Početna strana > Prikazi > Onemogućena priča
Prikazi

Onemogućena priča

PDF Štampa El. pošta
Nenad Stanojević   
četvrtak, 10. februar 2011.

Prikaz knjige Veselina Markovića Mi različiti, Stubovi kulture, Beograd 2010.

Novi roman Veselina Markovića, Mi različiti, već svojim naslovom upućuje čitaoca na model kojim će biti vođen u saznavanju romanesknog sveta knjige. Prvo lice množine iz naslova raslojava se u knjizi na dva prva lica jednine, na dva pripovedna toka, koji spiralno vode čitaoca kroz romaneskni svet knjige.   

Junak i junakinja Markovićevog romana, tragajući za sopstvenim istinama, susreću se u svojim različitim pričama. Tema različitosti, na kojoj pisac gradi roman, pojavljuje se i doslovno kod junakinje romana Vanje kao različitost u vidu genetske greške, koja za posledicu ima narušavanje njenog intimnog života, nesigurnost, potrebu za saznanjem i potragu za samopouzdanjem. Drugi narativni pol, koji pratimo kroz lik Vladimira, tematizuje različitost kao posledicu bolesti u detinjstvu i tragičnih događaja u porodici, koji obeležavaju drugačiju percepciju sveta. Različitost koja opredeljuje život, menja ga, izabrana je sa željom da se pripovedanje pozabavi unutarnjim svetom drugačijih, njihovim osećanjem sveta.

Ideja romana kao da je nametnula pretežak zadatak priči i likovima. Ideja romana kao da je nametnula pretežak zadatak priči i likovima.

Ideja romana kao da je nametnula pretežak zadatak priči i likovima. Univerzalna tema, kakvu je želeo pisac, zahteva jezik koji će čitaocu preneti tragičnost, kompleksnost intimnog sveta junaka, dublju vezu sa svetom ili njegovu otuđenost od tog sveta, a čitaoca vezati snažnije za sudbinu koja je prikazana. Markovićeva knjiga samo na trenutke uspeva da izrazi takav potencijal, dok u najvećem delu knjige ostaje na nivou propuštenih šansi. Postavlja se pitanje da li je roman mogao progovoriti svom snagom u okviru ovako odabrane priče, ili je upravo nedovoljno snažna priča oduzela energiju izrazu?

Potraga za istinom, organizovana u dve pripovedačke linije, potraga je za Istinom metafizičkom koliko i doslovnom. Dva narativna toka organizovana mebijusovski spiralno, dva koncepta, dva jezička principa, razlikuju se po svom obrascu saznavanja sveta. Potraga za istinom kod jednog junaka je uzrokovana poremećajem kontinuiteta. Smrt njegove sestre, koja na zajedničkom klizanju po zaleđenom jezeru propada kroz led i umire, junaku romana usmerava život u određenom pravcu i obeležava željom za saznavanjem istine o tom događaju; dok nas drugi narativni tok vodi u potragu za istinom koja nije direktno relevantna u životu junakinje (ona istražuje davno arhiviran slučaj pokušaja ubistva), ali se potraga za istinom o drugom pojavljuje kao potraga za sopstvenom afirmacijom. Junak romana i doslovno tumači znake - tako i počinje knjiga prologom junaka ovog pripovednog toka: „Mislio sam da je to znak“, ili nešto dalje : „Moram da tumačim znakove, jer je prošlo ono vreme kad je isuviše neposredno govorila sve što misli“; u liku junakinje, kroz čiji perceptivni tok pratimo drugi deo spirale romana, uočavamo simptome koji su istovremeno, možda, i doslovni medicinski simptom afazije i princip funkcionisanja pripovedanja.Uočljiva slikovitost u izrazu junaka romana, metaforičnost, i afatični simptomi kod junakinje, govore o dva principa, dve osnovne ljudske sposobnosti koje utiču na konceptualizaciju, na dva pripovedačka modela.

Potraga za istinom, organizovana u dve pripovedačke linije, potraga je za Istinom metafizičkom koliko i doslovnom.

Tamo gde proza Veselina Markovića progovara najsnažnije, govori se jezikom koji razbija monotonost i nesigurnost prvog lica, a to su misli dečaka koje nam donosi kroz sećanje junak romana Vladimir: „Dišem duboko i gledam kroz prozor. Staklo je valovito, pa beli ivičnjak pločnika ne teče ravno, već krivuda kao talasi na mojim crtežima. Bandere se dugo drže za jednu stranu prozora, a onda se prošire kao da će pući i naglo skoče na drugu stranu. Neki čovek u crnom kaputu prolazi ulicom u kratkim trzajima...Pomogne mi trola tramvaja: ona povremeno varniči, te se pejzaži naglo pomole iz mraka, sablasno osvetljeni, i na kratko ugase moje lice....“

Različitost, na kojoj Veselin Marković insistira u romanu, vodi introspekciji koja nije tematizovana direktno, nego je posredovana percepcijom sveta glavnih junaka. U pripovednom toku koji pratimo kroz junaka romana, potraga i dinamična linearna naracija i dijalozi onemogućavaju paradigmatičnim elementima da izraze dublju emociju. Takva naracija neutrališe osećanje, efekat koji bi snažno sastavio biće junaka pred čitaocem. Naracija izvedena pogledom deteta, međutim, omogućava metaforizaciju izraza i naivnost koja neutrališe artificijelnost. Dve narativne linije u romanu govoriće o pojedinim događajima koji će se na momente i preplitati, omogućavajući čitaocu da ih spaja u jednu sliku sveta. Taj uspeh na planu organizacije pripovedanja ostavlja utisak poraza na semantičkom polju. Priče junaka ostaju i doslovno zatvorene u svojim svetovima.

Povratak priče koja će nositi linearnost kao jedinu svoju perspektivu, ne donosi nam novo i ne otkriva nam mnogo. Na momente će Veselin Marković naelektrisati svoju priču i tok misli svojih junaka različitim potencijalima i perspektivama i to su najsnažniji delovi romana, preko kojih čitalac nažalost prelazi nošen tokom priče.

Različitost, na kojoj Veselin Marković insistira u romanu, vodi introspekciji koja nije tematizovana direktno, nego je posredovana percepcijom sveta glavnih junaka.

Konzistentna priča će uvek činiti osnovu svakog književnog dela, ali mora voditi računa, ukoliko želi univerzalnost, o paradigmatičnosti svoje teme i o onome kako književnog dela, da ne bi izgubila snagu svojih argumenata. Markovićeva proza kao da je zanemarila dobar deo iskustva književnosti. Kako je književnost model saznavanja stvarnosti (Pekić), zanemareno je čitavo jedno intelektualno iskustvo, zbog čega ovaj roman ostavlja utisak anahronog pripovedanja, koje uz krutost dijaloga, njegovu preteranu artificijelnost, neprirodnost, ostavlja još jedan utisak – da je konstrukcija koju Marković nameće priči strano telo koje prekriva eventualna značenja i guši potencijalne snažne efekte izraza.