Kolumne Đorđa Vukadinovića

Odiseja kapitulacije

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
subota, 02. novembar 2013.

Još jednom se pokazalo da „ono što se grbo rodi vr(ij)eme ne ispravi“. Mislim, naravno, na „Briselski (ne)sporazum“, do sada jedini stvarni i opipljivi učinak aktuelne srpske vlasti. Sve ostalo je, pošteno govoreći, ili tek započeto, ili, više-manje, samo propagandna magla i medijski dim.

Videćemo tek šta će biti sa radnim mestima, budžetskim deficitom, investicijama, šeikom, ekonomskim merama, antikorupcijskom kampanjom...Ali proletošnji sporazum (Dačić-Tači) u Briselu jeste ona prava trnova politička „kruna“ koju aktuelni srpski zvaničnici nerado stavljaju na glavu i koju se trude da što je moguće ređe pominju u unutrašnjim relacijama, ali kruna kojom se i te kako ponose i hvale u svojim spoljnopolitičkim kontaktima na Zapadu.

Neobična je sudbina tog sporazuma. Praktično ga u Srbiji niko nije zvanično objavio, ni usvojio. Ne može se naći integralno ni na sajtu vlade, skupštine, ili Kancelarije za Kosovo i Metohiju. A opet cela država diše u skladu sa njim, njemu se podređuju važeći zakoni, zbog njega krše ustavne odredbe i u ime njega ignorišu volja i vapaji desetina hiljada sunarodnika sa severa KiM.

Demokratija je, još jednom, ispala „kolateralna šteta“ takozvanog „višeg interesa“. Sada interesa „evro-integracija“, slično kao „interesa udruženog rada“ i „radničke klase“, svojevremeno. (S tim da je sada još i gore, jer su mehanizmi manipulacije suptilniji, a posledice pogubnije.)

Osnovano sluteći da pogled na petnaest tačaka Briselskog sporazuma, u kojima sve vrvi od institucija, ustava i zakona Kosova, a da o ustavu i zakonu Republike Srbije nema ni govora, neće baš oduševiti narodne mase, ma koliko da su one prethodno već skuvane i anestezirane, vlast je dodatno pritegla medijske dizgine, maksimalno se trudeći da zabašuri i što je moguće više sakrije ne samo sve preuzete obaveze i implikacije ovog sporazuma, nego čak i sam dokument.

Ali su zato mediji bili zatrpani kometarima političara i eksperata koji su se povodom tog polu(ne)vidljivog sporazuma uglavnom delili na one koji su smatrali da je to „super“ – i zamerali prethodnim vlastima što su se oko toga toliko natezali i odugovlačili – i one koji su sa pogrebnim izrazom lica saopštavali da je u pitanju „bolno“, ali, neophodno rešenje, „da bi Srbija mogla da krene dalje“. Dok oni „treći“, oni koji smatraju da je sporazum sraman i poguban, kako po državu, tako i Srbe na severu KiM, u srpskim velikim („nacionalnim“) medijima, nakon aprilske velike kapitulacije u Briselu, naprosto nisu mogli doći do reči.

Sem toga, poslednjih petnaest meseci je povodom Kosova iz vrha vlasti emitovano toliko protivrečnih poruka da bi to zbunilo i onaj čuveni kompjuter iz filma „Odiseja 2001“, a nekmoli ionako konfuzno srpsko biračko telo. „Nikada, ni direktno, ni indirektno, nećemo priznati nezavisnost Kosova“, poručivao je, prošle jeseni, sa govornice Ujedinjenih nacija novoizabrani predsednik Tomislav Nikolić. „Nećemo prihvatati parcijalne dogovore koji Srbiju, korak po korak, dovode pred svršen čin“. A pre toga, u kampanji, najavljivao je da će „preispitati sve sporazume koje je sklopila prethodna vlada“. A još ranije: „Tako mi Boga, neću se smiriti dok Kosovo ne vratim u ustavni poredak Srbije“.

Dakle, sa jedne strane to, a sa druge, opet, užurbana, bezglava kapitulacija po gotovo svim tačkama i eliminacija poslednjih preostalih mrvica ranije konsenzualno utvrđene državne politike i koliko-toliko nezavisne spoljnopolitičke strategije. Prema Kosovu, a i šire. Kapitulacija toliko efikasna da – ne računajući manje zamerke oko neodržane gej parade – pobira salve aplauza i pohvala od armije evropskih zvaničnika, uključujući tu čak i poslovično nam nesklonog Jelka Kacina. (Na stranu što mislim da bi se, makar u Srbiji, svako trebao zabrinuti kada ga Jelko hvali.)

Ali lako je zabašuriti jedan papir, makar to bio papir kojim se, faktički, suspenduje ustav i čitav niz zakona, a država odriče suvereniteta nad delom svoje teritorije. Lako je reći: „Nismo priznali i nikada nećemo priznati jednostrano proglašenu nezavisnost“. Ali teško je, čak i u uslovima medijskog mraka i manipulacije, sakriti sve „konkludentne radnje“ i implikacije koje iz čina potpisivanja Briselskog sporazuma proističu. A među njima je najupadljivije ukidanje srpskih „paralelnih institucija“ na severu KiM (a, zapravo, važećih, legalnih i legitimnih institucija države Srbije, kojih se ona sada odriče) i njihova zamena „zajednicom srpskih opština“ koja bi trebalo da proistekne iz lokalnih izbora koji se na Kosovu održavaju u nedelju 3. novembra.

I dok je ukidanje institucija prošlo gotovo neosetno – srpski sudovi su prestali da primaju predmete, demokratski izabrani gradonačelnici su smenjeni i raspuštene skupštine izabrane po zakonima Srbije, sve po redu i po spisku, kao što je i traženo iz Berlina i Brisela – oko izbora se digla prilična buka. Naime, i pored zvanične mantre zvaničnog Beograda o „statusno neutralnim izborima i listićima“ (mantre u koju, uzgred rečeno, ne veruje bukvalno niko) bilo je isuviše očigledno da je reč o lokalnim izborima unutar „Republike Kosovo“, koje je raspisala njena predsednica Atifete Jahjaga, na osnovu kosovskog ustava i zakona – kao što, uostalom, i stoji u tekstu Briselskog sporazuma.

Zato smo poslednjih nedelja prisustvovali gotovo nadrealnim scenama (dostojnih montipajtonovaca, ili „Top liste nadrealista“) da visoki srpski državni funkcioneri špartaju po Kosovu i agituju za izlazak na izbore u organizaciji države koju ne priznaju. I da još izlazak na takve izbore proglašavaju za akt vrhunskog patriotizma. („Ko nije za srpsku listu, nije ni za Srbiju“, kliktao je nadahnuto u Gračanici mlađani ministar pravde Nikola Selaković.) I da se, kao šlag na sve prethodno, strašno ljute – i „izdajnicima“ nazivaju – sve one koji ne žele da na takve izbore izađu i koji hoće da ostanu lojalni zakonima, ustavu i institucijama države Srbije.

Mogu samo da zamislim šta o tome misle i koliko im-nam se u lice smeju u Briselu i Prištini. I koliko su zadovoljni kad vide koliko su uspešno lobotomisali nekadašnje Miloševićeve i Šešeljeve radikalne sledbenike (koje, razume se, ne propuštaju da ponize, ali dozirano, da se ovi, kojim slučajem, ne bi pre vremena otkačili sa briselske udice). I kako, praktično bez ikakvog otpora, realizuju svoje najsmelije zamisli u pravcu svođenja Srbije u granice „Beogradskog pašaluka“.

Da zaključim. Teško da bilo ko može i sme mnogo zameriti Srbima sa severa KiM ako, posle svega, izađu na kosovske izbore (mada ja verujem da neće, bar ne u nekom većem broju). Pritisak je veliki i gotovo nepodnošljiv. Skoro svi su ih napustili. Od stranaka za koje su glasali, do lidera i institucija kojima su do juče verovali i u koje su se zaklinjali. Da i ne govorimo o sve ogoljenijim i sve brutalnijim ucenama Aleksandra Vulina (kome se u Gračanici pridružio i Aleksandar Vučić) i drugih do juče patriotski slatkorečivih režimskih jurišnika da se „mora izaći na izbore na koje država poziva, ako se od države očekuje da vam isplaćuje penzije i plate“.

Dakle, ne može im se zameriti ako izađu. Ali utoliko pre im se ne bi smelo zameriti ni ukoliko, svojom slobodnom voljom, pritisku odole i izbore bojkotuju. Štaviše, siguran sam da bi time zaslužili dodatni respekt čak i kod onih kojima bi taj bojkot možda malo pomrsio račune. Jer bilo bi zaista isuviše surovo i strašno, i više nego „maćehinski“, ako država Srbija krene da kažnjava, ne separatiste, već one koji žele da i dalje budu njeni građani i njena deca.

A izgleda da nam se upravo to sprema. Odnosno, plašim se da će, u slučaju uspelog bojkota, srpske vlasti jedva dočekati da sunarodnike sa severa („kad su tako neposlušni i nezahvalni“) puste niz vodu i prepuste sudbini, Euleksu i Tačiju. A ako ih ovi ipak poslušaju i na izbore izađu, onda faktički priznaju kosovsku državu, briselski sporazum i prištinske institucije. Dakle, u oba slučaja srpske vlasti dobijaju sjajan alibi i priliku da pilatovski „operu ruke“ i na pleća nesrećnih kosmetskih Srba prebace sopstvenu odgovornost za dalji razvoj događaja i procese koje su pokrenuli činom svoje besmislene briselske kapitulacije.

Ali predaha svejedno neće imati. Već im se sprema kriza u Vojvodini, „Sandžak“, pa Albanci na jugu, „Rumuni“ u Timočkoj krajini. A ako se naši „junaci“ u nekom trenutku zamore i slučajno posustanu, ni po jada. Radi se već na pripremi adekvatnih zamena koje će, kad dođe čas, iz umornih ruku preuzeti štafetnu palicu. Neki su već tu, a za neke je audicija još u toku.

U svakom slučaju, scena je već nameštena za novu predstavu i jedino bi, možda, neki spektakularan neuspeh ove kosovske izborne farse mogao malo pomrsiti konce i makar za neko vreme odložiti nove epizode serijala „sluđivanje i ubijanje Srbije“.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner