Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Gde se uliva Južni tok
Ekonomska politika

Gde se uliva Južni tok

PDF Štampa El. pošta
Gorislav Papić   
subota, 13. decembar 2008.

(NIN, 11.12.2008)

Finale ovovekovnog savezništva Srbije i Rusije, potpisivanje tri energetska sporazuma sada je već izvesno. Ili kako kaže Aleksej Miler, predsednik Upravnog odbora “Gasproma”, ugovori o izgradnji gasovoda Južni tok i ugovor oko izgradnje skladišta gasa u Banatskom Dvoru “sto posto su spremni za potpisivanje”, dok je još ostalo da se dogovori “nekoliko tehničkih momenata” oko prelaska 51 odsto vlasništva Naftne industrije Srbije u vlasništvo ruskog “Gasproma”. S obzirom na rešenost obe strane paket od tri ugovora u kojima je energetska budućnost Srbije biće predat Rusiji ovog decembra.

Kao što su se uostalom i dogovorili najviši predstavnici ove dve zemlje, Vladimir Putin, Dmitrij Medvedev, Boris Tadić i Vojislav Koštunica, januara ove godine, a potpisali za to nadležni ministri Viktor Hristenko i Velimir Ilić. Ali, bilo je još dogovora početkom ove godine od kojih nije ispalo ništa. A skoro da nije bilo više pritisaka i pokuda na jedan ekonomski sporazum kao na ovaj o rusko–srpskoj energetskoj ljubavi.

Zanimljivo je da je otpora Sporazumu bilo i unutar srpske vlade; tako je Mlađan Dinkić, tadašnji i sadašnji ministar ekonomije, demonstrativno izašao iz srpskog pregovaračkog tima zato što je Sporazum poniženje za Srbiju. Iako je njegov G17 plus naposletku podržao Sporazum u parlamentu. Bilo je to u prošloj vladi. Međutim, i u ovoj vladi ne smiruju se strasti oko Sporazuma na koji smo se već obavezali. S jedne strane ministarka finansija Diana Dragutinović već je prihod od prodaje NIS-a uračunala u predviđeni budžet za 2009. godinu, a s druge strane ministar ekonomije Mlađan Dinkić ponovo izlazi sa pričom o nepovoljnosti ugovora po našu stranu. Uz zahtev da se Skupština Srbije ponovo izjasni o ovom pitanju, Dinkić je čak i opisivao kako je izgledao srpsko–ruski sastanak ovog utorka. „Na jednoj strani bilo je 13 naših predstavnika, na drugoj samo jedan. I to je bio gospodin Mališev. Potpuno je jasno da mi nemamo prave pregovore, već razgovore. A razgovori i pregovori se bitno razlikuju”, rekao je Dinkić.

Bitnije od toga da li je sporazum po ukusu Dinkića ili Nenada Čanka i Čede Jovanovića jeste pitanje da li se rusko–srpsko energetsko vezivanje sviđa Evropi tj. Evropskoj uniji (Rusija sa Belorusijom zauzima mnogo veći deo Evrope nego svih 27 zemalja Evropske unije). Sama činjenica da se i Evropa ili EU pa i SAD interesuju za ovaj sporazum sama govori o njegovom značaju koji očigledno prevazilazi njegove ekonomske domete i stvar gura na teren geopolitike. Ali, otkud sad priča da EU nije oduševljena srpsko–ruskim biznisom?

Naime, iako je ova vlada najevropskija od svih dosadašnjih; iako je čim se sastavila u Hag poslala Radovana Karadžića, nikakve podrške iz Evrope nije bilo. Baš u vreme kad je u Rusiji potpisivan ovaj energetski sporazum, u Beogradu su Božidar Đelić i Franko Fratini najavili da će Srbija do kraja 2008. biti na beloj šengenskoj listi. I to je odloženo na neodređeno vreme. Slično smo prošli i sa gromko najavljivanim Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, pa Nenad Popović, funkcioner DSS, ima sve pravo da kaže: “Rešili smo da jednostrano primenjujemo SSP, rešili smo da jednostrano primenjujemo Šengenski sporazum, jednostrano ćemo primenjivati i šest tačaka Euleksa. Pa ostaje nam samo da se jednostrano proglasimo i za člana Evropske unije.”

Iako kočenje na evropskom putu mnogo više veze ima sa institucionalnim problemima Unije, svetskom finansijskom krizom i Ratkom Mladićem, moguće je da ni u EU ne gledaju blagonaklono na srpsko povezivanje sa Rusijom. Ako, zbog prvopomenutog razloga uopšte možemo govoriti o jedinstvenom mišljenju EU.

“Evropsku uniju treba posmatrati u tri nivoa: jedan je tzv. stara Evropa, drugi čine Engleska i još neke zemlje koje su pod presudnim uticajem Amerike, i treći je prilično otuđena briselska birokratija. I oni se različito postavljaju prema srpskom pitanju”, kaže Dragan Petrović, naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu. Bez obzira na povremena istorijska iskakanja kao što je odluka Moskve da 1878. da prednost Bugarskoj, Rusija je uvek favorizovala Srbe, tvrdi Petrović. U Srbiji je uvek bilo rašireno rusofilsko raspoloženje i što je bitnije, kako kaže, Srbi se određuju kao prirodni saveznici Rusije.

“Podsetiću vas da je Velika Britanija i na oslobađanje naših krajeva od Turaka gledala kao na pojačavanje ruskog uticaja na ovom prostoru i tome se suprotstavljala; Sjedinjene Države tako, iako u oba svetska rata na istoj strani kao i Srbi, na našu zemlju gledaju pre svega kao na ruskog saveznika i nemaju blagonaklon odnos prema nama. I sada ćete videti da brojne proameričke organizacije u Srbiji, među kojima su i neke političke stranke, čine sve da bi smanjile ruski uticaj i u tom smislu se i bore protiv bilo kakvih sporazuma sa Rusijom”, kaže Petrović. Na drugoj strani, po njegovom mišljenju, staroj Evropi Francuskoj, Nemačkoj, Italiji i Španiji u interesu je dobra saradnja sa Rusijom i te zemlje, kaže, sigurno nemaju ništa protiv energetskih sporazuma sa Rusijom. Tim pre što i same imaju slične sporazume.

Slično razmišlja i Vladislav Jovanović, bivši ministar inostranih poslova koji će reći da je dugoročna stabilnost odnosa sa Rusijom u najvećem interesu svih zemalja stare Evrope i Skandinavije. “Jedino se Amerika još zanosi time da podeli Rusiju na tri dela. Pogledajte koliko ova tri sporazuma, koja nas ne približavaju Rusiji u nekoj preterano velikoj meri, smetaju Zapadu. Baš zato, smatram ih, bez obzira na sve njihove nesavršenosti, sporazumima od velikog strateškog značaja po ovu zemlju. Jer, prisustvo Rusije ali i Kine, nekada možda Indije, ozdravljujuće je po naše odnose sa Zapadom. Naime, članstvo u Evropskoj uniji celovite Srbije jeste najzdravije i najprirodnije rešenje, ali nije jedina opcija. I to treba staviti do znanja Zapadu.”

U ovakvim rečima će oni koji smatraju da „Evropa nema alternativu” videti povratak u devedesete i podsetiti gde nas je dovelo „vreme kada smo mi stavljali do znanja Zapadu”. Oni smatraju da je za Srbiju jedino i najbolje rešenje da prihvata sve ono što se od nje traži sa Zapada. I da jedino tako može postati deo normalnog sveta. Po njima, saradnja s Rusijom nas može odvesti tamo gde je odvela i Lukašenka i Belorusiju. U toj školi mišljenja trenutno je popularno sprdanje sa izjavom Vuka Jeremića, ministra spoljnih poslova, da Srbija treba da bude most između Rusije i EU.

I Vladislav Jovanović tu Jeremićevu izjavu smatra preteranom. “Da EU i Rusija ne sarađuju o tome bi možda i moglo da se govori. Ali, oni međusobno imaju bolje odnose nego što imamo mi i sa jednima i sa drugima. Mislim da je ova izjava malo idealistička i da nije toliko tačna; ali je i ohrabrujuća u smislu da se naša spoljna politika disperzuje. Dugo godina bila je usmerena samo u jednom pravcu. Mislim da je predsednik Tadić shvatio da previše tesni odnosi sa Zapadom nisu tako korisni i primetno je da je sa Jeremićem došlo i do promene naše spoljne politike, ali i predsednik Tadić sve češće odlazi u hodočašća u Moskvu. Mislim da bi našu spoljnu politiku trebalo još više raširiti”, kaže Vladislav Jovanović.

Iako će još jednom ponoviti da bi Srbiji koristila Evropska unija, Jovanović kaže da je EU neophodna Srbija jer je “samo puna integracija celog prostora Balkana u zapadni sistem pretpostavka daljeg nadiranja Zapada na Istok”. Takođe, reći će Jovanović, Rusiji odgovara ulazak Srbije u EU jer je to još jedna zemlja u Uniji koja je naklonjena Rusiji, ali joj nikako ne odgovara članstvo Srbije u NATO-u i, smatra, Rusija će sve učiniti da Srbiju od toga odvrati.

Srbija je, podsetimo, proglasila vojnu neutralnost decembra prošle godine neposredno pre dogovora o tri energetska sporazuma sa Rusijom. S obzirom na tajming to bi moglo da se tumači i kao ustupak Rusiji. Ili, kako kaže Vladislav Jovanović: zadovoljenje Rusije ali i zaštita od pritisaka Zapada. A Dragan Petrović: U EU kao produženu ruku Francuske i Nemačke treba da idemo, ali u NATO, koji je produžena ruka SAD i Engleske, ni po koju cenu.

Na drugoj strani, Dušan Lazić, diplomata koji je osamdesetih bio pri našoj ambasadi u Moskvi a sada je član Evropskog pokreta u Srbiji, reći će da lično vojnu neutralnost doživljava kao nešto što je van realnosti i da Srbija mora da se uključi i u aktuelne vojnostrateške tokove.

Lazić kaže i da sigurno neće biti uslovljavanja ili EU ili Rusija; da opcija Srbije mora da bude i EU i Rusija, ali svaka na svoj način. “Sa Rusijom treba da razvijamo što bolje bilateralne odnose u svakom mogućem smislu, dok sa EU želimo integraciju. I ova tri sporazuma sa Rusijom u načelu su od velikog značaja za Srbiju. Treba još proveriti neke konkretne odredbe pre svega u smislu dokle Srbija treba Rusiji da dozvoli da ide, kao i to da li se negde preklapa sa SSP-om, koji je za Srbiju, usmerenu ka EU, ipak, najbitniji sporazum. Ali, to se može usaglasiti, pogotovo što Rusija nikad nije dovodila u pitanje članstvo Srbije u EU.”

Međutim, iskustvo zemalja iz regiona je pokazalo da je put prvo NATO, pa EU i da će pred Srbijom uskoro stajati pitanje poništavanja skupštinske deklaracije o vojnoj neutralnosti. I tu je realno da zaista dođe do dileme Rusija ili Evropska unija via NATO. Ili možda treba da se nadamo da će Srbija, kao što je sada negativni izuzetak, jednog dana da bude pozitivni izuzetak i da za Srbiju neće važiti pravila koja su važila za druge zemlje ovog dela sveta.

Ali, ako cevi Južnog toka, skladište u Dvoru i “Gaspromova” nafta finansijski ojačaju Srbe, priče o ruskoj guberniji neće se koristiti samo u posprdnom kontekstu. Tada pozicija ruskog ostrva na Balkanskom poluostrvu ne bi delovala tako utopistički.