Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > BiH između puzajuće centralizacije i tihe «kosovizacije»
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

BiH između puzajuće centralizacije i tihe «kosovizacije»

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
subota, 29. mart 2008.

Samo mesec dana nakon jednostranog proglašenja otcepljenja srbijanske pokrajine Kosova i Metohije bilo je dovoljno da se u BiH otvori politička debata o budućnosti Bosne i Hercegovine. S jedne strane, Srbi su - što se moglo i očekivati - u činu kosovskih Albanaca prepoznali šansu da učvrste položaj Republike Srpske, počev sa donošenjem Rezolucije u kojoj su, istina uslovno, povezali pitanje sopstvenog prava na samoopredeljenje sa činom kosovskih Albanaca. S druge strane, Bošnjaci su se osetili povređenima, pa čak i izdanima od strane SAD i EU pošto nije udovoljeno njihovim željama da srpski političari budu oštro kažnjeni što su se uopšte usudili da slobodno razmišljaju na takav način.

Bošnjačko nezadovoljstvo izostankom međunarodne intervencije

Bošnjački političari se žale - i to će i dalje činiti, makar iz taktičkih razloga - čak i kada visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak neprestano ponavlja da «otcepljenje RS nije moguće», jer odmah nakon toga dodaje da «nije moguće ni ukidanje entiteta bez dogovora sva tri naroda». Bošnjačkim političarima nije puno vredelo ni kada je Lajčak poručio da «pozivi na otcepljenje moraju prestati i ubrzo će biti zaustavljeni». «Trebam i mogu mnogo toga da učinim da te pozive zaustavim», otvoreno je pripretio Lajčak srpskim političarima. No, kako je potom i sam dodao, nije bilo potrebe da bilo šta čini, jer je «premijer RS dao uveravanja međunarodnoj zajednici( u Briselu, 27.2., op. a.) da je Rezolucija Narodne skupštine RS bilo tek davanje oduška ljutnji izazvanoj jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova, rekavši da pretnje otcepljenjem nisu stvarne i da su uslovljene ponašanjem drugih»(1). Šta više, Lajčak je, parafrazirajući jednu Dodikovu poruku, čak pružio podršku premijeru RS govoreći da je «Dodik u pravu kada kaže da bi želeo da čuje od svojih koalicionih partnera iz Federacije BiH da oni priznaju Republiku Srpsku, jer bi onda imali pravo da kažu 'evo priznajemo RS i dosta je priče o referendumu i otcepljenju' »(2). Više od ove izjave, bošnjačke političare je, izgleda, razočarao način na koji Lajčak sebe opisuje kao legalistu. «Neupitno je da je u skladu sa Dejtonskim sporazumom Republika Srpska ustavno priznata kategorija. Istovremeno, svi - uključujući RS - moraju poštovati teritorijalni integritet i suverentitet BiH. Izjave koje dovode u pitanje teritorijalni integritet i suverenitet BiH namerno stvaraju sumnju i nesigurnost. Izjave koje dovode u pitanje postojanje entiteta imaju isti efekat», napisao je Lajčak(3).

Sve ove Lajčakove izjave ne otkrivaju, naravno, da je slovački diplomata najednom postao vatreni pristalica ili makar veliki poštovalac Ustava BiH - a pogotovo ne ljubitelj RS - već jedino Lajčaka prikazuju onakvog kakvim se on sam predstavlja -kao političkog realistu. Uprkos tome, politički Bošnjaci i intelektualci jednodušno su na Lajčaka osuli drvlje i kamenje. Kao najisturenijem stranom diplomati Bošnjaci mu najviše zameraju što - kako je i sam Lajčak primetio - «međunarodna zajednica» nije dovoljno oštro reagovala na Rezoluciju NS RS i druge izjave iz RS. Bošnjačke političare i najveći deo intelektualne elite u Sarajevu najviše je, zapravo, zabolelo to što su u Lajčakovim izjavama prepoznali «izjednačavanje» RS i BiH, što je po njima nedopustivo, pošto je formalno-pravno država starija od entiteta pa se, stoga, o pravu države da uređuje unutrašnje odnose može govoriti, ali ne i o pravu delova te iste države, u ovom slučaju RS, da utiče na sopstveni status.

Pri takvom poimanju i deklarisani socijaldemokrata Željko Komšić, član Predsedništva BiH, doživeo je kao razočarenje to što Lajčak nije koristio tzv. bonska ovlašćenja da spreči «antidejtonsku retoriku», pri čemu je Komšić mislio isključivo na Rezoluciju NS RS i uslovnu referendumsku retoriku srpskih političara. No, najupečatljivija je bila ljutnja SDA koja se s Lajčaka prelila na čitavu RS, a bila je sažeta u nedosmislenoj poruci Srbima da «ako im se BiH ne sviđa, mogu da idu iz nje». Istovetna poruka ponovljena je čak i pošto je Lajčak oštro kritikovao, a Srbi se kolektivno užasnuli tako «dobronamernom» ponudom najjače bošnjačke partije.

Možda nekom može zazvučati čudno, pa i paradoksalno, ali u toj poruci, u najmanju ruku, nije teško prepoznati višak bahatosti i nedostatak političke suptilnosti, svojevremeno tako svojstvenima Slobodanu Miloševiću: jer, upravo su se ne samo na Miloševićev manjak političkog sluha za druge - već i na navodnu nacionalnu bahatost cele srpske političke elite devedesetih godina - i Bošnjaci rado i često pozivali prilikom donošenja odluka o sopstvenoj budućnosti. Ta logika - ma šta ko o njoj mislio - sada se kao bumerang vraća Bošnjacima: kao što su svojevremeno očekivali od Srba da imaju razumevanja za njihove potrebe, najpre za BiH kao konfederalnu jedinicu, tako sada Srbi u BiH očekuju od Bošnjaka da prihvate postojanje RS, tim pre što im je takvo pravo već dato Dejtonskim sporazumom.

No, kao što za ondašnje zahteve bosanskih muslimana Milošević nije imao dovoljno sluha, tako manjak i sluha i političke mudrosti još i više danas pokazuju bošnjački političari prema Srbima i RS. Stvari su utoliko drastično promenjene jer se, u međuvremenu, dogodio užasan rat iz koga su Srbi u BiH izašli sa Republikom Srpskom kao izuzetnim političkim dobitkom koji je «međunarodna zajednica» manje-više voljno prihvatila. S druge strane, bošnjačkim političarima njihov dobitak u vidu međunarodno priznate države BiH nikada nije bio dovoljan sem ukoliko Republika Srpska ne bude svedena, u najmanju ruku, na jednu ekonomsku regiju, a uticaj Hrvata ne bude što više marginalizovan. To je, zapravo, postao osnovni vid «brige» političara većinskog bošnjačkog naroda za druga dva naroda u BiH, čime je njihova neuverljivo proklamovana ideja o ravnopravnosti svih naroda i građana u BiH u stvarnosti ogoljena kao puka želja za političkom i nacionalnom dominacijom, i to na poprilično klimavom osnovu «hiljadugodišnjeg» istorijskog prava «Bosanaca i Hercegovaca» koji svoj nacionalni identitet ostvaruju kao temeljni narod u BiH. Elem, već je postalo opšte mesto bošnjačke politike i političke misli da je suverenitet i teritorijalni integritet BiH u Dejtonskom sporazumu «samo potvrđen», a da svoje utemeljenje ima u Republici BiH, proglašenoj preglasavanjem Srba od strane Bošnjaka i Hrvata, a pre toga u SR BiH i ZAVNOBiH-u i tako unazad još skoro «hiljadu godina». Zato se taj pogled oštro suprotstavlja svakom pomenu na izvor suvereniteta BiH sadržan i zapisan u Dejtonskom sporazumu. Šta više, smatra se «opasnim»(Haris Silajdžić) kada , recimo, Upravni odbor saveta za sprovođenje mira u BiH(PIC) u poslednjoj Deklaraciji prosto konstatuje da je «BiH priznata suverena država čiji je teritorijalni integritet zagarantovan Dejtonskim sporazumom»(4).

Može se, naime, s pravom reći da frustracije bošnjačkih političara i intelektualne elite - što one koja sebe doživaljava kao državotvornu, što one liberalne - počinju da jačaju nakon ove Deklaracije, pošto u njenom tekstu nije nigde pomenuta poslednja Rezolucija Narodne skupštine RS, uprkos tome što se u Deklaraciji «naglašava da, prema Dejtonskom sporazumu, nijedan entitet nema pravo na otcepljenje od BiH». Frustracije u Sarajevu bivaju potaknute pošto se već u sledećem stavu Deklaracije izražava «zabrinutost izjavama kojima se dovodi u pitanje postojanje entiteta». Na temelju ovako izbalansiranog teksta Deklaracije - što se i u Banjaluci i u Sarajevu tumači uticajem Rusije u UO PIC - i sam Miroslav Lajčak istupa u javnosti: taj diplomata se, zapravo, samo kreće u političkom prostoru koji mu je zadat kompromisom predstavnika EU, SAD i Rusije u UO PIC.

U očekivanju američke pomoći...

S druge strane, u Sarajevu se stvara i po potrebi podgreva atmosfera u kojoj se Lajčak naglašeno proziva «Dodikovim lobistom», što je daleko od istine. No, cilj bošnjačkih političara je da i na taj način pokušaju da isposluju u Briselu i Vašingtonu snažne pritiske na srpske političare u pravcu brže centralizacije BiH, mada to sada - neposredno posle otcepljenja Kosmeta - liči na jalov posao. Ovakve bošnjačke zahteve u Briselu su manje-više ignorisali, a sam Lajčak je poručio da je «korisnije postići dogovor u BiH, a ne lobirati međunarodnu zajednicu i još je posle toga optuživati da ne radi posao koji treba da rade domaći političari». Iz Vašingtona je, pak, stigao hladan tuš za one koji su najviše očekivali i to od onoga od kojeg su najmanje očekivali. U sarajevskoj štampi je na udarnim mestima prenesen deo izlaganja Danijela Frida u kongresnom odboru za spoljnu politiku u kojem se osuđuje povlačenje paralela između Kosmeta i RS. »Neki politički čelnici u RS prete secesijom i takvi ljudi moraju prestati s tom opasnom retorikom koja podriva dejtonski Ustav koji je temelj upravo za postojanje RS. I pozivi bosanskih nacionalista za ukidanje RS takođe su neprihvatljivi i samo doprinose radikalizaciji. Reforme mogu unaprediti, ali ne i zameniti Dejton», izjavio je Danijel Frid.

Drugi deo poruke ovog diplomate - koji je ne tako davno prenosio zalaganja svoje vlade za temeljno preuređenje Dejtonskog sporazuma - doživljen je u sarajevskim krugovima gotovo kao kataklizmično dizanje ruku SAD od BiH, jer - kako uverava ugledni sarajevski liberal Nerzuk Ćurak u svom tekstu koji predstavlja svojevrsni lament nad nekadašnjom američkom politikom prema BiH - «samo Vašington može uveriti Evropsku uniju da je BiH trajno nedovršena država ako ostaje prosti zbir dva entiteta»(5). « A budući da će godinama BiH ostati baš to, nedovršenost države koja zahteva spoljni pritisak ostaje možda jedina bosanskohercegovačka nada», uverava ovaj profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka. Prizivajući «spoljni pritisak» iz Vašingtona, Ćurak se, za razliku od bošnjačkih nacionalista, ne poziva na «hiljadugodišnju istoriju» BiH, čak naprotiv: sasvim pragmatično, ali poprilično netačno on upućuje da bi dejtonska BiH trebalo da se «poziva na svoje osnivače, vladu SAD i Ričarda Holbruka, kao što se EU poziva na svoje osnivače Šumana, Adenaeura i druge, kako bi, sasvim opravdano, ideji Evrope dala istorijski smisao». «I bez obzira na različite intenzitete podrške američke administracije BiH, od iznimno podsticajne do minimalne (kao što je sada u izbornoj američkoj godini), od krucijalne je važnosti da i BiH i EU i SAD shvate da, sve dok je BiH organizovana kao zajednica dva entiteta, EU u BiH ne može imati nezavisnu politiku od Vašingtona, što znači da mora biti Evropska unija Sjedinjenih američkih država(!?)», navodi Ćurak.

Uputstva koja ovaj sarajevski liberal deli, zapravo, političarima u Sarajevu izabrana su kako bismo ukazali da bošnjačke političke i intelektualne krugove - počev od onih koje se kite liberalno-demokratskom orijentacijom, pa do krajnje nacionalnih - snažno ujedinjuje uverenje da se država BiH može održati jedino uz pomoć spoljnog pritiska usmerenog u pravcu marginalizovanja RS, ukoliko tu «genocidnu tvorevinu» već nije moguće momentalno ukinuti. Uopšte, moglo bi se slobodno reći da postojanje federalnih jedinica, među kojima i Republike Srpske, unutar federativne/savezne države BiH za bošnjačku političku i intelektualnu elitu predstavlja samo fazu «dugotrajne agonije». Izlaz iz te «agonije» se, je li, vidi u ideji multietničke države kojoj «istorijski smisao» daje politika SAD, tačnije politika Klintonove administracije.

Istovremeno, bošnjačka i politička i intelektualna elita upadljivo prećutkuju svoj dvosmislen odnos prema ideji multietničke države: zalažući se za dosledno sprovođenje ustavnog načela o konstitutivnosti svih naroda na celoj teritoriji BiH, oni u širokom luku zaobilaze i činjenicu da to načelo ni na «prestoničkoj» teritoriji sa bošnjačkom većinom ne samo da nije ispoštovano u praksi, već ni u formi koju propisuje Ustav BiH. Tako, na primer, čak ni u ustavu Sarajevskog kantona - ni četiri godine od promene Ustava BiH - nije unesena odredba da su i Srbi konstitutivni u glavnom gradu BiH i širem regionu. Jedna od najuočljivijih posledica sprovođenja takve «mutletničke» politike sadržana je u činjenici da se srpski povratnici - pošto su kao narod formalno izbrisani iz reda konstitutivnih naroda na području sarajevskog kantona - ne mogu ni zapošljavati u lokalnim institucijama prema ustavno proklamovanom «nacionalnom ključu». Ako se pritom zna da ti ljudi ionako već godinama žive pod teškim bremenom egzistencijalnih briga i nerešenog socijalnog statusa, onda se slobodno može reći da se poslednji talas iseljavanja srpskih povratnika - ne samo iz sarajevske, nego i iz tuzlanske regije - pojavljuje kao ključna posledica vođenja «multietničke» politike na teritorijama sa bošnjačkom većinom. Reč je, dakle, o politici za koju samo neobavešteni mogu reći da je u skladu sa proklamovanom idejom multietničnosti, tim pre što u ovom procesu novog iseljavanja unazad skoro dve godine nevoljno učestvuje i deo Hrvata. Ali, sve to skupa malo kome smeta u bošnjačkoj političkoj i intelektualnoj eliti.

Ovo su samo neki u nizu postdejtonskih primera koji ukazuju zašto bošnjačka «multietnička» politika, generalno, budi uslovni refleks u Republici Srpskoj za samoodržanjem i održava težnju Srba ka mogućem samoopredeljenju. Tačnije, bošnjačka politika samo još snažnije doprinosi da Srbi još slobodnije razmišljaju o izdvajanju RS iz BiH, a da tu državu doživljavaju kao svoju tek koliko, u datim okolnostima, može da im posluži za ostvarenje sopstvenih političkih, socijalnih, ekonomskih i svih ostalih interesa od vitalnog nacionalnog značaja. U tom smislu onda ne bi trebalo da čudi što je srpska politička elita postavila «evropske integracije» kao svoje strateško opredeljenje, ali ne i kao cilj do koga se stiže samoukidanjem ili, pak, pristankom na nestanak sopstvene političke i teritorijalne autonomije.

Takav «evropski» cilj postoji i postojaće, međutim, još dugo unutar bošnjačke političke elite i, dakako, nije neostvariv uz snažan spoljni pritisak. No, već je postalo jasno da bosanskohercegovačka politička i društvena stvarnost najčešće funkcioniše po principu spojenih sudova: bošnjačka težnja ka većoj centralizaciji jača srpsku, a dobrim delom i hrvatsku težnju za razdvajanjem. To se može nazivati, s jedne strane, težnjom ka neteritorijalnoj federaciji, regionalizaciji ili ka unitarizaciji, ili sa druge strane, težnjom ka podeli, mirnom razdruživanju, raspadu ili kako god - ali, ta klica ideje o neodrživosti sadašnje BiH prosto je proklijala u političkoj stvarnosti u BiH nakon otcepljenja Kosmeta. I tome za sada, zvučalo paradoksalno ili ne, najviše doprinose bošnjački političari, sasvim pogrešno smatrajući da je, nakon «rešenja» statusa Kosmeta, došlo vreme da se, uz pomoć spoljnog pritiska, reše i snažnog političkog otpora svojim težnjama u Republici Srpskoj.

Doprinos bi mogao da bude i veći ukoliko bošnjački političari, pod teretom «nerazumevanja» američkih i pojedinih evropskih saveznika za njihove ciljeve, prihvate njihov - možda baš vašingtonski, ko zna - «prijateljski» savet da otvore pitanje priznanja «Republike Kosovo» od strane BiH. Iako bi prihvatanje takvog saveta moglo da im se vrati kao bumerang, nema mnogo ohrabrujućih znakova koji bi ukazali da oni na taj rizik nisu spremni. Za početak, odbili su da prihvate predlog rezolucije srpskih poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH kojom bi se obavezali da neće priznati jednostrano proglašenu nezavisnost Kosmeta. Tako se samo potvrdilo ono što se i ranije manje-više dobro znalo: Bošnjaci i Hrvati - svako iz svojih razloga - smatraju da treba priznati «Republiku Kosovo», ali da za to još nije vreme, dok se Srbi nadaju da ih niko na to neće nagovarati. «Oni koji nas budu terali na to, nisu prijatelji BiH», kratko je pre neki dan poručio predsedavajući Saveta ministara BiH Nikola Špirić.

Više je nego izvesno da bi ta vrsta «teranja» ozbiljno ponizila ne samo Srbe u RS, već i njihove političke vođe, bez obzira što su oni do sada pokazali da znaju da otrpe svakakvo «teranje». Ipak, posledice «teranja» političkih predstavnika RS na priznanje otcepljenja Kosmeta teško je naslutiti, ali ne bi bilo pogrešno reći da bi, već samom takvom namerom, politička stabilnost Bosne i Hercegovine bila iz temelja poljuljana.

Fusnote:

1.Govor visokog predstavnika Miroslava Lajčaka predsedavajućima Komisije za spoljne poslove parlamenata zemalaja članica EU u Ljubljani 18.3.2008; opširnije na www.ohr.int

2. Intervju Miroslava Lajčaka sarajevskoj TV OBN, 13. 3.2008.

3. Odgovori Miroslava Lajčaka na pitanja građana na www.reci.ba

4. deklaracija Upravnog odbora Saveta za sprovođenje mira u BiH od 27.2.2008. godine; opširnije na www.ohr.int

5. «RS + FBiH # BiH», Nerzuk Ćurak, «Oslobođenje» Sarajevo 20.3.2008.

 

 

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner