Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Nekažnjeni zločini nad Srbima u Podrinju
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Nekažnjeni zločini nad Srbima u Podrinju

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 18. oktobar 2006.
Samo nekoliko dana nakon što je Naseru Oriću u Haškom tribunalu izrečena kontroverzna prvostepena presuda, i to „samo“ za zločine nad srpskim zatvorenicima u policijskoj stanici u Srebrenici, otpočela je u BiH široka istraga protiv ukupno 49 Bošnjaka iz Srebrenice zbog sumnje da su učestvovali u zločinima nad Srbima na području Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Skelana, Vlasenice i Milića. 

“Okružno tužilaštvo u Bijeljini zatražilo je od Tužilaštva BiH da se u 13 predmeta protiv 49 lica da ocena da bismo mogli da nastavimo rad po tim predmetima koji su u našoj nadležnosti: reč je o područjima Srebrenice, Bratunca i Zvornika. Dobili smo brzo odgovor i oni su nas obavestili da su dva predmeta sa više osumnjičenih lica ocenjena kao vrlo osetljiva i da će oni to uzeti u rad. Jedanaest preostalih predmeta vraćeno je našem tužilaštvu i po svim tim predmetima već su date naredbe i u najskorije vreme očekujemo da će se početi uzimati izjave od osumnjičenih. Očekujem da će prve optužnice biti podignute do kraja godine“, kaže za „NR“ glavni okružni tužilac u Bijeljini Novak Kovačević. On, međutim, ne želi uopšte da govori o imenima osumnjičenih dok optužnice protiv njih ne budu potvrđene.

Haška „zaštita“ za Orića

No, kako nezvanično saznaje „NR“, najistaknutije ime među osumnjičenima jeste Naser Orić, ratni komandant muslimanskih snaga u Srebrenici. Pored Orića, najpoznatiji među osumnjičenima su Hakija Meholjić, ratni načelnik policijske stanice u Srebrenici, poznat kao kandidat SDP BiH za predsednika/potpredsednika RS na poslednjim izborima, Zulfo Tursunović i Safet Omerović zvani Miš, dvojica među najpouzdanijim Orićevim ratnim saradnicima, Ibran Mustafić, ratni šef srebreničke SDA, a danas predsednik UO „Udruženja majki Srebrenice i Podrinja“ itd.

Zvučalo paradoksalno ili ne, najmanje brige za optužnicu ima Naser Orić. Naime, način na koji je vođena istraga i podignuta optužnica, te način na koji je izrečena prvostepena presuda Oriću u Haškom tribunalu suzila je jednim delom manevarski prostor za podizanje nove optužnice protiv njega u BiH. Podsećanja radi, haškom presudom Orić je proglašen odgovornim „samo“ za ubistva šestorice Srba u policijskoj stanici u Srebrenici i - ništa više. Tužioci u BiH sada više nemaju nikakvih mogućnosti da podignu novu optužnicu protiv Orića kada je reč o optužbama za ubistva i surovo postupanje prema zatvorenicima u policijskoj stanici u Srebrenici i o optužbama za bezobzirno razaranje gradova, sela i naselja koje nije opravdano vojnom nuždom, od kojih je Orić oslobođen. Međutim, način na koji je sastavljena haška optužnica protiv Orića ostavlja, ipak, mogućnosti domaćim tužiocima da Orić bude optužen za ubistva srpskih civila i ratnih zarobljenika u selima koje su Orićeve snage napadale i spalile, s obzirom na to da se ta ubistva uopšte nisu pominjala u haškoj optužnici. Baš zbog toga će se, s druge strane, tužioci u BiH sasvim sigurno suočiti sa tvrdnjama Orićeve odbrane koja će isticati „kako tužioci u BiH mogu naći osnov za optužbe protiv Orića za ubistva u razorenim srpskim selima, kad to nisu našli stručni tužioci Tužilaštva u Hagu“.

No, isto tako, ako ne i više, uputno je postaviti i obrnuto pitanje: zašto bi tužioci u BiH bili manje stručni od „stručnjaka“ Haškog tužilaštva? Tim pre što haški „stručnjaci“ nisu videli Orićevu odgovornost baš ni za jedno jedino ubistvo počinjeno u napadima njegovih snaga na srpska sela 1992. i 1993. godine a nije poznato ni da je Orić tražio kažnjavanje bilo koga iz sebi potčinjenih jedinica za ubistva u razorenim selima? Orićeva odbrana će se, dakako, uzdati i u oslobađajuću presudu za bezobzirno razaranje srpskih sela i naselja, pa će, sasvim sigurno, zapitati: kad haške sudije nisu našle da je on odgovoran „bar“ za bezobzirno razaranje Ježestice, Brađevine, Ratkovića i Donjih Ratkovića, kako će se onda domaće sudije osmeliti da Orića proglase odgovornim za počinjena ubistva u tim i drugim selima? Ali, i sa tim pitanjem opet se neminovno vraćamo na „stručnost“ i haških tužilaca i sudija koji su „ustanovili“ da Orić nije odgovoran čak ni zato što nije kaznio zločince u sopstvenim redovima. Potrebno je, dakle, postaviti obrnuto pitanje: zašto bismo apriori, bez ikakvog ispitivanja, prihvatili ocenu Pretresnog veća predsedavajućeg Karmela Ađusa da Orić „nije imao efektivnu odgovornost“ u napadima na srpska sela u kojima je, što su Ađus i drugovi prihvatili, de facto učestvovao i to kao nadređeni svim vojnim formacijama u Srebrenici?

U prilog potrebe preispitivanja „stručnosti“ doskorašnjeg rada haških tužilaca i sudija i domaćih istražitelja govore tri bitne činjenice koje samo delom oslobađaju svakog od njih od odgovornosti. Činjenica koja ne oslobađa tim Karle del Ponte od sumnje da su imali časne namere da podignu „jaku“ optužnicu protiv Orića jeste to što je istražni tim Haškog tužilaštva, koji se bavio Orićevom odgovornošću za zločine nad Srbima, rasformiran bez ikakvog objašnjenja čim je obelodanjena haška optužnica protiv Orića (11.4.2003), a on ubrzo zatim prebačen u Hag. To je za „NR“ otkrio bivši službenik Sekretarijata Vlade RS za saradnju s Haškim tribunalom. “Šefica tog tima javila mi se dan pošto je obelodanjena optužnica i rekla da je njen tim rasformiran i da za to nisu dobili nikakvo objašnjenje“, tvrdi ovaj izvor. Usledile su zatim dve izmene optužnice, ali u istražnom timu više nije bilo onih ljudi koji su sakupljali dokaze za prvobitnu optužnicu.
Druga bitna činjenica odnosi se na dugogodišnju nezainteresovanost vlasti RS za dostavljanje dokaza za zločine nad Srbima na području regije Birač. Naime, tek 2002. godine u Hag je poslata kompletna dokumentacija o tim zločinima, obrađena po pravilima Tribunala, odnosno u vreme kada se već uveliko znalo da se sve istrage u Hagu završavaju do kraja 2004. godine. Tako su vlasti RS u dobroj meri kumovale onome što smo videli na suđenju Oriću u Hagu. Tačnije, sve dotadašnje vlasti RS, zbog nezainteresovanosti, a Haško tužilaštvo, i zbog manjka interesovanja i zbog skorog približavanja roka za završetak svih istraga - podelili su odgovornost za loše postavljenu optužnicu protiv Nasera Orića i, što je još gore, za nepažljiv odabir i ne baš brižljivu pripremu svedoka Tužilaštva za suđenje. I treća bitna činjenica, ako ne i presudna, jesu neobjašnjive predrasude haških sudija i tužilaca: sudije su indirektno priznali, a najverovatnije su to intimno mislili i u Tužilaštvu, da na njihovu odluku dobrim delom utiču „trogodišnja srpska opsada Srebrenice“ i naknadni srpski zločini nad Bošnjacima u Srebrenici jula 1995. godine. Tako smo, dakle, dobili što smo dobili.

Novi-stari dokazi

Nova nada da će zločini nad Srbima biti zasluženo kažnjeni pojavila se na samom početku ove godine kada je MUP RS konačno dostavio Tužilaštvu BiH celovit izveštaj o tim zločinima. Na osnovu tog izveštaja pokrenute su istrage u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini i u Tužilaštvu BiH, ali i te istrage ponovo se susreću sa opstrukcijama u Hagu. Nije, naime, jasno zašto ni u Sarajevo, ni u Bijeljini do sada nije stiglo sve ono što su, nezavisno od organa RS, sakupili istražitelji Haškog tribunala. Prema poslednjim nezvaničnim informacijama „NR“ iz Tužilaštva BiH, iz Haga je nedavno obećano da će u Sarajevo poslati sav materijal koji su skupili haški istražitelji tokom istrage protiv Orića, ali još nije poznato kada će taj materijal biti dostupan i Tužilaštvu BiH i bijeljinskom Okružnom tužilaštvu. “Uskoro“ - glasi jedini odgovor koji smo dobili u Tužilaštvu BiH. U tom materijalu ima, recimo, i izjava iz ispitivanja Orićevih ratnih saboraca tokom istrage, što, naravno, samo može biti od koristi bijeljinskom Okružnom tužilaštvu kada počne da saslušava i osumnjičene i njihove saborce. A samo iz tih redova, kako nezvanično saznajemo, trebalo bi da bude saslušano negde oko dve stotine osoba.

Do haške presude Oriću, u tamošnjoj sudnici smo imali priliku da čujemo manji deo svedočenja srpskih stradalnika i vidimo samo deo izvedenih dokaza iz pohoda jedinica potčinjenih Oriću po srpskim selima. Uglavnom su predstavljeni oni delovi dokaznog materijala koji su se najviše povezivali sa samim Orićem, dok su se retko ili se nikako nisu pominjali dokazi koji u vezu sa zločinima nad Srbima dovode nekoliko poznatih lokalnih vođa koji su bili potčinjeni Oriću, poput Zulfe Tursunovića, Hakije Meholjića, Safeta Omerovića Miša, Ibrana Mustafića i ostalih.

Prema izveštaju MUP-a RS, u koji je „NR“ imao uvid, Naser Orić pojavio se već u prvom napadu koji su muslimanske snage organizovale na području Bratunca i Srebrenice. Na Đurđevdan 1992. godine oko 17.30 Orić se najpre megafonom obratio meštanima sela Gniona (MZ Gostilj) dok su obeležavali seosku slavu, pozivajući ih da predaju naoružanje i preteći da će ih u suprotnom sve pobiti. Kako meštani gotovo i nisu imali oružja, a strahujući od mnogo bolje naoružanih Orićevih saboraca, odlučili su se na beg u pravcu sela Gostilj i Zalazje. Šezdesetpetogodišnji starac Radojko Milošević, invalid oštećenog vida, odlučio je da poveruje pozivu Orićevih „branilaca“, ali je ubijen i zapaljen u svojoj kući. Pedesetšestogodišnji civil Lazar Simić ubijen je udarcima noža u grudi dok se kretao putem Gniona-Gostilj.

Paralelno s tim napadom, deo Orićevih jedinica napao je i deo sela Blječeva u kojem su bili koncentrisani malobrojni Srbi. Opet su žrtve bili oni koji nisu uspeli da pobegnu od napadača: starica Kosana Zekić zaklana je u svojoj kući, a teško je ranjen njen sin Milan, koji će od teških rana preminuti dva meseca kasnije. U Blječevi je još ubijen i 75-godišnji starac Gojko Jovanović. Bile su to prve civilne žrtve Orićevih jedinica. Već sledećeg dana pripadnici muslimanskih snaga TO Srebrenica u mestu Zeleni Jadar kod Osmača iz zasede su pobili petoro civila koji su pošli da se sklone iz Srebrenice. Milivoje Ilić iz Brežana i Danilo Petrović iz Kalimanića bukvalno su izrešetani rafalima u kamionu kojim su krenuli ka Skelanima, zajedno sa svojim sugrađaninom Stojanom Ilićem, koji je imao „sreću“ da bude ranjen u tom napadu. On je bio svedok i surovog prepada koji je usledio samo koji minut kasnije: isti „nepoznati“ napadači otvorili su rafalnu paljbu i na žuti „golf“ u kojem su, takođe, bile nenaoružane izbeglice iz Srebrenice: Milojka Mitrović, Simo Tanasijević i njegov sestrić Zoran Vukosavljević. Svi su na licu mesta ubijeni.

Narednog dana po podne iz zasede je ubijen i ugledni srebrenički sudija Goran Zekić, poslanik u Skupštini BiH. Ubili su ga dok se kretao autom na putu Srebrenica-Sase u mestu Vidikovac „nepoznati“ pripadnici TO Srebrenica. Bio je to znak za ubrzano iseljavanje preostalih Srba iz Srebrenice i znak da su jedinice Nasera Orića čvrsto kontrolisale sam grad Srebrenicu i neka od okolnih mesta. U samom gradu ostalo je samo 21 lice srpske nacionalnosti, ali i od njih je osmoro narednih dana i meseci „misteriozno“ nestalo. Prvi među njima je Mirko Marković (46) koji je uhvaćen polovinom maja u svom stanu u Ulici maršala Tita, po naređenju Nasera Orića, nakon čega je predat Orićevom pratiocu Safetu Omeroviću Mišu. Prema navodima iz izveštaja MUP-a RS, Omerović je nekoliko dana kasnije vodio Markovića u pravcu sela Jošave, iživljavajući se nožem po njegovom telu, da bi mu u selu Gniona, gotovo preklanom, naložio vatru na telu, nakon čega je Marković preminuo. Dokument koji potvrđuje te navode potiče iz TO Srebrenica i nosi potpis pomoćnika komandanta za bezbednost kapetana Sidika Ademovića (danas zaposlen u MUP-u FBiH). Iako je bila angažovana kao medicinska sestra u TO Srebrenica, u maju 1992. odjednom je „nestala“ i Rada Milanović (55), a njeno telo do danas nije pronađeno. Do danas nisu pronađena ni tela Anđelije Stjepanović (74) i njenog sina Mihajla (50), koji su u julu 1992. godine odvedeni iz svog stana u ul. Srebreničkog odreda 3. u Potočare i tamo ubijeni. Za taj zločin direktno se sumnjiče Smajo Mandži - Mandžo i još jedna osoba.

Sledeće, 1993. godine 10. maja u svom stanu u Srebrenici Zagorka Zekić (58) i njen sin Slobodan (42) preminuli su samo nekoliko sati nakon što je u njihov stan upao pripadnik TO Srebrenica Emir Halilović i teško ih pretukao udarcima pištolja u glavu: najpre Slobodana, a zatim i Zagorku. Iste večeri, stotinak metara dalje, u svom stanu ubijena je i Velinka Dimitrovska (52), dok je njen suprug Krsto (57) izveden i ubijen malo dalje, na lokaciji zvanoj „Rudnik“. Krsto i Velinka sahranjeni su na gradskom groblju u Srebrenici, a njihovi posmrtni ostaci ekshumirani su i identifikovani tek prošle godine. Dokument koji potvrđuje način na koji su ubijeni Krsto i Velinka predstavlja, zapravo, jedan akt SJB Srebrenica od 27.10.1993. koji nosi potpis šefa policije Hakije Meholjića.

Bilo je to vreme kada je Meholjić već uveliko gospodario lokalnim policijskim snagama i zatvorima a Naser Orić bio neprikosnoveni autoritet i za policijske i za vojne snage na širem području Srebrenice, tada već zaštićene zone UN u kojoj je teško živeo veliki broj bošnjačkih izbeglica iz Podrinja. Bilo je to, istovremeno, i područje odakle je „Naserova vojska“ bez većih smetnji već preduzela na desetine manjih i većih vojnih akcija u kojima nije bilo tako neobično to što su srpska sela opljačkana, već ono što se s pljačkom ne da ni porediti, ali što gotovo nije našlo mesta u Hagu: ta sela su etnički čišćena, lokalno stanovništvo nemilosrdno ubijano gde god se bez zaštite zateklo, a zarobljenici uzimani živi samo u retkim prilikama kada bi Orić i njegovi komandanti procenjivali da su im neophodni radi razmene.

To je za haške tužioce i sudije predstavljalo gotovo isključivo „kolateralnu štetu“ u Orićevoj „potrazi za hranom“. Tako su to, izgleda, shvatili u Hagu...

U izveštaju MUP-a RS sa početka ove godine detaljno su, međutim, dokumentovani zločini nad ukupno 636 žrtve srpske nacionalnosti, ubijene od maja 1992. do polovine 1993. godine na području Birča. Reč je gotovo u celosti o civilima i zarobljenicima koji su se, kao pripadnici seoskih straža, predavali vojnim snagama TO Srebrenica. Među žrtvama je 101 žena, 15 dece i 97 starih, iznemoglih i bolesnih osoba. U velikom broju slučajeva, ti ljudi stradali su na najužasnije načine. Postoje i očevici koji su iz najneposrednije blizine posmatrali zločine i zločince, a postoje i dokumenti TO Srebrenica koji svedoče o „proterivanju agresora“.

Ubijanje nemoćnih i nezaštićenih

Selo Viogor, nastanjeno većinskim srpskim stanovništvom napali su 15. maja 1992. pripadnici TO Sućeska, TO Srebrenica i TO Potočari pod komandom Nasera Orića i Zulfe Tursunovića. Tom prilikom selo je zapaljeno i uništeno, a imovina opljačkana. Sve to posmatrali su stanovnici susednog sela Čumavići, koje su u izolaciji držali Ibran Mustafić i još nekoliko lokalnih vojnih grupa. Nakon napada na Viogor ubijeni su Stoja Vasić (65) i Drago Jovanović (64). Stoja je, prema svedočenju njenog sina Slobodana, bila nepokretna i nije mogla da beži iz sela, te je ostala u svojoj kući gde je ubijena i zapaljena. Ni Drago Jovanović zbog bolesti nije uspeo da pobegne iz sela i prema kazivanju svedoka Miladina Ristanovića, ostao je kod svoje kuće gde je, najverovatnije, i ubijen, a njegovi posmrtni ostaci nisu još pronađeni. Još nije pronađeno ni telo Obrada Vasića (38) koji je nestao za vreme napada TO Srebrenica na selo Bojna kod Srebrenice. To selo takođe je uništeno početkom maja, a stanovništvo prognano. Nekoliko dana ranije, 9. maja u selu Sjemovo ubijen je i nepokretni Miloš Zekić (73) i zapaljen u svojoj kući, a selo je spaljeno i porušeno.

I selo Osredak, naseljeno isključivo Srbima zapaljeno je petnaestog maja. Stanovnici tog sela dan ranije su prognani, jedino je ostao Sekula Ristanović (87), invalid, nepokretan. Prilikom upada pripadnika TO Srebrenica u selo, starac je pronađen a potom ubijen i zapaljen u svojoj kući. Ima ozbiljnih naznaka da je o svemu bio upoznat Naser Orić. Prema svedočenju Sekulinog sina Miladina, on je pre ulaska jedinica TO Srebrenica i TO Sućeska u Osredak obilazio više puta oca, dok se nalazio u izolaciji u selu Čumavić. “Selim Ahmetović iz Borkovića rekao mi je da će nakon paljenja sela Sjemovo, Bare, Rosulje i Rovići, pripadnici iste TO 15. maja zapaliti i Osredak. Od Selima sam tražio da kaže Naseru Oriću da ne pale selo jer mi je u kući ostao nepokretni otac. Narednog dana, na moj zahtjev pet vojnika TO Srebrenica odvelo me do kuće, ali sam zatekao kuću zapaljenu. Posmrtne ostatke oca pronašao sam tek kasnije, jer su me odmah vratili u izolaciju u Čumavić“, svedočio je Miladin Ristanović.

U prvoj polovini maja jedinice TO Srebrenica koje su predvodili Hakija Meholjić i Nedžad Bektić, komandant brigade „3. maj“ Kragljivoda (i član štaba svih oružanih snaga u Srebrenici), napali su srpsko selo Međe. I to selo je spaljeno, a u selu je ubijeno sedmoro civila, među njima Vojislav Đurić (73) i njegov sin Novak (47), gluvonema i mentalno retardirana osoba, dok je u zaseoku Karno ubijena Petrija Andrić (51). Prema svedočanstvima preživelih ranjenih meštana, nakon upada Meholjićevih i Bektićevih jedinica u taj zaselak, zarobljeni su Milojko Gagić (52) i Radivoje Subotić, da bi potom bili mučeni i naposletku ubijeni. Iz sela je u zatočeništvo u Srebrenicu odvedeno desetak meštana: preživeli su svedočili da su svi mučeni, a da su neki ubijeni. Meholjićevi i Bektićevi vojnici nekoliko dana kasnije zapalili su i Radoševiće, a tom prilikom u svoj kući ubijen je i zapaljen starac Aleksa Perić. Nešto ranije i vojnici Orićeve i Tursunovićeve jedinice ponovo su se „proslavili“: sačekali su da se deo prognanih meštana Orahovice vrati u selo, a zatim ih napali i selo konačno spalili.

Početak najvećih Orićevih „uspeha“

Bili su to prvi „uspesi“ Orićevih, Tursunovićevih, Meholjićevih i Bektićevih jedinica. U junu napadi muslimanskih snaga iz Srebrenice postali su znatno obimniji, a civilnih žrtava bilo je sve više. Selo Oparci spaljeno je 1. juna a u selu je ubijeno tri člana porodice Petrović: Dikosava (53), Živojin (73) i Milorad (61). Iz sela su u Srebrenicu odvedena dva brata Ratko (50) i Uglješa Ilić (53) i njihov blizak rođak Dragić Ilić (53). Prema svedočanstvu jednog od meštana i prema nekim od dokumenata TO Srebrenica, Ilići su predati u štab Nasera Orića, odakle im se gubi svaki trag. Prema istom svedočanstvu, jedno od lica koja su ubila Živojina Petrovića u Oparcima već godinama živi u SAD. Reč je o Ibri Jakuboviću, čije se ime direktno dovodi u vezu sa još nekoliko počinjenih zverskih ubistava u srpskim selima. Takođe, iz dokumenta koji je potpisao komandant Fahrudin Alić i u kojem je opisan ratni put muslimanske čete iz Brezovice u Oparcima su „ubijena dva četnika, trojica su zarobljena, odvedena živa u Srebrenicu i predata u komandu“. Ovde, naravno, nije prikazano ubistvo žene Dikosave Petrović, jer se to ne smatra vojnim uspehom za pohvalu. I naposletku, u jednom dokumentu 8. operativne grupe Srebrenica od 7.3.1994. potvrđuje se da je tadašnji štab TO Srebrenica evidentirao napad na selo Oparci, 1.6.1992. U tom dokumentu doslovno se konstatuje da je „agresor uspješno protjeran sa lokacije Oparci“.

Nekoliko dana kasnije, 12 pripadnika TO Srebrenica iz Osmača upalo je u selo Crkvine i nakon kraćeg fizičkog maltretiranja pucali su u Desanku Pavlović (59) i njenog supruga Borislava. Desanka je ubijena na licu mesta, dok je Borislav, iako teško ranjen, uspeo da preživi. Spaslo ga je samo to što su napadači mislili da je i on mrtav. Nakon toga svi preostali stanovnici Crkvina u strahu su pobegli u susedno selo Ratkovići koje će biti napadnuto 21. juna. Pre toga, kuće u Crkvinama su spaljene.

Pre napada na Ratkoviće Naser Orić i Zulfo Tursunović odlučili su se za napad na gotovo nebranjeno Rupovo selo kod Milića, sa zaseocima Žugići, Gligori i Milinkovići. Naravno, sve što su napadači stigli popalili su, a u napadu su ubili petoro civila, dvoje ranili, dok su tri muškarca zarobljena i odvedena u nepoznatom pravcu, među njima i 67-godišnji starac Komljen Žugić. Njihova tela do danas nisu pronađena i smatra se da su ubijeni. Prema izjavama svedoka Koviljka Žugić (50) je zaklana, dok su bračni par Vojislav (54) i Mirjana (53) ubijeni i zapaljeni u svojoj kući.

A onda su usledili najveći napadi Orićevih snaga, u kojem su počinjeni do tada najveći i najstrašniji zločini. Iz više pravaca oko tri časa izjutra napadnuti su istovremeno Ratkovići sa obližnjim zaseocima Dučićima i Polimcima, kao i Brađevine, Magudovići i Kaludra. U tim napadima u svega nekoliko sati sela su razorena a 24 stanovnika ubijeno je na licu mesta. Iz strukture ubijenih lica, među kojima je i šest žena - starica, vidljivo je da su pripadnici TO Srebrenica ubijali sve redom, bez obzira na godine i pol. Nepokretna starica Desanka Stanojević (70) ubijena je u svojoj kući i zapaljena. U svojim kućama su, takođe, ubijene Borka Milanović (74), Vinka Maksimović (65), Radoslava Đurić (63), Novka Pavlović (59), ali i starci Milovan Pavlović (73), Obren Bogičević (61), Vidoje Rankić (62) i Radomir Maksimović (66).

Ubijen je i invalid Novica Stanojević (51), dok je Stojan Stevanović (53) masakriran nakon klanja, tako što su mu čak odsekli polni organ i stavili u usta. Postoji očevidac tog masakra koji je iz neposredne blizine posmatrao i prepoznao zločince, ali „NR“ neće otkriti njegov identitet, jer je ta osoba na putu da uđe u program zaštite svedoka. U tom izuzetno potresnom svedočenju, u koje je „NR“ imao uvid, do najsitnijih detalja je, recimo, opisan način na koji je zaklan Stojan Stevanović; opisano je Stojanovo zapomaganje i molbe zločincima da ga poštede i njihovo likovanje nad tim čovekom. To svedočenje našlo se i u Haškom tribunalu, ali praktično nije uzeto u obzir u optužnici protiv Nasera Orića. Slična sudbina zadesila je i svedočenje Milutina Stevanovića iz Brađevine koji je bio očevidac ubistva paljenjem na vatri već ranjenog Ljubiše Gajića iz Magudovića.

U tim napadima, prema svedočenjima preživelih, učestvovale su jedinice TO Srebrenica kojima su, sem Nedžada Bektića, komandovali i DŽevad Malkić Učo, komandir čete „Poznanovići“, kao i zamenik komandira te čete Abdurahman Malkić Kiko, danas načelnik opštine Srebrenica. Njihova imena, zajedno sa imenima još nekih pripadnika čete „Poznanovići“, čete „Osmače“, čete „Stari Grad“ i bataljona „Osat“, nalaze se na spisku 49 osumnjičenih osoba za zločine nad srpskim stanovništvom, protiv kojih se vodi istraga u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini i u Tužilaštvu BiH u Sarajevu.

Nakon masakra nad stanovnicima sela Ratkovići, sedam dana kasnije, na Vidovdan 1992. godine, muslimanske vojne snage iz Srebrenice napale su srpsko selo Loznicu. Vojnici Nasera Orića prethodno su već dva puta zalazili u to selo. Petog juna iz sela Pirići upali su u kuću Srećka Milovanovića i na licu mesta, ubodima nožem u predelu grudi, ubili su Srećka i njegovu suprugu Jovanu, a petnaest dana kasnije pretukli su starce Petka i Milevu Miladinović u njihovoj kući. Budući da ti „incidenti“ nisu meštane naterali u izbeglištvo, na Vidovdan su pripadnici TO Srebrenica izvršili širok napad na Loznicu i tom prilikom ubili osmoro civila, među kojima i dve žene, maloletnu Vericu Filipović (17) i pedesetogodišnju Jelenu Stojanović. Među žrtvama je bio i nemoćni starac Radovan Lukić (70).

Velike „oslobodilačke“ akcije

Nakon pomenutog napada usledili su novi napadi u kojima su "oslobodioci" iz TO Srebrenica bez milosti nastavili sa ubijanjem lokalnog stanovništva u "oslobođenim" selima. Dva dana nakon Loznice, razoreni su Brežani, a jedinice Zulfe Tursunovića, Nedžada Bektića, Hakije Meholjića, Safeta Omerovića Miša, Ahme Tihića, Mirsada Dudića i ostalih lokalnih komandira ubili su u tom selu 21 osobu. Među žrtvama bile su i nepokretna starica Dostana Lazić (73) te njena slepa kćerka Kristina (57). Obe žene ubijene su i zapaljene u svojoj kući. Nagoreli posmrtni ostaci te dve nedužne žene nađeni su tek ove godine. U istom napadu ubijeni su i starci Stanko Milošević (82), Radovan Petrović (79) i Milivoje Mitrović (62), ali i gotovo cela porodica Rankić: otac Milisav (45) i njegova dva sina Dragoslav (18) i Miroslav (20).

Petog jula, rano ujutro svojim komandantima u napadu na sledeću metu - selo Krnjići kod Srebrenice, pridružio se i Naser Orić lično. Svedoci navode da je Orić komandovao napadom u kojem je ubijeno 18 stanovnika, a selo spaljeno. Ima ozbiljnih naznaka da je postojala zločinačka namera izvršilaca i u napadu na Krnjiće. Ubijen je nepokretni starac Vaso Parača (80), Ilija Simić (81), starica Soka Vujić (70), ali i Nebojša Milošević (17), kao i sveštenik u Krnjićima Slobodan Lazarević (28) i to u trenutku kada je obavljao verski obred sahrane. Mirosava Jovanović (53) ubijena je dok je hranila stoku u štali nakon što je prethodno silovana, a Milja Mičić (65) je ubijena s leđa dok je begom pokušala da se spasi.

Nakon tih zločina, istog dana u popodnevnim časovima snage TO Srebrenica iz Potočara, Čizmića i Blječeve pod komandom Nasera Orića napale su selo Zagoni kod Bratunca. U tom napadu ubijeno je 15 meštana a tela nekih su masakrirana. Dečak Aleksandar Milošević je zarobljen i odveden u logor u Srebrenicu da bi nakon 12 dana torture bio razmenjen. Njegova majka Rada (24) ubijena je a na njenom telu pronađeni su tragovi torture dok je Aleksandrova baka Ljubica (50) teško ranjena i nakon nekoliko dana preminula je od posledica ranjavanja. Tela još nekih žrtava jedva su se mogla prepoznati: Mileve Dimitrić (78), Dragoljuba Gvozdenovića (48), Miloša Jovanovića, Dušanke Paunović (48) i Miodraga Malovića (49). U napadu su ubijeni i devetnaestogodišnja devojka Rada Gvozdenović i njen rođak Rajko Gvozdenović (65). To nije bilo sve jer su Orićevi „oslobodioci“ samo sedam dana kasnije ponovili isti "podvig" u Zagonima. Ovoga puta ubijeno je petoro muških članova porodice Milošević i Miodrag Jovanović. I njihova tela potpuno su unakažena i izmasakrirana, tako da su se nakon pronalaska jedva mogla prepoznati.

Krvavi pohod zločinaca nastavio se zatim u Zalazju na Petrovdan. Deo tog sela već je bio spaljen u dva napada Orićevih snaga tokom juna, a tom prilikom sedmoro ljudi je ubijeno, među njima i starija žena Dostana Cvijetinović, dok je starac Blagoje Srećković (64) zaklan u svojoj kući. U novom napadu 12. jula ubijeno je još 37 meštana Zalazja a selo je zapaljeno. Preživeli svedoci i očevici napada potvrdili su u svojim izjavama da su čuli kada je Naser Orić svojim potčinjenim komandirima i vojnicima, dok su bili postrojeni u selu nakon izvedene akcije, izdao naređenje da se selo zapali. Prethodno je pobijeno po više muških članova u nekoliko porodica, dok se muškarcima koji su zarobljeni u Zalazju tog dana, kasnije u Srebrenici izgubio svaki trag. Na osnovu svedočenja rođaka odvedenih zarobljenika u policijsku stanicu u Srebrenici živi su odvedeni meštani Slobodan Ilić, Dragomir Vujadinović, Petko i Branko Simić, Miladin Tubić, Ivan Cvjetinović, Momčilo Rakić, Milisav Ilić i Marko Jeremić.

Prema izjavi Milojke Vujadinović, njen muž Dragomir joj se nakon nekoliko dana od zarobljavanja javio telefonom. Milojka se nalazila u izbeglištvu sa decom u mestu Klenak u Srbiji. Nekoliko rođaka ostalih zarobljenih muškaraca svedočili su da su od lokalnih Bošnjaka iz Srebrenice saznali da su ispred zgrade Policijske stanice u Srebrenici viđeni živi svi zarobljenici iz Zalazja. Posebno je prepoznat Slobodan Ilić, koji je do rata radio kao sudija Osnovnog suda u Srebrenici. Svedoci su naveli da su zarobljeni Srbi viđeni na plavom kamionu, sa maskirnom ceradom ispred policijske stanice Srebrenica, a pored kamiona viđen je i Zulfo Tursunović. Te navode potvrdio je i jedan svedok iz Bratunca, čije ime ovom prilikom ne otkrivamo jer je riječ o osobi koja je zatražila status zaštićenog svedoka. Taj svedok je potvrdio da je sedmoro Srba zarobljenih u Zalazju dovedeno u policijsku stanicu u Srebrenici i da su tu proveli osam dana: “Nakon toga Zulfo Tursunović tu grupu zarobljenih Srba odvodi u pravcu Zelenog Jadra gde im se gubi svaki trag“, navedeno je u iskazu svedoka. Prema rečima Marije Jeremić, lična karta njenog sina Marka Jeremića pronađena je u kući Nasera Orića u Srebrenici što jasno upućuje na to da je i Orić, pored Tursunovića, ili znao ili lično bio umešan u "misteriozni" nestanak sedmorice zarobljenih Srba u Zalazju.

Besomučno ubijanje

Orić je komandovao i jedinicama TO Srebrenica koje su 20. jula napale i razorile selo Magašiće kod Bratunca. O njihovom "hrabrom poduhvatu" upečatljivo svedoči činjenica da se među osam osoba koje su napadači ubili nalazi šest žena među kojima je i jedna sedamnaestogodišnja devojka. Blagoja Popović (85) i njegova supruga Ljeposava (74) zaklani su još prilikom ulaska Orićevih "oslobodilaca" u selo. Odmah nakon napada, meštani civili počeli su da beže u pravcu obližnjeg mesta zvanog Avdagina njiva. Pripadnici TO Srebrenica na tom pravcu prethodno su već oborili jedan hrast i napravili zasedu iz koje su pucali na civile. Hladnokrvno je pobijena gotovo cela porodica Ilić: Ljiljana (17), Marjan (29), Milenija (48), Zorka (45) i Ljubinka (50). Zajedno s njima ubijena je i starica Ljubica Milanović (63). Pet dana kasnije u napadu na obližnje nebranjeno selo Stanatovići, Orićevi ljudi ubili su još dve starije žene: Danicu Jovanović, koja je prethodno izbegla ispred Orićevih vojnika iz zaseoka Grujičići, te Vidu Stević koja je nešto ranije uspela da pobegne iz zapaljenih Ratkovića.

Zločini "heroja", kako su Orića i njegove ljudi nazivali u Sarajevu nakon njegovog trijumfalnog povratka iz Haga, teško su shvatljivi normalnom čoveku pa makar se desili i u uslovima ratnih dejstava. Međutim, i od goreg ima gore, što potvrđuje i brutalno ubistvo Slobodana Stojanovića dvanaestogodišnjeg dečaka iz sela Kamenice kod Zvornika. Njega su sa porodicom, 27. jula proterali iz sela pripadnici TO Cerska i TO Kamenica. Međutim, dečak se, ne govoreći nikome, vratio u selo po svog psa, koji je bio zavezan ispred kuće. Iako je Slobodanovom ocu Iliji, koji je pokušao sve da bi pronašao svog dvanaestogodišnjeg sina, rečeno da je Slobodan živ i da je u Tuzli, dečakovo telo pronađeno je godinu dana kasnije u zaseoku Bajrići u Novom Selu kod Zvornika. Obducent dr Zoran Stanković, patolog sa beogradske VMA, konstatovao je u svom izveštaju da je dečak svirepo mučen, a potom ubijen. Stomak mu je bio razrezan u obliku krsta i odsečeno mu je jedno uho. Za taj stravičan zločin direktno se sumnjiči Elfeta Veseli zvana Hosovka, rodom iz Uroševca na Kosmetu, do rata nastanjena u Vlasenici. Ta žena danas ima 45 godina i živi u Švajcarskoj kod svog brata Muhameda Veselija. Nikada do sada niko od istražnih organa u Federaciji BiH nije zatražio njeno ispitivanje u vezi sa masakrom malog Slobodana Stojanovića a ni samom Naseru Oriću nikada nije padalo na pamet da kazni počinioce tog zločina. Nije, takođe, poznato ni da je iko u BiH do sada tražio izručenje Elfete Veseli od švajcarskih vlasti.

Besomučna ubijanja nastavljena su u Ježestici u avgustu. Osmog avgusta tačno u podne Naser Orić i Zulfo Tursunović započeli su napad na to selo i okolne zaseoke Kijeviće, Đermane i Ječmišta. U tom napadu zapaljena je većina kuća, te ubijeno devetoro meštana, među kojima i žene Savka Mlađenović (62) i Savka Stjepanović (43), dok su neki od muškaraca ubijeni na najsvirepije načine. Primera radi, Savkin stariji sin Dragan Mlađenović (42) najpre je fizički mučen, a zatim je ubijen tako što mu je sekirom razbijena lobanja. Prema svedočanstvu Dragomira Miladinovića, ranjenom Draganovom bratu Anđelku Mlađenoviću (27) odsečena je glava, koja je potom odnesena Naseru Oriću. Te navode potvrdio je još jedan svedok koji bi trebalo da se pojavi u istrazi pod merama zaštite, kao i Nedeljko Radić iz sela Podravanje koji je bio zatočen u logoru u Srebrenici: “Kemo Mehmedović zajedno sa Safetom Omerovićem zvanim Miš doneo je u zatvor odsečenu srpsku glavu i pokazivao je nama zatvorenicima, preteći da ćemo proći isto kao i taj ubijeni čovek“, svedočio je Radić. I kada je Ježestica sasvim razorena prvog dana Božića naredne 1993. godine, u drugom napadu Orićevih snaga na to selo, opet su se dogodila ritualna ubistva meštana: tela Nevenke, Boška i Ivana Đukanovića bila su raskomadana i sastavljena su iz delova, telo Milovana Ostojića pronađeno je bez glave, dok je starac Drago Lazić, koji je bio bolestan, odveden iz kuće u logor u Srebrenicu gde je preminuo usled nečovečnog tretmana. U istom napadu u Ježestici su ubijene još dve žene Vida Trišić i Mila Jokić, dok su i u porodicama Nikolić, Ostojić i Bogičević ubijena po dva rođena brata.

Nakon prvog napada na Ježesticu, 15. avgusta rano ujutro snage TO Cerska napale su selo Šadići kod Vlasenice, ne poštedevši nikoga do koga su stigli. Od osmoro ljudi, stradalo je šestoro članova porodice Mišić: Neđo (35) pronađen je zaklan, Drago (57) je ubijen s leđa dok je bežao, a Peja (34) i Jovanka silovane su a potom zaklane. Tomislav Mišić (28) ubijen je tako što je nožem rasporen u predelu donjeg grudnog koša a "oslobodioci" nisu poštedeli ni invalida, retardiranog čoveka Gojka Vukovića (60). U sledećem većem napadu TO Cerska, jedinice koja je posebno bila prepoznatljiva po svirepostima, u Novom Selu kod Zvornika, 17. septembra ubijeno je šestoro meštana, među kojima su dve žene i dva starca: Spasa (80) i Ikonija (62) Ilić te Lazar Ilić (78) i Vaso Marković (65). U tom napadu zarobljena je 36-godišnja meštanka A.O. koja će u narednim sedmicama proći sav pakao logora koje su držale vojne i policijske snage TO Srebrenica.

Podravanje, Fakovići i Glođansko brdo

Već naredne sedmice na meti Nasera Orića i Zulfe Tursunovića bilo je Podravanje, a pomogli su im i Nedžad Bektić i Hakija Meholjić. Njihovi vojnici ubili su tom prilikom 29 meštana ne praveći nikakvu razliku među meštanima ni po starosti ni po polu. Tako su ubijena četiri člana porodice Marinković: Miloš (55), njegova supruga Dikosava (55) i njihova dva sina Rade (31) i Milovan (37). U selu su, između ostalih, ubijene četiri žene i tri starca, a devet žrtava još se vode kao nestala lica. Neki od meštana živi su odvedeni u Srebrenicu gde su predati komandi štaba TO Srebrenica i ispitivani u lokalnoj policijskoj stanici a potom držani u logoru iza zgrade Osnovnog suda gde su fizički maltretirani. Među logorašima su bili Veselin Šarac i Dragutin Kukić. Kukić će nešto kasnije biti ubijen u logoru, dok je Šarac od zadobijenih povreda tokom mučenja u logoru preminuo odmah nakon razmene. I stanovnici Podravanja ubijani su na svirep i podmukao način klanjem i odsecanjem glava i drugih delova tela, što se potvrđuje spoljnim opisom povreda ubijenih u izveštaju sačinjenom u ratnoj bolnici u Milićima. Čak se i iz jednog pisma Zulfe Tursunovića, upućenog putem MKCK za Slavku Marinković, udatu Pejanović, od 27.8.1993. vidi i potvrđuje da je Tursunović bio i te kako upoznat sa ubistvima Srba u Podravanju i okolnim mestima.

Tursunović i Orić bili su naredbodavci i napada na Fakoviće i okolne zaseoke, 5. oktobra. Prilikom tog napada, veći broj meštana, pretežno staraca, žena i dece uspelo je živo da se izvuče iz sela i da se zatim prebace na drugu stranu reke Drine u Srbiju. Orićevi i Tursunovićevi vojnici pucali su po njima i gađali ih minobacačkim granatama čak i dok su prelazili reku. Od eksplozije jedne granate ranjena je starica Koviljka Ignjatović, dok je Danilo Đurić ustreljen dok je pokušavao da prepliva Drinu. U samom selu ubijena su 24 meštana Fakovića koje su Orićevi „oslobodioci“ uspeli da uhvate dok je nekoliko meštana odvedeno u logore u Srebrenici gde su preživeli mučenja i batinjanja. Među ubijenima u Fakovićima je šest žena, u dobi od 38 do 70 godina i pet muškaraca starijih od 65 godina. Neki od tih ljudi zaklani su a drugi su, nakon što su ubijeni, spaljeni u svojim kućama. Samo u kući Novke Nikolić u Fakovićima spaljeno je osmoro civila tog dana. A u selu Magašići krvnici nisu poštedeli život ni dvanaestogodišnje devojčice Zorice Božić.

Sledeći veliki krvavi pir pripadnici vojnih jedinica pod komandom Nasera Orića priredili su 6. novembra na lokaciji Glođansko brdo u Kamenici kod Zvornika. Pripadnici TO Srebrenica i TO Cerska u napadu na linije odbrane Vojske RS na širem području Kamenice zarobili su 52 pripadnika Vojske RS. Orićeve „sudije“ presudile su zarobljenim vojnicima na licu mesta: vezali su ih i mučili a potom ubijali na najsvirepiji način - tupim predmetima i noževima, odsecajući delove tela. Posmrtni ostaci 42 masakrirana pripadnika VRS pronađena su u sedam masovnih grobnica u februaru 1993. godine a obdukciju je izvršio dr Zoran Stanković sa beogradske VMA. Tela deset preostalih vojnika koje su Orićevi vojnici zarobili do danas nisu pronađena.

Bjelovac, Sikirići i Loznica

Mesec dana nakon masakra zarobljenika na Glođanskom brdu sledeći veliki sistematičan napad jedinice TO Srebrenica izvršile su na sela Bjelovac, Sikirići i Loznica kod Bratunca, naseljena isključivo srpskim stanovništvom. Napad, koji je predvodio Naser Orić, počeo je 14. decembra rano ujutro oko 5.30 iz pravca obližnjih sela Pirići i Poloznik, te iz pravca reke Drine. Već tokom napada na Loznicu ubijen je ranjeni meštanin Radovan Vučetić (49). Na njegovom telu, koje je kasnije pronađeno, bili su vidljivi tragovi paljenja. Pored Radovana Vučetića, ubijeno je još 80 meštana u Bjelovcu, Sikirićima i Loznici. Neki su stradali u borbi kao pripadnici „relativno dobro naoružanih seoskih straža“ (termin koji se pominje u haškoj presudi Naseru Oriću), ali najveći broj u strukturi ubijenih lica predstavljaju civili i zarobljenici koje su Orićevi „oslobodioci“, prema već ustaljenoj praksi, nakon ulaska u sela najpre mučili, a zatim ubili. Ti zločini, međutim, nisu uopšte našli mesta ni u optužnici protiv Orića, a o presudi da i ne govorimo. Prema izveštaju MUP-a RS s početka ove godine, među ubijenima je 15 starica i devojaka, pet staraca od 61 do 81 godine, kao i tri dečaka: Čedo Miladinović (16), Slobodan Petrović (15) i Milenko Vučetić (16), sin Radovana Vučetića.

Prema fotodokumentaciji sa mesta zločina, koja je sadržana u izveštaju MUP-a RS, u selu su nakon napada zatečena unakažena tela staraca, žena i dečaka, odsečenih ušiju, povađenih očiju, odsečenih polnih organa, izbodenih i poklanih. Primera radi, Radenki Jovanović (20) odsečena je glava nakon što su je Orićevi vojnici silovali, dok su rođene sestre Gordana (25) i Snežana Matić (27) silovane i zaklane. Prema navodima svedoka koji je zatražio mere zaštite, u tim zločinima direktno je učestvovala Esma Kiverić, pripadnica TO Srebrenica: “Bila je obučena u trenerku i sa sobom je nosila automatsku pušku. Govorila je muslimanskim vojnicima 'nemojte pljačkati kuće dok Srbe ne pobijete'. Sa još nekoliko vojnika, ona je učestvovala u klanju te dve devojke. Jedan od vojnika otvoreno se hvalio pred ostalima kako je Gordanu Matić 'nožem udario u plećku da joj je pena odmah udarila na nos'“, navodi se u izjavi ovog svedoka.

Napad na Kravicu

Nakon počinjenih zločina, pripadnici TO Srebrenica su kao taoce sa sobom odveli Miru Filipović, koja je bila ranjena, njenu sedmogodišnju kćerkicu Olju i petomesečnu bebu Nemanju, kao i Dostanu Filipović i desetogodišnjeg Branka Vučetića, koji je, takođe, bio ranjen. Svi su odvedeni u muslimansko selo Poloznik, gde su u logoru bili pet dana a zatim su prebačeni u Srebrenicu. Jedni su zatvoreni u srebrenički zatvor a drugi su držani u zatvorima po kućama lokalnih muslimana u Srebrenici. Prema njihovim svedočenjima, adekvatna lekarska pomoć nije im pružana. Postoji i dokument koji potvrđuje da su snage TO Srebrenica zarobljavale i decu. Reč je o jednoj potvrdi Štaba TO Srebrenica pod oznakom 166/92, koja datira od 20.12.1992. U tom dokumentu doslovce se navodi da se „u pritvoru nalazi troje djece“. Navedena grupa zarobljenih civila razmenjena je 6. februara 1993. zajedno sa još jednom grupom ranije zatočenih 17 žena sa decom i nekoliko muškaraca koji su bili zatvoreni u policijskoj stanici u Srebrenici.

Do kraja 1992. godine, snage TO Srebrenica izvršile su još upada u manja srpska sela, poput upada u Cikotsku Rijeku kod Vlasenice, gde su iz zasede ubili osam muškaraca koji su se kretali seoskim putem u kamionu.

Bio je to uvod u sveobuhvatni napad Orićevih jedinica na Kravicu, Šiljkoviće i ponovo na Ježesticu, kao i na okolne zaseoke. Prvog dana pravoslavnog Božića 1993. godine ta mesta napadnuta su iz više pravaca. U Hagu su, međutim, ocenili da je jedino Ježestica bezobzirno razorena, a da su „u Kravici relativno dobro naoružane seoske straže bosanskih Srba pucale i iz artiljerije na napadače, bosanske muslimane“. Ne pominje se ime ni jedne jedine žrtve ubijene u tom napadu, dok se u izveštaju MUP-a RS, na osnovu kojeg se vodi istraga za zločine u Kravici, Ježestici i okolnim mestima, navodi identitet 36 meštana-civila koji su ubijeni u napadu Orićevih snaga. Među njima su i starice Ljubica Obačkić (74), Kristina Erić (80), te Vidosava Trišić (46) i Nevenka Đukanović (46). Ubijeni su i nemoćni Njegoslav Erić (81) i Risto Popović (72), kao i Mitar Nikolić (65), Milo Jokić (66), Boško Đukanović (61) i Novak Simić (60).

U tom napadu zarobljene su Radojka i Milosava Nikolić i odvedene u zatvor u Srebrenicu, gde ih je, prema navodima više svedoka, ispitivao Zulfo Tursunović. Prilikom ispitivanja, te žene su ponižavane, maltretirane i mučene. Prema istim izvorima, u zaseoku Opravdići zarobljen je Ratko Nikolić i sproveden u zatvor u policijsku stanicu Srebrenica, gde je mučen i maltretiran. U Kravici je zarobljen Kostadin Popović i odveden u isti zatvor, gde je umro od povreda nanesenih čestim batinama. Slično je prošao i ranjeni pripadnik MUP-a RS Milomir Đukić.

Ubijanja i etničko čišćenje u Skelanima

Nakon što su jedinice TO Srebrenica etnički očistili gotovo sva srpska sela na području Bratunca, Srebrenice i pojedina mesta oko Zvornika, Milića i Vlasenice, štab kojim je rukovodio Naser Orić odlučio se i na etničko čišćenje srpskih sela oko Skelana. U ranim jutarnjim časovima 16. januara 1993. jedinice TO Srebrenice su izvršile širok i sistematičan napad na desetak slabo branjenih sela iz više pravaca: napadom iz pravca Kušići - Žabokvice rukovodio je lično Naser Orić, a iz pravca Kostolomci - Ćosići napadom je rukovodio Zulfo Tursunović, dok je napad na Kalimaniće predvodio Edin Alić. Civilno srpsko stanovništvo, koje su branile slabo naoružane seoske straže, našlo se u okruženju gotovo sa svih strana. Jedini izlazni put vodio je prema Srbiji preko mosta na Drini. Oni koji nisu uspeli da pređu reku ubijeni su u selima, a neki su zarobljeni i odvedeni u logor - zatvor u Srebrenicu.

Činjenica koja upućuje na to da je napad Orićevih jedinica bio sistematičan u cilju uništenja Srba kao etničke grupe na prostoru Skelana, jeste i dejstvovanje snajpera i ubistva srpskih civila na mostu na Drini, kao i ubijanje civila koji su pokušavali da se spasu plivajući preko reke. Jedan od snajperista koji se posebno "proslavio" u ubistvima civila na mostu bio je, prema iskazima većeg broja svedoka Orićev bliski saradnik Safet Omerović Miš. Za svega nekoliko sati 16. januara na mostu i po skelanskim selima ubijeno je 67 ljudi, od kojih je veći broj masakrirano. U dokumentima uz izveštaj MUP-a RS priložena su 24 obdukciona zapisnika koje je potpisao dr Zoran Stanković sa beogradske VMA, iz kojih se vidi da Orićevi vojnici nisu imali milosti ni prema deci: hladnokrvno je ubijen šestogodišnji dečak Aleksandar Dimitrijević iz Skelana, dok je njegov rođeni brat jedanaestogodišnji Radisav teško ranjen i od posledica ranjavanja je preminuo. Među žrtvama se nalazi i 15 devojaka, žena i starica: najmlađa je Mitra Ristić (19) iz Kušića, a najstarije su Radoslava Kovačević (78) iz Stajića i Darinka Mitrović (78) iz Kušića. Ubijeno je i osam muškaraca starijih od šezdeset godina, među kojima je najstariji 78-godišnji Vidosav Trifunović iz Skelana, a najteže je stradala skelanska porodica Rankić u kojoj je ubijeno šest muškaraca: Novica (50), Dragomir (50), Milomir (46), Radiša (31), Tadija (63) i Dragomir (53).

U tom napadu veći broj civila su ranjeni dok su bežali pred Orićevim i Tursunovićevim vojnicima preko Drine. Među tim ranjenicima je i dvanaestoro žena i dece, od kojih su neki danas teški invalidi. Orićevi vojnici zarobljene civile su ostavljali u životu samo ako su im bili potrebni za razmenu, u suprotnom suđeno im je po kratkom postupku. Tako su 23. januara na brdu Jovik iznad sela Kalabače kod Šekovića pronađena tela supružnika Miloša (60) i Vidosave (64) Gajić, koji su odvedeni živi iz Kalabača tokom napada TO Cerska na to mesto, 27. novembra 1992. Obdukcijom je utvrđeno da je Miloš ubijen tako što mu je ispaljen metak u glavu, dok je Vidosava zadavljena maramom.

Stradanje u logorima i zatvorima

Od samog početka oružanih sukoba 1992. godine pa do jula 1993. godine, na području koje su kontrolisali pripadnici TO Srebrenica pod komandom Nasera Orića i Hakije Meholjića u nekoliko zatvora-logora držani su uhapšeni i zarobljeni srpski civili i vojnici. Kroz te objekte nakon hapšenja ili zarobljavanja prošlo je na stotine ljudi, većina je preživela neki od vidova psiho-fizičke torture, ali su neki kasnije preminuli od posledica, dok su neki ostali invalidi. Nekoliko desetina ih je stradalo u samim logorima. Podsećanja radi Naser Orić proglašen je odgovornim za ubistva šest zatočenika u logorima-zatvorima u Srebrenici, iako postoje dokazi da je samo u tim objektima smrtno stradalo najmanje deset osoba usled mučenja i nečovečnog postupanja: Ljubica Gagić, Dragan Ilić, Jakov Đokić, Branko Sekulić, Dragoljub Kukić, Milisav - Mićo Milovanović, Kostadin - Kojo Popović, Milomir Đukić, Bogdan Živanović i Stojan Krsmanović. Orić je, međutim, samo jedna od odgovornih osoba za ubistva i nečovečno postupanje u tim i drugim slučajevima u logorima pod kontrolom TO Srebrenica. Navešćemo samo neke od najupečatljivijih primera, uključujući i neka ubistva u zatvorima za koje je Orić već osuđen u Hagu i za koje će, sudeći prema svedočenjima preživelih zatočenika, morati da odgovara još najmanje nekoliko osoba, među kojima su najistaknutije Zulfo Tursunović i Hakija Meholjić.

Prvo masovno zatočenje Srba dogodilo se početkom maja u selu Čumavići. Među 34 stanovnika koji su držani u izolaciji oko mesec dana bila su i deca u dobi od tri do 13 godina i više starih i iznemoglih lica. Oni su, po ličnoj naredbi Nasera Orića, predali lovačko oružje koje su imali, ali ni to ih nije spaslo od maltretiranja koje je usledilo. Da bi zastrašili meštane, Orićevi saborci nisu prezali ni od pretnji ubistvom dece. Tako je, prema svedočenjima meštana Orićev saborac Hajro Bešić izvodio iz stroja trogodišnju Ljiljanu Vujadinović i, stavljajući joj nož pod grlo, pretio njenom ocu Radomiru da će zaklati devojčicu. Sam Radomir je i fizički mučen, a od posledica nečovečnog tretmana preminuo je ubrzo nakon razmene.

Ostali su imali više sreće jer su bili potrebni Oriću i Mustafiću za razmenu, pa su premešteni u zgradu „Pilićarnik“ u Gornjim Potočarima, preuređenu u logor. Prema svedočenjima dvojice zatočenika, jednog dana ispred logora doveden je Božidar Kovačić (53), učitelj rodom iz bratunačkog sela Tegari: "Ispred logora Kovačić je bio ispitivan i tučen, a zatim je uveden u jednu od prostorija u 'Pilićarniku' odakle su se uskoro začuli njegovi jauci. Nakon toga jauci su utihnuli“, ispričao je jedan od zatočenika. Tada ili nešto kasnije Božidar Kovačić je ubijen, a njegovo telo do danas nije pronađeno. Ima ozbiljnih naznaka da je i u taj „nestanak“ upućen Naser Orić. "Dok sam boravio u zatvoru u Srebrenici Naser Orić je jednom prilikom došao i upitao me da li znam Božidara Kovačića, učitelja iz Fakovića, a onda mi rekao da se Božidar obesio o kvaku vrata zatvora u Srebrenici", svedočio je Slavoljub Žikić (57), jedan od zatočenika. Žikić je i sam u više navrata teško pretučen, a bio je svedok i torture nad još nekoliko zatočenika. Među onima koji su ga mučili i tukli, Žikić je prepoznao i Sabahudina Omerovića, koji je danas zaposlen u Jedinici DGS-a BiH u Srebrenici.

Ništa bolje nisu prošli ni zatočenici u zgradi Osnovnog suda u Srebrenici. Nakon što je deset meštana sela Međa zarobljeno prilikom napada na to selo, najpre su ih zatvorili u jednu kuću u muslimanskom selu Greben. Mesec dana kasnije Nedžad Bektić odvodi u Srebrenicu zatočenike Danicu, Milevu, Anđu, Ljubicu, Petra i Cvijetina Gagića, te još četiri muškarca. Svi oni bili su zajedno zatvoreni više od dva meseca u istoj prostoriji veličine dva i po sa dva metra, bez osnovnih higijenskih uslova. “U prostoriji nije bilo ležaja, pa smo spavali na podu bez pokrivača. Podvrgnuti smo bili fizičkom zlostavljanju i nehumanim postupcima stražara, odnosno drugih lica uz pomoć stražara. U prostoriju je dolazio lično i Naser Orić i Zulfo Tursunović, a jedan od stražara bio je Nurija Đozić. Tursunović je u logoru fizički zlostavljao i tukao Velimira Simeunovića, starca od 71 godine, kao i Petra i Cvijetina Gagića. Ljubicu Gagić je jednom prilikom uhvatio za kosu i njenom glavom udarao u zid zatvorske prostorije, usled čega je zadobila povrede na glavi koje su krvarile. Nakon fizičkog zlostavljanja u logoru Ljubica je izvršila samoubistvo, tako što je iz svoje torbe izvadila esenciju i popila. Nastupile su teške telesne povrede u organizmu, po njenom licu i po grudima, pa smo mi ostali zatočenici od stražara tražili da joj se ukaže lekarska pomoć. Ali, nikakva pomoć nije data, usled čega je Ljubica Gagić naočigled svih prisutnih preminula u našoj prostoriji. Sutradan su došli stražari i rekli da po naredbi komande nose Ljubičino telo da ga sahrane na Gradskom groblju u Srebrenici“, opisao je tokom istrage stravične događaje jedan od zatočenika.

Silovanja i batinjanja

U zoni neposredne odgovornosti TO Cerska u mestu Rovaši osnovan je improvizovani logor. Bila je to, prema opisu preživelih zatočenika, obična štala od betonskih blokova prilagođena za zatvaranje ljudi. U logoru je od posledica batinanja umro Dušan Čestić (55) iz sela Korjen kod Šekovića . U štali su bili još zatočeni Rado Pejić (46) iz Gobelja kod Vlasenice, Branko Sekulić (25) iz Dubočkog kod Milića koji je zarobljen kao ranjenik, te Jakov Đokić (20) iz Kalabača kod Šekovića, kao i maloletni Dragan Ilić (17) iz Vukšića kod Milića i tridesetšestogodišnja A.O. iz okoline Zvornika.

Ta žena je već prošla pakao logora koji su držali pripadnici muslimanske TO Bajrići u istoimenom selu kod Zvornika. Reč je, zapravo o podrumu jedne privatne kuće koja se nalazila nedaleko od komande TO Bajrići. A.O. je tu bila zatočena od 18. septembra do 4. oktobra 1992., a za to vreme bila je silovana više puta, čak i uprkos tome što je komandi TO Bajrići bilo poznato da je u trećem mesecu trudnoće. Za silovanje ove Srpkinje direktno se sumnjiči Adem Kostjerevac iz zvorničkog sela Jošanica, koji danas ima 45 godina i stalno je nastanjen u jednom gradu u SAD. Usled silovanja, A.O. je imala pobačaj a prilikom njega nije joj pružena medicinska pomoć, iako je imala jako krvarenje. Krvarenje je zaustavila tek uz pomoć nekih krpa koje joj je donela jedna meštanka muslimanka. Nju je u logoru često ispitivao DŽevad Demirović zvani Gumeni. Za vreme jednog ispitivanja Demirović je udarao njenom glavom o drveno kolje zbog čega je zadobila više povreda u predelu glave. Sa tom ženom u logoru jedno vreme bio je zatočen i Nenad Lukić (30) iz sela Raševo: “Doveden je sa rukama zavezanim žicom, u civilnom odelu i bez obuće na nogama, nakon što su ga zarobili pripadnici TO Cerska. U tom zatvoru proveo je dva dana a onda su ga tri vojnika TO Cerska sa uperenim puškama izveli i u neposrednoj blizini tukli. Slušala sam njegove jauke sve dok nisu utihnuli negde oko ponoći. Pitala sam stražara šta je bilo sa Nenadom Lukićem, a stražar je odgovorio da je on završio i pri tom počeo da povraća verovatno od prizora koji je video", svedočila je A.O.

Kraj njenim mukama nije se nazirao ni kada je 10. oktobra prebačena u logor u Rovašima. Prema svedočenjima preživelih zatočenika, tu ženu je jedan od stražara jednom prilikom ošamario i udario nogom u stomak usled čega je izgubila svest. "Svi zatočenici su svakodnevno tučeni, a najviše je tučen ranjeni Branko Sekulić, i od stražara i od drugih pripadnika muslimanske nacionalnosti koja su mogla bez problema ući u logor. Stražar Vejiz (Muje) Bjelić kasno noću više puta je izvodio A.O. i silovao je, prijeteći joj da to ne sme nikome reći inače će biti likvidirana“, svedočio je jedan od zatočenika u Rovašima. Dana 26.1.1993. iz tog logora zamenik komandanta oružanih snaga TO Srebrenica Zulfo Tursunović preuzeo je petoro zatočenika i sa svojim vojnicima lično ih sproveo u zatvor-logor u zgradi policijske stanice Srebrenica, a potom u zgradu bivše TO Srebrenica iza zgrade Osnovnog suda. U navedenom logoru bilo je još zatočenika koji nisu imali ništa bolje uslove nego što su postojali u Rovašima. Naprotiv. Prema njihovom svedočenju od posledica torture u logoru u Srebrenici umrli su zatočenici koji su tu dovedeni iz Rovaša: Jakov Đokić, Branko Sekulić i maloletni Dragan Ilić. Do razmene u martu 1993. godine preživeli su samo Rado Pejić i A.O.

U improvizovanim logorima u Srebrenici nestao je i Milomir Đukić (21), policajac koji je ranjen i zarobljen u napadu Orićevih jedinica na Kravicu na Božić. Prema više svedočanstava, Đukić je prvo lečen u bolnici u Srebrenici, a zatim je zatvoren u jedan od logora ali mu se ubrzo izgubio svaki trag. Štaviše, tokom 1993. porodica tog mladića stupila je u kontakt radio-vezom sa Naserom Orićem tražeći razmenu, ali, uprkos Orićevoj potvrdi da je Milomir Đukić zarobljen, do razmene nikada nije došlo. Njegovi sapatnici u srebreničkim zatvorima uvereni su da je mladić odveden iz logora i ubijen.

Na istim mestima bile su zatočene i zarobljene žene i muškarci sa područja Skelana. Stana Mitrović (17) iz Kušića, Milenija Mitrović (43) iz Žabokvica, Ilija Ivanović (31) iz Kostolomaca i Milija Obradović (61) preživeli su psihičku i fizičku torturu. Starac Bogdan Živanović (63) iz Skelana umro je u logoru od posledica batinjanja, a njegovo telo do danas nije pronađeno. Ništa bolje nije prošao ni 66-godišnji Stojan Krsmanović iz Repovca kod Bratunca. Taj nesrećni čovek oštećenog sluha krajem jula 1993. bukvalno je zalutao na područje pod kontrolom TO Srebrenica. Čim je Stojan zarobljen odmah je i pretučen a potom prebačen u srebreničku bolnicu. Međutim, samo dva dana kasnije, tačnije 27. jula u tri časa izjutra ubijen je hicem iz pištolja dok je ležao u bolničkom krevetu. Prema iskazima svedoka, za to ubistvo direktno se sumnjiči pripadnik TO Srebrenica Emir Halilović.

Perspektive istrage

Sudeći po dosadašnjem toku istrage za ratne zločine nad Srbima na području regije Birač, do kraja ove godine u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini mogle bi biti podignute jedna ili dve optužnice protiv pripadnika muslimanskih vojno-policijskih snaga u Srebrenici. Prema nezvaničnim saznanjima "Novog Reportera", prvi među kandidatima za optuženje je Zulfo Tursunović, zamenik komandanta Štaba oružanih snaga u Srebrenici Nasera Orića. Sledeći na listi kandidata za optuženje su Hakija Meholjić, Safet Omerović Miš i Nedžad Bektić, a iza njih sledi dugi niz njihovih komandira i vojnika od kojih su samo neki pomenuti u ovom serijalu "NR". Da li će doći do optuženja Nasera Orića i pred organima u BiH, za sada je teško govoriti. To će, pre svega, zavisiti od sposobnosti i spremnosti domaćih tužilaca da se uhvate u koštac sa "sakatom" haškom optužnicom protiv Orića.

(Ovaj tekst objavljen je u formi mini-feljtona u četiri dela u banjalučkom nedeljniku „Novi Reporter“ od 27. septembra do 18. oktobra 2006. godine)

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner