Početna strana > Prikazi > Energetska bezbednost, geopolitički interesi i "Staljinove orgulje"
Prikazi

Energetska bezbednost, geopolitički interesi i "Staljinove orgulje"

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
četvrtak, 02. april 2015.

Monografija „Energetska bezbednost“ dr Marka Parezanovića (Beograd, 2014) tematski se tiče dve velike naučne oblasti (energetike i bezbednosti). Razumljivo i nužno, autor poštuje geopolitički pristup temi - po pravilu je njegov pristup sasvim objektivan. Važna osobenost monografije nalazi se u upućivanju na buduće činioce energetske bezbednosti na Balkanu i širem geopolitičkom okruženju, u svetlu činjenice da će prirodni gas biti najvažniji energent XXI veka.

Čitalac, pre svega, mora imati u vidu da je Parezanovićeva monografija objavljena krajem 2014. godine, neposredno nakon formalnog odustanka ruske strane od projekta „Južni tok“. Obradu energetske bezbednosti, kao teme u sklopu nacionalne bezbednosti, autor izlaže već na samom početku, neposredno pre analize geopolitičkog i tehnološkog aspekta pitanja energenata. Značaj takvog rasporeda je veoma važan radi podsećanja domaćeg čitalaštva na nacionalni značaj geopolitike, pošto je u poslednje vreme domaća politička publika sklonija da se eskapistički bavi geopolitikom sa stanovišta tuđih bezbednosnih interesa.

Autor pitanju energetske bezbednosti i njenih subjekata u vezi društvenih kriza i faktora ugrožavanja bezbednosti prilazi doktrinarno, pa je apstraktnost izraza uobičajena za monografski status rada na strateškom i taktičkom nivou bezbednosne oblasti. Što se tiče savremenog okruženja, korporativni sektor bezbednosti je takođe obrađen u vidu posebnog poglavlja. Od posebne važnosti za struku je poslednji odeljak knjige u kome je autor obradio pitanje četiri energetska projekta koji su imali i imaće odlučujući značaj za razvoj energetskih bezbednosnih rizika i bezbednosne arhitekture Srbije, Balkana, ali i daleko šireg regiona.

Značajno je autorovo upozorenje da je Srbija u oblasti nuklearne bezbednosti prihvatila jedan važan bezbednosni rizik po sopstvenu nuklearnu bezbednost (skladištenje nuklearnog otpada), iako praktično nema nuklearnog programa (s. 88). Međutim, čudi da uz obradu pitanja malih hidroelektrana (s. 99) autor monografije nije posebno obradio i pitanje hidroenergetike i elektroenergetskih prenosnih sistema kao posebne stavke. Slično je i sa pitanjem domaće energetike uglja, što komplikuje činjenica da su domaća nalazišta uglja svetskog značaja stacionirana baš na području Kosova i Metohije. Ovo su jedini ali značajni nedostaci u sadržini monografije, čiji autor ipak nije propustio da obradi i opasnosti od sajber napada u sferi energetske bezbednosti.

Naglašenije je autorovo interesovanje za savremene biznis korporacije u sistemu energetske bezbednosti, čemu je posvećeno posebno poglavlje, s posebnim osvrtom na multinacionalne korporacije i razvoj njihovog monopolskog položaja u poslovanju. Ukratko je izložen položaj firmi Gazprom, Lukoil, Rosneftь, Exxon Mobil, Royal Dutch Shell, British Petroleum, Chevron, Sinopec. Posebno je značajno što je autor razmatrajući cenovnu politiku upozorio na mogućnost veštačkih promena cena nafte, uprkos njihovom dugogodišnjem umerenom fluktuiranju (s. 200) i naveo da grupa BRIKS ima najveći interes od umerenosti promena u oblasti cenovne politike. „Rat cenama“ u oblasti nafte je danas svetska stvarnost. Međutim, iako nije od neposrednog značaja za energetsku bezbednost, monografija je mogla da sadrži osvrt na NATO arhitekturu upravljanja krizama koja je uvedena još Rimskim ugovorom 1991. g, sporazumom „Berlin plus“ 2002, i sporazumima iz Rige 2006. koji su na strateškom nivou otvorili mogućnosti da taj vojni savez koristi i civilne ustanove EU radi svojih ciljeva. Odustanak jedne potencijalno monopolističke korporacije (Gasprom) od Južnog toka uzrokovan je upravo pritiskom na članice EU radi poštovanja propisa Trećeg energetskog paketa EU i pomognut odlučujućom podrškom diplomatije SAD. To daje osnova da se pitamo o obimu i značaju „evropskog“ protivljenja  povezivanju njenih nacionalnih energetika sa Rusijom, koja može biti uslovljena delovanjem zajedničke bezbednosne strukture (danas mnogo šire oblasti delovanja od vojne) koja obuhvata SAD i većinu evropskih zemalja. Naravno, sve ovo se tiče kako Srbije, tako i regiona.

U monografiji, čini se, postoji jedna skoro narativna nit koja je prisutna od samog početka i ravnomerno postaje uočljivija u poslednjem poglavlju gde se stil autora oslobađa od doktrinarne forme. Radi se o razvoju sovjetske, a potom ruske energetske politike u području energetske bezbednosti. Rusija danas narušava homogenost unipolarnog svetskog poretka energetskim, umesto vojnim sredstvima. Rusija energetiku koristi kao primarno, jeftinije, sporije, ali suptilnije sredstvo u odnosu na grube geopolitičke metode SSSR-a. Uostalom, današnja „Rusija nema vojni potencijal da sruši NATO konvencionalnim oružjem“ (str. 19), ali je njen energetski pristup geopolitici takođe nastavak sovjetke prakse. Autor stoga podseća na sovjetsku strategiju zvanu „energetska ofanziva“ 70-tih godina prošlog veka (s. 24 i 40), današnje nepostojanje tranzitnih zemalja između Rusije i Kine (s. 36), ruski energetski prodor u tursku nuklearnu energetiku (s. 83) i razvoj nemačke zavisnosti od ruskih isporuka gasa (s. 309). Navedeni tokovi razvoja uslova energetske bezbednosti imaće sve veći značaj i na našu nacionalnu energetsku bezbednost i stabilnost.

Autorov definitivan sud o nepovratnom odustanku od projekta Nabuko nadovezuje se na moguće političko komplikovanje Transjadranskog gasovoda, kako zbog ambicija malih balkanskih država da naplate svoj tranzitni položaj, tako i zbog aktuelne energetske politike Azerbejdžana i buduće energetske politike Irana.

Naravno, zaključno izlaganje studija četiri projekta u oblasti gasne energetike možda najbolje sažima stav samog autora o budućim problemima bezbednosne politike koje nameće geopolitika.

„Ne treba biti posebno mudar da se zaključi da Zapad neće sedeti skrštenih ruku i posmatrati kako ruska strana polaže cevi gasovoda, koji nije samo energent 21. veka, već i oružje, i to opasno oružje. Oružje koje daleko prevazilazi razornu moć Staljinovih divizija nekadašnje Crvene armije, oružje koje može doprineti da Rusija na suptilan i nenasilan način `pokori` sve one teritorije koje su bile nedostižne svim dosadašnjim ruskim imperatorima.“ (s. 3010).

Nakon čitanja monografije koja odiše naučnom doktrinarnošću i objektivnošću stila, koji ostavljaju utisak suvoparnosti, otvara se pitanje koje se može razviti do poetike. Jesu li „Staljinove orgulje“ Crvene armije skrivene u zemlji da izvedu novu veličanstvenu fugu za novi vek?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner