoji jedna perfidna vrsta antirusizma, potencijalno gora čak i od otvorene rusofobije, koja se predstavlja kao „real-patriotizam“ i koja kaže kako bismo mi, „zapravo, trebalo da podržimo Ukrajinu, ali, eto, zbog istorijskog prijateljstva sa Rusijom i zato što nas je ona podržavala oko Kosova, ostaćemo neutralni i nećemo da se izjašnjavamo“ (a i, uopšte, „mi smo mali, ne treba da se mešamo, već da ćutimo i gledamo svoja posla“). Nasuprot tome, ja mislim da treba da se izjašnjavamo – i treba da podržimo Rusiju. Utoliko pre što smo mi, u Srbiji, kao i Srbi u Hrvatskoj i Republici Srpskoj, među prvima i na sopstvenoj koži osetili svo licemerje i dvostruke standarde zapadne demokratije i njihove selektivne brige za ljudska prava.

Treba da podržimo Rusiju zato što je Zapad, odnosno zapadni puleni, u Ukrajini kao i onomad na Kosovu, prvi povukao nogu, pustio duha iz boce i pokušao da stavi Moskvu pred svršen čin. Treba podsetiti na ono što se sistematski zabašuruje, a to je da ova drama nije počela krimskim referendumom o priključenju Rusiji, kao što se pokušava predstaviti, već rušenjem legitimnog rukovodstva i dolaskom na vlast u Kijevu otvorenih antiruskih i pro-NATO snaga. Ovo je istorijska i geo-politička bitka oko Ukrajine, a Krim je samo posledica onoga što se događalo i dogodilo na ulicama Kijeva, od snajperske vatre na policiju i demonstrante, do javnog prebijanja predsednika parlamenta, poslanika i direktora državne televizije. To je film koji smo ovde u Srbiji već gledali, srećom, u znatno blažoj formi, ali ne sa mnogo blažim posledicama.

U Srbiji generalno postoji empatija za političke i ekonomske probleme naroda Ukrajine – kojeg, uzgred rečeno, prosečan Srbin slabo razlikuje i razdvaja od ruskog naroda. Ali narod nije isto što i državna vlast, a pogotovo ne vlast uspostavljena nasilnim pučem u režiji zapadnih službi i NVO aktivista. Možda tu ukrajinsku paralelnu realnost najbolje ilustruje naoko sitan detalj iz kancelarije otpravnika poslova u ukrajinskoj ambasadi u Beogradu, kome, dok upozorava kako „Srbija zbog Kosova nipošto ne sme priznati rusku otmicu Krima“, na stolu uredno, jedna uz drugu, stoje ukrajinska i zastava Evropske unije (verovatno je to direktiva novih revolucionarnih vlasti), iako Ukrajina nije ni član, ni kandidat za člana EU, niti će to verovatno ikada biti.

Ali na stranu mučeni otpravnik. Sličnu poruku su nam prethodnih nedelja masovno slali brojni zapadni ambasadori i političari. Više je nego licemerno da oni koji su nam oteli Kosovo i oni koji nam, šta više, sve ove godine ne dozvoljavaju da se protiv kosovske nezavisnosti na bilo koji način borimo, sada govore kako mi, navodno, „zbog Kosova“, nipošto ne bismo smeli podržati demokratski izraženu volju naroda na Krimu. Zato smatram da je ovo stvar u kojoj Srbija ne samo da ne bi smela da ostane nema, ili da to svoje (ne)izjašnjavanje predstavlja kao neku strašnu dilemu i antičku dramu, nego bi, naprosto i nedvosmisleno, trebalo da bude na strani Rusije. Ponavljam: ne zbog „zahvalnosti“, ne zbog duga ili „starog prijateljstva“ – već zato što je Rusija u pravu.

Konačno, kad smo već kod istorijsko-geografskih paralela, šta mislite o tome da malo promenimo perspektivu, to jest, da za trenutak odbacimo nametnutu analogiju i ne gledamo na Krim kao na Kosovo, nego na Kosovo (ili Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu) kao na Ukrajinu, odnosno, veštački otuđeni i otkinuti deo organskog nacionalnog tkiva (pri čemu bi onda Krim, u neku ruku, bio analogon severu Kosova i Metohije). Na taj način se, još bolje vidi zašto je dilema „podržati ili ne podržati Rusiju oko Krima“ lažna i zašto je ta podrška i dosledna i pravedna i suštinski u skladu sa srpskim nacionalnim interesima. Sve ostalo je samo više ili manje vešta petljavina i političko jajarenje koje će prijatelje razočarati (mada to, iz različitih razloga, verovatno neće javno reći), a neprijatelje neće fascinirati, niti umilostiviti.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner