Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Brisel izvršava naredbe Velikog brata
Kulturna politika

Brisel izvršava naredbe Velikog brata

PDF Štampa El. pošta
Milovan Danojlić   
utorak, 25. mart 2008.

Intervju vodio Slobodan Kljakić

Mi treba da se modernizujemo iznutra, zbog sebe i svog napretka; pritisci će učiniti da se još više zatvorimo u sebe. Dositej, Vuk, Sterija, Njegoš, Slobodan Jovanović, Cvijić, Isidora, Andrić i mnogi drugi s njima, držali su korak sa Evropom, ali uvek i pre svega kao rodoljubi. U Evropu treba da uđemo kao neko i nešto, a ne kao niko i ništa

IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA 

Kako se uključiti u sve veću porodicu evropskih naroda, a sačuvati svoj identitet? Srbija između Istoka i Zapada, Srbija u Evropi, ali kako, kada, po koju cenu? Šta dobijamo i koliko? Ova pitanja postavljamo jedni drugima u prelomnim danima za našu državu.  Serijom tekstova o ovoj mnogoznačnoj temi i u razgovorima sa vrhunskim srpskim intelektualcima pokušavamo da sagledamo sebe u političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturološkom smislu. Ovoga puta naš sagovornik je Milovan Danojlić, romanopisac, pesnik, prevodilac...

Evropa se ujedinjava u supranacionalnu zajednicu. Znači li to i formiranje evropske kulture, evropskog kulturnog identiteta?

Već četvrt veka živim u zapadnoj Evropi, ali dosad nisam primetio ni začetke takve, nadnacionalne svesti, pa ni težnje ka njoj. Vladajuće načelo je nacionalni egoizam, doduše bez ratnih sukoba, i to je jedini uspeh koji je Evropa, zahvaljujući velikim nacionalistima kakvi su bili De Gol i Adenauer, postigla. Gledao sam na televiziji francuske seljake kako bacaju žive ovce u vatru zato što engleski uvoz sa Novog Zelanda obara cenu njihovim stadima, a gledao sam i obračun voćara i vinogradara sa španskim breskvama i vinima – čitave kamione su prevrtali u jarak kraj autoputa, nogama gazeći urod pristigao sa druge strane Pirineja. Ujedinjuje se veliki kapital, uglavnom na štetu radnih masa, dok se u Briselu ujedinila birokratska vrhuška sa zadatkom da olakšava protok robe i novca.

Što se tiče evropske kulture, ja sam o njoj stekao prve jasnije predstave u nižim razredima gimnazije, oko 1950. u jednoj siromašnoj srpskoj varošici, gde je u školi i u Opštinskoj biblioteci i kod ono malo obrazovanih ljudi vladalo uverenje da su Gete, Balzak, Dante, Puškin i Šekspir, samim tim što pripadaju celom čovečanstvu, i srpski pisci. Bojim se da kod današnje evropske mladeži takve svesti nema; sreo sam znatan broj mladih Francuza koji za Šekspira i Getea nisu čuli.

Čime se Evropa u kulturnom pogledu razlikuje od drugih svetskih regija?

Izvesnom humanističkom tradicijom, od Grka i Latina do renesanse, propovedanjem tolerancije od Erazma do Voltera, od Rablea do Čehova i Rasla, i uspehom u propagiranju i nametanju svojih postignuća, i svojih gledanja, zahvaljujući pre svega kolonijalnim osvajanjima.

Judeohrišćanska civilizacija, začeta u mediteranskom basenu, bila je i ostaje efikasnija od značajnih kulturnih obrazaca Istoka: odnela je pobedu na tehnološkom planu, i nametnula se Rusiji, Kini i Indiji, čak i Japanu, kao model.

Šta bi u nekom imaginarnom muzeju evropskog identiteta bio doprinos srpske kulture?

Zbog poznatih istorijskih okolnosti, doprinos je skroman: srednjovekovni manastiri, narodne pesme, Njegoš i Andrić, i još poneko, i još ponešto. Narod je razvio i sačuvao jedan veoma lep jezik koji se danas zagađuje. U modernom dobu smo pokazali sposobnost praćenja svetskih tokova, ali se nismo proslavili kao krčioci novih puteva: zaostajemo za Mađarima, Rumunima, Grcima, čak i za Bugarima, ili Česima, koje, ne znam s kojim pravom, gledamo s visine. To, kad se uporedimo sa manjima, po našoj meri...

Kakva je slika Srbije u Francuskoj, u kojoj živite i radite?

Francuze ne odlikuje velika zainteresovanost za druge narode, geografija im je slaba tačka, a o nama su, za vreme Titove Jugoslavije, zaboravili i ono malo što su u Prvom svetskom ratu na brzinu bili naučili. Prva obaveštenja, u novije vreme, stekli su prateći klevetničku kampanju tokom devedesetih godina, pa i to sad počinju zaboravljati. Mnogi i ne znaju da su učestvovali u bombardovanju 1999, ili ne žele za to da znaju, rekao bih da se time ne ponose. Kosovo im je predstavljeno kao srpska kolonija koju je osvojio Milošević, pa kad su oni izgubili Alžir, što ne bismo i mi Kosmet. Običan Francuz gaji duboko nepoverenje prema svojoj štampi. Protiv nas se digla histerična pariska inteligencija, na čiju je sklonost ka davanju lekcija celom svetu sa gađenjem ukazivao Tomas Man. To je poseban društveni sloj koji nema veze sa životom, ni sa sopstvenim narodom, pa je pohitao da na nama uvežbava svoja apstraktna napredna uverenja. U tim krugovima slika se nije bitno promenila. Ljudi su, inače, zaokupljeni svojim brigama, život u Francuskoj je sve teži, pa o nama nemaju vremena da misle.

Inače, godinama u Francuskoj izlazi mesečnik Balkanske vesti, koji uređuje poznati novinar Luj Dalmas. Taj nas časopis iz broja u broj dosledno i viteški brani. Luj Dalmas nije udostojen nikakvog srpskog odlikovanja, neku drugu vrstu pažnje da ne pominjem...

Jesu li u pravu oni koji tvrde da je etos srpskog naroda prožet uglavnom predmodernim vrednostima i da se zato nalazi u opoziciji prema „evropskom duhu”?

Možda je to tačno, pa šta onda? Treba li da nas modernizuju bombardovanjem, sankcijama, pretnjama, ucenama, otmicom dela nacionalne teritorije? Šta je „evropski duh”? Katolička dvoličnost i protestantska uspešnost u vođenju biznisa? Zar taj duh ne određuje i istočni, pravoslavni deo kontinenta? Mi treba da se modernizujemo iznutra, zbog sebe i svog napretka; pritisci će učiniti da se još više zatvorimo u sebe. Dositej, Vuk, Sterija, Njegoš, Slobodan Jovanović, Cvijić, Isidora, Andrić i mnogi drugi s njima, držali su korak sa Evropom, ali uvek i pre svega kao rodoljubi. U Evropu treba da uđemo kao neko i nešto, a ne kao niko i ništa.

Hoćete da kažete da Srbija ne može na evropski put bez samopoštovanja?

Razume se da ne može. Svoje samopoštovanje, poslednjih godina, ona brani zakletvom datom na Kosovu. Inače, naše članstvo u Evropskoj uniji, koje se obećava u bliskoj budućnosti, jeste obična politička fikcija, da ne rečem podvala; u najboljem slučaju, detinjasta utopija, veoma slična onoj koju su širili komunisti. Oni su, ipak, bili uzdržaniji, nisu davali čvrsto utvrđene rokove za ulazak u društvo izobilja i opšte sreće.

Šalu na stranu, našu javnost treba podsetiti na neke elementarne činjenice. Evropa se prepunila, njene ustanove su na klimavim nogama, njen je ustav skrpljen od ostataka odbačenog predloga i u sledećih petnaestak godina ona ne želi nikakvo proširivanje. Širi se NATO, a Evropa daje prazna obećanja. Načinjena je jedna anketa, među građanima raznih zemalja Unije, o tome koje bi zemlje želeli da vide u svom društvu. Od desetak predloženih, na prvom mestu je Švajcarska, na drugom Norveška, Hrvatska je negde u sredini, Bošnjaci su u drugom delu tabele, poslednja je Turska, a pretposlednja Srbija. To je istina o Evropi i o našem položaju u njoj, ostalo su puste nade i prigodne lagarije.

Odricanje od Kosova nam neće doneti nikakve koristi, ni sada ni u budućnosti, a šteta će biti nenadoknadiva, u svakom pogledu. Politički, Evropa je američka kolonija, u Briselu izvršavaju ono što im naredi „Veliki brat”. Pa kad je tako, mi treba da pregovaramo direktno sa onim ko drži konce u rukama, od Evrope u tom smislu nema nikakve vajde. Ko hoće da trguje i da ulaže, u svoju pa i u našu korist, vrata su mu širom otvorena. Trgovina, koja je u vezi sa politikom, nije u „evropskom duhu”. Ili jeste? Možda nisam u toku?

Prevodite s nekoliko jezika. Da li tokom rada, privremeno, postajete pomalo Englez, Francuz, Rus?

Kao što vidite i ja sam, u prihvatanju kulturnih tekovina, bio nastrojen mondijalistički. Od marta 1999. sam se ohladio. Osim Tajmsovog književnog dodatka, nijedne novine ne uzimam više u ruke. Što se tiče identifikacije, trudio sam se da upoznam Irsku, Rusiju, Francusku, Ameriku, Englesku i Španiju, da bih bolje razumeo Jejtsa, Brodskog, Bodlera i Klodela, Paunda i Himenesa. Davao sam im sve što sam imao, srećan što će propevati na mom jeziku. Nisam postao Francuz ni posle dobijanja francuskog državljanstva, ali sam Bodlera i Selina uvek osećao kao stariju braću. Verujem da bi u proleće 1999. bili na našoj strani.

Objavili ste mnogo knjiga za decu. Vidite li na horizontu budućnosti svet u kome su ona srećna, ili svet još bezdušniji od današnjeg?

Otkako postoji, sve ide u naopakom pravcu, ili, kako reče jedan francuski istoričar, „sve je uvek išlo vrlo loše”. Mi, Srbi, svetsku gadost, u ovom času, osećamo s posebnom žestinom. Svet oduvek propada, ali još nije propao. Verujem da će život, po ko zna koji put, pobediti. Ne treba brinuti o onima koji dolaze; potrudimo se da mi, odlazeći, odemo dostojanstveno.

[objavljeno: 22/03/2008, Politika]