Početna strana > Prenosimo > Zavodljivi bauk državne protekcije
Prenosimo

Zavodljivi bauk državne protekcije

PDF Štampa El. pošta
Nikola Vrzić   
četvrtak, 19. februar 2009.
(NIN, 12.02.2009)

Jedna originalna misao prošla je sasvim nezapaženo. Slobodan Milosavljević, srpski ministar trgovine: “U svakom slučaju, država (Srbija) bi trebalo da učini sve da pomogne ‘Fijatu’ kako bi tu svoju obavezu (ugovor sa ‘Zastavom’) ispunio.” Ministrova misao zabeležena je u “Kuriru” od nedelje 8. februara, pošto je Italija već najavila mere za spasavanje “Fijatovih” radnih mesta, ali samo u Italiji, Francuska za spasavanje “Renoa” i “Pežo-Sitroena”, ali samo u Francuskoj, Barak Obama u Americi naredio “kupujte američko” a ministri u Španiji apelovali na “patriotsku kupovinu”... I dok Srbija jednostrano, širom otvara svoje granice, svako se okreće samom sebi (u se i u svoje kljuse, iliti “Each to their own”, kako je napisao jedan američki ekonomski komentator), i ne pomišljajući pri tom na pomaganje susedima i saveznicima. Naprotiv; mere se donose bez obzira na međunarodnu solidarnost, vladajuću filozofiju otvorenog tržišta, regulativu Evropske unije i Svetske trgovinske organizacije.

Reč je, naravno, o svetskoj ekonomskoj krizi i saniranju njenih posledica. Koliko je kriza ozbiljna, mada optimisti po ovdašnjim medijima to uporno propuštaju da zabeleže, odlično je objasnio Ed Bols, britanski ministar obrazovanja. Čoveku, inače, valja verovati na reč, pošto je prethodno bio glavni savetnik britanskog premijera Gordona Brauna, dok je ovaj bio na funkciji ministra finansija. Elem, Bols: “Sada uviđamo realnost globalizacije, brzinom i surovošću kakvu niko od nas nije ni očekivao. Realnost je da ovo postaje najozbiljnija globalna recesija u, siguran sam, više od sto godina.”

Rečito je i istraživanje Instituta za međunarodne finansije, baziranog u Vašingtonu. U zemlje u razvoju se u 2007. godini slilo 929 milijardi dolara privatnog kapitala; ove, 2009. godine, stići će pet i po puta manje, svega 165 milijardi.

Sličnih primera svakovrsnog opadanja ima nebrojeno, i svakim danom ih je sve više. Kriza je globalna, ali, rešenja koja se za nju traže sve više postaju lokalna. Jer, u uslovima krize prokaženi ekonomski nacionalizam vraća se u velikom stilu. Državna protekcija i ometanje inostrane konkurencije, radi zaštite domaćih radnih mesta i domaćeg kapitala, više nije bauk kakav je bila do pre samo godinu dana, dok je bilo potpuno jasno da je svet nesputanog tržišta najbolji od svih mogućih svetova, koji će i u slučaju nevolje uspeti da samog sebe reguliše.

“Britanska radna mesta britanskim radnicima,” izjavio je pre dve godine, neoprezno, Gordon Braun, slogan koji danas koriste pobunjeni radnici u njegovoj Britaniji. Baš zbog takvih stavova, “globalizovana ekonomija je (danas) ugrožena,” komentariše uvodničar britanskog “Ekonomista”.

A posledice bi mogle da budu strašne. Iako će priznati da je globalizacija u ekonomiji “više koristila kapitalu nego radnicima”, branioci liberalnog tržišta najveću opasnost vide u napuštanju principa neregulisanog tržišta (premda je baš nedostatak regulacije i doveo do duboke recesije). Ali, kažu oni, lek koji se koristi – povratak ekonomskom nacionalizmu i državnoj protekciji radnih mesta – recesiju bi mogao da “prevede” u duboku depresiju, moderni ekvivalent Velike depresije iz tridesetih godina prošlog veka. Tada je sve počelo krahom Volstrita, ali je smrtonosni udarac svetskoj trgovini izazvao Smut-Haulijev carinski zakon u SAD, kojim su podignute carine na oko 20.000 proizvoda, čime je pokrenut svetski trgovinski rat. Ovaj rat je, zatim, nastavljaju apologete otvorenog tržišta, izazvavši depresiju i doveo Hitlera na vlast u Nemačkoj, pa i izazvao Drugi svetski rat.

Spomenuti britanski ministar Bol, pak, upozorava i da je “ova finansijska kriza ekstremnija i ozbiljnija od one iz tridesetih godina”, opominjući na rast popularnosti ekstremno desne Britanske nacionalne partije. Drugi analitičari će, pak, primetiti kako novi ekonomski nacionalizam miri dva ekstrema – ekstremnu levicu koja zagovara državni ekonomski intervencionizam, i naciji okrenutu ekstremnu desnicu.

Ko to ugrožava slobodnu ekonomiju, kad se svi zariču u slobodno tržište? Da i ne podsećamo da su svuda u civilizovanom svetu na vlasti umerena desnica i levica, među kojima i nema neke bitne razlike.

Pogotovo što Barak Obama, predsednik SAD, objavljuje da mu ne pada na pamet da “započne trgovinski rat” i da su SAD “zabrinute za svetsku proizvodnju”, a ne samo za sopstvenu; Gordon Braun, britanski premijer, u Davosu, na sastanku Svetskog ekonomskog foruma, upozorava da je “međunarodna kooperacija apsolutno neophodna”. Slično će i francuski predsednik Nikola Sarkozi, italijanski premijer Silvio Berluskoni, ruski Vladimir Putin i kineski Ven Điabao. Čak smo, u njegovom slučaju, došli i do pomalo paradoksalne situacije da Ven, predsednik vlade u komunističkoj državi, upozorava Obamu, “lidera slobodnog sveta”, da njegova država ne skrene sa (svetlog) puta privređivanja na otvorenom tržištu. Sve sami katolici, svaki veći od pape. Još da su se horu propovednika globalizacije priključili i Raul Kastro i Ugo Čaves, komedija bi bila potpuna.

Stvar je u tome što smo svedoci potpune hipokrizije. Svi se protive protekcionizmu, ali samo tuđem protekcionizmu, kako je lepo primetio jedan od analitičara. Osim srpske vlade, naravno, koja potpuno iskreno (tako deluje, iskreno) odlazi u četnike ‘47. i spušta sve barijere dotoku strane robe i odlivu srpskog kapitala u inostranstvo.

Predstavnički dom i Senat američkog Kongresa, dakle, doneli su odluku o paketu pomoći američkoj privredi, vrednom preko 800 milijardi dolara, uz klauzulu da se u javnim radovima moraju koristiti domaći, američki čelik i gvožđe (u verziji Predstavničkog doma), ali i sva ostala oprema potrebna za te javne radove (u senatskoj verziji). Na oštre kritike EU, Japana i Kanade da se time bezobzirno krše principi slobodnog tržišta, regulativa Svetske trgovinske organizacije i NAFTA (sporazum o slobodnoj trgovini u Severnoj Americi), potpredsednik SAD DŽo Bajden lakonski odgovara da je “sasvim legitimno” ubaciti “kupuj američko” odredbe u američki paket pomoći, koji se ionako finansira novcem američkih poreskih obveznika. Ljubimac čitavog sveta, predsednik SAD Barak Obama, na rečima je izdašniji od svog zamenika, pa uspeva da iskaže mlaku zabrinutost zbog svetske zabrinutosti. Ipak, on ne zahteva od Kongresa da povuče spornu “kupuj američko” odredbu, već je samo uznemiren zbog poruke koju će takva odredba poslati; oba doma Kongresa SAD, zatim, valjda da i vuk bude sit i ovce na broju, tekst dopunjuju polurečenicom da pomoć američkoj industriji ne treba da se kosi sa međunarodnim ugovorima. Tako da krici uvodničara “Ekonomista”, da “Barak Obama mora da povede” svet u borbu protiv protekcionizma, ostaju krici u vetru... A sve je više onih koji primećuju da je Barak Obama, izgleda, stvarno krenuo stopama svog političkog uzora, Abrahama Linkolna, čuvenog protekcioniste koji je carinsku stopu u SAD podigao na neverovatnih 44 odsto.

Duh državnog protekcionizma, pušten u SAD, širi se i u Evropi, potresajući i same temelje Evropske unije, organizacije država zasnovane baš na principima slobodnog tržišta. Francuska odlučuje da Renou i Pežo-Sitroenu pomogne sa šest milijardi evra, ali pod uslovom da ne zatvaraju fabrike i ne otpuštaju radnike – u Francuskoj. Što će značiti samo jedno – zatvaranje fabrika u drugim zemljama, budući da su proizvodne mogućnosti danas daleko veće od potražnje. Češka, predsedavajuća EU, i susedna Slovačka, dižu veliku galamu zbog francuskog kršenja principa slobodnog tržišta, uplašene zbog gotovo izvesnog gašenja Pežo-Sitroenovih fabrika u ovim zemljama. Hiljade Čeha i Slovaka ostaće bez posla, da bi posao zadržale hiljade Francuza.

EU najavljuje da će ispitati legalnost Sarkozijevih mera pomoći francuskoj automobilskoj industriji, tražeći da Pariz ne preduzima ništa u zakonom predviđenom roku od tri meseca, dok su mere na proveri u Briselu. Fransoa Fijon, francuski premijer, na to odgovara da nikakvog čekanja neće biti: “Situacija je vanredna.”

Toliko proklamovana evropska solidarnost i prenošenje nadležnosti na zajedničke organe u Briselu, u vanrednim momentima krize, prestaju da postoje, čime se polako stvara i institucionalna, politička kriza u Evropskoj uniji. Jedna kriza porađa drugu, u začaranom vrtlogu...

Za Sarkozijevom Francuskom povodi se i Berluskonijeva Italija; 1,2 milijarde evra državne pomoći “Fijatu” (ugroženo je, kažu, 60.000 od ukupno 400.000 radnih mesta koliko torinski proizvođač ima po Italiji), ali pod “francuskim” uslovom – da se zadrže radna mesta kod kuće, u Italiji. Da li je iko o ovome obavestio radnike “Zastave” i srpske ministre?

Švedska zatim odlučuje da pomogne “Volvou” i “Saabu”, Britanija “Jaguar landroveru”, Nemci “Opelu”... Rusija podiže carinske stope na uvoz automobila, da bi zaštitila sopstvenu auto-industriju.

Ali nije ni samo auto-industrija sporna, ekonomski patriotizam širi se i u drugim oblastima. U Španiji, ministar privrede, trgovine i turizma Migel Sebastijan poziva građane “da učine nešto za svoju zemlju” i poziva na “patriotsku kupovinu” domaćih proizvoda. Kalkuliše da će potrošnja u 2009. godini opasti za 7 milijardi evra, zbog čega će biti ukinuto 120 hiljada radnih mesta: “Ako bi svaki Španac primenio ‘španski faktor’ prilikom kupovine i potrošio samo 150 evra na kupovinu španske odeće i igračaka, umesto stranih, ta bi radna mesta bila sačuvana.”

Kineze, opet, optužuju da juan drže veštački na niskom nivou kako bi pospešili izvoz svoje robe, a iznenadan, drastičan pad zabeležila je poslednjih meseci i britanska funta...

Stručnjaci upozoravaju da je još opasniji finansijski nacionalizam. Ukratko, zbog špekulacija na svetskom tržištu novca banke su postale nelikvidne, zbog čega su prestale da izdaju kredite, žilu-kucavicu moderne ekonomije. Zbog toga opada industrijska proizvodnja, a zbog toga, u nastavku, dolazi do masovnih otpuštanja radnika... Kako su otpušteni radnici istovremeno i nezadovoljni glasači, u pomoć bankama priskaču vlade država, obezbeđujući im likvidnost novcem iz budžeta. Uz jedan uslov: da intenziviraju kreditiranje industrije, radi povećanja proizvodnje, i građana, radi povećanja njihove kupovne moći, ali da to učine samo u matičnim državama. Po principu spojenih sudova, budući da je količina novca kojim se raspolaže ograničena, takav uslov automatski znači i zamiranje kreditiranja privrede i građana u inostranstvu, ali i više od toga, povlačenje novca iz inostranih podružnica u maticu. Čak i naši tradicionalni prijatelji, Grci, eksplicitno su upozorili svoje banke da državnu pomoć od 28 milijardi evra ne koriste za pomoć svojim podružnicama na Balkanu.
Po “Fajnenšl tajmsu”, ova “repatrijacija kapitala” najgore pogađa države centralne i istočne Evrope, koje su gotovo čitav svoj bankarski sektor, otpočinjući tranziciju, prepustile inostranim bankama, na koje nemaju nikakvog uticaja, gaseći sopstvene, na koje, vidimo, države i te kako mogu da utiču. Gle čuda; “Fajnenšl tajms” za primer ove negativne pojave uzima baš Srbiju. Navodi da je samo u decembru 2008. srpska centralna banka na devizno tržište upumpala 600 miliona evra, “samo da bi videla kako strane banke kao sifonom izvlače taj novac nazad u svoje centrale u Austriji, Italiji, Grčkoj i drugde”. Koliko je pažnje ovoj vesti poklonjeno u ovdašnjim medijima? I, još važnije, vidimo li sada svu pogubnost gašenja najvećih srpskih banaka, dolaskom eksperata na vlast posle 5. oktobra 2000? Nema sumnje, Mlađan Dinkić će ponovo, i u svetlu tekuće krize, za ovaj potez naći valjano objašnjenje. Problem je, samo, što će objašnjenja teško napuniti stomake kad i ono malo srpske proizvodnje prestane da proizvodi jer nema ko da je kreditira.