Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > GMO biljke - Može li genetskim inženjeringom stvoriti nešto bolje od prirode koja to radi već milionima godina?
Ekonomska politika

GMO biljke - Može li genetskim inženjeringom stvoriti nešto bolje od prirode koja to radi već milionima godina?

PDF Štampa El. pošta
Štajedem.rs   
ponedeljak, 15. oktobar 2018.

Živi svet se na planeti razvijao milionima godina. Genetski kod predstavlja zapis života, ključ rađanja i razvoja, "uputstvo" opstanka i postojanja celokupnog živog sveta. Mapiranjem gena i napretkom genetskog inženjeringa, čovek je postao vladar mnogih mogućnosti. Postoji li opasnost zloupotrebe tih mogućnosti?

Genetsko modifikovanje strateških, industrijskih biljnih vrsta je isključivo posledica nastojanja kompanija za apsolutnom kontrolom, monopolom i profitom. Zahvaljujući strategiji GMO kompanija poslednjih decenija, u svetu je trenutno genetski modifikovano preko 90% soje i preko 80% kukuruza. Ove biljke su laboratorijski modifikovane zarad unapređenja industrijskog iskorišćenja (jeftiniji uzgoj, pouzdaniji i bolji prinos, prilagođenost podneblju, lakša obrada, šira upotreba). Opterećeni ekonomskim aspektom, svi značajni proizvođači su na taj način prinuđeni da se opredele za GMO seme (GMO patent).

Mnogi proizvođači se “opredeljuju” za upotrebu patenata usled njihove dominacije na tržištu semena i odsustvu prirodnih semena. Patenti nisu jeftini i proizvođači često pristaju na hipotekarne ugovore sa kompanijama. Upravo zbog neispunjena obaveza takvih ugovora, u periodu od 1999-2015 dogodila se verovatno najveća serija samoubistava u istoriji čovečanstva. U navedenom periodu je 250 000 zemljoradnika izvršilo samoubistvo u Indiji (približno 1 samoubistvo na svakih pola sata) zbog gubitka poseda.

Kao primarna, pored farmaceutske, tekstilne i IT industrije, prehrambena industrija je jedna od najprofitabilnijih. U potrazi za jeftinim sirovinama, retko koji prehrambeni proizvođač postavlja pitanje o poreklu tih sirovina, bilo da je reč o sojinom lecitinu, fruktoznom sirupu ili mleku. Upadljiv je stav kompanija da sve treba prilagoditi profitu. Na američkim farmama krava možete videti kako Meksikanac ide od krave do krave i u njih (kroz “prozorče” krave) ubacuje enzimski preparat. Krava ne može da vari kukuruz jer prirodno nema enzime za varenje kukuruza. To ne sprečava proizvođače da “nateraju” kravu da jede i vari jeftin GMO kukuruz. Sreća, pa je rad Meksikanca jeftin, jer da nije jeftin odavno bi krava bila genetski modifikovana da preživa kukuruz. Ionako joj je jedina namena industrijska, nažalost. Ovo smo naveli kao jedan od mogućih primera buduće primene GMO tehnologije.

Zvuči neverovatno: čovek i banana imaju 50% poklapanja gena. Procenti bi se verovatno povećali kada bi se ta banana genetski ukrstila sa žirafom ili šimpanzom. Ako posmatramo genom, čovek i šimpanza su bliži rođaci nego šimpanza i gorila. Ta “mala razlika” nas čini ljudima.

Unosom GMO (Genetski Modifikovanog Organizma), čovek unosi izmenjene gene, izmenjen DNK lanac tog organizma. Da li čovek modifikuje sebe na taj način i na kom nivou? Kakve su šanse da se vremenom promeni DNK ljudske ćelije kontinuiranim unošenjem nečega što nije stvorila priroda, unošenjem nečega što nema evolutivnu istoriju? Može li geneteskim inženjeringom stvoriti nešto bolje od prirode koja to radi već milionima godina? Da li je industrijski aspekt jedini smisao postojanja?

GMO kompanije trenutno raspolažu sa hiljadama patenata. To je broj vrsta živih organizama koji su zamenjeni ili čekaju na zamenu jer nisu dovoljno dobri industriji i profitu. Da li čoveka čeka slična sudbina? Možda jednog dana vakcine postanu skupe, pa će svi oni koji žele veštačku oplodnju morati da pristanu da plod ima izmenjen imunološki gen.

Na deklaracijama prehrambenih proizvoda nije naglašeno, naznačeno prisustvo GMO sirovina. Sojin protein, sojin lecitin, sojino ulje, kukuruzni skrob, glukozno-fruktozni sirup su sastojci ogromnog broja prehrambenih proizvoda (čokolada, keks, gazirana pića, dodaci hrani, mesne prerađevine...).

Veliko je pitanje gde je dobavljač kupio ove sirovine i da li su poreklom od GMO proizvođača. Samo je nekoliko srpskih proizvođača koji su naglasili da u sastavu njihovih proizvoda nema GMO sirovina.

Genetskim modifikovanjem biljaka čovek nije pomogao prirodi da daje više, već je tu prirodu u laboratoriji eliminisao, prilagođavajući biljku “industrijskom ekosistemu” kome čovek naivno sve više pripada.

(Štajedem.rs)

Posetite i Fejsbuk stranicu portala Šta jedem