Kolumne Slobodana Antonića

Izjavom protiv izjave

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
sreda, 21. maj 2008.

„Moj posao je da napravimo nacionalno pomirenje u Srbiji, da se političke snage devedesetih i političke snage koje su vodile Srbiju nakon 2000. godine objedine oko zajedničkih ciljeva, da umirimo stanovništvo, tenzije i nesporazume, da teške reči padnu u zaborav i da pokušamo da u sledeću deceniju uđemo kao stabilna i prosperitetna zemlja”.

Ovo je jedna od najlepših izjava predsednika Tadića. Kažem „jedna od najlepših izjava”, zato što oličava glavni posao predsednika u podeljenom društvu. Jer mi jesmo rascepljeno društvo. A podela se, na poslednjim izborima, još dodatno produbila i kroz obrazovanje dva jasno suprotstavljena politička bloka. Doduše, između 2003. i 2007. postojao je pokušaj da se rascep prevaziđe preko ideje „treće Srbije” i formiranjem centrističkih vlada. Međutim, amputacija Kosova učinila je kraj tom pokušaju. Centristička vlada se raspala, a stranke „prve” i „treće Srbije” našle su se zajedno u suverenističkom taboru. Unionistisu, pak, kako je kampanja odmicala, sve više preuzimali ideologiju „druge Srbije”.

„Upozoravam ih da to ne pokušavaju i da će biti sprečeni demokratskim sredstvima”, rekao je. Opasnost je bila u tome što je unionistički prvak istovremeno bio i predsednik republike. Tom izjavom je prvi čovek u državi, praktično, parlamentarne strankepodeliou dve kategorije: na one koje izražavaju volju naroda, i zato mogu da obrazuju vladu, i na one koje ne izražavaju volju naroda, pa zato ne mogu da naprave vladu.

Takav pristup predsednika verno je odslikao glavnu ideju „druge Srbije”. Ideja glasi da je „prva Srbija” izvan ove, „naše”, moralne zajednice, što je onda trajno diskvalifikuje za određena prava. Naime, članovi iste moralne zajednice dele određena pravila koja ih štite od samovolje. Za ljude, međutim, koji su izvan zajednice to ne važi. Zato su ne-članovi zajednice, u određenom domenu, predmet diskrecionog odlučivanja njenih organa. Recimo, država će svakog građanina da pusti da uđe u zemlju. Ali, kada su stranci u pitanju, država će posebno odlučivati da li će ih pustiti ili ne. Srbi, koji bi da otputuju u demokratske zemlje Evrope i Amerike, najbolje znaju da im ulazak u neku od tih zemalja može biti uskraćen čak i bez ikakvog obrazloženja.

Slično, i „druga Srbija” smatra da se na Srbe iz „prve Srbije” ne mogu primenjivati uobičajena demokratska pravila. Srbi iz „prve Srbije”, naime, najpre moraju biti „lustrirani”, a njihove stranke „reformisane”, da bi tek onda mogli da budu smatrani jednako vrednim članovima zajednice. I tek kada se, kroz naročiti postupak, kvalifikuju za punopravne članove zajednice, tek onda mogu dobiti celovita građanska i demokratska prava. Recimo, da nastupaju u svim medijima (uključiv i B92), ili da mogu da obrazuju vladu (ako imaju parlamentarnu većinu).

Predsednikova izjava od 11. maja bila je jasni refleks te ideje. Ali, njegova izjava od 19. maja – daje Srbiji potrebno nacionalno pomirenje – bila je izuzetno važan iskorak baš iz te „drugosrbijanske” matrice isključivanja. Ovde je manje značajno je li izjava deo medijskog nadmetanja oko naklonosti SPS-a, ili ne. Izjava je pala. I sada svako ko hoće dobra Srbiji mora za nju čvrsto da se uhvati.

Važnost te izjave najbolje se vidi po poređenju mogućih posledica sa onima koje slede iz prve izjave. Izjava od 11. maja, naime, znači da Srbiju čine dve moralne zajednice, dva odvojena tabora, od kojih zapravo samo jedan ima pravo na egzistenciju. Njena konsekvenca je moralno isključenje. Izjava od 19. maja, naprotiv, znači priznanje da podela postoji, ali i poziv da se utvrde „zajednički ciljevi” i uspostavi „nacionalno pomirenje”. Konsekvenca te izjave je moralno uključenje. Njome su oba tabora priznata kao deo iste zajednice, čimeje načinjen prvi korak ka pomirenju.

Da ova izjava dolazi od ozbiljnog i odgovornog političara znaćemo, naravno, tek ako ona bude praćena odgovarajućim delima. Najmanje delo koje predsednik republike u vezi sa ovim može da preduzme jeste da poštuje parlamentarnu proceduru. On bi trebalo da, bez zadržavanja, preda premijerski mandat onome ko obezbedi parlamentarnu većinu. Još jača potvrda ozbiljnosti izjave bio bi prestanakpredsednikovog učešća u trenutnom propagandnom ratu (čiji je cilj difamacija suverenista kao legitimnih demokratskih aktera). A najveća potvrda verovatno bi bila sistemski lojalna kohabitacija sa suverenističkom vladom (ako bi do nje uopšte došlo).

Kada bi se tako nešto dogodilo svakako bi porasle šanse da Srbija u sledeću deceniju uđe kao stabilna i demokratska država. A istorijski preloman trenutak tog procesa nesumnjivo bi bio 19. maj i Tadićeva izjava o nacionalnom pomirenju.

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner