Početna strana > Rubrike > Politički život > Deset evropskih šamara
Politički život

Deset evropskih šamara

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Mitić   
sreda, 02. april 2008.

U svetlu činjenice da je odnos prema „kosovskoj politici” Evropske unije doveo do ozbiljne političke krize u Srbiji, pada vlade i raspisivanja vanrednih parlamentarnih izbora logično bi bilo podsetiti na ulogu EU – njenih zvaničnika, institucija i ključnih članica – u procesu pripreme, koordiniranja i sprovođenja jednostrane secesije Kosova i Metohije.

Priprema:

1. Savet EU: Kabinet visokog predstavnika za spoljnu politiku i bezbednost Havijera Solane aktivno je tražio da na mesto specijalnog izaslanika UN bude izabran „čovek od poverenja” Marti Ahtisari, bez obzira na njegovu pristrasnost kao predsednika Međunarodne krizne grupe početkom dvehiljadite, kada je na relaciji Vašington–Brisel razrađen koncept „nadgledane nezavisnosti”. Jedan od ključnih autora Ahtisarijevog plana je Solanin savetnik za zapadni Balkan Austrijanac Štefan Lene. Sam Solana je u potpunosti podržao Ahtisarijev plan i aktivno lobirao da ga većina članica EU prihvati.

2. Evropska komisija: Evropski komesar za proširenje Oli Ren je bio jedan od najvatrenijih zagovornika Ahtisarijevog plana. Komisija je ocenjivala kosovski slučaj kao „jedinstven” mnogo pre nego što su same članice EU donele odluku o tome. Uprkos činjenici da je bila zadužena za jedan od četiri „stuba” Unmika, Komisija nije već devet godina učinila ništa kako bi omogućila da se u svoje domove vrati 200.000 raseljenih Srba, ali je za to vreme sve više hvalila „multietničnost” Kosova i deklarativno zalaganje za to bivših šefova OVK i kosovskih premijera Ramuša Haradinaja, Agima Čekua i Hašima Tačija.

3. Evropski parlament: EP je bila prva međunarodna institucija koja se formalno založila za suverenitet Kosova, glasajući marta 2007. za rezoluciju koju je predložio izvestilac Jost Lagendajk. Zanimljivo je da su tri ključne osobe zadužene za Srbiju u EP – Lagendajk, izvestilac za Srbiju Jelko Kacin i Doris Pak, predsedavajuća Delegacije za jugoistočnu Evropu– bili najvatreniji zagovornici i lobisti za secesiju Kosova.

Koordiniranje:

4. Odluka o zaobilaženju UN: Na samitu, održanom 14. decembra 2007. u Briselu, EU je donela odluku da zaobiđe Savet bezbednosti UN i da učestvuje u procesu nazvanom „koordinacija deklaracije o nezavisnosti” („coordinated declaration of independence”). Članice EU su tokom naredna dva meseca izvršile „kosovsku trgovinu” tako što su se protivnici nezavisnosti srpske pokrajine saglasili da ne blokiraju zajednički okvir za delovanje EU – poput misije Euleks – a za uzvrat dobili uveravanja svojih partnera da neće biti primorani da priznaju nezavisnost Kosova.

5. „Meko sletanje”: EU je tokom procesa koordiniranja nastojala da iskoristi podele na srpskoj političkoj sceni da bi ponudila „politički sporazum” kao „zaslađivač” kojim bi obezbedila takozvano „meko sletanje” (soft landing”) ili „konstruktivno neslaganje” (constructive disagreement”) Srbije – to jest da bi pokušala da obezbedi da Beograd, uprkos nepristajanju, ne vuče poteze koji bi ugrozili plan EU za Kosovo: slanje misije Euleks, primenu delova Ahtisarijevog plana i proces priznavanja Kosova.

6. EU je falsifikovala pravnu osnovu za Euleks: Evropska unija se u „Zajedničkoj akciji”, dokumentu o pravnoj osnovi za slanje misije Euleks na Kosovo i Metohiju, pozvala na „krnju” verziju Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN, odnosno izostavila je ključne odredbe paragrafa 10 tog dokumenta, koje se odnose na „suštinsku autonomiju” Kosova unutar Srbije.

Sprovođenje:

7. EU je ozvaničila dvostruke standarde za Srbiju: Dan po proglašenju jednostrane nezavisnosti Prištine, EU je „primila k znanju” taj akt, istovremeno naglašavajući da ostaje privržena teritorijalnom integritetu svih država sveta sem Srbije po pitanju Kosova jer je to, prema njoj, „jedinstven slučaj” zbog „ratova iz devedesetih godina” i „produžene međunarodne administracije”. EU je pritom zaboravila da je 1998-99. godine – u vreme sukoba na Kosovu – bilo u toku ukupno 40 sukoba u svetu, svaki sa preko 1.000 žrtava. Nijedan od njih, sem Kosova, nije doveo do secesije. Takođe, produžena administracija postojala je između ostalog u Istočnoj Slavoniji nakon rata u Hrvatskoj, gde je misija Untaes dovela do reintegracije te teritorije u Republiku Hrvatsku, a ne do otcepljenja.

8. EU preko svog predstavnika jednostrano sprovodi Ahtisarijev plan : Iako je samozvanu „Međunarodnu grupu za upravljanje” za sprovođenje Ahtisarijevog plana formiralo 15 država, među kojima neke – poput SAD, Turske ili Švajcarske – nisu članice EU, nesumnjivo je da je ona deo paketa dogovorenog u kabinetima Solane i Rena. Pečat same EU daje izbor na čelo „grupe” Pitera Fejta, koga je Unija imenovala za svog specijalnog predstavnika na Kosovu.

9. EU članice Kontakt grupe rukovode procesom priznavanja Kosova: Secesiju Kosova su među prvima priznale evropske članice Kontakt grupe (Francuska, Velika Britanija, Nemačka i Italija), a one rukovode i strategijom dogovorenom s Vašingtonom oko pritiska na ostale države unutar i van EU radi što bržeg priznavanja „nezavisnosti”. Podeljene su zone „diplomatske nadležnosti” i određena „dinamika priznavanja u više talasa”.

10. EU vidi Kosovo kao svog budućeg samostalnog člana : Iako je EU požurila da u roku od 24 sata „primi k znanju” jednostranu odluku Prištine, ona do današnjeg dana nije „primila k znanju” odluku Beograda da poništi taj akt. U strategiji o proširenju EU, Ren naglašava evropsku perspektivu Kosova ne spominjući njegovu vezu sa Srbijom, a švedski ministar Karl Bilt govori o članstvu Kosova u EU bez obzira na činjenicu da neće biti članica UN. Kad se tome dodaju nagoveštaji da bi Kosovo moglo postati članica EU po principu „konstruktivne uzdržanosti” („protivim se, ali ne blokiram”, to je slučaj s Kiprom po pitanju slanja Euleksa), jasno je da EU trenutno u potpunosti ignoriše stav Srbije, zemlje na kojoj makar deklarativno želi da zasniva stabilnost zapadnog Balkana.

Autor je direktor projekta „Kosovski kompromis”