Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Klub bebisiterki
Savremeni svet

Klub bebisiterki

PDF Štampa El. pošta
Ted Galen Karpenter   
utorak, 08. april 2008.

NATO samit u Bukureštu doveo je do podele u mišljenju oko proširivanja alijanse. Opiranje Nemačke, Francuske i drugih ključnih dugogodišnjih članova sprečilo je cilj Bušove administracije da ponudi Akcioni plan članstva (prva etapa pripreme zemlje za prijem u NATO) Gruziji i Ukrajini. Brojne vodeće snage NATO shvatile su da bi pridruživanje tih država alijansi razdražilo Rusiju i dalje oštetilo već napeti odnos Zapada sa Moskvom.

Ali članstvo za druge dve države, Hrvatsku i Albaniju, dobilo je zeleno svetlo. Treća balkanska zemlja, Makedonija, dobila bi pozivnicu da nije bilo nerešenog i nejasnog spora sa Grčkom oko korišćenja imena „Makedonija“ – za koje Atina tvrdi da pripada isključivo regionu u Grčkoj.

Dodavanje Hrvatske i Albanije je školski primer onoga što ne valja u NATO politici Vašingtona još od kraja hladnog rata. Te dve nacije neće učiniti ništa da povećaju ogromnu vojnu snagu Sjedinjenih Država niti da poboljšaju bezbednost američkog naroda. One će samo stvoriti još potencijalnih glavobolja za Vašington.

NATO je nekada bio ozbiljna alijansa sa ozbiljnom namerom. Tokom hladnog rata, NATO je bio mehanizam koji je sprečio Sovjetski Savez da zastraši ili (što je manje verovatno) napadne demokratsku zapadnu Evropu - region od znatnog strateškog i ekonomskog značaja. Istina, Sjedinjene Države su uvek bile dominantan igrač u alijansi, ali Vašington je mogao da računa na pouzdane sekundarne vojne snage, među kojima su najznačajnije Britanija, Francuska, Nemačka, Italija i Turska. NATO možda nije bio idealan instrument za odbranu i promovisanje interesa Sjedinjenih Država, pošto je dozvolio evropskim saveznicima da manje ulažu u odbranu i katkad prođu besplatno uz odbrambene garancije SAD-a, ali je alijansa barem bila na usluzi američkoj bezbednosti.

Ali novi članovi koje je alijansa primila od kraja hladnog rata su malo više od nejakih država klijenata koje očekuju da ih Sjedinjene Države brane. To je većinski tačno čak i za prvu rundu ekspanzije kada su priključene Poljska, Češka Republika i Mađarska, a još očiglednije u drugoj rundi koja je obuhvatila takve vojne sile kao što su Slovačka, Slovenija, Latvija, Litvanija i Estonija. Takvi „saveznici“ su bezbednosni potrošači, ne bezbednosni proizvođači. Sa tačke gledišta američkog interesa one ne predstavljaju dobitak, već odgovornost – i potencijalno veoma opasnu odgovornost.

Obavezivanje na odbranu baltičkih država je posebno nesmotreno, jer Vašington sada predstavlja direktan geopolitički izazov Rusiji upravo na pragu Moskve. Odnosi između Rusije i njenih malih baltičkih suseda su, blago govoreći, razdražljivi. U ovom trenutku, Rusija može biti previše slaba da izaziva bezbednosnu obavezu SAD/NATO prema tim državama, ali ne možemo biti sigurni da će to uvek biti tačno. Možemo samo poželeti da su evropske sile koje su blokirale energičnost SAD-a da priključi Gruziju i Ukrajinu NATO-u pokazale mudrost i opreznost kada je Vašington insistirao na članstvu za baltičke države.

Indosament članstva NATO-a za Hrvatsku i Albaniju potvrđuje da je alijansa upravo zašla u područje komedije. Vojni kapaciteti te dve države su minuskulni. Po najnovijem broju The Military Balance -a, štampanom u Međunarodnom institutu za strateške studije, vojni budžet Hrvatske je ništa više od 875$ miliona, i njena vojna sila sadrži 17.660 zaposlenog osoblja. Budžet Albanije je 208$ miliona, i njena sila sadrži 11.020 osoblja. One će povećati 356$ miliona iz Estonije i 4.100 trupa, 471$ milion iz Latvije i 5.969 trupa, 470$ miliona iz Litvanije i 13.800 trupa, i 750$ miliona iz Slovenije i 5.973 trupa. Ne nudeći članstvo Makedoniji, NATO će morati da prođe bez 161$ miliona iz Skoplja i 10.890 trupa.

Sve ukupno, takvi članovi potroše manje na svoje vojske godišnje nego što Sjedinjene Države potroše u Iraku za deset dana. Kako dodavanje takvih pigmejskih vojski NATO-u treba da poboljša bezbednost Sjedinjenih Država zaista predstavlja misteriju.

Ali ovi novi saveznici nisu samo beskorisni, oni predstavljaju potencijalnu sramotu za alijansu, ako ne i opasnost. Kada je potpredsednik Dik Čejni izjavio tokom posete Balkanu 2006. da bi takvi članovi pomogli u „podmlađivanju“ NATO-a i ponovnom posvećivanju alijanse vrednostima slobode i demokratije, on je pokazao koliko je Bušova administracija bez dodira sa realnošću.

Hrvatska je tek nekoliko godina bez fašističkog režima Franje Tuđmana i nastavlja da ima hladne odnose sa susednom Srbijom. Albanija je blizak saveznik novoj, većinski albanskoj državi Kosovo, entiteta čiju nezavisnost ne priznaju ni Srbija ni Rusija i žestoko joj se protive. Albanija je takođe poznata i po tome što je pod uticajem organizovanog kriminala. Zaista, albanska mafija je legendarna u jugoistočnoj Evropi po potpunoj kontroli nad masovnim kockanjem, prostitucijom i krijumčarenjem droge.

Zbunjujuće je to zbog čega bi NATO - i posebno Sjedinjene Države kao lider alijanse - hteo da prihvati takve članove. To je politika na ivici mazohizma. NATO sve brže postaje parodija samog sebe. Sve više je kombinacija društva političkih zasluga i geopolitički klub bebisiterki. Prijem trivijalnih vojnih sila kao što su baltičke republike, Slovačka, Slovenija, Hrvatska i Albanija potvrđuje da je alijansa nadživela bilo kakvu korisnost koju je nekada imala. Neko bi trebalo da preduzme milostiv korak i da olakša muke NATO-u.

Ted Galen Karpenter, potpredsednik studija odbrane i spoljne politike na Cato institutu, autor osam knjiga o međunarodnim poslovima, uključujući Pametna sila: Ka promišljenoj spoljnoj politici za Ameriku (izlazi u junu 2008.)

(04.04.2008. The National Interest)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner