Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kako je američka podrška ratu u Siriji pomogla "Islamskoj državi"
Savremeni svet

Kako je američka podrška ratu u Siriji pomogla "Islamskoj državi"

PDF Štampa El. pošta
Fond strateške kulture   
utorak, 10. maj 2016.

Zašto islamski militanti seju pustoš od Brisela do Lahorea? Najbolji način da se odgovori na ovo pitanje jeste da se baci bliži pogled na to kako je Njujork tajms pokrio oslobađanje Palmire od Abu Bakr el Bagdadijeve Islamske države. 

Članak naslovljen: “Sirijske trupe kažu da su povratile istorijsku Palmiru od ISIS-a“ počinje sarkastičnim tonom. Dok je pobeda možda donela Bašaru el Asadu stratešku nagradu, novinari Hvaida Saad i Karem Fahim pišu da je to takođe obezbedilo sirijskom predsedniku „nešto malo ređe: međunarodnu nagradu“.

Članak primećuje „da je zadovoljstvo gospodina Asada da je njegova vlada zid protiv transnacionalnih ekstremističkih grupa“ učvršćena, ali dodaje da „njegovi neprijatelji i neki saveznici tvrde da on mora da napusti vlast kao deo političkog smirivanja kako bi se okončao rat u Siriji“ bez naravno pominjanja koji bi to saveznici mogli biti.    

Zatim nudi malo pozadine „izgubljena u slavlju bila je diskusija kako je Palmira na prvom mestu i pala. Kada je Islamska država osvojila grad u maju (2015), militanti su se suočili sa malo otpora sirijskih trupa. U to vreme stanovnici su rekli da su oficiri i vojnici pobegli u voćnjake van grada, ostavljajući regrute i stanovnike da se sami suoče s militantima.

S obzirom na to da Tajms tvrdi da poseduje „nekoliko stotina“ tajnih kontakata unutar Sirije, optužba da su Asadove trupe pobegle bez borbe može biti tačna. Ali teško je uskladiti je sa izveštajima da je Islamska država (takođe poznata i kao ISIS, ISIL i Daeš) morala da se bori sedam ili osam dana pre nego što je ušla u grad i onda morala da se nosi sa kontraofanzivom u gradskim predgrađima. Ali čak i da je tačno, to je jedan deo priče i, uz to, mali.

Prava priča počinje dva meseca ranije, kada su sirijski pobunjenici pokrenuli veliku ofanzivu u sirijskoj severnoj Idlib provinciji sa velikom podrškom Turske i Saudijske Arabije. Vođeni Al Nusrom, lokalnom podržnicom Al Kaide, ali sa punim učešćem pobunjeničkih snaga koji su podržani od strane Amerike, napad se pokazao krajnje uspešnim zbog velikog broja optički vođenih tov-projektila američke proizvodnje koje su obezbedili Saudijci.

Projektili su dali pobunjenicima prednost koja im je bila potrebna da unište na desetine vladinih tenkova i drugih vozila sudeći po video snimcima koji su postavljeni na sajtove socijalnih medija. Zaista jedan proamerički komadant rekao je Volstrit džornalu da je tov „potpuno promenio ravnotežu snaga“ omogućivši pobunjenicima da isteraju teško ukopane snage sirijske armije i da ih izvuku iz grada. Iako je vlada uskoro preduzela kontra napad Al Nusra i njeni saveznici nastavili su da napreduju do tačke gde su predstavljali direktnu pretnju uporištu režima u Damasku u provinciji Latakija 50 ili 60 milja zapadno.

Oficijelni Vašington je bio presrećan, „trend za Asada je loš i postaje sve gori“ stariji zvaničnik je vikao mesec dana nakon što je ofanziva počela. Tajms je srećno opazio da je „sirijska armija propatila niz poraza od osnaženih pobunjenika... što podstiče nova urgentna pitanja o dužini vladavine predsednika Bašara el Asada.“

Asad je bio na užetu ili su tako svi pričali. Zaista, ISIS je to isto mislila sudeći po Asošijeted presu, zbog čega je odlučila da je prilika da pokrene ofanzivu 200 milja ili slično na jugoistoku. Iscrpljena sirijska arapska armija nakon četiri godine građanskog rata povukla se pre pokolja.

Ali razmotrimo milijarde dolara koje Sjedinjene Države i Saudijci presipaju pobunjeničkim snagama. Kriveći Damask što ne pruža jači otpor je kao tući dvanaestogodišnju devojčicu i kriveći je onda što nema bolju desnicu.

Tako Sjedinjene Države i njeni saveznici su pomogli Islamsku državu, vezujući Asadove snage na severu tako da se mogu probiti kroz centar. Ali to nije sve što je Amerika uradila. Ona je takođe pomogla suspendujući bombardovanje Islamske države u blizini Palmire.

Kako je Tajms pisao u to vreme „bilo koji vazdušni udari protiv Islamske države u i oko Palmire će verovatno imati beneficije za predsednika Bašara el Asada. Do sada američki vođeni vazdušni udari u Siriji uglavnom su se fokusirali na oblasti daleko od vladine kontrole da bi se izbegla percepcija da se pomaže lider čije povlačenje traži predsednik Obama.

Ishod je jasna poruka ISIS-u da nema razloga za brigu od američkih bombardera sve dok je uključena u blisku borbu sa Asadovim trupama. 

Ishod je jasna poruka ISIS-u da nema razloga za brigu od američkih bombardera sve dok je uključena u blisku borbu sa Asadovim trupama. Amerika je tako intenzivirala ISIS da nastavi sa napadom. Iako su se stanovnici kasnije pitali zašto Amerika nije bombardovala snage ISIS-a „dok su prelazili milje otvorenih pustinjskih puteva“ odgovor je jednostavno glasio da je Vašington imao druge stvari na umu. Radije nego pobediti ISIS ona je preferirala da iskoristi i postigne njen primarni cilj što je zbacivanje Asada.  

Ali kakve veze ima sve ovo sa Briselom i Lahoreom? Jednostavno da američka fundamentalna ambivalencija prema ISIS-u, Al Kaidom i sličnim grupama - njena politika borbe sa njima na jednoj strani i traganje za načinom da ih iskoristi na drugom - jeste ono što dozvoljava da sunitski terorizam jača.

Administracija je šokirana, kada su islamisti pobili nevine ljude u Belgiji, ali ne kada su pobili nevine ljude u Siriji. Ovo je razlog zašto je Bela kuća dugo razmatrala ISIS manjom pretnjom: zato što je mislila da će njeno nasilje preostati bezbedno sputano.  

„Gde je Al Kaidina principijelna ambicija da pokrene napad protiv Zapada i američkog domaćeg tla Zamenik nacionalnog savetnika za bezbednost Ben Rod objasnio je u avgustu 2014 „ISIL ima primarni fokus da konsoliduje teritoriju na Srednjem istoku da bi uspostavila sopstvenu Islamsku državu.

S obzirom na to da su jedino povređeni Sirijci, nema razloga za alarm. Ostatak sveta može da se opusti.

Usled toga je nastala konfuzija kada je ISIS učinio neočekivano napadajući zapadne mete uprkos svemu. Kako je Tajms primetio velike promene što se tiče zapadnih operacija Islamske države, zvaničnici su bili spori u povezivanju tačkica zato što euroterorizam ne bi trebala da bude stvar ISIS-a. „Čak i kada je grupa agresivno počela da regrutuje strance posebno Evropljane, političari u Americi i Evropi nastavili su da misle kako je to grana Al Kaide niskog profila koja je najviše zainteresovana da zadobije i osvoji teritoriju.

Turski zvaničnici su napravili suštinski istu opasku prošle nedelje u odgovoru na široko rasprostranjene žalbe da su učinili malo da spreče sunitski terorizam da dopre u Siriju. Nije tako, odgovorili su. Kada su pokušali da vrate džihadiste odakle su došli, otkrili su da članovi Evropske unije nisu toliko zainteresovani da ih prime.

Ista stvar se desila kada su Turci presreli francuskog državlljanina vezanog za Siriju Omara Ismaila Mostefaja. Pariz takođe nije odgovarao sve dok se Mostefai nije razneo među ISIS militantima koji su opustošili Bataklan koncertnu dvoranu prošlog novembra.

„Bili smo sumnjivi da je razlog što ne žele da ovi ljudi dođu je taj što ih ne žele u svojim zemljama. Stariji turski bezbednosni zvaničnik rekao je londonskom Gardijanu. Umesto toga oni su radije bili za to da nastave svojim putem. A zašto ne kod kuće oni će samo izazivati nevolje dok u Siriji oni će podržati Zapadne interese tako što će dobiti rat protiv Asadove Batist vlade.

Tako Brisel nije reagovao kada su turski zvaničnici informisali da su zadržali belgijskog državljanina Ibrahima El Bakrouia u graničnom gradu Gaziantep pod sumnjom da putuje u Siriju da se pridruži džihadu. Turci su ga deportovali bez obzira na to, ali Belgijanci su ostali nezabrinuti sve dok El Bakroui se nije pojavio među bombašima samoubicama na aerodromu Zaventem.

Ista stvar se desila kada su Turci presreli francuskog državlljanina vezanog za Siriju Omara Ismaila Mostefaja. Pariz takođe nije odgovarao sve dok se Mostefai nije razneo među ISIS militantima koji su opustošili Bataklan koncertnu dvoranu prošlog novembra.

U junu 2014 Turski bezbednosni oficiri u Istanbulu presreli su Norveškog građanina koji je putovao u Siriju sa kamuflažnom mrežom, kompletom za prvu pomoć, noževima, magacinom za municiju i delovima AK-47 sve što su EU carinici nekako prevideli.  

Dva meseca kasnije presreli su nemačkog državljanina sa koferom koji je sadržao pancirni prsluk, vojnu kamuflažu i dvogled koji je carina takođe promakla da primeti. Kada su presreli dvostrukog državlljanina Danske-Turske na svom putu do Sirije, poslali su ga nazad u Kopenhagen. Ali Danci su mu dali drugi pasoš bez obzira tako da može da nastavi putovanje. Svi razmišljaju ono što ostane u Siriji ostane u Siriji i zato čemu briga?

Sada, naravno, svi su zabrinuti uveliko. Sa izveštajem AP da je Islamska država naoružala i trenirala 400 do 600 boraca za Evropske operacije razgovor o ISIS uspavanim ćelijama se proširio. Ukazujući na briselsku oblast, gde je 22 marta bombaška zavera začeta, Patrik Kaner, francuski socijal-demokratski ministar za omladinu, upozorio je nedvosmisleno“danas postoji kao što je dobro poznato stotine susedstva u Francuskoj koja predstavljaju potencijalne sličnosti onome što se desilo u Molenbeku.“

Implikacija je da se stanje uzbune ne samo produži već produbi.  Pošto stotine neonacističkih potomaka u Briselu ispisuju antiimigrantske slogane, paranoja je napravila veliki korak, kao i oni što im idu pod ruku - rasizam i islamofobija.

S obzirom na to da je Asad jedini koga treba kriviti, Amerika ne treba da se brine oko svog doprinosa problemu. Umesto toga ona daje sebi čist račun i nastavlja dalje. Zapravo ona bi želela da se kreće samo ukoliko bi ISIS to dozvolila.

Ali pošto svi žele da krive Donalda Trampa, Marin le Pen i druge slične njima, ništa od ovoga nije njihova greška. Naprotiv, zapadna katastrofalna sirijska politika je u potpunosti kreacija dobrih momaka liberala poput Baraka Obame. Očajan da zadovolji izraelske i sunitske naftne šeike od kojih svi usled različitih razloga žele da Asad ode on je pristao na ogromni sunitski džihad koji je pretvorio Siriju u klanicu.

S procenom poginulih koja se sada kreće do 470.000, što je jedna osoba među devet ideja da masivno nasilje kao ovo može ostati suzbijeno na jednu zemlju je apsurdna. Ipak, Obama je nastavio sa politikom bez obzira.

Zaista administracija je još uvek nevoljna da odstupi uprkos svemu što se desilo od tada. Kada je reporter pitao na Stejt department brifingu „da li želite da režim u Damasku povrati Palmiru ili biste više želeli da ona ostane u rukama Daeša“, portparol Mark Toner mahnuo je pre nego što je konačno priznao da je preuzimanje poželjnije zato „što mislimo da je Daeš verovatno veće zlo u ovom slučaju.

Ali sledećeg dana je povukao samu rečenicu. Odbijajući da prizna pad Palmire, on je rekao: “Neću biti glasan zato što je važno setiti se da je jedan od razloga zašto je Daeš u Siriji je zbog toga što je brutalno Asadovo postupanje sa sopstvenim narodom stvorilo vakuum što je dozvolilo grupama kao što je ISIL ili Daeš da cvetaju. Samo zbog toga što je on sada proglasio primirje želeći ili je bio sposoban da okrene svoje trupe protiv Daeša ne opravdava njega ili njegov režim od užasnih zločina koje je sproveo protiv sirijskog naroda.“ 

S obzirom na to da je Asad jedini koga treba kriviti, Amerika ne treba da se brine oko svog doprinosa problemu. Umesto toga ona daje sebi čist račun i nastavlja dalje. Zapravo, ona bi želela da se kreće samo ukoliko bi ISIS to dozvolila.

Ali što više pomoći Amerika i njeni saveznici prebacuju u ruke sunitskih terorista, grupe kao što je Al Kaida i ISIS će rasti i njihov domet postaće duži. Rezultat će biti još bombardovanja i pucnjave u Parizu, Briselu i ko zna gde još. Rasizam i islamofobia će nastaviti sa progresom bez obzira šta liberali pričali o tome.

Liberalni centar sprovodi svoju sopstvenu propast.

Preveo sa engleskog Vladimir Jevtić