Početna strana > Rubrike > Dokumenti > Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji
Dokumenti

Izveštaj o pritiscima i kontroli medija u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Savet za borbu protiv korupcije   
petak, 07. oktobar 2011.

Savet za borbu protiv korupcije prikupio je podatke na osnovu kojih se može zaključiti da se nad medijima u Srbiji vrši snažan politički pritisak, zbog čega je nad njima uspostavljena potpuna kontrola. Više ne postoji medij iz kojeg građani mogu da dobiju potpune i objektivne informacije, jer pod snažnim pritiskom koji stiže iz političkih krugova, mediji prećutkuju događaje ili o njima izveštavaju selektivno i nepotpuno.

Kako je sloboda medija u Srbiji dovedena u pitanje, a pošto bez slobodnih medija nema ni borbe protiv korupcije, Savet za borbu protiv korupcije je tokom prethodnih meseci, od 50 najvažnijih državnih organa u Srbiji zatražio dokumentaciju o svim oblicima saradnje sa medijima, agencijama za odnose sa javnošću, marketinškim agencijama, produkcijskim kućama i drugim medijskim subjektima u periodu od januara 2008. do kraja juna 2010.godine, kako bi se utvrdili načini na koje državni organi ostvaruju svoj uticaj na medije. Analizom su bila obuhvaćena sva ministarstva Vlade Republike Srbije, pojedina republička javna preduzeća, neka gradska komunalna preduzeća, agencije i druga državna tela. Savet je, takođe, analizirao zvaničnu vlasničku strukturu najvećih medija u Srbiji.

Na osnovu obimne dokumentacije, Savet je u ovom izveštaju detaljno analizirao probleme medija u Srbiji, i predložio mere za njihovo prevazilaženje. Namera nam je bila da u javnost izađemo sa što većim brojem podataka, preciznim i relevantnim zaključcima, pa smo nacrt ovog Izveštaja tokom rada na njemu, prosledili institucijama, organizacijama i udruženjima, čija je deltnost vezana za medije. Tako smo nacrt Izveštaja, između ostalog, dostavili Kancelariji za medije Misije OEBS-a u Srbiji, predsedniku Upravnog odbora RTS-a, Slobodanu Markoviću, dr Snježani Milivojević, profesorki Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Savet je uvažio sve relevantne primedbe koje su bile upućene na nacrt Izveštaja i uvrstio ispravke u konačan tekst ovog dokumenta.     

Tri osnovna problema medija u Srbiji

Jasno definisanje problema korupcije u javnosti, jedan je od najvažnijijh zadataka u borbi protiv korupcije i zato bez medija nema ni prave borbe protiv korupcije. Korupcija u samim medijima obesmišljava objektivno informisanje i onemogućava javni nadzor nad društvenim delatnostima. Kada je kontrola nad medijima od strane državnih institucija jača od funkcije kontrole koju treba da imaju mediji, kada se interesi skrivenih vlasnika medija ne poklapaju sa interesima građana, kada se interesi pojedinaca odvijaju na štetu javnog interesa, koji treba da štiti država, onda dolazi i do relativizacije problema korupcije u društvu.

 Savet za borbu protiv korupcije prima veliki broj žalbi građana i organizacija na rad medija u Srbiji, njihovu zatvorenost prema problemima korupcije i preveliku povezanost sa vladajućim političkim i ekonomskim elitama. Takođe, i sam Savet za borbu protiv korupcije je u dosadašnjim obraćanjima javnosti, nailazio na velike probleme u predstavljanju primera značajnih povreda zakona od strane državnih organa i izabranih funkcionera, kao i na moguće izvore krupne (sistemske) korupcije.

Velike probleme sa kojima se suočavaju mediji u Srbiji primetile su i međunarodne institucije. Tako je Rezolucijom Evropskog parlamenta o procesu evropskih integracija Srbije B7-0021/2011 usvojenom 19. januara ove godine[1], izražena zabrinutost zbog pokušaja vlasti da kontrolišu rad medija i skrenuta pažnja na koncentraciju vlasništva i manjak transparentnosti u vlasničkoj strukturi medija. I učesnici godišnje Skupštine Evropske federacije novinara, koja je održana u junu ove godine u Beogradu, konstatovali su da većina zaposlenih u medijima ima veoma male plate i da su izloženi pritiscima iz različitih formalnih i neformalnih centara moći. „Kako novinar može da bude slobodan, ako ne sme da pita kolika mu je plata? Novinari u Srbiji su osiromašeni, poniženi, ućutkani i uplašeni“, jedna je od ocena koje su se mogle čuti sa Skupštine Evropske federacije novinara.

 Ovako opisan položaj u kom se nalaze novinari u Srbiji, dobro ilustruje nedavni primer kada je jedna grupa novinara, čije izveštavanje nije bilo meri aktuelnog uređivačkog koncepta, raspoređena na poslove pomoćnika novinara i pomoćnika fotoreportera, za upola manju platu. Ko tu ponudu nije prihvatio, ostao je bez posla. Ono što ovde posebno zabrinjava jeste činjenica da niko od novinara nije napisao predstavku pod svojim imenom, niti je bilo ko pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava. 

 Savet je tokom analize obimne dokumentacije uočio tri glavna problema medija: 

1. netransparentnost medijskog vlasništva;

2.  ekonomski uticaj državnih institucija na rad medija kroz različite tipove budžetskih davanja;

3.  problem RTS-a koji umesto javnog servisa, ima ulogu servisa političkih stranaka i vladajućih elita, što sve za posledicu ima zatvorenost medija za brojne probleme sa kojima je Srbija suočena, pa i za problem korupcije.

Savet je utvrdio da među 30 najznačajnih analiziranih medija u Srbiji (12 dnevnih novina, 7 nedeljnika, 6 TV stanica i 5 radio stanica) čak 18 medija je sa nedovoljno transparentnim vlasništvom, čiji pravi vlasnici nisu poznati domaćoj javnosti. Razlog tome je, pre svega, prisustvo ofšor kompanija u vlasničkim strukturama medija, što sve, prevashodno, ima za cilj da se pravi vlasnici medija sakriju i da se time od javnosti prikriju i interesi tih medija.

Državne institucije u Srbiji izdvajaju velika budžetska sredstva na oglašavanje i promociju čime se ostvaruje lična i partijska promocija, koja na godišnjem nivou, na uzorku za 50 najznačajnijih institucija, nije manja od 15 miliona evra. Najveća finansijska sredstva za medije izdvajali su Telekom Srbije, Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja, Agencija za privatizaciju, Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, pa je zato gotovo nemoguće pronaći analitički tekst, odnosno istraživački pristup novinara kada izveštavaju o radu ovih institucija. 

Osim pomenutog iznosa od 15 miliona evra, mediji kroz javne konkurse dobijaju, u zavisnosti od izvora, dodatnih 21 do 25 miliona evra. Naime, ni o tome ne postoje potpuni podaci, pa prema Medijskoj studiji Ministarstva kulture[2], taj iznos za 2010. godinu iznosi 25 miliona evra, dok pojedina dokumentacija, takođe Ministarstva kulture i Pokrajinskog sekretarijata, pokazuje da je reč o iznosu od oko 21,5 miliona evra. U svakom slučaju, ako se to uporedi sa ukupnim tržištem oglašavanja od oko 160 miliona evra, dolazi se do podatka da medijima od državnih institucija dolazi približno četvrtina njihovih prihoda.

Posebnu ulogu u finansiranju medija i njihovom držanju u ekonomskoj zavisnosti i neizvesnosti, imaju agencije za odnose sa javnošću, marketinške i produkcijske agencije, koje su uglavnom u vlasništvu stranačkih aktivista, ili sa njima povezanih osoba.

Poseban uticaj državni organi ostvaruju preko RTS-a koji, umesto da bude javni servis građana, predstavlja servis političkih struktura i produkcija, koje su blisko povezane sa vrhovima vladajućih stranaka. Tokom rada na ovom Izveštaju, posebno smo imali problema sa delom o javnom servisu, jer je rukovodstvo RTS-a mesecima odbijao da dostavi dokumentaciju, koju je Savet za borbu protiv korupcije tražio na osnovu Zakona o dostunosti informacijama od javnog značaja. Ni do danas Savet nije dobio svu traženu dokumentaciju.

Zbog svega navedenog, mediji u Srbiji su izgubili svoju primarnu i značajnu ulogu u informisanju građana o stvarima važnim za njihov život, kao i ulogu koju mediji imaju u podizanju svesti o nekom problemu. Medije danas njihovi vlasnici i političari koriste isključivo kao sredstvo za kreiranje javnog mnjenja radi ostvarivanja što povoljnijeg rejtinga i izbornog rezultata političkih partija, ali i ličnog bogaćenja pojedinaca. Zato u većini medija nema kritičkog pristupa prema radu državnih organa, pa je postalo nemoguće da se u medijima objave istraživački novinarski tekstovi i prilozi, osim u retkim slučajevima kada to odgovara nekom delu stranačke, ili poslovne elite.

1. Netransparentna vlasnička struktura medija

Iako medijski zakoni u Srbiji, ali i međunarodne preporuke i konvencije predviđaju transparentnost u pogledu vlasnika javnih glasila i govore o potrebi uspostavljanja pluralizma medija i sprečavanja nedozvoljene medijske koncentracije, građani nemaju punu informaciju o vlasnicima medija u Srbiji. Zakon o radiodifuziji (član 41.) kaže da na konkursu za dozvolu za emitovanje programa ne može učestvovati domaće pravno lice u kome su osnivači strana pravna lica registrovana u zemljama u kojima prema unutrašnjim propisima tih zemalja nije dozvoljeno, ili nije moguće utvrditi poreklo osnivačkog kapitala. Uprkos takvoj zakonskoj odredbi, u Srbiji postoji veći broj medija čiji vlasnici potiču upravo iz takvih zemalja.

Dalje, Zakon o javnom informisanju (član 7.) kaže da se radi zaštite načela slobodne utakmice i pluralizma ideja i mišljenja, zabranjuje svaki vid monopola u oblasti javnog informisanja. Niko ne može imati monopol na osnivanje, odnosno distribuciju javnog glasila, niti iko može imati monopol na objavljivanje ideja, informacija i mišljenja u javnom glasilu. Takođe, Preporuka br. R (94) 13 o merama za promovisanje transparentnosti medija Saveta Evrope, preporučuje državama članicama da kroz uvođenje adekvatnog zakonskog okvira, javnosti omoguće pristup osnovnim informacijama o medijima, kako bi mogao da se formira vrednosni sud u odnosu na informacije, ideje i mišljenja koja prezentuju konkretni mediji. I pravna regulativa Evropske unije ima niz preporuka za promovisanje medijskog pluralizma, gde je pitanje transparentnog kapitala u medijima, suštinsko pitanje za ostvarivanje tog principa. Međutim, nijedno od ovih načela u praksi nije primenjeno.

Da Srbija u vezi sa navedenim ima ozbiljan problem govori i Rezolucija Evropskog parlamenta[3], kojom su parlamentarci izrazili posebnu zabrinutost zbog pokušaja vlasti da kontroliše rad medija, kao i zbog kontroverzi oko privatizacije Večernjih novosti. Evropski parlament je, između ostalog, podsetio na izuzetan značaj jakih i nezavisnih medija za demokratsko društvo i pozvao na korake ka osiguravanju njihove nezavisnosti od političkog i drugih uticaja. Rezolucijom je posebno skrenuta pažnja na koncentraciju vlasništva i manjak transparentnosti u medijskom sektoru.

Uprkos postojanju ovih jasnih odrednica, od 30 najznačajnijih medija, među kojima ima 12 dnevnih novina, sedam nedeljnika, šest TV i pet radio stanica sa nacionalnim pokrivanjem, Savet je uočio da je u periodu od 2008. do 2010. godine bilo čak 18 medija čiji pravi vlasnici zvanično nisu poznati. Porazno je da registar javnih glasila Agencije za privredne registre Srbije, nije nudio čak ni minimum informacija o pravim vlasnicima medija, već samo informaciju o tome koje preduzeće formalno izdaje neke novine, ili emituje program. Ni Republička radiodifuzna agencija godinama nije učinila dostupnim javnosti podatke o vlasnicima elektronskih medija, a tek nedavno, 21. jula ove godine, na svom internet sajtu je objavila „grafički prikaz vlasničke strukture RTV stanica sa nacionalnim pokrivanjem“. Međutim, pored informacija koje su već dostupne javnosti na sajtu Agencije za privredne registre, prikaz RRA daje još samo podatke o vlasnicima stranih pravnih lica koja učestvuju u vlasništvu domaćih medija, što suštinski ne doprinosi većoj transparentnosti medijskog vlasništva, jer se umesto imena pravih vlasnika, kod ove vrste preduzeća, najčešće pojavljuju imena advokata, koji ih zastupaju. Tako se, na primer, sa sajta RRA može saznati da je suvlasnik TV Avale austrijsko preduzeće Greenberg invest GmbH, u vlasništvu izvesnog Verner Johanes Krausa, advokata iz Beča. Greenberg invest je vlasnik 48,41% udela u TV Avali, odnosno onih udela za koje se u javnosti smatra da pripadaju vlasniku TV Pink Željku Mitroviću, tako da ni RRA zapravo ne daje odgovor na pitanje ko stvarno kontroliše TV Avalu.

Među jedanaest nacionalnih emitera, devet je sa netransparentnim vlasništvom. Činjenica da se iza netransparentnog vlasništva tolikog broja zapravo kriju interesi njihovih tajnih vlasnika, najbolje govori o aktuelnoj medijskoj sceni Srbije. Zbog toga je ozbiljno pitanje na kakvo objavljivanje istinitih i objektivnih informacija su spremni mediji, koji kriju pravog vlasnika kao svoju najveću tajnu?

Ofšor kompanije kao vlasnici medija

Prisustvo ofšor kompanija karakteristično je u vlasničkim strukturama medija, što prevashodno ima za cilj prikrivanje njihovih pravih vlasnika. Tako TV Prva, RTV B92, Radio Indeks i Radio Roadstar sa nacionalnim pokrivanjem, ali i pisani mediji, poput Večernjih novosti i Presa, za direktne vlasnike imaju preduzeća registrovana na Kipru, dok TV Avala i nedeljnik Standard imaju nepoznate vlasnike u Austriji. Najveći problem kod medija koji u svojoj vlasničkoj strukturi imaju ofšor preduzeća jeste nemogućnost utvrđivanja vlasnika, što je protivno Zakonu o radiodifuziji koji važi za elektronske medije i Zakonu o javnom informisanju.

To su kompanije koje najčešće služe kao školjke i nemaju klasičnu infrastrukturu u zemlji iz koje dolaze. Vlasnik je ponekad fizičko lice u Srbiji, a ponekad se vlasnik firme sa Kipra krije u mreži drugih preduzeća osnovanih širom sveta. Osim toga, ako registrujete of-šor kompaniju u nekom od poreskih rajeva, gotovo je nemoguće da iko sazna identitet krajnjeg vlasnika, jer umesto njegovog imena, možete eventualno saznati naziv advokatske kancelarije, koja tu kompaniju zastupa. Zato je takve tragove vrlo teško pratiti i utvrđivati koji se interesi prelamaju preko takvih medija. Osim iza ofšor kompanija, pravi vlasnici često se kriju i iza domaćih preduzeća, iza kojih uglavnom stoje biznismeni ili političari.

Večernje novosti

Večernje novosti su najbolji primer netransparentnog vlasništva u domaćim medijima, ali i nezakonitog načina njihovog preuzimanja od strane moćnih biznismena, što su uočili i posebno kritikovali i evropski parlamentarci.

Većinski paket akcija Večernjih novosti u vlasništvu je dve austrijske kompanije - Trimax investments (24,99 odsto) i Ardos holding (24,90 odsto), i jedne kiparske kompanije - Karamat (12,55 odsto), čiji su pravi vlasnici, zvanično, dugo bili nepoznati. Pojedini detalji o ovoj prodaji dospeli su u javnost prošle godine, kada je nemačka medijska grupacija VAC objavila deo kontroverzi oko vlasništva. Do tada su o pravom vlasniku Novosti godinama postojale samo nezvanične informacije, prema kojima su se iza kapitala ovih ofšor komanija, krili domaći vlasnici krupnog kapitala.

Svoje vlasništvo nad Novostima, potvrdio je i sam Milan Beko, gostujući u emisiji „Između redova“ TV B 92 u novembru 2010, rekavši da nikada nije ni bilo sporno da je on vlasnik Ardosa, Trimaksa i Karamata, odnosno da je vlasnik 62,4 odsto akcija Večernjih novosti. Time je Beko potvrdio i da je pomenute akcije kupio nezakonito i da ih od 2006. godine, zahvaljujući institucijama koje su mu to omogućile, nezakonito drži u posedu, jer se radi o preduzećima koja su povezana pravna lica. Naime, prema Zakonu o preuzimanju akcionarskih društava, povezana pravna lica na Berzi mogu kupiti do 25 odsto akcija, dok je za sticanje većeg kapitala bilo neophodno da se objavi ponuda za preuzimanje, obavesti Centralni registar hartija od vrednosti, Komisija za hartije od vrednosti i samo akcionarsko društvo Novosti, što nikada nije učinjeno.

Čak i nakon javnog priznanja Milana Beka da su pomenuta preduzeća njegova, Komisiji za hartije od vrednosti trebalo je sedam meseci da tu činjenicu i zvanično utvrdi.

Pres

Polovinu udela dnevnih novina Pres poseduje preduzeće registrovano na Kipru, Amber pres limited iz Limasola. Nepoznato je ko stoji iza te firme, pa se o vlasniku Ambera, i danas samo spekuliše. S obzirom na prirodu tekstova u ovom listu, u javnosti se često pominjalo da iza te kiparske firme zapravo stoji Miroslav Mišković, a jedno vreme i njegova doskorašnja saradnica Milka Forcan. Kontrola nad ovim novinama pripisivana je čak i Draganu Đilasu, gradonačelniku Beograda, potpredsedniku Demokratske stranke (DS) i vlasniku moćnih marketinških kompanija Multikom grupe i Dajrekt medije. Te sumnje iznosile su pojedine parlamentarne stranke, ali nikad niko nije uspeo da sazna čije medijske interese, od osnivanja, zastupa grupa novinara, koja je 2005. napustila tadašnju redakciju Kurira.

Ovde treba podsetiti da je upravo Kurir najviše doprineo tabloidizaciji medija i života u Srbiji, krajnjoj relativizaciji problema kriminala, korupcije i uopšte, sistema vrednosti. Određenim političkim strukturama odgovarao je list, koji je na bazi izmišljenih senzacija, plasirao političke nokaute, ali se onda u jednom trenutku okrenuo i protiv onih koji su ga politički podržavali. Sve to navelo je političke inspiratore Kurira da 2009. godine drastično izmene Zakon o javnom informisanju, kako bi zaustavili list koji su sami osmislili, a potom i do hapšenja vlasnika Kurira, Radisava Rodića, koji je zbog toga, skoro dve godine proveo u pritvoru. Podsetimo da je Viši sud u Beogradu, 27. jula ove godine doneo presudu kojom je Rodića osudio na dve godine zatvora, ali ga je odmah i pustio na slobodu, jer je to vreme već proveo u pritvoru. Inače, Rodić se tokom niza godina upravo poigravao domaćim pravosudnim sistemom, osnivajući niz povezanih pravnih lica i ofšor kompanija, koje niko nikada nije mogao da utuži na sudu. Kurir je tokom prošle godine nakon hapšenja tadašnjeg vlasnika Radosava Rodića, preuzeo njegov sin Aleksandar Rodić, koji formalno upravlja preduzećem.

Po šest odsto akcija Presa danas imaju nekadašnji urednici i novinari Kurira - Đoko Kesić, sadašnji glavni urednik svih izdanja Presa, Dragan Vučićević, bivši glavni urednik Presa i aktuelni predsednik upravnog odbora Pres pablišing grupe, i Svetomir Marjanović, takođe jedan od urednika Presa i bivši novinar Kurira. 22 odsto akcija ovih novina ima izvesna Biljana Kralj.

S obzirom na izostanak informacija o pravim vlasnicima medija, zaključci o tome često se izvode na osnovu uređivačkog koncepta određenog medija, pa je u slučaju Presa indikativno to kako su se ove novine odnosile prema prošlogodišnjoj aferi Mišković – Forcan, kada je najbliža Miškovićeva saradnica napustila Delta holding. Pre toga, list nikada nije kritički pisao o Miškoviću, i to je bio prvi put da se o njemu objavi neki negativan stav. Pres je tokom jula 2010. godine donosio naslove poput „Milka vrati imovinu“, „Mišković tužio Milku Forcan“, ali i „Hemslejd odbijen u sporu sa Jugohemijom“ i „Jugohemija: Menica za Deltastar“, pa je izveštavanje o aferi bilo pomalo „nedosledno“. U Novostima je odnos prema aferi bio jasniji, jer taj list od trenutka napuštanja Delte, ne uvažava Forcanovu, a protiv Forcanove otvoreno je bio i nedeljnik Vreme. Nakon stišavanja afere, Pres ponovo afirmativno govori o Delti, ali i o poslovima Forcanove.

TV Prva i B92

Iako ni Prva ni B92 nisu najgledanije televizije, njihov uticaj na javno mnjenje Srbije je ogroman, što posebno važi za B92 i njen informativni program, dok je Prva sve gledanija zbog zabavnog programa. Prema važećem Zakonu o radiodifuziji, korišćenje prava na frekvenciju predstavlja pravo na korišćenje prirodnog dobra i mediji sa nacionalnim pokrivanjem tako, uz dobijanje dozvole za emitovanje programa, dobijaju javno dobro svih građana Srbije. Često, međutim, netransparentnost vlasništva omogućava da do tog javnog dobra, odnosno da do većeg broja medija sa nacionalnom pokrivenošću, dođe isti vlasnik, što je u suprotnosti sa Zakonom.

TV Prva, nekadašnja Foks televizija, u apsolutnom je vlasništvu stranog kapitala, odnosno dve kiparske ofšor kompanije. Osnivač TV Prve, preduzeće Foks televizija, nalazi se u posedu kiparske firme Warraner limited (49 odsto akcija) i beogradske Nova broadcasting (51 odsto akcija). Ovo drugo, domaće preduzeće je u vlasništvu je još jedne ofšor kompanije sa Kipra - Antena stream T.V. limited. Upravo zbog ofšor strukture ovog medija, u vreme kada je kupoprodaja izvršena, samo se posredno moglo saznati da se iza kiparskih kompanija nalazi grčki brodovlasnik Minos Kirijaku. On je govoreći za medije, potvrdio da je televiziju Foks dobio za jedan dolar od vlasnika američkog Foksa, Ruperta Mardoka. RRA je odobrila ovu vlasničku promenu, ali nije javno saopštila ko je pravi vlasnik kiparskih kompanija. Tek jula ove godine, u Grafičkom prikazu vlasničke strukture RTV stanica sa nacionalnim pokrivanjem, RRA je objavila da Minos Kirijaku preko ofšor strukture kontroliše 25% TV Prve, a da je ostalih 75% pod kontrolom tri osobe koje se takođe prezivaju Kirjaku, odnosno verovatno su članovi njegove porodice.

TV Prva je odličan primer kako netransparentnost vlasništva, suprotno Zakonu,  daje mogućnost istom vlasniku da dođe u posed većeg broja medija sa nacionalnom pokrivenošću. Naime, u novembru 2010. prodata je RTV B 92. Najveći akcionar RTV B92 postalo je domaće preduzeće Astonko, čiji je vlasnik istoimeno preduzeće sa Kipra, ali je njen vlasnik nepoznat. Međutim, iz samog medija su stigle informacije da je izvesni Stefanos Papadopulos pravi vlasnik te kiparske firme, zajedno sa još nekim licima. Papadopulos je, takođe, vlasnik TV Makedonija (http://www.maktv.gr/) iz Soluna u Grčkoj, za koju u toj zemlji postoji uverenje da je članica grčke medijske grupacije „Antena" (www.antenna.gr/tv/) Minosa Kirijakua, koja u Srbiji već ima TV Prvu. Prema registrima emitera u Grčkoj, Antena i Makedonija su formalno međusobno nezavisne TV kuće, ali Antena zapravo nije samo formalno preuzela kontrolni paket u TV Makedoniji zbog grčkih propisa o medijskoj koncentraciji, ali upravlja tom televizijom. Zbog toga su se u javnosti pojavile sumnje da RTV B 92 i TV Prva imaju istog vlasnika.

Savet RRA je zvanično odobrio ovu promenu vlasništva, ali pri tome nije objavio informaciju o novom, pravom vlasniku ove medijske kuće, već je samo rečeno da je sve urađeno po zakonu, iako postoje ozbiljne sumnje da je prekršen član 99. Zakona o radiodifuziji, zbog čega je došlo do nedozvoljene medijske koncentracije. Ni iz Grafičkog prikaza vlasničke strukture RTV stanica sa nacionalnim pokrivanjem, objavljene nedavno na sajtu RRA[4], nije jasno ko kontroliše RTV B92. Stefanos Papadopulos se navodi kao vlasnik jedne ofšor firme, Lake Blade Holdings sa Kipra, koja poseduje 0,63% akcija B92. Ova kiparska firma je i suvlasnik preduzeća Astonko, koja u kapitalu B92 učestvuje sa 84,55%, međutim RRA ne daje podatke u kom procentu je Lake Blade Holdings vlasnik Astonka, već samo da vlasništvo u Astonku deli sa još jednom kiparskom firmom, Salinik.

TV Avala

Željko Mitrović, vlasnik TV Pink, od marta 2008. godine pominje se i kao nezvanični većinski vlasnik TV Avala, u kojoj formalno ima samo 4,95% odsto akcija. Pretpostavlja se da posredstvom austrijske kompanije Greenberg invest, za koju se ne može tačno utvrditi stvarni vlasnik, a koja poseduje 48,4 odsto te stanice, Mitrović ima većinski udeo u TV Avali, što bi, takođe, bilo protivno članu 99. Zakona o radiodifuziji o nedozvoljenoj medijskoj koncentraciji. Potvrda ove informacije stigla je u junu 2011, kada je u medijima objavljeno da Mitrović prodaje „svoju“ televiziju Avala grupaciji CMI, koja u Hrvatskoj poseduje TV Novu [5], a zatim i da pregovara o prodaji TV Avale sa Al DŽazirom[6].

Ostali vlasnici TV Avale su biznismen Danko Đunić sa 45,65 odsto vlasništva, dok 0,99 odsto udela ima Ekonomski institut, koji je pod kontrolom Đunića i Aleksandra Vlahovića, poslanika DS-a i bivšeg ministra za privredu i privatizaciju. Nekadašnji Miloševićev ministar i zamenik predsednika Savezne vlade, Đunić važi za idejnog tvorca koncepta privatizacije i za jednog od najmoćnijih ljudi u Srbiji. Najpoznatiji je kao prvi čovek konsultantske kuće „Dilojt“ u Srbiji, koja je bila privatizacioni savetnik u prodaji mnogih domaćih kompanija, ali i kao suvlasnik pomenutog Ekonomskog instituta i firme „Eki investment“. Učestvovao je u većini spornih privatizacija u Srbiji, počev od vremena Miloševića kao funkcioner njegove Vlade, pa sve do danas, bilo kao konsultant, ili kao vlasnik preduzeća - od prve prodaje Telekoma Srbije Italijanima, do stečaja i likvidacije banaka u Srbiji, prodaje Sartida i Imleka, i brojnih domaćih preduzeća. Njegova uloga je najviše došla do izražaja prilikom sumnjive privatizacije C marketa, kada su u prostorijama Eki investmenta, na inicijativu tadašnjeg premijera Vojislava Koštunice, Miroslav Mišković, Milan Beko i bivši direktor C marketa Slobodan Radulović, sklopili kartelski sporazum, nazvan Memorandum o razumevanju.

TV Avala u odnosu na ostale televizije, nema veliku gledanost i uticaj na javno mnjenje, ali je značajno što ova stanica zastupa interese ekonomskog lobija. Avala se najviše bavi temama koje odgovaraju njenim vlasnicima, pa tako od 2008. godine ima i ekskluzivna prava na prenos aukcijskih prodaja u Agenciji za privatizaciju. Ipak najveća nedoumica oko TV Avale jeste ko se krije iza austrijskog Grinberg investa, čiji je formalni vlasnik, do skoro, posedovao i jedan ovdašnji nedeljnik - Standard.

Ovde valja podsetiti i na činjenicu da je Željko Mitrović, koristeći se infrastrukturom RTS-a, bliskošću sa JUL-om i ružičastom kulturom kiča, iz jedne sobe u zgradi tadašnjeg CK na Novom Beogradu, postao „balkanski medijski magnat“. RTS je, krajem devedesetih, bio prinuđen da Pinku da svu potrebnu tehniku uz minimalnu naknadu, pa je upravo zahvaljujući tadašnjem propadanju RTS-a, došlo do procvata Pinka. Mitrović je od te male JUL-ovske televizije, u međuvremenu, izgradio imperiju koju čine televizijski ogranci u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji i Sloveniji, petnaestak specijalizovanih satelitskih kanala (Ekstra, Kids, Mjuzik, Plus, Movies,...), muzička i filmska produkcija (City records, Pink Film International), marketinške usluge firme „Media sistem“ i fabrika za proizvodnju diskova (Pink Digital System).

 Na kraju treba reći da posebno zabrinjava činjenica da ni nakon demokratskih promena 2000. godine nije pokrenuto pitanje odgovornosti za propadanje RTS-a, niti je podnet zahtev za naknadu štete javnom servisu zbog onoga što je Pink radio. 

Ofšor kompanije i u Radio Indeksu i Roadstar radiju

I vlasnici radio stanica često se kriju iza ofšor kompanija, pa čak tri nacionalne radio stanice od ukupno pet, imaju vlasnika na Kipru.

Radio Indeks ima kiparskog vlasnika - SWF investments limited iz Limasola, koje poseduje 49 odsto akcija. Ni u ovom slučaju se ne zna ko je zaista vlasnik tih akcija, mada se u registru APR-a mogu pronaći dokumenti koji govore da je direktor SWF Investments limited sa Kipra, izvesni slovenački državljanin Leo Oblak. Osoba sa tim imenom je direktor slovenačke grupe radio stanica Infonet medija.

Prema podacima APR-a, u vlasničkoj strukturi Roadstar radija, 49 odsto akcija pripada hrvatskoj firmi koja se bavi prometom nekretnina - Dijagram nekretnine d.o.o. Zagreb. Ova promena, prema podacima APR-a, obavljena je u maju 2011, a do tada je 49 odsto akcija pripadalo kiparskoj ofšor kompaniji, Radich Enterprise limited, dok je ostatak akcija imao izvesni Ilija Dražić, koji je i danas vlasnik 49 odsto akcija. Ovo je već treća promena u vlasničkoj strukturi tog radija, koji je prema ranijim podacima, bio u vlasništvu Euroluxpetrol – Elp Branivoja Lazovića, koji se u APR-u i danas vodi kao zastupnik radija. Do ove prve promene kapitala radija došlo je, prema navodima medija, nakon Lazovićevog hapšenja u februaru 2009. godine, zbog sumnji da je počinio krivično delo zločinačko udruživanje, primanje i davanje mita, zloupotreba službenog položaja, čime je budžetu Srbije naneta šteta od 25 miliona dinara, ali je kasnije oslobođen svih optužbi.

Novi Standard

Petnaest odsto akcija nedeljnika Standard donedavno je bilo u vlasništvu novinara Željka Cvijanovića, dok je 85 procenata pripadalo bečkoj firmi JK Zeitungsverlag beteiligungs. Zanimljivo je da je formalni vlasnik tog preduzeća austrijski advokat Verner Johanes Kraus, koji je takođe vlasnik Grinberg investa u TV Avala. U međuvremenu, došlo je do promena u vlasničkoj strukturi tog magazina, pa stoprocentno vlasništvo prelazi u ruke preduzeća NEW STANDARD MEDIA Matilde Veljković, koja je u starom Standardu radila u marketingu, dok je glavni urednik bio i ostao Željko Cvijanović. Cvijanović je poznat domaćoj javnosti kao novinar koji je za vreme rata službovao u kabinetu SDS-a Radovana Karadžića, a potom bio i šef beogradskog dopisništva Srne, novinar Reportera, urednik „Blic njuza“, nedeljnika „Evrope“, čije su navodne veze sa Službom državne bezbednosti više puta bile objavljene u javnosti.

Ekonomist 

Veoma uticajan list u kojem se mogu pročitati stavovi ekonomske elite, Ekonomist, u Srbiji posluje kao zvanično izdanje preduzeća Ekonom Ist media grup. Vlasnici te firme su novinari Biljana Stepanović Milošević (10 odsto) i Mijat Lakićević (0,34 odsto), ali i američka kompanija Media International group (89,66 odsto) koja posluje u okviru američke ofšor zone - države Delaver, čiji je vlasnik nepoznat.

Objektiv

I nedeljnik Objektiv ima vlasnika u istoj ofšor zoni, firmu MGM Promarket o čijem se pravom vlasniku, takođe, samo nagađa. Prema navodima medija, iza te ofšor firme stoji Boris Stajkovac, široj javnosti poznat kao organizator brojnih humanitarnih akcija, osnivač Centra za brigu o deci, ali i bivši visoki funkcioner DS-a i Karićevog PSS-a. Da su ti napisi verovatno tačni, govori i podatak da je zamenik direktora preduzeća, Milica Stajkovac, njegova supruga. Stajkovac je, inače, hapšen u martu 2009. godine, a zatim i optužen za utaju poreza od 2,7 miliona dinara.

Nedeljni telegraf i Borba

Nedeljni telegraf, koji je prestao da izlazi 2010.godine, takođe je imao kiparsko preduzeće Armapo Media Limited za vlasnika. Ko je vlasnik tog kiparskog preduzeća takođe je nepoznato, iako je u medijima bilo nagađanja.

Vlasnika sa Kipra imao je i dnevni list „Borba“, koji je takođe od kraja 2009. godine prestao da izlazi. Kompanija pod nazivom Buana Holdings limited iz Nikozije i danas je vlasnik preduzeća Novine Borba, koje je izdavalo dnevni list „Borbu“. U oktobru 2008. ta kiparska kompanija je od preduzeća Futura plus za 5.000 evra kupila preduzeće Novine Borba. Futura plus se i danas nalazi u posedu firmi Stanka Subotića Caneta, D-trejd i Imirdžing market investments iz Danske, dok je kiparsku kompaniju Buana Holdings limited zastupao novinar Ivan Radovanović, ali njen vlasnik nije poznat.

Domaći političari i biznismeni kao vlasnici medija

Pored medija, čiji vlasnici potiču iz poreskih rajeva, postoji i grupa od pet medija sa nedovoljno transparentnim domaćim kapitalom, koji je zapravo u rukama domaćih biznismena ili političara - Hepi TV, Hepi kids TV, Radio S, Akter i Pečat.

Hepi

Vlasničke strukture Hepi TV i Hepi kids TV, dve povezane televizije koje dele nacionalnu frekvenciju, su prikrivene i komplikovane. Iza niza raznih preduzeća, kao krajnji vlasnik Hepi TV pojavljuje se izvesni Petar Ratković, a vlasnik Hepi kids je izvesni Dejan Nikolić. Iako ne postoje zvanični izveštaji, smatra se da je Hepi televizija u vlasništvu kontroverznog biznismena Predraga Rankovića Peconija, jer su sve firme koje učestvuju u vlasništvu te stanice, registrovane u Zemunu na istoj adresi, na kojoj se nalaze i firme čije se vlasništvo u medijima (mada ne i zvanično) pripisuje Rankoviću (Monus, Invej). Ranković je poslove započeo sa kockarnicama i kladionicama, dok ga Bela knjiga organizovanog kriminala iz 2002. godine označava kao glavnog operativca “surčinskog klana” za pranje novca. Savet za borbu protiv korupcije je nedavno primio predstavku zaposlenih novinara, kojom se izražava sumnja da je Željko Mitrović neformalni suvlasnik Hepi TV.

Radio S

Radio S je radio stanica sa nacionalnom frekvencijom, iza čijeg se vlasništva krije političar. Radio S nekada je bio u direktnom vlasništvu Socijalističke partije Srbije (SPS), dok se danas ta radio stanica nalazi u posedu Ljubinke Anđelković, majke visokog funkcionera SPS- a Zorana Anđelkovića, člana GO SPS i predsednika UO Železnica Srbije. Radio S je nekada bio u vlasništvu preduzeća Genes-S, koje je bilo u vlasništvu SPS-a. Danas je u formalnom vlasništvu preduzeća AS Media, čiji je osnivač S Media Tim, koji poseduje majka Zorana Anđelkovića, Ljubinka.

TV Most i Palma plus

U Srbiji ima još očiglednih primera u kojima stranački funkcioneri imaju medije. TV Most sa regionalnom dozvolom je u vlasništvu roditelja Dušana Bajatovića, potpredsednika SPS-a i direktora javnog preduzeća Srbijagas, a Dalibor Marković, sin Dragana Markovića Palme, gradonačelnika Jagodine i predsednika Jedinstvene Srbije, poseduje Televizuju Palma plus, koja ima regionalnu TV frekvenciju.

Pečat

Ni za list Pečat se ne može tvrditi ko je njegov vlasnik s obzirom na neuobičajenu cikličnu vlasničku strukturu, koja prikriva pravog vlasnika. Preduzeće Naš pečat objavljuje novine, a njen vlasnik je firma Baam-trejd iz Beograda, čiji su vlasnici Branislav Vučelić (10,14 odsto), Ana Vučelić (10,14 odsto) i opet preduzeće Naš pečat (79,72 odsto). Ipak, u javnosti se pominje da je pravi vlasnik Pečata Milorad Vučelić, nekadašnji direktor Radio televizije Srbije, blizak saradnik Slobodana Miloševića i funkcioner SPS-a.

Pravda

Vlasnici dnevnog lista Pravda takođe su partijski kadrovi. To su Jugoslav Petković (47 odsto), koji je član Srpske napredne stranke i načelnik opštinske uprave u Zemunu, i Nemanja Stefanović (48 odsto) koji je član SNS-a i vezuje se za Nebojšu Stefanovića, potpredsednika Glavnog odbora SNS-a.

Grupacija Vojvodina info

Grupacija Vojvodina info, koja u svom posedu ima nekoliko regionalnih štampanih medija, u vlasništvu je funkcionera stranaka. Od nastanka 2006. godine, vlasnička struktura se menjala, ali je, za sada, ostala vlasnik nedeljnika Zrenjanin, Somborskih novina, Subotičkih novina, Bačkopalanačkih novina, Vršačkih novina, dok je nejasno njeno vlasništvo u Građanskom listu i nedeljniku Akter. Najpoznatiji član ove medijske grupacije je Dušan Stupar, nekadašnji šef beogradskog odeljenja Službe državne bezbednosti, a danas jedan od vlasnika preduzeća „Univerzal holding“ i brojnih domaćih preduzeća. Pored njega, članovi grupe su Srđan Vučurević, funkcioner gradskog odbora Demokratske stranke Srbije (DSS) u Novom Sadu, i Nenad Romčević, takođe član gradskog odbora DSS-a u Novom Sadu.

Radio Fokus

Među medijima čiji su vlasnici poznati javnosti je i Radio Fokus, čiji je vlasnik Interspid Petra Komljenovića, iz Beograda. On je ostao poznat javnosti kao jedno od imena iz policijske akcije Mreža, koja se bavila švercom cigareta, a tvrdilo se da je bio na čelu grupe, koja je radila pod pokroviteljstvom Marka Miloševića. O njegovoj ulozi u tome je pred Specijalnim sudom svedočila i Bojana Kovačević (Bajrušević), koja je optužena takođe za šverc cigareta tokom devedestih godina, a koja je poznata i po tome što je udovica Vlade Kovačevića zvanog Tref, koji je bio i prvi vlasnik Interspida. On je ubijen 1997. godine i to je bilo prvo u seriji ubistava ljudi iz neposrednog okruženja Slobodana Miloševića. Bio je blizak sa Markom Miloševićem, a policijski podaci govore da su njih dvojica gazdovali krijumčarenjem cigareta.

Više medijskih stručnjaka govorilo je o političkoj naklonjenosti te stanice ka SRS pre sukoba u toj stranci, kao i da se danas priklanja Naprednjacima.

Novinari kao vlasnici medija

Nedeljnik Vreme

Među nacionalnim medijima postoje samo dva u kojima su vlasnici sami novinari –dnevnik Danas i nedeljnik Vreme. Međutim, ni nedeljnik Vreme nije uspeo da izbegne uticaj vlasnika krupnog kapitala na svoju uređivačku politiku. Naime, vlasnici Vremena imaju upisan dug u registru zaloga zbog uzetog kredita i to preko preduzeća  V film kome je upisano dugovanje od 370 hiljada evra firmi Delta Maksi[7], koje dospeva na naplatu 21. marta 2012. godine. Preduzeće V film je, u međuvremenu, izbrisano iz registra i pripojeno preduzeću Vreme, koje zvanično objavljuje poznati nedeljnik. U međuvremenu se vidljivo promenila i uređivačka politika tog nedeljnika, koja ukazuje na značajan uticaj vlasnika Delte na sadržinu tekstova tog nedeljnika, posebno kada je reč o poslovanju Miroslava Miškovića.

To se najbolje videlo 3. marta ove godine, kada je Vreme, na naslovnoj strani, donelo „ekskluzivnu“ informaciju da je Mišković prodao preduzeće Delta Maksi belgijskom Delezu, sa velikom fotografijom Miškovića na naslovnici. U afirmativnom tekstu sa nadnaslovom „Svetska trgovina u Srbiji“, Dragoljub Žarković, glavni urednik „Vremena“, kaže da bi ta transakcija „verovatno bila brže obavljena da celom poslu nisu podmetani klipovi pod točkove, što ne samo da je obaralo cenu regionalno moćnog maloprodajnog lanca, već je to podmetanje od jedne ozbiljne trgovačke transakcije napravilo političko pitanje u koje se, svojevremeno, umešao i Boris Tadić, predsednik Srbije“. Ovo je, inače, samo jedan od većeg broja tekstova u kojima Žarković brani Miškovića od nagomilanih „ optužbi koje je neki put smešno i demantovati“ i koje su za Miroslava Miškovića „verovatno najveća opasnost u smislu pozicije u društvu[8].

Strani kapital i država kao vlasnici medija

Dnevni listovi Blic, 24 sata, Alo i nedeljnik NIN deo su multinacionalne nemačko-švajcarske izdavačke mreže Ringier Axel Springer. Ta grupacija je prošle godine nastala spajanjem švajcarskog Ringijera i nemačkog Aksel Špringera. Značajan broj ostalih srpskih medija i dalje je u vlasništvu države. Pored Politike, novosadskog Dnevnika i delimično Večernjih novosti, država kao vlasnik, kontroliše i veliki broj lokalnih medija, uprkos tome što Zakon o javnom informisanju kaže da država ne može biti osnivač javnog glasila u Srbiji, ni posredno, niti neposredno. Ove činjenice samo još dodatno doprinose haotičnom stanju medijske scene u Srbiji i omogućavaju direktnu političku kontrolu nad medijima.

Zloupotreba vlasništva

Ono što je zajedničko i za tajne vlasnike medija i za one koji su poznati javnosti, jeste zloupotreba frekvencija radi ostvarivanja ličnih interesa. Neretko vlasnici medija tretiraju frekvencije, koje su dobili u zakup, i to kao javno dobro, kao svoju privatnu imovinu.

Na primeru Novosti se možda najslikovitije vide razlozi i posledice prikrivanja vlasništva u medijima, i to uz pomoć državnih institucija, što se odražava na uređivačku politiku medija. Tako se u Novostima, između ostalog, već godinama ne mogu pronaći analitički tekstovi, koji kritikuju ili problematizuju poslovanje Miroslava Mišković ili Milana Beka, njihovih firmi i povezanih osoba. Čak i kada je osporavanje pojedinih nezakonitosti bilo nemoguće izbeći, kao u slučaju preuzimanja akcija Luke Beograd, urednici Novosti su u tome uspevali, objavljujući isključivo tekstove u kojima su poručivali da „ćemo od Luke svi imati koristi“ i da je „sve bilo po zakonu“, o čemu je čitaoce uvek obaveštavala ista grupa ljudi, među kojima je bilo i zvaničnika, poput Predraga Bubala, ali i predstavnika Komisije za hartije od vrednosti i Agencije za privatizaciju.

Takođe, Mišković, ali i drugi vlasnici krupnog kapitala, u tom mediju se uvek prikazuju kao „patriotski privrednici“, „ljudi od poverenja“, „uspešni domaći biznismeni“, „inteligentni poslovni ljudi“, koji se promovišu kroz naslove - „Biznismeni kupuju platane“, „Kraljevo: Tri kuće od Delte“, „Delta drži reč“, „Delta osvaja i Sloveniju“, „Tri premijera u Delti“, „Dodik poželeo Delta siti“, „Biznis ne kroji politiku“, „Delta spaja Balkan“, „Privrednici su uz predsednika“, ili „Srbi iza Salforda“, „Salfordu ipak ljubljansko mleko“, „Beko: Odlaze nam najbolji“ i dr.

Neprijatelji u „Novostima“ prolaze sasvim drugačije, pa je zato „Radulović pljačkao sve redom“, „Španski zet prao novac“, a tu su i naslovi kao što je „Radulovićeva mreža za Merkator“ i slični. Posebno upečatljivo je bilo izveštavanje u Novostima, kada je Milka Forcan odlučila da napusti Delta holding i kada se sasvim jasno videlo ko je gazda („Milka Forcan oštetila Miškovića“). Kako se protivnici vlasnika tretiraju u Novostima, govori i tekst pod naslovom „Koga savetuje Baraćeva?“, koji je objavljen 9. februara 2011. godine, odmah nakon najave da Savet radi na izveštaju o nezakonitoj privatizaciji tog medija. Tekst predstavlja još jedan primer drastične zloupotrebe medija, jer je svrha bila obračun sa Savetom za borbu protiv korupcije i njenom predsednicom, koja je javno iznela podatke o nezakonitostima prilikom kupovine Luke Beograd, zbog čega je Savet podneo i krivičnu prijavu protiv Milana Beka.

I ne tako davno izveštavanje TV Pink i Novosti, takođe se pretvorilo u pravi medijski rat i pokazalo kako njihovi vlasnici, Željko Mitrović i Milan Beko zloupotrebljavaju medije za ostvarivanje ličnih interesa. Pink u februaru 2011, iznenada počeo da se bavi onime čime se ta televizija nikada nije bavila – istraživačkim novinarstvom. Tokom nekoliko dana, ta televizija počela je da „otkriva“ ono o čemu su pojedini mediji odavno izveštavali - da je prodaja akcija Novosti obavljena nezakonito. Prema izveštavanju drugih medija kojima je ovaj sukob privukao pažnju, razlog iznenadnog interesovanja Pinka za nezakonitosti u Novostima jeste prethodno izveštavanje tog dnevnika o poslovnoj propasti Pinka u Sloveniji, zbog čega je usledio „kontranapad“ Pinka. U ovom „kontranapadu“ u prvoj polovini februara ove godine, uporedo sa Pinkom, učestvovala je i TV Avala, na kojoj su emitovani gotovo istovetni prilozi o nezakonitostima u privatizaciji Novosti. Ova činjenica, takođe, ukazuje vlasničku povezanost Pinka i Avale.

Kada govorimo o zloupotrebi vlasništva u medijima, treba podsetiti i na pravi privatni rat koji je Željko Mitrović zbog spora oko svoje lične imovine, danima vodio protiv Hrvatske, koristeći za to nacionalnu frekvenciju, koja predstavlja javno dobro. Nadležna Radiodifuzna agencija (RRA), i pored poziva novinarskih udruženja, nije reagovala na ovaj primer drastične zloupotrebe frekvencija.

2. Finansijski uticaj državnih institucija na medije (kupovina uticaja) i uloga marketinških agencija

Državne institucije u Srbiji izdvajaju značajna budžetska sredstva na oglašavanje, čime se otvara mogućnost za ostvarivanje lične i partijske promocije u medijima. Izdvajanje državnih institucija za oglašavanje u medijima na godišnjem nivou, na uzorku za 50 najznačajnijih institucija od kojih je Savet za borbu protiv korupcije prikupio podatke, nije manje od 15 miliona evra. Kada se tome dodaju i sredstva koja se, inače, zvanično izdvajaju za rad medija, dolazimo do iznosa od najmanje 36 miliona, pa do čak 40 miliona evra za medije iz državnih izvora. Ako to uporedimo sa ukupnim tržištem oglašavanja, koje prema nekim procenama iznosi oko 160 miliona evra, to znači da medijima od državnih institucija dolazi gotovo četvrtina prihoda. Tako vlast dobija značajan prostor za ostvarivanje finansijskog uticaja na medije, čime se, ujedno, ostvaruje i uticaj na uređivačku politiku.

Stvarna potreba državnih ograna za oglašavanjem postoji kod različitih vidova aktivnosti namenjenih javnosti, kao što su oglasi za javne nabavke, oglasi za radna mesta, oglasi sa konkurse i sl. i takve aktivnosti su Zakonom o oglašavanju vrlo precizno definisane. Članom 86. tog Zakona definisano je da državni organi i ogranizacije mogu da oglašavaju svoje aktivnosti i mere koje su od značaja za građane i to naročito u pet slučajeva: kao poruke za učešće na izborima ili referendumu, mere za postupanje građana u slučajevima opšte opasnosti, humanitarne akcije, konkurse i pozive, kao i ekonomske aktivnosti kao što su kupovine, otkupi i sl. Zakonom je posebno zabranjeno da se koristi ime, lik, glas ili lično svojstvo funkcionera, kao ni da se posredno, niti neposredno može oglašavati politička organizacija.

Međutim, najviše sredstava medijima je plasirano upravo kroz različite vrste kampanja, koje najčešće nisu imale humanitarni karakter, kako to predviđa Zakon o oglašavanju, već su za cilj imala promociju rada i aktivnosti ministarstava. Najskuplje kampanje u proteklom periodu bile su „Očistimo Srbiju“ Ministarstva životne sredine i prostornog planiranja, promocija startap kredita Ministarstva ekonomije, „Kosovo je Srbija“, kampanja za vakcinaciju protiv gripa A H1N1, kampanja za odvikavanje od pušenja i sl. Nema, na primer, emisije čiju je produkciju platilo Ministarstvo u okviru kampanje „Očistimo Srbiju“, a da se u njoj kao akter ne pojavljuje ministar Oliver Dulić.

Zbog svega toga, prenošenje informacija o radu državnih institucija, poslednjih godina se pretvorilo u banalno plasiranje promotivnih informacija o radu funkcionera koji rukovode državnim institucijama, po sistemu ko je platio više, taj dobija više prostora. Kada se uz to još medijima ponude i gotovi, pa pritom i besplatni video materijali, kao u slučaju dve vlasnički povezane firme - Infobiro i Frejm TV, čije usluge praćenja i snimanja događaja plaćaju ministarstva i druge državne institucije, a ne mediji, onda oni više uopšte ne moraju da šalju novinarske ekipe na teren. Infobiro im dostavlja sve što trebai što je poželjno da objave.Zato su, između ostalog,televizijski i radio prilozi, kao i tekstovi u novinama, najčešće lišeni bilo kakvog istraživanja i analize.

Treba reći da i Zakon o javnom informisanju u članu 2. stav 3 kaže da niko ne sme ni na posredan način da ograničava slobodu javnog informisanja, a posebno zloupotrebom državnih ili privatnih ovlašćenja. Ipak, mnogi budžeti državnih institucija služe upravo za promociju funkcionera, ministara, direktora i samim tim njihovih stranaka. Prema dokumentima dostavljenim Savetu za borbu protiv korupcije najveća finansijska sredstva za medije izdvaja preduzeće Telekom Srbije, za koje se može pretpostaviti da je neophodno da oglašava usluge mobilne telefonije. Međutim, odmah iza tog preduzeća se nalazi Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja, pa Agencija za privatizaciju, potom Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo poljoprivrede, Institut za zdravlje Batut, Poreska uprava, Nacionalna služba za zapošljavanje, Ministarstvo rada i socijalne politike, EPS, Ministarstvo unutrašnjih poslova i dr.

Istraživanje Medijske dokumentacije Ebart iz 2009. godine, koje je obuhvatilo listu najzastupljenijih političara u medijima, delimično se poklopilo sa listom državnih institucija koje izdvajaju najviše novca za medije, ili onih koje imaju iz budžeta plaćene agencije za odnose sa medijima. Najveći broj novinskih tekstova i priloga bio je posvećen radu političara koji su iz svojih budžeta izdvajali najviše sredstava za medije, pa su se u njima najviše pojavljivali Mlađan Dinkić, Ivica Dačić, Tomica Milosavljević, Rasim Ljajić, Slobodan Milosavljević, Nebojša Bradić...[9] Iako je činjenica da su resori koje vode pomenuti ministri, zbog svog značaja, među najatraktivnijima za medije i građane, činjenica je, međutim, i da obim poklonjenog medijskog prostora za aktivnosti tih ministarstava, ne prati i odgovarajući kvalitet informacija, tekstova i priloga koje mediji o tome objavljuju. Naime, visina sredstava za pojedine medije ne odlučuje samo o tome koliki će prostor biti izdvojen za nastup pojedinih političara, već su ta sredstva od odlučujućeg značaja kada u medijima treba relativizovati pojedine događaje ili odgovornost državnih funkcionera i službenika.

Tako, na primer, vest o Izveštaju Saveta za borbu protiv korupcije o nezakonitom izdavanju dozvola preduzeću Nuba invest za postavljanje optičkih kablova, pojedini mediji nisu ni objavili, a oni koji jesu, dali su samo šturu informaciju. Za razliku od Savetovog Izveštaja, ministar Dulić, čije je Ministarstvo dozvole izdalo mimo zakona, odmah je u većem broju medija dobio priliku da prikazivanjem pozitivnih rezultata rada ministarstva, relativizuje Izveštaj Saveta. Ilustrativan je i primer kako su mediji ublažili nezakonitosti, koje je u pojedinim ministarstvima otkrio državni revizor Radoslav Sretenović. Posebno “razumevanje” mediji su pokazali baš prema onim ministarstvima sa vrha liste potrošača budžetskih sredstava za medijske aktivnosti.

Nabavke kroz razne modele

Mediji su od vlasti i drugih državnih institucija ostvarivali prihode na sedam različitih načina, a osnovni oblik bilo je objavljivanje oglasa, koje su imali gotovo svi državni organi. Taj osnovni oblik, koji je inače predviđen Zakonom o oglašavanju, podrazumeva zakup oglasnog prostora za objavljivanje neke konkretne informacije važne za javnost, kao što su, na primer, konkursi za radna mesta, konkursi za projekte, ili nešto drugo. Nasuprot tom osnovnom obliku oglašavanja, mediji su prihodovali i na osnovu specijalizovanih usluga informisanja, usluga informisanja po ugovoru, pretplata na usluge i servise, subvencija u kulturi, izdvajanja sredstava iz fondova namenjenih civilnom sektoru za realizaciju projekata, pa čak i za usluge istraživanja.

Za pružanje usluga istraživanja i razvoja, prema Zakonu o javnim nabavkama, nije potrebno sprovoditi redovan postupak javnih nabavki, već se ugovor može zaključiti direktno, a isto važi i za usluge produkcije radio i televizijskog programa ili vremena za emitovanje programa. Tako je Agencija za mala i srednja preduzeća 2009. godine naručila usluge istraživanja od kompanije Ringijer (Blic), koje su podrazumevale „istraživanje potreba malih i srednjih preduzeća za unapređenje poslovanja“, sa obavezom da ih objavi u dnevnom listu Blic. Usluge su bile vredne 4,48 miliona dinara, a njihov cilj je bio „korišćenje rezultata istraživanja od strane celokupne javnosti“. Ovakvi poslovi za čiju realizaciju državne institucije angažuju medije, koji za istraživanja poput ovog nisu stručno osposobljeni, imali su za cilj da prikriju pravu prirodu saradnje između medija i stranačkih rukovodilaca koji vode državne institucije, jer se tu zapravo radi o besplatnoj političkoj promociji stranačkih funkcionera.

Ovde treba naglasiti da ministarstva i državne institucije koje su nadležne za ovakvu vrstu poslova, koje za njihovo obaljanje imaju stručne kadrove i koje za to dobijaju novac iz budžeta, te poslove moraju same da obavljaju i za njih ne smeju angažovati nikog drugog. Tako je u konkretnom slučaju Agencija za mala i srednja preduzeća, koja je angažovala Ringijer za pomenuta istraživanja, inače formirana kako bi se sama bavila istraživanjem potreba malih i srednjih preduzeća i za te namene dobija budžetska sredstva. Ona takođe može da ostvari saradnju i sa drugim državnim naučno-istraživačkim institucijama, koje se već finansiraju iz budžeta Srbije, kao što je, na primer, Republički zavod za statistiku Srbije. Međutim, ona angažuje medij, koji se po svojoj suštini ne bavi naučno-istraživačkim radom, da navodno izradi istraživanje, a zapravo tim novcem kupuje reklamni prostor i uticaj. Tako političari koji vode državne ustanove, uvek dobijaju besplatnu promociju, a od istraživanja potrebnih građanima zapravo nema ništa.

Tokom ove analize, Savet je pronašao još sličnih primera kada su mediji bili angažovani za usluge istraživanja, među kojima je najdrastičniji otkriven u saradnji Ministarstva životne sredine i lista Blic, koji je imao obavezu da za 47,2 miliona dinara istražuje i objavljuje tematske dodatke o životnoj sredini. 

Drugi takođe važan model za prikrivanje prave prirode odnosa medija i državnih institucija i „kupovine“ uticaja u medijima, jeste pretplata. Pojedine državne institucije su plaćale pretplatu za usluge novinskih agencija, odnosno za pristupe „čitanju“ vesti i drugih sadržaja agencija, koji su prvenstveno namenjeni drugim medijima. Iako većina ovih institucija već plaća pres kliping usluge, prava potreba ove saradnje je sadržana u tome da se novinskim agencijama „plati“ da izveštavaju o radu pojedinog funkcionera, pa su neke institucije čak zaključivale paralelne ugovore sa više novinskih agencija istovremeno. Na taj način institucije obezbeđuju bolju prohodnost pozitivnih i promotivnih vesti o državnim organima, jer se vest objavljena u servisu novinske agencije lakše „prenosi“ i u druge medije. Tako na ovaj način mediji gube neke od najvažnijih uloga koje imaju i kriterijuma koje moraju da ispune, kao što su tačnost i objektivnost.

Jedan broj medija dobijao je poslove praćenja aktivnosti pojedinih državnih institucija, što znači da su se novinari tih medija ponašali kao servis tim državnim institucijama, umesto da građane objektivno informišu o radu tih ustanova. To „praćenje aktivnosti“ rada svodilo se na to da se zapravo promoviše rad ministra, ili direktora javnog preduzeća i ustanove. U jednom broju slučajeva je prekršen Zakon o oglašavanju, jer se oglasom promovisao sam funkcioner, a ne informacije od značaja za javnost. Takvu praksu su indirektno sprovodila pojedina ministarstva, ali posebno javna preduzeća. Tako je, na primer, JP Srbijavode tokom 2008. i 2009. zakupilo prostor u NIN-u za objavu reklamnih oglasa, a zapravo se radilo o intervjuima, kojima je promovisan rad direktora Nikole Marjanovića. Takođe, mediji su, prilikom sklapanja poslovno-tehničke saradnje, često obavezivani da će objaviti intervju sa ministrom ili direktorom institucije. Tako je Blic u okviru objavljivanja specijalnog dodatka Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, ugovorom imao predvideđeno i objavljivanje intervjua sa ministrom Mlađanom Dinkićem. Zakon predviđa da se takvi sadržaji obavezno moraju obeležiti tako da se iz potpisa nedvosmisleno vidi da je u pitanju plaćeni tekst, odnosno reklama, ali ovu odredbu je retko koji medij poštovao. Najviše zato što nijednom političaru ne odgovara da njihove „vizionarske“ poruke građanima budu shvaćene kao reklamne i plaćene. S druge strane, medijima ne odgovara da se takvi sadržaji jasno označe kao plaćeni, jer bi se tako otkrila prava priroda odnosa sa stranačkim i državnim funkcionerima i institucijama.

 Ogroman broj tih ugovora državnih organa i medija, koje su se imale formulaciju usluga informisanja po ugovoru, ili specijalizovanih usluga, bio je zaključen ispod nominalne granice za javnu nabavku male vrednosti, što omogućava da se nabavka sprovede po manje strogoj proceduri. Ta granica je u 2009. godini iznosila 2,9 miliona dinara. Analizom ugovora utvrdili smo da je bilo najmanje 19 državnih institucija, koje su imale ugovore sa agencijama, sklopljene neposredno ispod granice za nabavku velike vrednosti od preko 2,9 miliona dinara (ili 3,44 miliona dinara sa PDV-om). Pronašli smo četrdesetak takvih ugovora.

Telekom Srbija

Telekom Srbija svake godine na marketing potroši oko 30 miliona evra[10], a ovom analizom je utvrđeno da se direktno na rad medija potroši ne manje od 10 miliona evra. Verovatno je i zbog toga bilo gotovo nemoguće pronaći tekst, u kojem bi kritički bio sagledan problem prodaje tog preduzeća ili prikazana analiza njegovog poslovanja. Mediji uglavnom prepisuju zvanične izveštaje preduzeća o njihovom „uspešnom radu“, pa javnost često ostaje uskraćena za podatke o zaduženosti, ekonomskim razlozima za kupovinu telekomunikacionih kompanija u Republici Srpskoj i Crnoj Gori i dr. Zapravo, javnost je tokom postupka privatizacije redovno od strane medija uskraćivana za niz informacija koje su bacale negativno svetlo na „pozitivnu“ temu privatizacije Telekoma. Tako mediji nisu objavljivali mišljenja uglednih i relevatnih stručnjaka, koji su negativno govorili o aspektima privatizacije, već je za najveće medije prodaja bila „završena“ stvar, kao i za vladajuću elitu - toliko „završena“ da su se mediji više bavili pitanjima na koje projekte će novac biti potrošen, nego analizom same prodaje. Pojedini ministri su već gradili puteve od novca dobijenog budućom prodajom, sve kako bi domaća javnost prihvatila ovu političku platformu, čiji je najverovatniji interes bio više novca u budžetu Srbije i time bolje šanse za ostanak na vlasti.

Uz obrazloženje da samo reklamira usluge mobilne telefonije,Telekom Srbija ima ugovore sa većinom medija u Srbiji. Druga dva operatera mobilne telefonije troše nešto manje sredstava na marketing od Telekoma. Najviše novca troši se na oglašavanje na RTS-u, RTV Pink i RTV B92. U 2008. godini je na reklamiranje na RTS-u potrošeno 142,66 miliona dinara, a u 2009. - 124,02 miliona dinara. Na drugom mestu je Pink koji je od Telekoma 2008. ostvario prihod od 92,82 miliona dinara, 2009. 136,05 miliona dinara. Treća je TV B92 koja je 2008. godine inkasirala 75,1 miliona dinara, a 2009. godine 64,28 miliona dinara. Foks je bila četvrta televizija na listi, dok se na petom mestu se nalazila TV Avala. Primat među pisanim medijima su do 2008.godine imale „Večernje novosti“, da bi od 2009. lidersku poziciju preuzeo Blic (Blic 2008: 43,25 miliona dinara, 2009: 58,95 miliona, Novosti 2008: 50,55 miliona 2009: 42,85 miliona). Značajna sredstva Telekom je plasirao i kroz druge medije, kao što su Kurir (2008: 47,40 miliona dinara 2009: 9,38 miliona dinara), Politika (2008: 43,21 miliona; 2009: 35,94 miliona) i Pres (2008: 34,57 miliona; 2009: 40,92 miliona).

Koliko je za medije u Srbiji važno da imaju sponzorski ugovor sa Telekomom govore podaci da se udeo prihoda od Telekoma u godišnjim prihodima medija kreće od 1,5 do čak 17,7 odsto. Tako je, na primer, Telekom za emitovanje reklama na TV Avala u 2009. godini potrošio 13,09 miliona dinara, dok je Avala u toj godini, prema podacima APR-a, ostvarila poslovni prihod od 172 miliona dinara. Ovde valja podsetiti da je Aleksandra Radujko, supruga direktora Telekoma Branka Radujka, u tom periodu bila glavni i odgovorni urednik te televizije. Što se samog Radujka tiče, on je pre funkcije u Telekomu, bio generalni sekretar predsednika Borisa Tadića. 

I prihodi dnevnog lista Danas i RTV B92 od Telekoma su 2009. bili na nivou od oko pet odsto. Telekom je u oktobru 2008. godine sponzorisao prenos Lige šampiona 2008/09 (9,2 miliona dinara) na TV B92, zatim u decembru te godine emisiju „Operacija trijumf“ (29,2 miliona dinara), pa u januaru 2009. novogodišnji specijal Rode u magli (14,4 miliona dinara), a krajem te godine je sponzorisan serijal „Veliki brat“ (35,4 miliona dinara sa PDV-om).

Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja 

Odmah iza Telekoma je Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja, koje godišnje potroši ne manje od 1,5 miliona evra na promocije, a da pri tom nema potrebu da reklamira „svoje“ proizvode. Tom Ministarstvu bi se s pravom mogao dodati sektor za medije, s obzirom na nivo izdvajanja, koja se ne prikazuju kao oglašavanje, već kao istraživanja, ili pružanje specijalizovanih usluga. Ovo Ministarstvo je 2009. na oglašavanje potrošilo tek nešto više od pola miliona dinara, ali je sa drugih budžetskih pozicija utrošeno između 130 i 150 miliona dinara na promocije, čime je kupljen reklamni prostor u medijima.

Ministar Dulić je najznačajnije ugovore zaključio sa Ringierom (Blic, Alo) na ime pružanja usluga istraživanja iz oblasti životne sredine, godišnje vrednih blizu pola miliona evra (47,2 miliona dinara). Ringier se obavezao da rezultate istraživanja objavi u dnevnim listovima Blic i Alo, kako bi rezultati istraživanja bili dostupni javnosti. Iako na sajtu Blica ima dosta tekstova koji se bave ovom oblašću, pretražujući taj sajt nismo uspeli da pronađemo tekstove o istraživanjima koja je Ringier sproveo, a da je, pri tom, naznačeno da su plaćeni od strane Ministarstva. Takođe je upadljivo da je Blic tokom 2010. godine objavio izuzetno veliki broj tekstova u kojima se pominje ministar Oliver Dulić, najčešće u pozitivnom kontekstu: Dulić u Kraljevo vodi 200 majstora, Stanje životne sredine bolje nego lane, Sledeće godine gradnja 1633 stana, Političari navučeni na Fejsbuk, i dr. Zabeleženi su samo retki kritički tekstovi u vezi sa postupkom koji je protiv njega bila povela Agencija za borbu protiv korupcije, zbog navoda o mogućem sukobu interesa u koji je dospeo zbog činjenice da njegovo preduzeće DG comp, posluje sa 70 preduzeća i institucija, koje se finansiraju iz budžeta Republike Srbije. Posledica ovakve saradnje medija i državnih institucija može biti relativizacija postupaka pojedinih državnih funkcionera i ublažavanje reakcija javnosti uz pomoć medija, umesto da upravo oni budu nosioci otkrivanja nezakonitosti i korupcije državnih organa.

Agencija za privatizaciju

Agencija za privatizaciju je na trećem mestu sa godišnjom potrošnjom od oko 62 miliona dinara, pa možda zbog toga većina medija počinje da informiše javnost o problemima u privatizaciji, tek kada se neka privatizacija zvanično poništi. Najveća sredstava Agencija troši na štampane medije - Večernje novosti, Blic, Politiku i Pres. Interesantno je da usluge televizijskog prenosa aukcija pruža upravo TV Avala, koja se nalazi u vlasništvu konsultanta Danka Đunića, a koji inače i obavlja veći broj konsultantskih poslova za Agenciju. Ugovorom o televizijskom prenosu aukcija iz februara 2008.godine je definisano da će TV Avala po pojedinačnom prenosu aukcije dobijati 850 evra, odnosno 350 evra za troškove prenosa signala, a 500 evra za troškove produkcije. Međutim, ugovorom nije definisana dinamika realizacije, niti koliko će biti prenosa na godišnjem nivou, pa nije moguće izračunati koliko je TV Avala do sada zaradila od ovog posla.

Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja

Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja sledi Agenciju sa godišnjim izdvajanjima ne manjim od 60 miliona dinara, što takođe može da bude razlog što o radu tog Ministarstva gotovo da nema kritičkih sadržaja u medijima.

Najviše sredstava je izdvojeno za usluge nacionalnih televizija RTV B92, RTS i RTV Pink. Tvrdnje sada već bivšeg ministra Dinkića[11] da nije mogao da promoviše svoj rad, posmatrano iz ugla potrošnje budžeta na medije, netačne su, jer je to ministarstvo imalo sve nacionalne televizije na platnom spisku. Čak je jedan broj medija, upravo kada je ministar smenjen, svoje sadržaje pretvorilo u odbrambenu kampanju bivšeg ministra. Tih dana, Dinkić je više puta bio na naslovnoj strani sajta B92, a redovno su i nakon toga u informativnom programu te televizije praćene njegove aktivnosti, iako je sada samo šef poslaničke grupe Ujedinjenih regiona Srbije.

TV B92 je od Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja 2009. inkasirala 14,34 miliona dinara, Pink 14,18 miliona, a RTS 11,06 miliona dinara. Štampani mediji su od Ministarstva na ime oglašavanja 2009. primili 2,7 miliona dinara. Novosti su u 2009. godini pratile rad Ministarstva na internet izdanju www.novosti.rs za 210.000 dinara i izradile kartu „Banje Srbije“ za 290.000 dinara. Blic je 2010. godine radio specijalni dodatak iz oblasti ekonomije za 590.000 dinara, kojim je posebno predviđeno objavljivanje intervjua sa ministrom Dinkićem. Magazin Status je tokom 2010. od Ministarstva dobio posao praćenja rada te institucije vredan 3,3 miliona dinara, sa obavezom da u svakom broju objavi tekst o njegovom radu. 

Ministarstvo zdravlja

Ministarstvo zdravlja godišnje izdvaja oko 35 miliona dinara za promocije u medijima. Najveći deo sredstava potrošen je u okviru kampanje za vakcinaciju protiv virusa H1N1 „Zavrni rukav“. Zato se može zaključiti da je to razlog zbog kojeg je veoma mali broj medija objektivno izveštavao o poslu hitne nabavke vakcina protiv virusa H1N1 tokom 2009. godine, pa su građani, umesto objektivne informacije, od medija dobijali samo zvanične pozive da se vakcinišu. Odgovornost Ministarstva zdravlja i ministra Tomice Milosavljevića u tom poslu, u medijima, je vrlo retko dovedena u pitanje, iako se na kraju ispostavilo da je postupak nabavke bio sporan, a količina nabavljenih vakcina velika i nepotrebna.

List Politika je retko objektivno izveštavao o ovom problemu, ali je tokom tog perioda od Ministarstva zaradio 3,22 miliona dinara, odmah posle TV B92, na kojoj su emitovane reklame u iznosu od 5,53 miliona dinara. Ministarstvo je direktna budžetska sredstva u 2009. godini utrošila i na Blic kroz podršku projektu „Atlas ljudskog tela“ i to 2,36 miliona dinara, ali to nije prikazano kao oglašavanje. Uz Ministarstvo je vezan Institut za zdravlje Batut sa godišnjom potrošnjom od oko 34 miliona na promocije, i to su najčešće bile kampanje protiv pušenja ili nekih drugih oblika zavisnosti, pa zbog toga nije neobično što se o Batutu uglavnom izveštava pozitivno. RTS je od Batuta 2008. ostvario 5,8 miliona dinara, B 92 4,07 miliona dinara, TV Avala 2,74 miliona dinara, a dnevni list Danas 1,2 miliona dinara.

Ministarstvo poljoprivrede

Ministarstvo poljoprivrede je tokom 2009. godine na promociju potrošilo ne manje od 30 miliona dinara, ali je sredstava plasiralo preko nekoliko marketinških agencija, pa se ne može utvrditi u kojim medijima su plasirane reklame. Istovremeno, stiče se utisak da se stanje u ovoj oblasti pogoršalo u proteklom periodu, dok su u medijima umesto obaveštavanja o temama važnim za poljoprivrednike, popularizovane aktivnosti Ministarstva. Tako je ekološki dodatak Politike „Zelene strane“ u 2008. godini čak imao obavezu da zbog izdvojenih 2,4 miliona dinara „u tekstovima podrži aktivnost Ministarstva“. Za tematski dodatak „Blic poljoprivreda“ u 2010. godini, bilo je predviđeno da će Ministarstvo poljoprivrede platiti Blicu 510 hiljada po dodatku (6,12 miliona dinara), pa se u skladu sa tim ministar Dragin češće pojavljivao u Blicu, kao i na TV B92, jer je za deset emisija „Uvećanje“ na B92 info kanalu, Ministarstvo u junu 2010. opredelilo tri miliona dinara.

Ministartsvo rada i socijalne politike

Ministarstvo rada i socijalne politike je 2008. godine utrošilo 28,3 miliona dinara na medije i promociju, u 2009. 16,56 miliona dinara, ali je većinu sredstava realizovala preko agencije Maksim medija, pa se takođe ne može utvrditi kojim medijima je novac uplaćen.

Ministarstvo za Kosovo i Metohiju

Ministarstvo za Kosovo i Metohiju je najviše sredstava za oglašavanje u medijima potrošilo u 2008. godini, u vreme ministra Slobodana Samardžića, i to 21,42 miliona dinara, dok je u 2009. godini potrošeno daleko manje.

Ministarstvo unutrašnjih poslova

Ministarstvo unutrašnjih poslova je za informisanje javnosti u 2008. potrošilo 14 miliona dinara, u 2009. godini 8,89 miliona dinara, ali u dostavljenom odgovoru nije navedeno u kojim medijima. MUP se oglašavao u Blicu u projektu enciklopedije „Sve o Srbiji“ (590 hiljada dinara), ali nije navedeno kada tačno. Realizovan je i projekat insertacije flajera o viznoj liberalizaciji (680 hiljada dinara), ali ni za njega nema podatka u kojim medijima.

Poreska uprava

Poreska uprava se najviše oglašavala u štampanim medijima (2008.- 21,62 miliona dinara, 2009. - 23,48 miliona dinara) i najveća sredstva je utrošila na list Danas (2008. - 3,4 miliona dinara, 2009. - 6,4 miliona dinara).

Nacionalna služba za zapošljavanje

Nacionalna služba za zapošljavanje (NSZ) godišnje potroši oko 17 miliona dinara na promovisanje u medijima, i to uglavnom elektronskim, pa je tako 2009. godine potrošila samo 980 hiljada dinara na oglase u štampi. Te godine je za proizvodnju emisija na TV B92 ugovorom opredelila oko 11,85 miliona dinara, a 2010. godine oko 3,9 miliona dinara. NSZ je u listu Danas, u maju 2009, insertovala publikaciju „Poslovi“ za 1,95 miliona dinara.

JP Elektroprivreda Srbije

 JP Elektroprivreda Srbije je od 2008. do 2010. godine izdvojila 14,63 miliona dinara za medije i imala saradnju sa Hepi televizijom za promotivnu akciju „EPS i deca“ vrednu blizu milion dinara. Najveća sredstva od EPS-a je ostvario dnevni list Danas 2,62 miliona dinara, ali je EPS na reklamiranje potrošio 2,4 miliona dinara u Politici, i 1,26 miliona dinara u Večernjim novostima. U javnosti se posebno otvorila polemika o potrebi reklamiranja ovog monopoliste u snabdevanju električnom energijom u septembru 2010. godine, kada je obelodanjeno da će ovo javno preduzeće koje spada u najveće gubitaše, platiti 800 hiljada evra fudbalskom klubu Partizan na ime sponzorstva u Ligi šampiona i drugim međunarodnim utakmicama do kraja 2011. godine.

Uticaji agencija za odnose sa medijima i privatnih produkcija

Posebno mesto u odnosima između državnih institucija i medija zauzimaju agencije za odnose sa javnošću, marketinške i produkcijske kuće, koje su, uglavnom, u vlasništvu stranačkih aktivista, ili sa njima povezanih osoba. Neke od tih agencija pružaju usluge većini državnih institucija, tako da pojedinim agencija prihodi dolaze isključivo od državnih organa. Jedan broj državnih institucija i javnih preduzeća ima posebno angažovane agencije za odnose sa medijima, ili produkcijske agencije, iako u svom sastavu imaju čitave službe zadužene za odnose sa medijima. Zbog toga ne samo da je sporno što državne institucije angažuju te firme za pomenute poslove, već je problematično i to što one uglavnom služe za političku promociju rada ministara i direktora, a ne za informisanje građana.

Od 22 ministarstva Vlade Srbije koja su bila obuhvaćena analizom Saveta, samo tri ministarstva nisu u protekle tri godine koristila usluge agencija (Ministarstvo za nauku, Ministarstvo prosvete i Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu). Među ministarstvima ima i rekordera u korišćenju usluga većeg broja agencija, kao npr. Ministarstvo za Kosovo i Metohiju, koje je tokom 2008. godine koristilo usluge osam različitih agencija. Za Ministarstvo za poljoprivredu je ukupno u protekle tri godine radilo čak jedanaest agencija, a za posebne uprave u sastavu te institucije takođe su bile angažovane agencije. Ministarstvo zdravlja je angažovalo deset agencija, a samo 2009. godine je radilo sedam.

Osim toga, agencije, čiji su vlasnici najčešće visoki stranački funkcioneri ili njima bliske osobe, već godinama kontrolišu tržište reklama. Agencije, naime, otkupljuju od medija reklamni prostor, koji potom prodaju klijentima, odnosno pojedinačnim kupcima po daleko višim cenama. Prilikom rada na ovom izveštaju, Savet se sastao sa predstavnicima Meken Eriksona, koji su objasnili da do ovih poslova dolazi tako što mediji zbog nepovoljne finansijske situacije pristaju da pod uslovima avansnog plaćanja prodaju reklamni prostor po cenama nižim od tržišnih. Međutim, prema informacijama do kojih je Savet došao istražujući ovaj fenomen, često se dešava da agencije medijima uplate samo deo ugovorenog iznosa avansno, a da plaćanje preostalog dela koriste za pritisak na medije, odnosno prestaju sa plaćanjem ukoliko medij počne da se bavi nekom temom koja nije u interesu stranke kojoj vlasnik agencije pripada, ili nije u njegovom ličnom interesu.

Stranačka raspoređenost agencija

Iz analiziranih ugovora jasno se može videti stranačka raspoređenost agencija, pa tako, na primer, institucijama koje vode stranački aktivisti G17 plus, kao što su JVP Srbijavode ili Nacionalna agencija za regionalni razvoj, Republički zavod za sport, Republički zavod za zdravstveno osiguranje ili Kragujevačka gimnazija, usluge pruža agencija A medija. To ne treba da čudi, jer tu agenciju predvodi direktor Tomislav Damnjanović, svojevremeno predsednik Izvršnog odbora G17 plus i kreator njenih kampanja. Damnjanović je inače i brat supruge Mlađana Dinkića,Tatjane. Najveći vlasnički udeo u toj firmi ima Asocijacija nezavisnih elektronskih medija ANEM (40 odsto), pa Mitko Jakovleski (10 odsto), a zatim po pet odsto imaju Veran Matić (glavni urednik RTV B92), Sibina Golubović, Tomislav Damnjanović, Tatjana Boškić i dr.

Aktivnu saradnju Ministarstvo zdravlja je, dok je na njenom čelu bio Tomica Milosavljević, imalo i sa agencijom Cross Communications, Svetlane Blagojević, koja je radila kampanje „Srbija protiv raka“. Kako bi promovisalo borbu protiv raka, Ministarstvo je 2009. godine platilo produkciju serije „Selo gori baba se češlja“ (8,35 miliona dinara) preko konzorcijuma Contrast studios i Media House. Agencija Blagojevićeve je, takođe, radila kampanju „Klikni bezbedno“, vrednosti od 2,5 miliona dinara, za Ministarstvo telekomunikacija, na čijem je čelu takođe bio kadar G17 plus.

Agencije Meken Erikson grupe i Stoa pružaju usluge institucijama na čijem čelu su kadrovi DS, kao što su Telekom Srbija, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo trgovine i usluga ili Ministarstvo spoljnih poslova. Agencija Stoa već više godina radi za Skupštinu grada Beograda, kao i Skupštinu grada Novog Sada, koju tradicionalno vodi DS.

Agencija „Profajler tim“ Gorana Veselinovića, u kojoj je prema informacijama SRS-a zaposlen Aleksandar Vučić, zamenik predsednika SNS-a, radila je tokom 2009. godine PR usluge Ministarstvu rudarstva i energetike za mesečni iznos od 300 hiljada dinara, a od kako je SNS preuzela vlast u Zemunu i Voždovcu, svakog meseca ova agencija od tih opština inkasira između 300 i 400 hiljada dinara. Interesantno je da Profajler tim nema drugih klijenata među državnim institucijama, već samo tamo gde SNS ima vlast.

Pre pada sa vlasti, DSS i Nova Srbija su takođe imale svoje omiljene agencije i to se najbolje vidi na primeru agencije „Arts end Crafts“, Miljana Šćekića, koja je radila više poslova za Ministarstvo za Kosovo tokom 2008. godine, ukupne vrednosti 7,87 miliona dinara. Agencija je štampala stone kalendare, lepila plakate, postavljala bilborde i producirala TV programe, a sve u okviru kampanje „Kosovo je Srbija“. Kreirali su bilborde na kojima su dominirale slike svetskih državnika sa njihovim izjavama o očuvanju zemlje i demokratije. Agencija je te godine ostvarila prihod od preko 20 miliona dinara, ali zato sledeće godine tek 1,32 miliona, zbog čega se može zaključiti da je opstajala zahvaljujući poslovima sa političkom podrškom, pre svega stranaka DSS- NS. Šćekić je bio savetnik Maje Gojković u vreme kada je ona bila na funkciji gradonačelnice Novog Sada, a njegova agencija je radila kampanju Velimiru Iliću, predsedničkom kandidatu Nove Srbije na izborima 2008. godine. Kampanja „Kosovo je Srbija“ je za različite tipove usluga obuhvatila još niz angažovanih agencija (Grifon media, Masel grupa, Mediana adria), ali i dva povezana preduzeća za proizvodnju dokumentarnih filmova o Kosovu - Ronin pro i Sans Oil, koja je danas u likvidaciji.

Lični afiniteti prema pojedinim agencijama

Analizom dokumentacije mogu se uočiti i primeri da pojedine agencije pružaju usluge nizu institucija koje se vezuju za rad pojedinog političara. Tako je agencija Stoa, iako nema drugih većih poslova, uvek bila angažovana gde je i ministar Saša Dragin. Dok je bio na čelu Ministarstva životne sredine od 2007. do 2008, Stoa je radila PR za Fond za zaštitu životne sredine, a kako je Dragin preuzeo Ministarstvo poljoprivrede, tako je agencija Stoa postala najpovoljnija za to Ministarstvo, ali je posebno angažovana za niz organa koje su u sklopu te institucije (Generalni inspektorat ministarstva i Uprava za agrarna plaćanja). Ministarstvo poljoprivrede je posebno plaćalo agenciju Stoa za usluge informisanja (3,39 miliona dinara), a posebno za usluge informisanja o Generalnom inspektoratu Ministarstva poljoprivrede i Uprave za agrarna plaćanja. Vlasnik agencije Stoa je Ljubomir Podunavac, politikolog i aktivista DS-a, koji je trenutno, pored angažmana u svojoj agenciji, na funkciji direktora RTV Šabac, sa kojom Ministarstvo takođe ima poslovnu saradnju, dok je supruga ovog marketinškog stručnjaka, Jelena Kosanić Podunavac odnedavno na čelu informativnog programa RTV B92.

Pored toga, Ministarstvo poljoprivrede je imalo ugovore i sa većim brojem drugih marketinških agencija: Meken Erikson grupe, Media S SMVG, Ebart, Can Advertising, Grafoprojekt, Ideological factory, Infobiro, Milk & Honey Communications i Bimbros. Grafoprojekt je 2008. proizvodio četiri TV emisije pod nazivom „Agrosvet“ vredne 2,2 miliona dinara, koje je trebalo da se emituju na 53 lokalne TV stanice, a naredne godine je iste emisije radila povezana firma Bimbros za 3,06 miliona dinara, čiji je vlasnik izvesni Zoran Vasiljević.

Među agencijama koje je Ministarstvo poljoprivrede angažovalo je jedan broj njih imaju sedište u Novom Sadu, kao „Ideological factory“ koji je 2009. angažovan za snimanje edukativno informativnog spota za Ministarstvo, vrednosti 3,33 miliona dinara, što je bio jedini prihod te firme u toj godini. Vlasnik firme je izvesni Vujadin Vukmirović, a direktor Peđa Popić, obojica iz Novog Sada i članovi Rotarakt udruženja, tzv. omladine Rotari kluba, u kojem je bio aktivan i ministar Dragin. Istovremeno Dragin je angažovao drugu novosadsku firmu “Milk & Honey Communications” za kupovinu vremena u medijima za 12,03 miliona dinara. Vlasnik ove firme je izvesni Goran Ivetić, koji se nalazio na listi kandidata za poslanike Pokret snaga Srbije.

Ministar Slobodan Milosavljević je u svojstvu ministra poljoprivrede od 2007. do 2008, angažovao agenciju Communis za PR, da bi ta ista agencija zajedno sa njim “prešla” u Ministarstvo trgovine i usluga i tamo bila najpovoljnija. Communis je vlasništvu Ivana Stankovića, koji je u javnosti poznat kao jedan od prvih domaćih marketinških stručnjaka, osnivač prve marketinške agencije u Srbiji Saatchi&Saatchi. Za Ministarstvo poljoprivrede Communis je radio kreiranje projekta komunikacije „Mi dajemo“ za 15.000 evra i proizvodnju 26 TV emisija „Agro prognoze“ za 26.000 evra. Pronađen je i jedan kasnije raskinut ugovor za iste emisije, ali sa drugom agencijom „Media S SMVG“, čiji je vlasnik takođe Stanković. Pored tih ugovora, agencija je 2008. godine pružala specijalizovane usluge u informisanju Ministarstvu kulture za 2,68 miliona dinara i radio spotove za Ministarstvo trgovine i usluga (2,6 miliona dinara), u cilju razvoja trgovine u Srbiji. Aerodrom Beograd je takođe angažovao Communis u 2008. godini za marketinški nastup i izradu filmova, a vrednost ugovora je iznosila 93.915 evra.

Multikom group, Direct media, Emotion

Značajno mesto na tržištu reklama i marketinga imaju agencije u kojima udeo u vlasništvu ima Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda i zamenik predsednika Demokratske stranke. Đilas je vlasnik četvrtine udela u marketinškoj agenciji Multikom group, u kojoj je nekada imao polovinu udela, ali danas drugu četvrtinu ima Milica Delević, šefica Kancelarije za evropske integracije Vlade Srbije. Preduzeće Multikom group osnovano je 2004. godine, a bavi se poslovima vezanim za oglašavanje u medijima, zakup medijskog prostora, finansiranje produkcija, kupovinu i prodaju televizijskih prava... Multikom poseduje udele u drugim agencijama i to 93 odsto u Direct mediji, koja se takođe bavi prodajom reklamnog prostora. Članice ove grupe su i tri firme sa nazivom Direct media koje posluju u Makedoniji, Bosni i Crnoj Gori, sa sedištima u Skoplju, Sarajevu i Podgorici.

Multikom grupa je većinski vlasnik domaćih preduzeća „Spark Event Promotion“, preduzeća za promotivne aktivnosti, Sports ADD za knjigovodstvo, Big Print za štampanje i Frendee za trgovinu preko interneta, dok produkcijska kuća Emotion, u kojoj je Multikom sve do donedavno bila suvlasnik sa 49 odsto, realizuje najskuplje televizijske programe, poput „Velikog brata“, „48 sati svadba“, „Sve za ljubav“, „Menjam ženu“, „Operacija trijumf“, „Uzmi ili ostavi“... Prema podacima koje je Savet dobio od APR-a, Multikom je 7. juna ove godine brisan iz registra kao suvlasnik u produkcijskoj kući Emotion , a kao jedini vlasnik upisano je preduzeće IMGS Gorana Stamenkovića, koji je do ove promene u vlasničkoj strukturi Emotiona, imao 51 odsto udela.

Multikom i Direct media iz godine u godinu beleže rast neto dobitka, pa je tako Direct media, prema podacima APR-a, u 2008. godini ostvarila neto dobitak od 558.628.000 dinara, dok je u prethodnoj, 2007. bio manji za gotovo 200 miliona i iznosio je 380.604.000. U 2009. neto dobitak je bio 619.679.000 dinara, a u 2010. 758.994.000 dinara.

Slično je i sa Multikom group, koja je zajedno sa povezanim preduzećima, u 2008. ostvarila neto dobitak od 498.432.000 dinara, u 2009. 563.130.000 dinara, dok je u 2010. neto dobitak iznosio 790.216.000 dinara.

Na osnovu podataka dobijenih od Trezora NBS, Savet za borbu protiv korupcije utvrdio je i da štamparija „Big print“, koja je članica Multikom group, ostvaruje direktnu poslovnu saradnju sa državnim institucijama, među kojima ima onih koji se finansiraju iz budžeta grada Beograda, čiji je gradonačelnik upravo Dragan Đilas. Ta firma je pružala usluge i Skupštini grada Beograda, gradskoj opštini Novi Beograd, većini beogradskih pozorišta (Atelje 212, Zvezdara teatar, Beogradsko dramsko pozorište, Jugoslovensko dramsko pozorište,...), ali i Turističkoj organizaciji grada Beograda, Biblioteci grada Beograda, Kulturnom centru grada Beograda, Domu omladine, Domu zdravlja Rakovica,.. Big print je pružao usluge i Istorijskom muzeju, Pedagoškom muzeju, Narodnom muzeju, Muzeju istorije Jugoslavije, Srpskoj akademiji nauka i umetnosti,...

Prema navodima iz štampe ( http://www.standard.rs/vesti/36-politika/6687-slobodan-antoni-mrea-kolskih-drugaraq-u-politikoj-eliti-srbije-.html ), Dragan Đilas preko svojih agencija kontroliše zakup najvećeg dela reklamnog prostora na nacionalnim i regionalnim televizijama u Srbiji. Kako bi proverio ove informacije, Savet je 27. septembra 2010. godine podneo RTS-u Zahtev za pristup informaciji od javnog značaja kojim smo tražili ugovore o medijskom oglašavanju sa marketinškim agencijama od 2007. do 2010. godine. Kako RTS nije dostavio Savetu najveći deo tražene dokumentacije, nismo bili u mogućnosti da istražimo ovaj problem. Zaključke do kojih smo došli na osnovu malog dela tražene dokumentacije koju nam RTS jeste dostavio, iznećemo u delu Izveštaja koji se odnosi na ulogu javnog servisa.

Meken Erikson

Agencije Meken Erikson grupe su tokom protekle tri godine radile za sedam ministarstava (Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo spoljnih poslova, Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, Ministarstvo za NIP, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo za rudarstvo i energetiku, Ministarstvo rada i socijalne politike), a na osnovu odgovora koje smo dobili od državnih institucija utvrđeno je da su klijenti ove grupe bili još i Republička agencija za telekomunikacije, Građevinska direkcija Srbije i Agencija za lekove i medicinska sredstva. Međutim, agencije Meken Erikson grupe su, prema podacima Uprave za trezor, od 2007. do 2011. godine pružale marketinške usluge za ukupno 103 budžetska korisnika, odnosno državne institucije. Među njima je bilo najviših državnih organa kao što su Predsednik Republike Srbije, Vlada Srbije i ministarstva, pa do velikog broja javnih preduzeća kao što su JP Putevi Srbije, ustanova kulture poput Pozorišta na terazijama ili Kulturnog centra Novog Sada, državnih zavoda i agencija kao što su Agencija za privatizaciju ili Zavod za zdravstveno osiguranje, lokalnih samouprava i to Grada Beograda i opština Novi Beograd, Vračar i Zvezdara, ili opštine Paraćin, kliničkih centara kao što su KBC Bežanijska kosa, domova zdravlja u Lazarevcu i Leskovcu, škola i fakulteta, pa čak i pravosudnih institucija kao što je Više prekršajni sud u Beogradu.

Kampanja za vakcinaciju protiv gripa A H1N1 Ministarstva zdavlja, vredna 6,7 miliona dinara, bila je najpoznatija kampanja ove marketinške agencije. Ipak, najznačajnije marketinške usluge Universal McCann (odnedavno Universal media), članica Meken Erikson grupe, pružala je Telekomu Srbija, koji inače ima grupu angažovanih agencija za produkciju i odnose sa medijima.

Ta agencija je u vlasništvu Srđana Šapera, doskorašnjeg člana predsedništva DS i neformalnog savetnika predsednika Srbije Borisa Tadića, koji je za DS radio razne predizborne kampanje. O toj neformalnoj Šaperovoj ulozi, govorio je za magazin Status, u junu ove godine, i sam predsednik Tadić. U razgovoru sa književnikom Svetislavom Basarom, Tadić je rekao:

Može ti delovati previše atipično kako sam ušao u ovo. A ušao sam u sve tako što smo se nas četvorica, moji drugovi iz detinjstva i ja, našli i jedne noći razgovarali o tome da li Srbiju treba prepustiti radikalima.... Bili smo samo nas četvorica....

Basara: Ti, Krle, Šaper i ko je četvrti?

Tadić: Tucko. Nas četvorica“.

Šaper je, takođe, na predlog Vlade Srbije postao predsednik Upravnog odbora Beogradske filharmonije, sa kojom, prema izvodima Uprave za trezor, njegove agencije ostvaruju direktnu poslovnu saradnju, što predstavlja sukob interesa.

Agencija Universal media posluje u okviru velike marketinške mreže „Meken Erikson“ za jugoistočnu Evropu koja radi u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji, na čijem čelu je takođe Šaper. Marketinška mreža zastupa neke od najvećih domaćih i stranih kompanija i odlučuje najvećim marketinškim budžetima u regionu. Godišnji obrt joj je, prema navodima predstavnika same firme, oko 25 miliona evra u regionu, a samo u Srbiji, prema podacima APR-a, su kompanije u sastavu grupe (McCann Grupa, McCann Erickson, McCann Erickson Public Relations i McCann Erickson Clipping) ostvarile prihod od oko 1,19 milijardi dinara, što je oko 12 miliona evra.

Agencija McCann Erickson public relations je samo tokom 2009. godine od budžetskih institucija potraživala skoro 26 miliona dinara, što je bilo značajno povećanje u odnosu na 9,8 miliona dinara, koliko je od ovih institucija ostvarila prihod tokom 2007. godine, ili 14,6 miliona dinara tokom 2008. godine. Prema podacima APR-a, McCann Erickson public relations danas je sa 40 odsto akcija u vlasništvu McCann Erickson preduzeća za marketing i tržišne komunikacije, koje je u stoprocentnom vlasništvu Srđana Šapera, dok 60 odsto akcija poseduje Borslav Miljanović, nekadašnji novinar BK televizije. 

Paralelno je tokom 2009. godine povećanje prihoda od budžetskih institucija imala i agencija McCann Erickson press cliping (danas Real Time Clipping), osnovana krajem 2008. godine, na koju su se „prelili“ neki poslovi sa budžetskim institucijama. Kod te agencije je ukupan godišnji prihod od državnih organa u 2009. bio 7,1 milion dinara, a u 2010. godini 6,5 miliona dinara. Treba reći i da je toj agenciji od osnivanja 2008. godine, neto dobitak u konstantnom porastu. Tako je prve godine rada, a nije nevažan podatak da je McCann Erickson press cliping osnovan u oktobru 2008, dakle ubrzo nakon formiranja aktuelne Vlade Srbije i dolaska Demokratske stranke na vlast, neto dobitak bio 35 hiljada dinara, sledeće 2009. iznosio je 7.866.000 dinara, a 2010. dostigao iznos od 8.856.000 dinara.    

McCann Erickson press cliping (odnosno Real Time Clipping) danas je u stoprocentnom vlasništvu već pomenutog Borislava Miljanovića, kome je svoj udeo od 51 odsto, kako nam je objašnjeno u Meken Erikson grupi, Srđan Šaper prodao nakon „slučaja Filharmonija“. Podsetimo, da je početkom ove godine otkriveno da je ta agencija sklapala poslovne ugovore sa Beogradskom filharmonijom, u kojoj je Šaper predsednik Upravnog odbora, zbog čega se našao u sukobu interesa.

Interesantno je takođe da godišnji iznosi realizovanih plaćanja usluga agencijama Meken Erikson, uglavnom nisu prelazili zakonski minimum za sprovođenje redovnog postupka javnih nabavki, ili su bile u okviru iznosa nabavki male vrednosti, što se, inače, u analizama korupcije pri javnim nabavkama, karakteriše kao područje u kojem se odliva najviše budžetskih sredstava bez kontrole.  

Osim marketinških usluga koje je Universal media, članica Meken Erikson grupe, pružala Telekomu Srbija, sa ovim preduzećem brojne ugovore potpisala je i produkcijska kuća Adrenalin, koja je takođe deo Šaperove grupe i u njegovom je stoprocentnom vlasništvu. Telekom je 2008. godine sponzorisao Adrenalin sa 23,28 miliona dinara za 30 epizoda „Karaoke obračuna“ na TV Pink, pa sa 4,68 miliona dinara za 20 epizoda emisije „Genijalni šou“ na TV Avala, potom u 2009. je dato 28 miliona dinara za serijal „Imam talenat“, a zatim u prošloj godini 26,6 miliona dinara za serijal „Šesto čulo“.

Initiative, Media pool

Telekomu Srbija marketinške usluge u 2008. i 2009. godini, pružala i agencija Initiative, koja je u vlasništvu Lowe & Friends, čiji danas jedini vlasnik jeste jedan od njenih osnivača, Branimir Dimitrijević Tucko. Naime, on je 1990. godine osnovao Lowe & Friends zajedno sa Šaperom i Nebojšom Krstićem, zvaničnim savetnikom predsednika Tadića i vlasnikom marketinške agencije Nova Communications.

Media pool je takođe jedna od agencija koja je poslovala sa Telekomom u 2010. godini. Prema Ugovoru, za usluge promovisanja te kompanije u TV seriji „Selo gori, a baba se češlja“, Telekom je trebalo da plati 28,71 milion dinara. Media pool je u vlasništvu Magna Europe, izvesne firme iz Makedonije, ali se kao direktor te agencije na ugovorima sa Telekomom pojavljuje Tatjana Pantić, koja je prethodno zastupala Šaperov Adrenalin.

Morfeus group i Morfeus Direct Communications

Ime Tatjane Pantić pojavljuje se i u Morfeus grupi, koja je sa Ministarstvom životne sredine sklapala poslove vredne više desetina miliona dinara. Tatjana Pantić je do 16. avgusta ove godine u APR-u bila upisana kao vlasnik 34 odsto akcija Morfeus grupe, dok je 66 odsto pripadalo Maji Totović, koja je prema podacima iz njenog ličnog CV-ja, bila direktorka za strateško planiranje McCann Ericksona od jula 1998. do februara 2007. godine.[12] Od pomenutog datuma, kao stoprocentni vlasnik Morfeus grupe, u APR-u upisana je Maja Totović. Indikativno je da se ova promena u strukturi vlasništva dogodila nakon već pomenutog sastanka koji su tokom rada na ovom izveštaju, članovi Saveta za borbu protiv korupcije imali sa predstavnicima Meken Eriksona. Naime, na tom sastanku, koji je održan 2. avgusta ove godine, članovima Saveta je rečeno da ne bi trebalo izvlačiti posredan zaključak o bilo kakvoj vezi između Morfeus grupe i Meken Eriksona, „samo zbog toga što je Tatjana Pantić bivša direktorka Adrenalina“. Predstavnici te agencije su dodali da je Maja Totović nekada radila u Meken Eriksonu, ali da nikada nije ni bila direktorka u toj agenciji. Tokom pisanja završnih delova ovog izveštaja, uočili smo da je u međuvremenu, odnosno u roku od svega dve nedelje nakon sastanka predstavnika Saveta i Meken Eriksona, promenjena struktura vlasništva u Morfeus grupi i da je ime Tatjane Pantić, koja je nesporno bila direktorka Šapetrovog Adrenalina, izbrisana iz registra.

Maja Totović je u decembru 2008. osnovala i Morfeus Direct Communication, koja je već u prvoj poslovnoj godini, 2009, sa troje zaposlenih, ostvarila neto dobitak od 6.452.000 dinara.

Morfeus grupa je u 2009. godini imala najvredniji marketinški ugovor među agencijama, zaključen sa Ministarstvom za životnu sredinu i prostorno planiranje na 47,2 miliona dinara, a za proizvodnju spotova i kupovinu vremena u medijima u okviru akcije „Očistimo Srbiju“.

Finansijski izveštaj kampanje „Očistimo Srbiju“ nije nikada objavljen, ali se s obzirom na dokumentaciju može reći da je Ministarstvo 2009. godine na ovu akciju potrošilo ne manje od 100 miliona dinara, a 2010. ne manje od 120 miliona dinara. To su najveća finansijska izdvajanja u poslednje vreme, koje je jedan državni organ potrošio na sprovođenje medijske kampanje. Pored činjenice da se rezultati te kampanje teško mogu egzaktno predstaviti, sporna je i promocija ličnosti Olivera Dulića, ministra i funkcionera DS-a. To je moguće uočiti upravo preko sajta www.ocistimosrbiju.rs (o čijoj spornoj izradi je javnost Srbije već upoznata), gde se u sekciji galerija mogu pogledati emisije i reklame, koje su nastale kao produkcija ove kampanje. U značajnom broju emisija „Očistimo Srbiju“, koje su emitovane u programima većeg broja televizija, pojavljuje se ministar Dulić, koji javnosti saopštava sjajne rezultate svoga rada, ali i promoviše lokalne funkcionere DS-a širom Srbije. U emisiji, označenoj na sajtu datumom 15. juli 2010, pored Dulića pojavljuje i Nemanja Delić, gradonačelnik Sombora, a u emisiji od 5. avgusta 2010. se pojavljuje Saša Paunović, gradonačelnik opštine Paraćin i kadar DS-a. Lista funkcionera DS-a koji se pojavljuju u emisijama je poduža i uključuje Miroslava Krišana, predsednika opštine Kovačica, Željku Juraković, direktorku Fonda za zaštitu životne sredine, Slobodana Kocića, gradonačelnika Leskovca, Vesnu Martinović, gradonačelnicu Pančeva i dr.

Zbog svega se za „Očistimo Srbiju“ pre svega može reći da je jedna velika reklama za funkcionere koji u njoj učestvuju. Inače, postoje sve zakonske pretpostavke da državni organi organizuju posao uklanjanja smeća, ali i da kažnjavaju zagađivače, ali bi poslom volonterskog čišćenja trebalo da se bave nevladine organizacije, a ne Ministarstvo. Ista sredstva izdvojena za preskupu reklamnu kampanju, Ministarstvo može da upotrebi za troškove stvarnog čišćenja životne sredine i da ih upotrebi za sprovođenje zakona, ali se to ne čini, jer, utisak je da životna sredina i nije važna, već vođenje stalne kampanje. Na ovaj način funkcioneri stranaka obezbeđuju političku kampanju za svoju stranku, koju ne plaćaju iz budžeta same stranke, već iz budžeta svih građana Srbije. Osim toga, organizovanje takvih kampanja za posledicu ima uticaj na medije, koji će propustiti da se kritički osvrnu na činjenicu da to Ministarstvo stalno donosi zakone po hitnom postupku, da objasne prave efekte konverzije zemljišta, da objasne zašto neki biznismeni grade i u zaštićenim zonama nacionalnih parkova, ali zato će kroz akciju „Očistimo Srbiju“ dobiti novac za reklame.

Zato je moguće i da Zapadnom Moravom pliva više od 100 kilograma opasnog medicinskog otpada, a da odgovornost za to ne prihvata nijedna državna institucija, uključujući i Ministarstvo životne sredine. Zbog toga je moguće da mediji, kada jednom otkriju takvu alarmantnu vest, o tome kasnije više ne izveštavaju, niti postavljaju pitanje odgovornosti, iako je učesnike u ovom lancu, vrlo lako otkriti.

Osim navedenog, Ministarstvo životne sredine je imalo i dosta „neuobičajenu“ praksu da angažuje udruženja građana kao firme, baš za akciju „Očistimo Srbiju“. Udruženje građana Egzit je za produkciju programa u kampanji „Očistimo Srbiju“, u 2009. godini imalo ugovor vredan 23,6 miliona dinara, a u 2010. ugovor na 20 miliona dinara. Nezavisno udruženje novinara Srbije, koje treba da zastupa interese profesije, takođe je bilo angažovano da “prati aktivnosti Ministarstva tokom kampanje Očistimo Srbiju“ za 1,41 milion dinara, a 2010. godine za 1,7 miliona dinara.

 Bilo je još angažmana nevladinih organizacija za sprovođenje nekih drugih delatnosti iz oblasti medija, pa je tako Asocijacija medija ASMEDI bila angažovana 2008. godine za sufinansiranje dodatka u nedeljniku „Vreme“. Iste godine Udruženje novinara Srbije je dobilo pola miliona dinara za organizaciju Eko pres karavana.

Ministarstvo je za istu kampanju u 2010. godini angažovalo Oranž studio za 69,62 miliona dinara.

Infobiro i Frejm TV

Tokom analize dokumentacije, Savet je utvrdio da dve vlasnički povezane agencije, Frejm TV i Infobiro, praktično “pokrivaju” aktivnosti svih državnih institucija i da njihovi prihodi gotovo isključivo dolaze od državnih organa. Obe firme snimaju aktivnosti ministara i direktora, pa te snimke, lišene analitičkog i kritičkog pristupa, tehnički pakuju kao novinarske priloge i postavljaju ih na zatvoreni veb sajt www.infobiro.tv, sa kog ih televizije u Srbiji besplatno preuzimaju. Zato one institucije koje plaćaju ovu uslugu (oko 200 hiljada dinara mesečno) mogu da računaju da će se pronaći u programima elektronskih medija.

Vlasnici Frejm TV produkcije su po pola, Mile Balać i Bojan Trajković, a njih dvojica zajedno poseduju i polovinu udela u preduzeću Infobiro, u kom još po četvrtinu imaju Sanja Ignjatović i Ljubiša Paunović. Usluge Infobiroa uzimali su: Ministarstvo energetike i rudarstva, Ministarstvo za Kosovo i Metohiju, Ministarstvo za telekomunikacije, Ministarstvo finansija, Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo pravde, Ministarstvo trgovine i usluga, Ministarstvo rada, Kancelarija za nedovoljno razvijena područja, JKP Parking servis i Agencija za mala i srednja preduzeća. Usluge Frejm TV su koristili: Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, Ministarstvo za NIP, Ministarstvo za telekomunikacije, Ministarstvo trgovine i usluga, Ministarstvo životne sredine i prostornog planiranja, Agencija za privatizaciju, Nacionalna služba za zapošljavanje i Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća. Agencija za privatizaciju je plaćala najveći mesečni iznos za praćenje rada agenciji Frejm TV od 9.000 evra mesečno, a u jednom trenutku agencija je mogla posebno da naplaćuje troškove putovanja i boravka u inostranstvu. Agencija za mala i srednja preduzeća je od oktobra 2008. do kraja te godine imala angažovane obe agencije, Infobiro i Frejm TV koje su pružale istu uslugu, praćenje aktivnosti rada. Frejm TV je za Ministarstvo ekonomije proizveo spotove „Vulkanizer“ (1,21 miliona dinara) i „Frizerska radnja“ (1,68 miliona dinara).

Prihodi agencija od državnih organa

Najvredniji ugovor sa nekom državnom institucijom je u protekle tri godine imala agencija Oranž studio na 69,62 miliona dinara u 2010. godini, a za njom Morfeus grupa na 47,2 miliona dinara u 2009. Obe agencije su bile angažovane za akciju „Očistimo Srbiju“. Odmah iza njih je agencija Adrenalin, koja je od Telekoma Srbije 2009. ostvarila prihod od 32,9 miliona dinara, pa Frejm TV koji je samo od državnih organa 2009. godine ostvario prihod od 29,78 miliona dinara. Sledi agencija Idea plus Communications, čiji je većinski vlasnik slovenačka firma Pristop skupina, sa 18,79 miliona dinara u 2008. godini za kampanju Ministarstva zdravlja „Osmehom se zdravlje prenosi“; zatim Communis (17,67 miliona dinara u 2008.), Infobiro (14,62 miliona dinara u 2009.), Maxim media (14,37 miliona dinara u 2008) itd.

Kada se ovi iznosi uporede sa ukupnim godišnjim prihodima tih agencija, može da se zaključi da jedan broj njih posluje zahvaljujući državnim institucijama, a ne tržištu. Tako je Morfeus grupa 2009. godine ostvarila poslovni prihod od 55 miliona dinara, a podsetimo da je samo ugovor sa Ministarstvom životne sredine vredan 47,2 miliona dinara. Frejm TV je 2009. godine ostvario prihod od 41milion dinara, dok je sa državnim institucijama sklopio ugovore vredne 29,78 miliona dinara. Maxim media je 2008. ostvarila prihod od 52.391.000 dinara, a vrednost ugovora potpisanih sa državnim institucijama bila je 14,37 miliona dinara.

RTS i RRA kao servisi vladajuće elite

Javni servis

Savet za borbu protiv korupcije je u više navrata tokom proteklih godinu dana od RTS-a tražio dokumentaciju o poslovanju javnog servisa, ali je delimične odgovore dobio tek u julu i avgustu ove godine. Savet je 27. septembra 2010. godine od generalnog direktora RTS zatražio ugovore sa nezavisnim produkcijskim kućama i individualnim autorima od 2007. do 2010. godine, ugovore o poslovnoj saradnji sa Bačkom eparhijom, preduzećima Communis, Sat Media Grupom, Film i ton, Media Pro i Emotion Productions, i kopije ugovora o medijskom oglašavanju sa marketinškim agencijama koje je RTS sklopio od 2007. do 2010. godine, kao i sve ugovore koji su bili na snazi u ovom periodu, a koji su sklopljeni ranije. Kako RTS i pored obećanja direktora Aleksandra Tijanića nije dostavio traženu dokumentaciju, Savet je izjavio žalbu Povereniku za informacije od javnog značaja. Uprkos Rešenju Poverenika br. 07-00-02024/2010-03 od 29. novembra 2010. godine kojim je uvažena žalba Saveta, i podnetog predloga od strane Saveta za izvršenje Rešenja Poverenika od 1. februara 2011. godine, direktor RTS nije dostavio tražene podatke, već je odlučio da plati novčanu kaznu za nepoštovanje zakona. Savet se zbog toga 17. maja 2011. godine obratio Upravnom odboru RTS-a. Nakon sastanka članova Saveta sa novim predsednikom Upravnog odbora RTS Slobodanom Markovićem 22. juna ove godine, RTS je počeo da dostavlja Savetu delove tražene dokumentacije, izgovarajući se da je materijal preobiman da bi nam bio poslat odjednom. Najveći deo traženih dokumenata nam do danas nije dostavljen. Deo zahteva Saveta RTS-u upućen je radi provere navoda iz predstavke koju je Savetu dostavilo udruženje „Ujedinjeni televizijski eksperti – UTE“. U njoj su izneti navodi o ozbiljnim zloupotrebama službenog položaja, korupciji, sukobima interesa, kadrovskim manipulacija, finansijskim malverzacijama, kršenjima Zakona o radu, javnim nabavkama, i dr. Zbog ćutanja RTS-a, Savet nije bio u mogućnosti da proveri neke od navoda iz predstavke.

Nepostupanje direktora RTS-a po zahtevima Saveta za pristup informaciji od javnog značaja nije usamljen slučaj. Naime, prema podacima dobijenim iz Kancelarije poverenika za informacije od javnog značaja, RTS u periodu od 2008. do 2010. godine nije postupio po čak osam rešenja Poverenika, kojima je javnom servisu naloženo da tražiocima informacija dostavi podatke o tome da li poseduje informacije i dokumentaciju koja je bila predmet interesovanja više udruženja, institucija i pojedinaca.    

U predstavci koju je UTE dostavio Savetu, navodi se da RTS poverava poslove nezavisnim produkcijama u netransparentnoj proceduri, što izaziva sumnju da pojedine interesne grupe ostvaruju finansijsku korist čija se vrednost meri desetinama miliona evra. Jednom godišnje se formalno raspisuju konkursi za izbor programa nezavisnih radio i televizijskih produkcija[13], ali rezultati ovih konkursa se ne saopštavaju javnosti. Tipičan primer sporne saradnje sa nezavisnom produkcijom je ugovor sa producentskom kućom NIRA Film&Television Consulting o serijalu „Vreme je za bebe“[14], producenta Nebojše Garića, koji je istovremeno i suvlasnik „Multikom grupe“ zajedno sa Draganom Đilasom. U pitanju je serijal koji popularizuje rađanje dece u Srbiji. Međutim, prema navodima UTE, više meseci pre dodele ugovora NIRA Film&Television Consulting-u, serijal sa identičnim sadržajem je pripremala ekipa RTS, po nalogu direktora TV Beograd Nikole Mirkova. Međutim, pre nego što je snimanje počelo, generalni direktor RTS Aleksandar Tijanić je zaključio ugovor sa privatnom produkcijom.

Pored netransparentnih procedura u kojima se dodeljuju ugovori, sporne su i vrednosti zaključenih poslova. Pojedine produkcije za emisiju od 30 minuta od RTS-a dobijaju kao naknadu pravo na reklamno vreme od tri minuta, a neke za slične sadržaje dobijaju nerealno visoke novčane iznose. Prema dokumentaciji koju je Savetu dostavio direktor RTS-a nakon internevcije Upravnog odbora, najvaću finansijsku naknadu po emisiji primala je producentska kuća Emotion Production za emisiju „48 sati svadba“. Ugovor o prenosu TV prava zaključen 19. juna 2006. godine između Emotion production i RTS-a, predviđa da RTS za prava na emitovanje 104 epizode serijala „48 svadba“ isplati Emotion-u 12.948 evra po epizodi, a 29. juna 2007. godine zaključen je i Aneks o produženju važenja ovog Ugovora na još 104 epizode. Dodatno, Emotion po Ugovoru ima pravo i na reklame i reklamno vreme, što je definisano posebnim ugovorom, koji Savetu nije dostavljen. Suvlasnik te produkcije do nedavno je bila Multikom grupa Dragana Đilasa sa 49 odsto udela. Prema navodima UTE, RTS serijski igrani program se nezavisnim produkcijama plaća još i više, čak 80 do 130 hiljada evra po epizodi.

Od 2006. godine RTS ima poslovnu saradnju i sa produkcijom Bačke eparhije Srpske pravoslavne crkve. Ugovorom iz 2006. godine koji je RTS dostavio Savetu, predviđeno je da 60 odsto od godišnjeg budžeta za emisiju Verski kalendar, koji ukupno iznosi 187 hiljada evra, bude isplaćeno u novcu, a ostatak u pravu na reklame. Naredne godine je sklopljen petogodišnji Sporazum o saradnji na proizvodnji i emitovanju verskog programa između verskih zajednica i RTS, kojim je predviđeno da Bačka eparhija SPC ponovo bude producent. Finansijske pojedinosti tog odnosa regulisane su posebnim ugovorom, koji RTS nije dostavio Savetu. Međutim, fotokopiju ugovora kojim je regulisana vrednost ovog posla za period od 15. maja 2007. do 15. maja 2008. godine, Savet je dobio u predstavci UTE. Ugovor predviđa da RTS isplati Bačkoj eparhiji 24.344.340,80 dinara za jednogodišnju produkciju serijala Verski kalendar i Verski mozaik Srbije. Uz fotokopiju ugovora, UTE je priložila i dve fakture Bačke eparhije dostavljene RTS-u 17. oktobra i 1. novembra 2008. godine, jedna na 2.028.695,00, druga na 1.478.049,26 dinara.

Pojedini članovi Upravnog odbora RTS-a, koji odlučuju o radu i imenovanju direktora tog medija, pojavljuju se i kao autori emisija, ili su povezani sa privatnim produkcijskim kućama koje sarađuju sa RTS. Tako je dr Predrag J. Marković, član Upravnog odbora RTS-a i funkcioner Demokratske stranke (DS), bio i autor više kvizova za koje je, pored novčane naknade koju dobija kao član Upravnog odbora, primao i honorare posredstvom firme “Film i ton”, koja je u vlasništvu njegovog oca Jovana Markovića. Prema dostavljenoj dokumentaciji, preduzeće „Film i ton“ je sa RTS-om od 2007. godine imalo saradnju za proizvodnju kviza „Visoki napon“. Godišnja naknada autorskom timu je iz godine u godinu rasla sa četiri miliona dinara u 2007. godini na devet miliona dinara u 2010. godini, dok je RTS svake godine ovoj firmi plaćao i licencu od oko dva miliona dinara. RTS je Savetu dostavio i pojedine aneske ugovora iz kojih se vidi da je ova firma prodavala i filmove RTS-u, ali osnovni ugovori nisu dostavljeni.

Dušan Stokanović, takođe član Upravnog odbora RTS-a, predvodio je produkciju koja je pripremala emisije „Verski kalendar“ i „Verski mozaik“, a za koje RTS, posredstvom Bačke eparhije, isplaćuje značajne honorare. RTS među svojim zaposlenima ima vlasnike privatnih produkcija, pa je Nenad Lj. Stefanović, glavni i odgovorni urednik Informativnog programa RTS, jedan od deset vlasnika preduzeća Vreme film, koje je zaključilo vredne ugovore o produkciji dokumentarno-informativnih emisija za RTS.

Iz dokumentacije dostavljene Savetu vidi se između ostalog da deo ugovora sa privatnim produkcijskim kućama predviđa isplatu ne u novcu, već u sekundama reklamnih termina. Istraživanje koje je Savet sproveo među malim produkcijskim kućama koje RTS angažuja na ovaj način, pokazalo je da ove firme najčešće nisu u mogućnosti da same prodaju reklamne sekunde, već su primorane da ih po ceni znazno nižoj od realne ustupe velikim marketinškim agencijama iza kojih stoje stranački funkcioneri i lica povezana sa njima. Predstavnici jedne od anketiranih produkcijskih kuća navode da su svoje reklamne sekunde na RTS-u morali da preprodaju velikoj marketinškoj agenciji po ceni čak deset puta nižoj od one koja je predviđena odgovarajućim cenovnikom RTS-a. S druge strane, navedenim Ugovorom sa produkcijskom kućom Emotion production, iza koje je do nedavno stajao Dragan Đilas, predviđeno da RTS za prava na emitovanje 104 epizode serijala „48 svadba“ isplati Emotion-u oro 13 hiljada evra po epizodi. Drugim rečima, iste osobe koje stoje iza marketinških agencija koje od malih produkcijskih kuća otkupljuju reklamne sekunde po nerealno niskim cenama, za svoju TV produkciju su plaćeni u novcu, a ne u reklamnim sekundama.

RTS, prema navodima iz predstavke UTE, godinama drastično krši Zakon o oglašavanju. Međutim, RRA je tek 2011. godine počela da podnosi prekšajne prijave protiv medija, uključujući i RTS, zbog kršenja Zakona o oglašavanju. U 2010. godini, najveći prekršaj u radu RTS koji je RRA utvrdila odnosio se na zaštitu srpskog jezika u programu, jer se često dešava da natpisi budu na latiničnom pismu, ali se tvrdi da RTS ispunjava sve nadzirane programske obaveze. Istovremeno, RTS ne objavljuje javno podatke o poslovanju, ostvarivanju programske produkcije, udela pretplate i reklame u prihodima, rashoda, plate zaposlenih, načina donošenja poslovnih i programskih odluka u upravnim telima i dr.

U predstavljanju najvećih finansijskih problema RTS-a, u predstavci UTE posebno je apostrofirana organizacija „Pesme Evrovizije 2008“. Ugovor koji je RTS dostavio Savetu, zaključen između RTS i agencije Communis o realizaciji projekta „Pesme Evrovizije 2008“, vredan je 24.723.000,00 dinara, što je oko 300 hiljada evra po tadašnjem kursu. Za ovu manifestaciju javnosti nikada nije predstavljen precizan finansijski izveštaj. UTE takođe konstatuje sve veću finansijsku zaduženost RTS. I dugoročne i kratkoročne obaveze se konstantno povećavaju. Na dan 31. decembra 2008. godine kratkoročne obaveze RTS-a bile veće od obrtne imovine za 1,484 milijardi dinara. Sve ovo ukazuje na veliku neizvesnost u pogledu materijalnog poslovanja, što izaziva opravdanu sumnju da RTS ubuduće neće moći da posluje u skladu sa zakonskim načelima. Loše finansijsko poslovanje RTS je u 2009. godini još više produbljeno, no finansijski izveštaji za 2009. i 2010. godinu do današnjeg dana nisu objavljeni.

RTS se finansira iz javnih prihoda i predstavlja instituciju koja ima posebnu ulogu u društvenom, kulturnom i političkom životu Srbije. Navedeni problemi su utoliko veći jer RTS, kao javni servis, ima veću odgovornost od ostalih medija i komercijalnih televizija u kreiranju javnog mnjenja i zastupanju opštih interesa građana. Međutim, odbijanje rukovodstva RTS-a da postupi po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i građanima omogući uvid u način na koji se troše javna sredstva, dovodi u pitanje mogućnost ispunjavanja najvažnijih zadataka javnog servisa, a jedan od njih svakako jeste i borba protiv korupcije. Za efikasnu borbu protiv korupcije, koja predstavlja prioritetni interes građana Srbije, neophodna je nepodeljena podrška javnosti i civilnog društva, koja se može postići jedino posredstvom medija, pre svega javnog radiodifuznog servisa. Međutim, postavlja se pitanje kako RTS, budući da i sam posluje netransparentno, može doprineti borbi protiv korupcije? Zbog toga su, verovatno, i u programskim sadržajima javnog servisa veoma slabo zastupljeni istraživački, analitički i kritički sadržaji.

RRA

Značajnu odgovornost za današnje stanje medijske scene u Srbiji ima Republička radiodifuzna agencija (RRA), za koju se može reći da nikada nije bila stvarno nezavisna, već je radila pod stalnim uticajem političkih partija. Poznati su prvi slučajevi spornih odluka o dodeli nacionalnih dozvola za emitovanje programa (BK TV, RTL), potom nepoštovanja odluka Vrhovnog suda, pa zatim nezakonito obavezujuće uputstvo RTS-u da prenosi sednice Skupštine Srbije, kao i niz drugih poteza RRA, kao što je odobravanje očiglednih nedozvoljenih medijskih koncentracija. Tako je, umesto da brani princip transparentnosti medijskog vlasništva, RRA najviše zaslužna za stvaranje atmosfere prikrivenih interesa u elektronskim medijima, jer se upravo u rukama članova Saveta RRA nalaze odgovarajući mehanizmi za sprečavanje nedozvoljene medijske koncentracije u medijskom prostoru. U protekle tri godine, RRA je odobrila najmanje dve sporne koncentracije medijskog vlasništva u slučaju TV Avala i RTV B92. Među jedanest nacionalnih emitera, kao što se videlo, ima devet sa netransparentnim vlasništvom. Jula ove godine, u periodu kada je Savet završio prvu radnu verziju ovog izveštaja i dostavio je relevantnim organizacijama, udruženjima i pojedincima sa molbom da daju svoje komentare, RRA je na svom sajtu prvi put objavila podatke o vlasništvu RTV stanica u Srbiji koje imaju nacionalnu frekvenciju. Međutim, iako RRA u ovom dokumentu daje izvesne podatke koji prethodno nisu bili zvanično objavljeni (mada su iz različitih nezvaničnih izvora bili poznat javnosti), medijsko vlasništvo u Srbiji i dalje je netransparentno u smislu domaćih propisa i preporuka Saveta Evrope, koji predviđaju da vlasnička struktura medija mora biti transparentna tako da onemogućava stvaranje monopola u oblasti javnog informisanja, kao i da omogući formiranje vrednosnog suda u odnosu na informacije, ideje i mišljenja koja prezentuju konkretni mediji. Primera radi, sumnje na nedozvoljenu koncentraciju u slučaju TV Prva/RTV B92 i u slučaju TV Avala/TV Pink nisu ni potvrđene, ni otklonjene nakon što je RRA objavila podatke o vlasništvu u ovim medijima. Takođe, iz prikaza sa sajta RRA i dalje nije jasno da li biznismen Predrag Ranković-Peconi kontroliše Hepi TV i Hepi kids TV, što je informacija bez koje se ne može formirati vrednosni sud prema sadržajima koje ovi mediji emituju.

Prvi problemi u radu ove institucije počeli su od postupka prvog izbora članova Saveta RRA u aprilu 2003. Poseban problem u radu te institucije jeste i činjenica da je Zakon o radiodifuziji menjan više puta. Prvobitnim zakonskim rešenjem, Skupština Srbije birala je osam članova Saveta na predlog ovlašćenih predlagača: Vlada Republike Srbije (1), Skupština Srbije (1), Skupština Vojvodine (1), Izvršno Veće Vojvodine (1), rektori univerziteta (1), udruženja emitera, novinara i drugih profesionalnih udruženja (1), domaće nevladine organizacije (1), kao i crkve i verske zajednice u Srbiji (1). Devetog člana birali su sami članovi Saveta, ali je on morao biti sa teritorije Kosova i Metohije. U praksi se pokazalo da je često nejasno ko stvarno predlaže kandidate za članove Saveta, ali je zato najvažnije ko ih bira – poslanici vladajućih stranaka.

Tri člana Saveta RRA, Nenad Cekić, Vladimir Cvetković i Goran Radenović, su izabrana u aprilu 2003. protivno proceduri, što je izazvalo prvu blokadu rada Agencije, jer su potom neki od izabranih članova Saveta RRA podneli ostavke (Snježana Milivojević i Vladimir Vodinelić). U postupku kandidovanja Cekića i Cvetkovića povređena je zakonom predviđena procedura da se kandidature, uz biografske podatke, moraju objaviti najmanje 30 dana pre samog odlučivanja o izboru, što nije učinjeno. U slučaju Radenovića, koji je izabran kao neko ko živi i radi na Kosovu (što je bio zakonski uslov), ispostavilo da je on odavno pre toga bio napustio pokrajinu. Zbog toga je Savet RRA stalno radio u atmosferi nelegitimnosti, pa su prve odluke RRA bile stalno osporavane.  

Zbog prethodnih problema u postupku izbora članova Saveta RRA i pojednostavljenja procedure za izbor, zakon je delimično promenjen 2004, ali tim izmenama nije usvojen zahtev medijskih organizacija da se umanji preovlađujući uticaj državnih organa na izbor članova Saveta, što i danas onemogućava nezavisnost u radu RRA. Izmenama zakona samo je promenjena formulacija koja se odnosila na ovlašćenog predlagača kandidata za poziciju člana Saveta RRA, pa je umesto „Vlade Srbije i Skupštine Srbije“, ovlašćeni predlagač postao „nadležni skupštinski odbor“, što se svodilo na gotovo identičan politički uticaj. Umesto Vlade Srbije i Skupštine, četiri člana Saveta RRA i dalje su direktno predlagali državni organi (3 nadležni skupštinski odbor, 1 Skupština Vojvodine) skriveni iza termina skupštinski odbor, u kojem vladajuća koalicija uvek ima pretežni uticaj.

Politizacija izbora članova Saveta RRA ponovila se početkom 2009. godine, kada je pojedinim članovima istekao mandat, pa je bilo potrebno gotovo godinu i po dana da se izaberu novi članovi. Poseban problem bio je u tome što članovi prvog Saveta RRA nisu svi birani na isti vremenski period od šest godina, kako Zakon predviđa. U martu 2009. godine bilo je jasno da su svi rokovi za izbor članova probijeni, ali rešenja nije bilo na vidiku. Članovi Saveta na predlog Skupštine AP Vojvodine, Univerziteta, verskih zajednica i nevladinih organizacija su bili izabrani do kraja te godine (Goran Karadžić, Vladika Porfirije, Svetozar Stojanović i Goran Peković), s tim da su ovlašćeni predlagači - nevladine organizacije i profesionalna medijska udruženja, podnosili veći broj kandidata od propisanog. Naime, Zakon o radiodifuziji kaže da treba da predlože po dva kandidata, a na njihovim listama našla su se po tri, odnosno, četiri imena, pa je odbor Skupštine Srbije, na svoju ruku, birao po dva kandidata sa lista, što je izazvalo veliko negodovanje predlagača. To je dovelo do ponovnih problema u izboru članova Saveta iz redova novinara, a izbor je pretvoren u pravu političku farsu.

Savet RRA mesecima je bio nekompletan, pa je u jednom trenutku umesto devet, imao samo pet članova, pošto je u februaru 2011. mandat prestao bivšem predsedniku Nenadu Cekiću, zatim Aleksandru Vasiću i Vladimiru Cvetkoviću, dok je Svetozar Stojanović preminuo u maju 2010. Početkom aprila 2011. za člana Saveta RRA izabran Goran Petrović, pravnik iz Kragujevca, čija su prethodna dva zaposlenja, prema pisanju medija, bila u Zdravstvenom centru Kragujevca i u Apotekarskoj ustanovi. Petrovića je zvanično predložila Univerzitetska konferencija Srbije, ali u Savet RRA zapravo dolazi kao kadar DS-a, koji se novinarstvom bavio u mladosti u „Pogledima“. Njegov protivkandidat bila je dr Nataša Gospić, koja je završila Elektrotehnički fakultet u Beogradu, Odsek za elektroniku i telekomunikacije. Objavila je dve monografije i više od 90 stručnih i naučnih radova iz oblasti razvoja telekomunikacija i informacionog društva. Reklo bi se da stručni kriterijumi ni ovoga puta nisu presuđivali. Svi opisani događaji značajno su opteretili rad RRA i uticali na nezavisnost rada te institucije, koji, kako se pokazalo, u velikoj meri zavisi od političkih stranaka.

Najveći broj kontroverzi u svom radu, RRA je imala oko spornih dodela dozvola za emitovanje programa u 2006. godini nacionalnim emiterima. Tada je zbog odluke, inače osporavane u javnosti, da BK televiziji ne dodeli frekvenciju, ova TV stanica praktično ukinuta. Dozvola nije data ni nemačkoj kompaniji RTL, ali ni TV 5 iz Niša. BK televizija, koja je bila u vlasništvu domaćeg tajkuna i tadašnjeg predsednika stranke Pokret Snaga Srbije Bogoljuba Karića, formalno je u aprilu 2006. formalno izgubila licencu za emitovanje TV programa zbog političke pristrasnosti. Program te stanice je nasilno prekinut već sutradan nakon donošenja te odluke, kada je u prostorije televizije upala policija i prekinula emitovanje. Uprkos zabrani, BK televizija nastavila je emitovanje programa putem satelita i organizovala proteste, ali je s tim aktivnostima prestala 2007. godine. Vrhovni sud Srbije je u oktobru 2008. godine poništio rešenje RRA o izdavanju dozvola za emitovanje programa na nacionalnoj mreži iz 2006. godine, kojim je zabranjen rad BK televiziji, ali je RRA ne samo odbila da sprovede odluku suda, već je donela i novo rešenje o zabrani. Nakon toga, RRA nikada više nije ponovila sličnu odluku o zabrani rada nekog medija, a svih godina sprovodiće izrazito slabu kaznenu politiku prema emiterima.

Ni nemačka televizija RTL 2006. godine nije dobila dozvolu zbog većinskog stranog kapitala, iako je istovremeno izdata dozvola TV Foks, za koju se znalo da je u strukturi njenog vlasništva većinski američki kapital. I tu odluku je Vrhovni sud Srbije u julu 2007. godine poništio, kada je predsednik Saveta RRA Nenad Cekić ponovio da neće poštovati odluku suda.

I Niška TV5 nije na prvom konkursu u 2006. godini dobila dozvolu, iako je tada bila najgledanija regionalna televizija u Srbiji. Bila je odbijena zbog vlasničkog udela Olivere Nedeljković, sestre Bogoljuba Karića, ali je na sledećem konkursu godinu dana nakon toga, ipak ispunila sve uslove za dobijanje frekvencije, jer se oslobodila kapitala Nedeljkovićeve. 

Dozvole su na istom konkursu date TV Košava i TV Hepi, koja prethodno nije postojala, a za koju se kasnije pokazalo da ima spornu vlasničku strukturu povezanu sa nekim domaćim biznismenima. Naknadno je bilo objavljeno da je TV Pink dala pozajmicu TV Košava od oko 18 miliona dinara, ali ni to nije uticalo na odluku RRA da toj televiziji izda dozvolu.

Nacionalnu dozvolu je tada dobila još jedna novoformirana televizija - TV Avala, u kojoj suvlasnički udeo ima biznismen Danko Đunić, a čija je vlasnička struktura i danas sporna, odnosno nedovoljno jasna.

Pored pomenutih problema sa nacionalnim frekvencijama, bilo je određenog broja spornih odluka RRA za lokalne dozvole u Apatinu, Subotici, Bačkoj Topoli, Kovinu, Prijepolju i drugim mestima, koje su često usvajane u skladu sa lokalnim političkim potrebama skupštinske većine u pojedinim gradovima. Za Radio Apatin, kome je Upravni sud prošle godine takođe uvažio tužbu, odluka je stigla prekasno, jer je medij već bio prestao da radi.

Većina međunarodnih organizacija poput OEBS-a, Saveta Evrope i Evropske komisije izražavala je ozbiljnu zabrinutost zbog postupka dodele dozvola, koji je ocenjen kao pristrasan, jer je sproveden uz neispravnu primenu pravila i kriterijuma. Evropska komisija je posebno ukazivala na nedostatak transparentnosti procesa donošenja odluka Saveta za radiodifuziju. Međutim, većina spornih odluka RRA, do danas nije promenjena.

Ustavni sud Srbije je 2008. godine utvrdio da je Obavezujuće uputstvo Saveta RRA u vezi sa prenosom sednica parlamenta na RTS-u, bilo neustavno i nezakonito, jer su njime prekoračena ovlašćenja te agencije. Naime, RRA je obavezala RTS da, radi ostvarivanja posebnih obaveza u opštem interesu, prenosi sve sednice Skupštine u terminima definisanim Poslovnikom o radu parlameta. Dva meseca kasnije, RRA je Obavezujuće upustvo zamenila Preporukom, na osnovu koje se RTS-u iste obaveze preporučuju u cilju opšteg interesa u oblasti javnog informisanja.

 Izveštaj o radu RRA iz 2009. godine govori o još jednom problemu u vezi sa poslovanjem te agencije. Ta institucija je u 2009. godini ostvarila prihod od oko 457 miliona dinara (€ 4.160.000) od zakupa licenci, od kojih je 318,5 miliona dinara (€ 2.905.000) otišlo na funkcionisanje same RRA, dok je ostatak od 139,3 miliona dinara (€ 1.270.000) transferisan u Budžet Republike Srbije. Medijske organizacije više puta su govorile da je nedopustivo da sama agencija odlučuje koliko će novca od licenci potrošiti za svoje potrebe i koliko će vratiti u budžet, a da pritom ne učestvuje ni u finansiranju razvojnih projekata za medije. Tokom nedavne analize, Savet za borbu protiv korupcije je uočio da je RRA na netransparentan način angažovala preduzeća, koja su realizovala razna istraživanja za potrebe rada Agencije. Tako je jedno od tih preduzeća, subotički News pro, u bliskoj vezi sa zamenikom predsednika RRA Goranom Karadžićem, radilo analize medijskog tržišta lokalnih i regionalnih emitera i RTV programa. Vlasnik tog subotičkog preduzeća je Velimir Kostadinov, stalno angažovani novinar „Vojvođanskog magazina“, čiji je vlasnik i urednik baš Goran Karadžić. Kostadinov je, istovremeno, i na funkciji zamenika urednika TV Super iz Subotice, ali je Karadžiću 2009. godine poslužio i kao protivkandidat za člana Saveta RRA, jer je predlog Skupštine Vojvodine morao da sadrži imena dva kandidata.

RRA redovno propušta da reaguje u slučajevima drastičnog ugrožavanja opšteg interesa prikazivanjem nasilja u rijaliti programima. Psovke, nasilje i uvrede su svakodnevno u programima, iako po članu 68. Zakona o radiodifuziji emiteri „ne smeju da emituju programe čiji sadržaji mogu da škode fizičkom, mentalnom ili moralnom razvoju dece i omladine, da takve programe jasno označe, a ukoliko ih emituju, da to čine samo između 24.00 i 06.00 sati”.

Uprkos svakodnevnom kršenju Zakona o oglašavanju, sve do kraja 2009. godine, RRA nije podnela nijednu prekršajnu prijavu i nije uspevala da natera televizije da reklame ograniče u skladu sa Zakonom o oglašavanju i da prestanu sa skrivenim reklamiranjem, iako se predviđene kazne kreću do milion dinara. Prema najnovijim podacima, situacija se ove godine malo promenila, pa je RRA je u prvoj polovini 2011. podnela veći broj prekršajnih prijava. Prema podacima RRA, u tom periodu nacionalne televizije prekršile su Zakon o oglašavanju 2.123 puta. Rekorder je TV Prva, koja se oglušila o Zakon 539 puta. Sledi RTS 1 sa 405, a za njom B 92 sa 338 prekršaja. TV Pink je imala 315 prekršaja, Avala 93, a Hepi 91. 

Zakon o radiodifuziji ostavlja odrešene ruke Savetu RRA da uređuje medijsku scenu i to tako što će početi s opomenama, a ukoliko se televizije uporno oglušuju, primeniti i privremeno ili trajno oduzimanje dozvole. Savet RRA može izreći sledeće mere emiterima: upozorenje, opomenu, privremeno ili trajno oduzimanje dozvole za emitovanje, ali se pokazalo da je RRA spremna na najdrastičnije kažnjavanje samo kada je to u političkom interesu.

Preporuke:

· Da se u registru javnih glasila učine javnim podaci o pravim vlasnicima medija, posebno u onim slučajevima gde su krajnji vlasnici u ofšor zoni, ili gde se pravi vlasnici skrivaju iza privatnih lica koja se u nadležnim registrima formalno vode kao vlasnici.

· Da Komisija za zaštitu konkurencije, Republička radiodifuzna agencija i druga relevantna tela u skladu sa svojim nadležnostima redovno prate i regulišu stepen medijske koncentracije u smislu vlasništva, programske raznovrsnosti, koncentracije na tržištu oglašavanja i tržišnog udela vodećih medija, da prate, istražuju i podstiču medijski pluralizam, raznovrsnost i kvalitet medijskog sadržaja, primenjujući odgovarajuće kriterijume EU.

· Da se budžeti državnih institucija ograniče u pogledu upotrebe budžeta za reklamiranje i promociju, kao i da se sankcionišu državne institucije koje tim aktivnostima krše Zakon o oglašavanju.

· Da se za usluge informisanja, produkcije RTV programa i usluga na polju odnosa sa medijima propiše redovan postupak javnih nabavki, jer se jedino tako može obezbediti transparentan odabir ponuđača.

· U vezi sa članom 74 Zakona o radiodifuziji koji propisuje da su ustanove javnog radiodifuznog servisa Republike Srbije i autonomnih pokrajina, kao i emiteri lokalnih i regionalnih zajednica koji su pretežno u državnoj svojini, dužni da nezavisnim radio i televizijskim produkcijama stave na raspolaganje najmanje 10% ukupnog godišnjeg programa, izbor ovog sadržaja morao bi da se obavlja transparentno i po jasno utvrđenoj proceduri, zasnovanoj na kriterijumima koji su u saglasnosti sa javno-servisnom ulogom emitera, a ne sa komercijalnom dobiti (kao što je slučaj kod nekih sadržaja nezavisnih produkcija, poput emisije 48 sati svadba).

· Da državne institucije u svojim redovnim izveštajima objedine sve oblike saradnje sa medijima i da ih vode kao oglašavanje u medijima, a ne kao nedefinisane specijalizovane usluge, istraživanja, i druge klasifikacije koje upućuju na simulovane poslove.

· Da Vlada Srbije raspiše jedinstveni tender za nabavku usluga video snimanja i da ih postavlja na svoju internet stranicu, ili da u okviru svoje Kancelarije za saradnju sa medijima razvije odeljenje za video snimanje.

· Da Vlada Srbije raspiše jedinstveni tender za nabavku usluga pres klipinga, ili da u okviru svoje Kancelarije za saradnju sa medijima razvije sektor za pres kliping.

· RRA RTS: da svake godine godine objavi zvanične rezultate o konkursima za izbor programa RTV produkcija i finansijske izveštaje.

· RRA, RTS: da se onemogući članovima Upravnog odbora i Saveta RRA da učestvuju kao producenti programa.

P R E D S E D N I K

Verica Barać


[2] Medijska studija, Ministarstvo kulture, http://www.kultura.gov.rs/dokumenti/SRPSKA-VERZIJA-KONACNA.doc, 79 str.

[7] pod brojem Zl.br.4149/08

[10] Telekom Srbija, “Izveštaj o poslovanju za 2009.godinu”, Belgrade 2010, p.77 http://www.telekom.rs/Dokumenta/doc/telekom_

 
 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner