Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Šta će Rusi na Balkanu
Savremeni svet

Šta će Rusi na Balkanu

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub Lekić   
subota, 05. jul 2008.

Na početku 21. veka okrnjeni sovjetski hartland ponovo je bio povod za raspravu, prekinutu Oktobarskom revolucijom, o budućnosti Rusije i njenog odnosa prema Evropi i Americi. Na kraju 20. veka simbolično se u Rusiju vratila emigracija koja je pružila podlogu za preporod u 21. veku. Ovaj kulturni preokret društva mogao bi za Zapad biti mnogo zanimljiviji nego nove ruske rakete, gasovodi i velike devizne rezerve. Jer ruski skiptar vlasti nad hartlandom, skoro neopaženo, sa tla čvrste polagano se širi u zonu meke moći. Diskretno zabrinuti London i euforični Vašington još uvek nemaju siguran i jasan plan. Nervozno širenje NATO pakta ka ruskim granicama, na prvi pogled, odlučan je odgovor, ali on na dug rok neće mnogo značiti ako gazde u Kremlju obnove kulturni prostor i ojačaju privredu. Zapad je još uvek zabrinut privrednim usponom Rusije i zabavljen analizom istrajnosti njenog oporavka. Ruska narastajuća moć stavlja pred nedoumicu balkanske narode okrenute prema Zapadu, koji i sâm sve studioznije proučava ruske interese u svetu. Tri su teme presudne za novu rusku spoljnu politiku: budućnost evropske Nemačke, pravac širenja Kine i partnerstvo sa jenjavajućom Amerikom. Sva ostala pitanja samo upotpunjuju mozaik koji nastaje razvojem u trima zemljama-oblastima. Ruska balkanska politika deo je njene evronemačke politike pošto ruski insajderi EU vide kao labavu zajednicu čiji su noseći stubovi (Berlin, Rim, Pariz) čvrsto povezani sa Moskvom. Rusija nastoji da izgradi savez uglednih i bogatog, ali njegovi dometi zavise od započete kosovizacije i finlandizacije zemalja Evropske unije umešanih u balkanske raspre. (1)

 

Srpsko-ruski preplet

Snaga političkih veza Srba i Rusa počiva na kulturnoj bliskosti i čežnji geografski udaljenih država. Međusobna bliskost posebno je izražena u oblasti pravoslavnog hrišćanstva, gde je razumevanje najviše, a najbolje ga ispoljava zajednički jezik pravoslavne liturgije. Rusi, a i mnogi Srbi, još uvek čvrsto veruju da je Moskva „Treći Rim“, a da četvrtoga biti neće. Politička bliskost posledica je istorijske okolnosti da su Srbi, povazdan izloženi pritiscima imperija, imali potrebu za velikim saveznikom koji je, često, bila samo Rusija. Mala srpska država, Crna Gora, školski je primer realpolitičkog saveza srodnih naroda, čiju duhovnu bliskost i etničku sličnost produbljuju dnevnopolitički i vojni interesi. Poslednji razlog za obećavajuće odnose Srba i Rusa je relativno velika geografska udaljenost, koja nije prevelika da bi bila smetnja razgranavanju političkih i vojnih odnosa. Naime, u odnosima Rusa sa Srbima nema naznaka snažnog uticaja Vatikana koji je hipoteka nad rusko-poljskim odnosima. Premda su odnosi Poljaka i Ukrajinaca prema Rusima oprezni, oni su ujedno jednostavni i predvidivi na istorijskoj putanji udaljavanja. Odnosi Srba i Rusa već su drugačiji, ciklični, strasni i ambivalentni, jer se Srbi u isto vreme odupiru Vatikanu, približavaju Zapadu i čežnjivo pogledaju na istoplemenu Rusiju.

Ipak, bliskost Srba i Rusa, u poslednjih stotinak godina, nije uvek bila toliko snažna da bi ih zadržala u zajedničkim poduhvatima. Ako su se mimoilazili, to je bilo nasuprot njihovim velikim očekivanjima, koja su češće pokazivali Srbi. Podstaknuta željom da izađe na topla mora Rusija se sa promenljivom srećom oslanjala na slovensku i pravoslavnu solidarnost naroda u Evropi. Turska je bila zajednički neprijatelj i smetnja ostvarenju nacionalne samostalnosti južnih Slovena i ruskom izlasku na Bosfor i Dardanele. Zato su ruski vladari pokazivali poseban takt za odnose sa Crnom Gorom, koja se činila pogodnom saveznicom na jadranskoj obali. Boka Kotorska izgledala je kao pogodna luka za rusku flotu. Ruski admiral Senjavin, saveznik Crnogoraca, zauzeo je južni Jadran i odsekao Dubrovnik. Tilzitskim sporazumom (1807) između Rusije i Francuske uređeno je da Rusi napuste Kotor. Zanimljivo je da je u vreme raspada SFRJ 1991. godine u okolini Dubrovnika JNA vodila ograničenu vojnu operaciju, a 1999. godine u južnom Jadranu aktivna je bila flota zemalja NATO pakta. Ideja o stvaranju države koja bi objedinila pravoslavnu Crnu Goru, Hercegovinu i Dalmaciju, sa središtem u Dubrovniku, odoleva vremenu. Prilikom razgraničenja Hrvatske i Crne Gore ostala je sporna Prevlaka, poluostrvo koje se nalazi na samom ulazu u Boku. (2) Hrvatska odlučno želi da se učlani u NATO pakt, gde traži veću sigurnost za ostvarene teritorijalne dobitke u vreme raspada SFRJ, rata protiv RSK (1991–1995) i „mirne reintegracije“ istočnog dela RSK (zapadni Srem, Baranja, istočna Slavonija). (3) Odlučno i užurbano američko proširenje NATO motivisano je kako osiguranjem Boke Kotorske, tako i pojačavanjem pritiska na Crnu Goru da što pre pristupi NATO paktu uprkos stavu Rusije. Kada se posle arbitraže za Prevlaku ustanovi nova granica na moru između Hrvatske i Crne Gore, NATO će uspostaviti potpun nadzor bokokotorskog zaliva i južnog Jadrana. (4)

Rusija je bila prisutna i među srpskim ustanicima protiv Turaka. Kada je Karađorđe uputio molbu ruskom caru Aleksandru, u Srbiju je poslat Konstantin Rodofinikin. Kutuzov je 1810. godine odbio srpski zahtev za pomoć u oružju jer je ocenio da je Srbija poprište sporednih operacija i udaljena od Rusije. U vreme rata protiv Turske i srpskog ustanka u Bosni i Hercegovini general Černjajev dolazi sa ruskim dobrovoljcima u Srbiju, što beleži i Tolstoj u svojim delima. Ipak, Rusi u San Stefanu podržavaju bugarske aspiracije i Srbiju stavljaju u ruke Austrougarske.

Dvadeseti vek je razdoblje protivrečnih političkih odnosa Srba i Rusa. Na samom početku veka Rusija je nedvosmisleno stala na stranu Srbije u sukobu sa Austrougarskom. Revolucija u Rusiji i uspostavljanje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz temelja su promenili dotadašnje odnose. Kraljevina i SSSR našli su se na suprotnim stranama svetskih barikada. Srbija ulazi u sanitarni kordon (pojas u istočnoj Evropi koji opkoljava boljševike) preko Kraljevine SHS i u njemu ostaje do raspada poslednje Jugoslavije (Državna zajednica Srbije i Crne Gore) 2006. godine. Veliki broj Rusa, posle Oktobarske revolucije, emigrirao je na zapad, a jedan deo njih trajno se nastanio u Jugoslaviju. Ovo je bio jedan od izgovora sovjetskoj vlasti da Jugoslaviju označi kao reakcionarnu tvorevinu. Boljševici preko Kominterne podrivaju Jugoslaviju, a na četvrtom kongresu KPJ održanom u Drezdenu (1928) okreću se protiv „velikosrpske buržoazije“ i „versajske tvorevine“ Jugoslavije kako bi „ugnjeteni narodi“ formirali svoje nezavisne države Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru. Ovaj stav ublažen je 1935, ali je zadržan asimetričan odnos na štetu Srba. Rukovodstva jugoslovenskih i sovjetskih komunista podjednako su bila sklona da sirovo narodno gvožđe pretapaju i uklapaju u skelet balkanske ili svetske politike. I Staljin i Broz, utemeljeni u svojim nasilnim režimima, vodili su sopstveni rat i oblikovali prostor kojim su samovoljno raspolagali. Uprkos gigantskim uspesima između dva rata i posleratnoj obnovi, komunistički vođi ostali su stranci za Ruse i Srbe, ali i za ostale stanovnike njihovih imperija.

Kraljevina Jugoslavija, kao i čitav Zapad, nije bila u ideološkom (komunizam protiv kapitalizma), već geopolitičkom sporu sa SSSR-om. Jugoslavija je posredno prišla Zapadu kroz sanitarni kordon, a izolovani Sovjetski Savez, sa nespokojstvom, ne bez razloga, gledao je na zapadnu Evropu i Ameriku. Dok se odnosi Jugoslavije i SSSR-a između dva svetska rata zatežu, u Srbiji deluje ruska, bela emigracija, čiji je uticaj na kulturni i javni život znatan. Dakle, Srbi i Rusi u sferi kulture i pravoslavlja nesmetano razvijaju svoje veze, dok se na političkom planu, u okviru multinacionalnih tvorevina, razilaze. I u času približavanja Hitlera Kraljevina pokušava da obnovi veze sa Sovjetskim Savezom. Ali u samoj Srbiji, u Beogradu, narod ustaje protiv sporazuma Nemačke i Jugoslavije i samim tim protiv pakta Ribentrop–Molotov. Razvoj događaja u Beogradu obezbeđuje nekoliko dragocenih meseci anglosaksonskoj politici u borbi protiv Hitlera i Staljina. (5) Taj potez Srbe baca u novi ciklus pogibija koje sa onim iz Prvog svetskog rata narod dovode na demografsku i ideološku prekretnicu. (6) Kosovsko opredeljenje očuvano u arhetipu srpskih masa, izbor između pokoravanja Turcima i slobode, vere i nevere, olakšalo je posao tajnih službi i potvrdilo neobičnu prirodu srpske državotvornosti. (7) Uprkos nemačkom krvoločnom drobljenju srpskih teritorija uz pomoć katoličke crkve, Srbija nakon oslobođenja, u kome učestvuju i sovjetske trupe, obnavlja multinacionalnu Jugoslaviju, ali sada na temelju komunističkih ubeđenja i ideologije. Na prvi pogled Srbi i Rusi konačno su se našli u državnim tvorevinama koje imaju komunističku ideologiju. Uprkos ideološkoj slozi već 1948. godine dve zemlje su na granici rata, ali sada kao članovi istog ideološkog tabora. Jugoslavija se zaobilazno vraća na stranu Zapada, ali ne kao deo sanitarnog kordona, već kao siva zona iz koje će izbujati američki mutant – Ramsfeldova „mlada Evropa“. Staljin i Tito su od ideoloških istomišljenika postali protivnici, a Srbi i Rusi ponovo su se, tuđom voljom, obreli u sukobu koji se ticao njihove budućnosti. Baš u to vreme Titov režim otprema u logor na Golom otoku desetine hiljada simpatizera Sovjetskog Saveza, uglavnom srpske nacionalnosti. Sukob je podstakao saradnju između Jugoslavije i Atlantskog saveza. Ovaj posredni politički odnos jugoslovenskih komunista i atlantista nije raskinut ni posle razbijanja SFRJ (pad RSK, Dejtonski sporazum) i bombardovanja treće Jugoslavije 1999. godine. (8) Dolaskom Hruščova u Beograd 1955. godine obnovljeni su pokušaji gospodara sovjetskog hartlanda da na svoju stranu okrenu drugu Jugoslaviju uronjenu u politiku balansiranja između Istoka i Zapada. Pokušaj Sovjeta nije dao opipljive i suštinski važne rezultate i NATO pakt – mada posredno prisutan – zadržava inicijativu na jugoslovenskom prostoru.

Tek raspadom SFRJ, Slovenija, Hrvatska, BJRM i dejtonski provizorijum Bosna i Hercegovina ulaze pod neposrednu kontrolu Atlantskog saveza. Pod pritiskom zbivanja Srbija u vreme Miloševića obnavlja inicijativu prema Rusiji, ali u nevreme, jer Kremlj svim srcem sarađuje sa Zapadom. U zao čas stigla je iz Beograda podrška generalu Jazovu, vođi vojnog prevrata, u vreme kada Zapad traži čarobnu formulu miroljubivog rastvaranja Sovjetskog Saveza i vraćanje Rusije nekoliko vekova unazad. Petropavlovsk, Krim, Kerč, Kijev više nisu u Rusiji, a bili su odavno. U poslednjoj deceniji 20. veka, skoro podjednako, Srbija i Rusija vode promenljivu politiku jedna prema drugoj. Na protivrečan način Milošević, popustljiv prema Americi, očekuje pomoć i Zapada i Rusije. Ruska spoljna politika, u to vreme, Srbiju doživljava kao prepreku u odnosima sa Zapadom. Premda je razbijanje SFRJ u suprotnosti sa sporazumom u Helsinkiju, Rusija ne reaguje na prekrajanje balkanskih granica. (9) Štaviše, opsednuta američkim rajem, ruska nomenklatura pridružuje se uvođenju sankcija protiv Jugoslavije 1992. godine. Na kraju 20. veka transformisana Rusija ne nalazi zajednički jezik sa tranzicionom Srbijom. Treća promena srpskog društva u istom veku nije dala rezultat. Kraljevina Jugoslavija, potom komunistička Jugoslavija i napokon kapitalistička i republikanska Jugoslavija nisu uspele da izgrade savezničke i prisne prijateljske odnose sa komunističkim Sovjetskim Savezom i liberalnom Ruskom Federacijom.

Vrhunac zapletenih srpsko-ruskih odnosa nastupa u proleće 1999. godine kada Srbija moli da bude primljena u savez Rusije i Belorusije, tj. javno traži vojnu i političku pomoć usred rata sa NATO paktom. Ovaj zahtev ruska politička elita ignoriše usled velikih narodnih antizapadnih protesta širom Rusije, a desant na aerodrom Slatina (Priština) u junu 1999. godine ostaje izolovana epizoda kolebljive ruske politike. Ali već 2000. godine dolazi do obrta (novi zaplet?), prvo u Rusiji, a potom i u Srbiji. Sada se nova srpska vlada bez mnogo premišljanja okreće saradnji sa Zapadom sa kojim je, koliko juče, bila u ratu. Za razliku od Srbije, Rusija menja dotadašnji prozapadni spoljnopolitički kurs i pokreće korenite političke i ekonomske promene. Novi spoljnopolitički pravac Srbije naišao je na odgovor Rusije koja povlači trupe sa Balkana (Bosna, Kosovo i Metohija) u leto 2003. Sa približavanjem zapadnjačkog priznanja nezavisnosti Kosova, Srbija ponovo pokušava da obnovi i produbi odnose sa Rusijom i postepeno zahlađuje politiku prema Zapadu. Ovog puta srpsko-ruski odnosi, tegobno i naporno, beleže uspon u oblasti privrede, prvenstveno energetike. (10) Ruska taktika na Balkanu ovoga puta je promenjena, pošto je ekonomska, barem na prvi pogled, ispred političke saradnje. Nov pristup zemljama „mlade Evrope“ iznuđen je pošto je ruski uticaj u američkim protektoratima, premreženim punktovima Pentagona, zanemarljiv. U isto vreme Rusija računa da će njene rafinerije, elektrane i gasovodi na Balkanu i čitavoj Evropi biti dovoljni da podriju američku vojnu i političku samouverenost već pomalo okrnjenu ekonomskim osipanjem Imperije. Otuda ruska odlučnost pri kupovini naftnih preduzeća u Republici Srpskoj. (11) Pored političke saradnje Srbije i Rusije, velike zalihe lignita na Kosovu i Metohiji mogle bi biti zaloga razvoja srpskog energetskog sektora u kome bi ruska strana uzela učešće. (12)

Odnos prema Zapadu

Rusija i Evropa, pre dolaska Petra Velikog, gledaju se izdaleka, ali njegove reforme pokreće uverenje da je Rusiji potrebna Evropa. Slučajnost u njihovim odnosima smenjuje saradnja i prožimanje. Kako je bilo pre više od dva veka, tako je i danas, evropska ideja jedna je od osnovnih tema ruske filozofije, politike i ekonomije. Od susreta s Evropom Rusi, međusobno i sa drugima, raspravljaju da li će dalje ugledajući se na Zapad ili čuvanjem duhovne nezavisnosti ili pak prihvatanjem jedinstva sa Zapadom. Kod ruskih zapadnjaka pre dva veka, kao i danas, vladalo je uverenje da je razvojni put Zapada obrazac za sve druge narode, budući da je ta civilizacija dosegla svetski vrh. Nasuprot zapadnjacima zagovornici ruskih vrednosti izražavaju bojazan da se u lutanjima Rusija ne izgubi u Evropi i misle da zbog toga treba da ostane verna svom religioznom duhu i hrišćanstvu. Treći misaoni tok zastupa harmoniju ruskog i zapadnog duha, jednu vrstu katoličkog ekumenizma.

Srpski i ruski dodir sa Evropom nije imao jednake posledice po dva naroda. U vreme kada Rusi dolaze u prisniji politički i kulturni dodir sa Evropom, evropski duh utemeljen na renesansi imao je prepoznatljiv oblik i obeležja, drugačija od srednjovekovnih. Laicizirana Evropa pre dvesta godina bila je izazov za ruske mislioce koji duže od jednog veka pletu tkivo ruske religiozne filozofije. I pre dvesta godina i danas, čini se, duh sekularne Evrope ima veliki uticaj na ruske intelektualce, političare i privrednike. Uprkos tome, ni danas nije iščezao ruski pravoslavni duh iz života misaonih ljudi kao što se to desilo u Srbiji. U ovom pitanju srpska inteligencija nije podeljena. Ona je skoro sva svim srcem laicistička i ne obraća pažnju na slovensko, a još manje na pravoslavno u svome narodu. Počesto, ono je asocira na nazadnu popovštinu i bajatu predistoriju okađenu tamjanom. Ponajviše je zabavljena dostizanjem „ugodnog života“ i savremenim pitanjima kao što su evrointegracije, evropski standardi, proširenje Evropske unije i sličnim epohalnim pojavama šta god one značile. Promišljanja Evrope među savremenim Srbima više su plod partizanštine i partijašenja, a manje razuđenih i suptilnih promišljanja, više su subjektivna, a manje objektivna. Nedoumice sa kojima se suočavala Rusija pre dva veka do danas nisu iščezle, te je interesovanje za evoluciju ruske misli prema evropskom pitanju prirodno i očekivano. Za Srbiju i njenu politiku prema Zapadu i Rusiji razumevanje Evrope važno je koliko i rusko poimanje političke, ekonomske i kulturne Evrope. Ruski niz imena, počev od Gogolja do Solženjicina, protegnut na dva veka, nema svoju paralelu u Srba. Rusko pravoslavlje plod je slobodarstva autohtonog naroda, koji je tražeći Boga našao svoju crkvu. Za razliku od Rusije, religijski problem u Srbiji uglavnom je razmatran u vreme komunaca kada je hrišćanstvo preko noći postalo „opijum za narod“ i „opasnost po narodnu vlast“. Danas se pravoslavlje u Srbiji, među sledbenicima srpskog neoliberalizma i palanačkog mondijalizma, neretko doživljava kao zlo zatucanih.

Ako se posmatraju međusobni odnosi Srbije, Rusije i SAD u 20. veku, izgleda da obe slovenske države obeležava nedosledna politika, koja je čas neutralna, čas ispunjena očekivanjima od Zapada, čas dnevnopolitička, mada je ruska, u sovjetsko doba, imala celovitost i obeležja doktrine. Rusija i Srbija – kad više, kad manje – ugađaju ili se prilagođavaju Zapadu. Nasuprot njima, od kraja Prvog svetskog rata, politika SAD, Velike Britanije i drugih evroatlantskih vlada ima odlike istrajnog i metodičnog delovanja, koje počiva na nepromenljivim i pouzdanim realpolitičkim premisama. (13) Isto tako ova politika uglavnom je saglasna sa raspoloženjem i solidarnošću naroda koje predstavljaju vlade Zapada, što često ne važi za srpsku i rusku vlast. Zato je pred srpskom inteligencijom tumačenje uzajamnih odnosa Srba i Rusa pošto im je vreme dalo nov oblik i sadržaj. Ovi se ne mogu razumeti ako se prenebregnu vekovi rusko-evropske istorije. Uz sve, Srbi će i ubuduće oklevati da daju odgovor na dva pitanja: koliko su bliski sa Rusima, narodom koji se razvijao drugačije od ostalih Slovena, i koliko su daleko od savremene civilizacije Zapada. Evropski narodi i Rusi imaju svoja gledišta o ovim pitanjima, ali ona nisu rođena na Balkanu.

 

Fusnote:

1. Kosovizacija (proces ustaljen u poslednjoj deceniji 20. veka) obično označava demografsko i političko potiskivanje jednog naroda iz njegovog kulturnog i administrativnog središta. Odomaćen je nakon vojne intervencije NATO pakta 1999. godine protiv Srbije. Na slične procese u Austriji ukazuju politički predstavnici Slobodarske partije. Tanjug, 10. novembar 2007. Finlandizacija je metafora koju je u upotrebu uveo R. Levental 1966. da bi istakao opasnost od raspada Atlantskog pakta za zapadnu Evropu. Finlandizacija ističe da određena država ili region zauzimaju položaj sličan Finskoj u odnosu na Sovjetski Savez, gde se kombinuju prijateljski odnosi sa ograničenim suverenitetom. Odrednica finlandizacija bila je popularna među zapadnoevropskim atlantistima sedamdesetih godina, a u praksi i teoriji tumačena je na različite načine.

2. Crnogorska i hrvatska vlada dogovorile su se u martu 2008. godine o međunarodnoj arbitraži granice na Prevlaci. Ovome se suprotstavila srpska opozicija, dok su proamerički predstavnici opozicije izjavili da će poštovati rezultate arbitraže. Fonet, 14. mart 2008.
3.. U razgovoru za Jutarnji list premijer Hrvatske 8. februara 2008. na pitanje novinara šta Hrvatska dobija ulaskom u NATO odgovara: „Više ne postoji nikakva sumnja o tome je li Hrvatska spremna za ulazak u NATO. Isto tako, u strateškom je interesu NATO da se Hrvatska nalazi u njegovu članstvu. Dva su glavna dobitka za Hrvatsku pri ulasku u NATO: dokazujemo da je Hrvatska spremna za međunarodne integracije i rješavamo pitanje sigurnosti. Moramo biti svjesni našega geopolitičkog položaja, te teško izborene pobjede u Domovinskom ratu. Kada postanemo članica NATO, nikada se više nećemo morati brinuti o stvarima o kojima smo morali brinuti 1991.“                         http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2008,2,8,,108004.jl
4. Za kupovinu zemljišta, stanova i kuća u Crnoj Gori veliki interes su pokazali privatni i institucionalni investitori u vreme raspada Državne zajednice Srbije i Crne Gore. O interesovanju američkih, engleskih, irskih, ruskih i albanskih kupaca nekretnina u Crnoj Gori, posebno na primorju (Herceg Novi, Tivat, Rose, Žanjice, Njivice, Luštica, Sveti Stefan, Budva) podrobno je izveštavala štampa. Videti na primer http://cgekonomist.com/?broj=2&clanak=46
5. Posle pristupanja Trojnom paktu vlade Cvetković–Maček 25. marta 1941. vojska, na čelu sa generalom Simovićem, organizuje državni udar. Ganut Simovićevim uspehom Vinston Čerčil dao je istorijom ovenčanu izjavu: „Jugoslovenska nacija ponovo je našla svoju dušu i nova vlada moći će da računa na pomoć britanskog carstva.“ O operacijama koju su u to doba vodile tajne službe SAD i Velike Britanije objavljeno je dosta dokumenata, kao i o pozadini Simovićeve zavere.
6. Upravo komunistička ideologija postaje okosnica drobljenja i federalizovanja srpskog prostora koje se, na kraju 20. veka, završava razgradnjom same Srbije uz trijumf kominternovske politike revizije versajskog sistema. Ova revizija svakako nije zasluga jugoslovenskih komunista, već međunarodnih odnosa u koje su ovi bili upleteni. Kako su komunisti između dva svetska rata ostrašćeno predlagali, formirane su male vazalne države, uz pomoć etničkog čišćenja Srba. Ali novi preokret komunističkih sledbenika u neoliberale otvara novu stranicu u ideologiji mržnje, sada liberalne i demokratske, koja ponovo začinje seme zla na umornom balkanskom tlu. Ova ideologija mogla bi, poput komunističke, stvoriti blagotvorne uslove za novi ciklus uništavanja i istrebljenja na južnoslovenskim prostorima, ali sada na matrici nove borbe protiv nazadnog istoka i njihovih saveznika neevropskih Srba.
7. Suočene sa nadmoćnom silom, Nemačkom, srpske mase uzvikuju parole: „Bolje rat nego pakt“ i „Bolje grob nego rob“, obnavljajući Lazarevu dilemu pred bitku – da li je bolje umreti u boju ili živeti u stidu. Simbolika ponekad ima i dublje značenje. Na Vidovdan je ubijen nadvojvoda Ferdinand 1914. godine u Sarajevu, proglašen Vidovdanski ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1923. godine i isporučen Haškom tribunalu 2001. godine bivši predsednik Srbije, voljom istorije i okolnosti upleten u niti postversajske i postjaltske rekonstrukcije srpskog kulturnog i državnog prostora.
8. Posredna potvrda ovog asimetričnog političkog saveza jeste i prodaja zgrade Maršalata (komandno mesto komunističke armije druge Jugoslavije) vladi SAD. Ritualno ustupanje centralnog mesta vojnih i bezbednosnih komunikacija američkoj vladi svedoči o priznanju političke, vojne i bezbednosne potčinjenosti Srbije i korupcionaškom mentalitetu rukovodstva podjarmljene zemlje. http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-17-11-2007/marsalat-na-ustavnom-sudu
9. Zanimljivo je zapažanje posmatrača hrvatsko-ruskih odnosa da su dva predsednika secesionističe Hrvatske, Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, odlikovani ruskim ordenima. Prvi je odlikovan u vreme vladavine Jeljcina, a drugi u vreme Putina (2005) povodom 60 godina pobede nad fašizmom na proslavi u Moskvi. Pored Mesića, odlikovani su albanski predsednik Mojsiju, bivši predsednici Kipra i Poljske, Glavkos Kleridis i Vojćeh Jaruzelski. http://www.danas.co.yu/20050510/terazije1.html#0
10. Srbija i Rusija potpisale su sporazume o izgradnji gasovoda i gasnog skladišta i preuzimanju Naftne industrije Srbije. Takođe, dve strane najavljuju i remont hidroelektrane „Đerdap“. http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/2006/11/17/srpski/D061116074.shtml
11. Tri naftna preduzeća u RS kupila je ruska firma „Zarubežnjeft“ 2006. godine. http://www.b92.net/biz/vesti/region.php?dd=22&mm=12&yyyy=2006
12. Đurković, M., 2008, „Ruski faktor“, NIN, 28. februar, str. 21.
13. Ruski ambasador u Beogradu, povodom napada međunarodnih snaga na Srbe u Kosovskoj Mitrovici, marta 2008. upitao je: „Mislite li da su slučajno gurnuti u prvi red da nastradaju baš Sloveni i pravoslavni: Poljaci, Ukrajinci, Rumuni?“ Izlaganje Aleksandra Aleksejeva u Generalštabu Vojske Srbije, 24. mart 2008, Nedeljni telegraf, 26. mart 2008, str. 9.