Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Globalizacija i neoliberalizam
Ekonomska politika

Globalizacija i neoliberalizam

PDF Štampa El. pošta
Branko Vasiljević   
petak, 22. jun 2012.

Pre svega, neophodno je definisanje pojmovno-kategorijalnog aparata koji će biti korišćen u ovom tekstu. Naime, pojmovi globalizacije i neoliberalizma se odnose na ove fenomene u oblasti ekonomije.

Globalizacija predstavlja proces transformacije lokalnih ili regionalnih fenomena u globalne. Ona može biti opisana kao proces u kome narodi sveta unificirani kao jedinstveno društvo funkcionišu zajednički. Ovaj proces je kombinacija ekonomskih, tehnoloških, sociokulturnih i političkih sila.

Pojam ekonomske globalizacije se odnosi na integraciju nacionalnih ekonomija u međunarodnu ekonomiju, direktne strane investicije, slobodne tokove kapitala, migraciju i širenje tehnoloških inovacija. Noam Čomski ukazuje da se pojam globalizacije koristi u doktrinarnom smislu da opiše neoliberalnu formu ekonomske globalizacije. Tom Palmer sa Kato instituta definiše ovaj fenomen kao smanjenje ili eliminaciju državnih restrikcija koje se odnose na razmenu roba i rast integriranog i kompleksnog globalnog sistema proizvodnje i razmene roba. Za Hermana Dejlija globalizacija pretstavlja brisanje nacionalnih granica za ekonomske ciljeve; međunarodna trgovina (rukovođena komparativnim prednostima) postaje interregionalna (rukovođena apsolutnim pogodnostima).

Efekti globalizacije su mnogobrojni, a među njima su najznačajniji:

- Industrijski: formiranje svetskih tržišta robe i širi pristup stranim proizvodima za potrošače i kompanije.

- Finansijski: stvaranje svetskih finansiskih tržišta i bolji pristup inostranim finansijama. Simultana, mada ne i čisto globalna je i pojava neregulirane strane razmene i špekulativnih tržišta.

- Ekonomski: formiranje globalnog zajedničkog tržišta, baziranog na slobodnoj razmeni dobara i kapitala.

Generalno, smatra se da ideje o slobodnoj trgovini, kapitalizmu i demokratiji olakšavaju globalizaciju. Oni koji podržavaju slobodnu trgovinu tvrde da ona povećava ekonomski prosperitet kao i mogućnosti za razvoj, naročito između razvijenih država, povećava građanske slobode i vodi efikasnijoj alokaciji resursa. Ekonomske teorije o komparativnoj prednosti sugerišu da slobodna trgovina obezbeđuje efikasniju alokaciju resursa sa svim zemljama uključenim u beneficiranu trgovinu. Generalno, to obezbeđuje niže cene, povećanje zaposlenosti, veću proizvodnju i viši standard života.

Neoliberalizam predstavlja set ekonomskih politika koje su postale rasprostranjene u poslednjih 25 godina. Glavne tačke ovog fenomena uključuju: oslobađanje privatnih kompanija od bilo kakvih državnih ograničenja nametnutih od strane države, bez obzira na socijalnu štetu; veće slobode za međunarodnu trgovinu i investicije; redukcija plata i ukidanje radničkih prava stečenih posle mnogogodišnjih borbi; ukidanje kontrole cena; totalna sloboda za kretanje kapitala, dobara i usluga; redukcija javnih troškova za socijalne usluge kao što su obrazovanje i zdravstvene usluge; redukcija pomoći za siromašne slojeve populacije, pa čak i redukcija troškova za održavanje puteva, mostova i vodosnabdevanja, a sve u ime redukcije uloge države; smanjenje državne regulacije svih elemenata koji bi mogli da umanje profit, uključivši i zaštitu životne sredine; prodaja državnih preduzeća privatnim investitorima, uključujući banke, ključne industriske kapacitete, železnicu, autoputeve, proizvođače električne energije, škole, bolnice, pa čak i vodu za piće; eliminacija koncepta “javnih dobara “ i “zajedničkog interesa “, zamenjujući ih sintagmom “individualna odgovornost “.

U svetskim razmerama, doktrina neoliberalizma je nametnuta pomoću jakih finansijskih institucija kao što su Međunarodni monetarni fond, Svetska banka i Interamerička banka za razvoj. Prvi jasni primer neoliberalizma se pojavio u Čileu na delu (zahvaljujući ekonomisti Miltonu Fridmanu, sa Univerziteta u Čikagu), posle državnog udara podržanog od CIA, protiv demokratski izabranog pretsednika Salvadora Aljendea, 1973. g.

Zatim su sledile druge zemlje, na primer Meksiko, gde su plate smanjene za 40-50%, a troškovi života porasli za 80%. U SAD, neoliberalizam je uništio socijalne programe, atakujući na prava radnika, uključivši i imigrantsku radnu snagu.

Neki ekonomisti, na primer X. Stiglic, smatraju da ideološka ostrašćenost MMF-a uzdiže ideju tržišnog automatizma i potpuni liberalizam do nivoa dogme. Doktrina slobodnog tržišta kao mantra se nameće svim zemljama, posebno zemljama u razvoju i u tranziciji. Radikalni šok-terapijski reformatori žale se da je liberalizacija bila nedovoljno brza i nedovoljno radikalna. Isto se odnosi i na privatizaciju. Ona je praćena najgrubljim oblicima pljačke i ogoljavanja imovine preduzeća, uz visoke kamatne stope. Ovakva koncepcija MMF-a proizvodi gomilanje dugova i krize, naročito u zemljama u kojima je nekritički prihvaćena kao osnova makroekonomske politike stabilizacije i razvoja. Bankrotstvo banaka (danas i u SAD), masovan stečaj preduzeća, ogromna nezaposlenost, socijalno raslojavanje društva, siromaštvo i beda u mnogim zemljama, u velikoj meri su uslovljeni ovim konzervativnim pravcem u ekonomskoj politici. To nije ni koncept neke suvisle i konzistentne teorije, već ekonomske politike u funkciji krupnog finansijskog kapitala razvijenih privreda i put u neokolonijalni položaj najvećeg broja zemalja u razvoju. Zahtev za brzo otvaranje privrede spoljnoj konkurenciji, prevremena liberalizacija, čak i tržišta kapitala, vodilo je globalnoj nestabilnosti, recesiji, nezaposlenosti, eksploziji spoljne zaduženosti i uništavanju domaće proizvodnje. Posebno je štetna restriktivna monetarna politika, tj. visoke kamatne stope koje čine rast nemogućim. Nije u redu insistirati da zemlje u razvoju sa jedva uspostavljenim bankarskim sistemom rizikuju otvaranje svojih tržišta. Liberalizacija nije praćena obećanim rastom, već povećanom bedom, a mnogi koji su izgubili posao primorani su na siromaštvo.

Ta privatizacija, pod pritiskom neoliberalne doktrine, jeste sprovedena u interesu krupnog kapitala razvijenih privreda zapada i špekulantskog domaćeg kapitala.

Sadržaj i usmerenost vašingtonskog dogovora su veoma bitni. On predstavlja koncept u interesu krupnog zapadnog kapitala i najrazvijenijih država zapada.

To je kodifikovani program ekonomskog neokolonijalizma (kako tvrdi Stiglic). Mnoge države su to već shvatile, nažalost dosta kasno.

MMF propisuje gotovo potpuno istu recepturu svim zemljama bez obzira na njihove specifičnosti i ogromne razvojne, socijalne i tradicionalne razlike. U nekim privredama bilo je izvesnih pozitivnih efekata, ali u većini država javili su se gotovo katastrofalni rezultati. Umesto da sanira i sprečava krize, MMF ih sistematski proizvodi. Ne treba sprovoditi nikakve eksperimentalne akcije u zemljama, već primeniti njima specifične modele i mere makroekonomske politike. Svi uspešni modeli imaju visoku stopu štednje i investicija, veliku pokretljivost radne snage, integrisanost u svetske tokove i sposobne vlade koje su posvećene ekonomskom razvoju, a ne samo stabilizaciji.

Privredni razvoj ne zahteva minimalnu ulogu države, već njenu uravnoteženu ulogu.

Nova finansijska kriza, nastala u srcu neoliberalne ekonomije i obraćanje državi za pomoć da izvlači privatni finansijski sektor i banke iz duboke krize, novi je udarac neoliberalizmu. Isuviše vere se poklanjalo samoregulišućoj moći slobodnog tržišta i nije anticipirano samouništavajuće dejstvo hipotekarnog kreditiranja. Finansijska “crna rupa “koja je na ovaj način stvorena je zaista zastrašujućih proporcija: ne bi mogao da je pokrije ni današnji bruto nacionalni proizvod svih zemalja sveta. Činjenica da je središte krize u SAD podstakla je spekulacije o početku kraja njeneimperijalne dominacije, a ponegde se u pitanje dovodi i sam kapitalistički sistem. Nacionalizacije su u opticaj vratile i pojam “socijalizam “. Zbog svoje centralne uloge u globalizovanom svetu, praktično niko nije pošteđen kolateralne štete. Na zapadu se ironično komentariše da predlozi za rešenje svetske finansijske krize ne vode nikakvom novom kapitalizmu, nego ga sahranjuju i znače vraćanje starom socijalizmu. Snažnom intervencijom na Volstritu, Amerika je postala više komunistička od Kine. To predstavlja možda najveći primer socijalizma u istoriji SAD. “Najveći socijalista je danas X. Buš “. Ispada da se ovde razmahao socijalizam kao sredstvo za odbranu poljuljanog modela kapitalizma, kojim je dominirala samoregulacija tržišta

Verovanje da će uvođenje privatnog vlasništva i “laisser faire“ tržišnog mehanizma, socijalističke privrede odmah pretvoriti u države blagostanja, bila je velika i teška zabluda i zavaravanje. Jedna prethodna ideologija zamenjena je ideologijom tržišnog fundamentalizma.