Početna strana > Rubrike > Politički život > Hoće li Srbija ikada znati i moći da bira?
Politički život

Hoće li Srbija ikada znati i moći da bira?

PDF Štampa El. pošta
Slavko Živanov   
petak, 09. maj 2008.

I ova izborna kampanja zasnivala se na strahu. To traje oduvek, a svaka naredna većih je obrisa od prethodne. Bezmalo, sve vreme živimo u referendumskoj atmosferi i svaki put izjašnjavamo se o „manjem zlu“. Desimir Tošić, govoreći o ovoj tezi ukazivao je na to da se u Srbiji glasa, ali se ne bira. Više smo „contra“ nego što smo „pro“. Naglašavao je da birači spekulišu o tome kojim partijama, ili još bolje kojim će liderima, glasanjem naškoditi... ili šta je ipak bliže, za šta se MORA glasati, itd. Ta spekulacija bliža je našim naravima nego što je primerena racionalnim političkim društvima. Otuda je ta referendumska priroda na strahu utemeljenih izbora nekako perverzno prirodna. Međutim, bilo bi pogrešno tvrđenje to da se strahom koriste samo tzv. evroentuzijasti koji ostale plaše da će ako ne budu vlast - Srbija propasti. Isto govore i evroskeptici jer tvrde da ako oni ne budu vlast – Srbije takođe neće biti. Dakle, ukoliko su u pravu, ko god da pobedi - Srbije neće biti, čime se prirodno nameće zaključak da je najbolje da ne pobede ni radikali ni demokrate, a da Koštunica, Socijalisti i El-de-pe nestanu sa političke scene. Iako bi možda bilo pravedno, to nije moguće, te će se i ovoga puta odlučivati o manjem zlu, o manjoj šteti, o nečemu manjem, što ćemo kasnije svrgavati s vlasti kao veliko. U tome i jeste najveći problem glasanja između manjeg zla. To malo zlo, pošto bude izabrano, postaje veće i veliko, dakako jer zlo ima svojstvo da raste i da se širi i nije mu svojstveno da postaje dobro.

Ako je u politici dozvoljivo da se sanja, možda bi trebalo sanjati taj trenutak u kojem ni jedna jedina „burgija“ političara neće proći. Ni ona koju izriču dinkićevci o smaku sveta ako na vlast dođu radikali, ali ni ona koju izriče Velja Ilić o potrebi da se sa novim koalicionim partnerom završi posao od Petog oktobra (valjda samo Velja zna kako će se to radikali uklopiti u nastavak nezavršenog Petog oktobra). Tada bi sasvim normalno bilo da glasači ignorišu one koje tvrde da će Kosovo ostati u Srbiji ako uđemo u EU kao i one koji tvrde da će ostati u Srbiji ako ne uđemo. Bilo bi takođe normalno da pažljivije slušaju one koji neostrašćeno govore šta Srbija dobija, a šta gubi ulaskom u Uniju, odnosno kuda ćemo i kako ćemo sami sa sobom ako u tu Uniju ne uđemo.

Doduše, DS je tu, kao i El-de-pe, mnogo pošteniji. Njihova je platforma utemeljena na evrointegracijama i svi mogu da znaju, bar u konturama, ako ne i do detalja šta nas čeka u EU i kako će nam biti. To je neka priča koja se priča decenijama i ne vidi se neki poseban razlog da Tadić i LDP osobenije i podrobnije tu nešto objašnjavaju. Tu su i iskustva suseda, regiona, drugih bivših socijalističkih država. Nedostaje nešto drugo. Ova druga strana otvoreno govori „ne“ evrointegraciji, ali ne iznosi ništa šta bi bilo alternativa. Valjda je podrazumevajuće to da ta politička opcija objasni šta je zapravo njen koncept, jer to da je protiv EU jeste jasno, ali ništa sem toga nije. Možda veliki broj Srba može bez EU, bez NATO, bez integracija. Možda može i u samoizolaciji ili izolaciji, ali svakako ne može da živi u neizvesnosti i nedefinisanom političkom ambijentu, okviru i društvu. Tim pre jer ta opcija istovremeno tvrdi i da je za evrointegracije. Dakle, oni su „protiv“, ali su „za“, ili obrnuto, ali svejedno.

Nažalost, čitav zaokret koji je napravila narodnjačka koalicija a u vezi sa EU i promenom politike prema njoj nastao je ne kao posledica promišljanja i zauzimanja ozbiljne, nacionalno i državnotvorne politike, već uglavnom kao posledice namere da se koliko-toliko zakomplikuju odnosi i nekom pored nas ili malo dalje od nas „zagorča život“ i „presoli ručak“. A u cilju propagande na unutrašnje-političkom polju istovetna tema prikazuje se kao vrhunski patriotsko-državnički interes. Bilo za spolja ili za unutra ona je formulisana u vremenskoj iznudici i za jednokratnu upotrebu. Svojevrna je ironija to što takva, navrat-nanos, nikad primitivnija i vulgarnija politika danas presuđuje da li će i kako narodnjaci preživeti. Tako je Koštunica faktički završio svoju istorijsku ulogu u političkim turbulencijama u Srbiji. Počeo je preambiciozno. S pokrićem doduše, a mogao je da bude u samom vrhu srpske istorije. Nevolja je njegova, međutim, to što ga sopstveni rezultati i učinci svrstavaju u ono poglavlje istorije koje će govoriti o štetočinama dostojnih prezira, a istorija ih ne sme zaboraviti samo zbog nauka i opomene budućim naraštajima.

Štetnost te politike je polivalentna. Sa stanovišta cilja ona neće omogućiti da Kosovo bude deo Srbije; sa pragmatskog stanovišta – Srbija se o svom jadu zabavlja; sa socio-političkog stanovišta – kao da smo deset godina proveli u hibernaciji; sa državno-političkog stanovišta napravljena je ozbiljna regresija u demokratizaciji; ekonomski smo ozbiljno uzdrmani i pod velikom pretnjom dužničke krize; postoji opasnost da postanemo ostrvo u ekonomskim dugovima i političkom karantinu, a o tome predsednik tehničke vlade kaže: “Potpuno je neobjašnjiva sama pomisao da bi neka zemlja mogla da se podvrgne samoizolaciji. To se još nikada u istoriji sveta nije dogodilo. Reč je o najgorem vidu propagande.” Ova negacija mogućnosti svojevoljnog izolovanja – samoizolacije - izrečena čak i u formi retorske pitalice ne bi bila dostajna osvrta da je nisu dohvatili mnogi, shvatajući je više kao nešto što bi trebalo da se podrazumeva, pod pretpostavkom dobrih namera, a mnogo manje kao nešto šta doslovno znači, ili bi trebalo da znači. Međutim, o namerama ne bismo jer mislimo da bi jedino relevantno bilo to da se u obzir uzme ono što je učinjeno, urađeno i postignuto, a ne ono što smo hteli i želeli. Takoreći svakodnevno dešavaju se zločini iz nehata, zločini koji nisu planirani. Neoprezni vozač nema nameru da ubije pešaka, ali se to dešava. Neodgovorni vlasnik oružja ne želi da izvrši samoubistvo, ali i to se dešava. Međutim, to što (čak i ako je nedvosmisleno utvrđeno) nije bilo namere da se zločini učine, njihove počinioce nikako ne oslobađa odgovornosti, osobito krivične. Sve je to samo olakšavajuća okolnost za izvršioca koja ga ne čini nevinim. Međutim, najbitnije je to što okolnosti ne mogu da vrate u život žrtve koje su nastradale počiniočevim nehatom. Hoćemo da ukažemo na to da je šteta nenadoknadiva i totalna. Odnosno, jedina prava mera obeštećenja bila bi ona koja bi učinila da žrtva više ne bude žrtva, ali je postojanje takve mere nemogućno.

Elem, samoizolacija ne mora da bude sa umišljajem i tu se potpuno slažem sa onima koji iskreno veruju da Koštunica neće ući u samoizolaciju svesno i s namerom. (Osim toga, nije li autizam svojevrsna samoizolacija? Da li autistični ljudi biraju da to postanu?! Postaje li se autista racionalno?!) Istorija je prepuna primera psihopatskog ponašanja vladara koji bi mogli da svesno uđu u samoizolaciju, ali je prepuna i primera nekih dezorijentisanih, nesposobnih političara, odnarođenih i odvojenih od stvarnosti, zaslepljenih udvoričkom svitom oko sebe koja spletkari i pred očima mu stvara fatamorganu, ohrabruje ga, neguje dezorijentisanost, udaljava još više naroda i stvarnosti, stvarajući virtuelni politički ambijent koji postoji samo u njihovoj iluziji. Takvi su lakše i češće „zločinci iz nehata“.

No i u takvoj virtuelnoj slici, iskrivljenoj i deformisanoj preduzete aktivnosti stvaraju realne posledice koje za građane ni na koji način neće biti virtuelne. Možda će imati veću platu, a možda će država biti u političkoj izolaciji, tihom ili jačem ekonomskom bojkotu, izostanku investicija ili pak vraćanju Kosova. Šta god da se desi to će imati objektivne, jake, nedvosmislene uticaje na život svakog pojedinca u Srbiji, pa čak i Albanaca na Kosmetu. I upravo nam to obrazloženje – obrazloženje posledica i ciljeva koje žele da ostvare – političari duguju. Neka građani na izborima znaju šta oni zapravo hoće da ostvare i da li ih u tome podržavaju ili ne. Da li to isto hoće upravo ti građani koji glasaju za neku politiku, ili su i izbori opsena na kojoj se utvrđuje kvazi-legitimitet, izvesna podrška datoj politici koja će se posle izbora opet preseliti u sivilo kabineta, ekscentre institucionalne moći koji su razvlastili najviše državne institucije poput Narodne skupštine Republike Srbije u kojoj uglavnom sede roboti sa imenom i prezimenom što glasaju onako kako im stranački šefovi narede. Jer, već je sve dogovoreno. Osnovna bitka vodi se oko toga da SRS i DSS osvoje najmanje 126 poslanika. Ukoliko se pak to ne desi, a i na drugoj strani grupacija oko DS ne osvoji 126 poslanika, predstoji nam period političkog i svakojakog mrcvarenja. SPS, koji je od DSS preuzeo položaj stranke koja poseduje „zlatnu akciju“, u narodnjačko-radikalskom taboru nije poželjan koalicioni partner. Doduše, ni SPS se ne raduje iskreno toj koaliciji jer bi ipak najradije sa DS. Jedino bi se u kombinaciji sa Demokratskom strankom, socijalistima srednjoročno i dugoročno, ako prežive momentalni udar, otvorila jasna i prava politička budućnost. Za SPS nema boljeg sapuna od onog čija je etiketa žuto-plava i čini se da bi s tim vredelo rizikovati i progutati najveću od svih velikih žaba. No, ako ipak DSS i SRS prikupe 126 poslanika dobićemo vladu vrlo brzo. Istovremeno, to je put ka nečemu ili nekome što nije ni definisano ni utvrđeno. To je put ka nepoznatom, ka neizvesnom i bilo bi strašno kada građani za to glasaju, a da pri tom nemaju svest kuda to vodi. I čini se da je upravo tako. Jer ako Koštunica sa Nikolićem napravi vladu, a već sutradan se Kosovo ne vrati u okvir Srbije – biće reči o lažnim nadama i obećanjima koje je u kampanji budio. Šta bi drugo moglo da znači: „Ne damo Kosovo“?!

Nije dovoljno re ći šta nećemo, pogotovo je u politici tako, nego i šta hoćemo. Taj besmisleni inat doveo nas je kao društvo i državu u jako teške položaje i krajnje je vreme da se iz tog začaranog kruga izvučemo, jer ćemo u njemu potpuno sagoreti. Možemo svoje interese ostvariti na pametniji način i sigurno je da se protiv nepravde koju uspostavljaju jači može boriti. Ta borba se ne može dobiti bez strasti, ali je strast bez mudrosti nagon. Mudrost se ne dostiže u afektu, niti se dobija brojem glasova. Mudra politika nam može osigurati prosperitet, a mudra je ona politika koja je delotvorna. Kad vlast nauči da polaže račune, a građani da to od nje traže, kad se bude glasalo o tome da na vlasti ostane ili dođe uspešan i delotvoran političar, moći ćemo da govorimo o prosperitetu. Dokle god vlast dodolama krije sopstvenu nesposobnost i neuspešnost, a dobija glasove na pseudoemotivnim reakcijama inadžija koji su ljuti na celo selo, dotle ćemo se daviti u vlastitim „pregnućima“ zasluženom bespuću. Pošteno.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner