Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Tibetanske nevolje
Savremeni svet

Tibetanske nevolje

PDF Štampa El. pošta
Dru Tompson   
subota, 05. april 2008.

 

Nedavni neredi u Tibetu su žalosni, ali kineska Vlada je imala pravo da zaustavi nasilje. Sjedinjene Države koriste mnoge slične mere koje su na raspolaganju u sličnim situacijama. Prisećam se odgovora policije na proteste u Sijetlu 1999. godine i katkad nasilnih demonstracija na godišnjim sastancima Svetske banke ovde u Vašingtonu. Nezgodno mi je da osuđujem kinesku Vladu zbog ovog slučaja.

Isto tako, smatram da se kineska Vlada ponela uzdržano i da je pokazala napredak u tehnikama upravljanja „masovnim incidentima“ poput ovih. Slika koja je stigla iz Lase pokazala je članove Narodne naoružane policije (ne redovne vojske!) kako napadaju civile palicama i štitovima od pleksiglasa, a ne kalašnjikovima i tenkovima. Ove jedinice su posebno uvežbane za ovakvu vrstu situacije i one zasigurno poseduju vatreno oružje, ali je ono čuvano „u pozadini“ gde ne bi bilo korišćeno nasumice ili iz straha. Do oružja je došlo nakon što se pučina razišla i kada su se snage za kontrolu nereda transformisale i prešle u policijsku formaciju . Da je kineska vlada postala redovne jedinice Narodne oslobodilačke vojske da suzbije nerede, ishod bi verovatno bio još gori.

Međutim, zabrinuta sam oko kineske „informativne“ kampanje koja je počela 15. marta, kada su stranci (uključujući i novinare) izbačeni iz Tibeta. Kineski mediji su počeli da šalju slike nasilja i isticali su mnoge netačnosti međunarodne štampe (kojoj su uskraćene informacije iz prve ruke i pristup toj oblasti). Kineski izveštaji su isključivo isticali napade na Han Kineze od strane Tibetanaca. Portparoli kineske štampe i vlade su oblikovali poruku situacije kao pitanje „reda i zakona“, bez dijaloga o osnovnim razlozima nezadovoljstva – nedostatak religijske slobode, kulturne razlike i ekonomske marginalizacije. Ovakvo tretiranje situacije je dalje potpalilo nacionalizam u Kini i ograničilo kritičko mišljenje i veoma potrebnu introspekciju.

Izgleda da odbijanje omogućavanja pristupa Tibetu stranim novinarima krši angažovanje Kine oko dopuštanja slobodog pristupa medijima pred Olimpijadu, iako verujem da kineska vlada smatra da je to što radi opravdano zbog opasne situacije i svoje široke definicije „državne tajne“.

Izabranim članovima inostrane pres-službe dozvoljen je pristup Lasi prošle nedelje putem pažljivo isplanirane posete, nudeći mali uvid u pristup kineske vlade toj teškoj situaciji. Pri poseti glavnom hramu u Lasi, grupa monaha je mogla da priđe medijskoj delegaciji, iako se činilo da su se vladini rukovodioci, koji su pratili delegaciju, ponašali uzdržano i dozvolili novinarima da razgovaraju sa njima skoro 20 minuta. Viši pokrajinski zvaničnik je uveravao da neće biti represalija prema monasima.

Nažalost, kineska vlada nije pokazala nikakvu naklonost prema angažovanju Dalaj Lame pri pokušaju postizanja „trajnog rešenja“ tibetanskog problema. Dalaj Lama je pažljivo sročio svoju poruku, javno potvrđujući da je „Tibet deo Kine“ i pozivajući na ekonomsku i kulturnu autonomiju, obećavajući da centralna vlast u Pekingu zadržava nadležnosti nad bezbednostim i međunarodnim odnosima. Formula Dalaj Lame je slična Deng Ciaopingovom modelu Hong Konga „jedna država, dva sistema“ ali nažalost, što se tiče Tibeta, đavo je u detaljima. Kineska vlada se protivi stavu Dalaj Lame da Han emigranti u Tibetu treba da ga napuste. Takođe ističe da ustav tibetanske vlade u egzilu poziva na nezavisnost, demantujući Dalaj Lamu. Priznavajući da je poruka Dalaj Lame odjeknula svetom, najnovije saopštenje vlade glasi da „je Dalaj Lamina verzija autonomije slična nezavisnosti“.

Nažalost, tvrd pristup kineske vlade ograničavana njenu sposobnost da ponovo započne pregovore sa Dalaj Lamom. Neki analitičari veruju da kineska vlada teži dugoročnoj strategiji čekanja da Dalaj Lama umre, i zatim imenovanju njegove sledeće reinkarnacije i tražena „boljeg dogovora“ sa njim. Ova strategija verovatno neće uspeti, jer je trenutni Dalaj Lama jedina ujedinjujuća snaga između Tibetanaca u „velikom Tibetu“, koji uključuje Tibet, tibetanske zajednice u pokrajinama Sičuan i Gansu, i zajednicu koja je u egzilu u južnoj Aziji. Nijedan sledeći tibetanski lider neće imati njegov autoritet i legitimitet niti će biti u mogućnosti da ujedini tvrde i srednje frakcije tibetanske zajednice da podrže novi obrazac za mir i stabilnost u Tibetu.

Dru Tompson je direktor Kineskih studija i viši saradnik u Nikson centru.

(31.03.2008. The National Interest)