Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Hrvatska, INA i MOL kao primer lošeg "strateškog partnerstva" u energetici
Ekonomska politika

Hrvatska, INA i MOL kao primer lošeg "strateškog partnerstva" u energetici

PDF Štampa El. pošta
Nevenko Škrbić   
četvrtak, 29. maj 2014.

„Ruska pljačka“ i „ozbiljni zapadni investitori“

Jedna od najpopularnijih i najčešće eksploatisanih floskula kojom domaći evrofanatici i rusofobi kritikuju bliske odnose Srbije i Rusije jeste teza da je Srbija „poklonila NIS Rusima“, koji u njega „ništa ne ulažu“, već samo „arče naftu iz srpskih naftnih polja“ ne misleći da „nalazišta treba ostaviti i narednim generacijama“. Na stranu činjenice da je ruski vlasnik (za, doduše, relativno malu sumu) otkupio devastiranu državnu kompaniju sa nagomilanim dugovima, zastarelu, preopterećenu decenijama kadrovskog nepotizma i korupcije, i najzad, skoro uništenu u bombardovanju, na stranu, na stranu to što su je za nekoliko godina pretvorili u najuspešniju kompaniju u Srbiji, koja donosi 8 odsto BDP Srbije, 14 odsto prihoda državnog budžeta i koja predstavlja drugog najvećeg izvoznika u zemlji, domaći turbo-zapadnjaci već godinama se vajkaju kako bi bilo lepo da je NIS kupila neka od „ozbiljnih evropskih kompanije“, koje su za nju bile zainteresovane. Na umu se imaju pre svega austrijski „OMV“ (OMV) i mađarski „MOL“ (MOL), koji su, nakon ulaska na srpsko tržište 2002. i 2005. god., postali svojevrsni „sinonim evropskog kvaliteta i usluge“, pre svega u poređenju sa ofucanim i propalim pumpama nacionale naftne kompanije, ozloglašenim po krađama, korupciji i nekvalitetnom gorivu.

Međutim, da nije isto otvoriti lanac (novih) benzinskih pumpi (na udarnim mestima) i održavati korporativni sistem nasleđen iz komunizma, opterećen dugovima, zastarelom tehnologijom, neodrživom socijalnom politikom i stalnim zahtevima matičnih vlasti koje su navikle da kompaniju decenijama gledaju kao „kravu muzaru“, lepo nam ilustruje poslovanje ovih dvaju kompanija u Rumuniji, odnosno Hrvatskoj. „OMV“ je 2005. god. privatizovao rumunskog naftnog giganta „Petrom“, a „MOL“ je 2003. god. ušao u hrvatsku „Inu“ (INA). Oba sistema posedovala su sve nedostatke i probleme sa kojima se „Gasprom njeft“ suočio u Srbiji, i sve tri kompanije nastupile su sa približno identičnim investicionim i razvojnim planovima, zasnovanim na modernizaciji rafinerija, povećanom obimu bušenja i prerade sirove nafte, optimizovanu prodajne mreže i obaveznom širenju na regionalno tržište. (Uzgred budi rečeno, sa istom strategijom je ruski „Lukoil“ 1999. ušao u Bugarsku, a „Zarubežnjeft“ 2007. u Republiku Srpsku.)

Razlika je u tome što ruska kompanija, koja je u ovu regionalnu trku za dominaciju ušla poslednja, postigla kudikamo impresivnije rezultate u kraćem vremenskom periodu. Baš kao što su nove benzinske pumpe „OMV“ i „MOL“ u Srbiji jedno vreme bile pojam moderne i kvalitetne usluge, tako je to slučaj sa „Gasprom njeftovim“ novim pumpama u Bugarskoj ili Rumuniji (kao, uostalom, i u Srbiji, u kojoj je celokupna prodajna mreža NIS vidno „utegnuta“ i dovedena u red). Istovremeno, „OMV“ i „MOL“ nastavljaju da se muče sa malim i neprofitabilnim pumpama, glomaznom strukturom zaposlenih, uostalom, i sa nategnutim odnosima sa zemljom-domaćinom, i to često sa znatno manje uspeha nego Rusi u Srbiji. Pogotovo je „Molova“ epopeja u Hrvatskoj dobar primer toga u kolikoj meri nešto može da pođe naopako prilikom loše ustrojenog strateškog partnerstva.

Hronika privatizacije „INA“ i neuspešni plan modernizacije i regionalne ekspanzije

Kada je „Mol“ ušao u „Inu“, u pitanju je bio jedan izuzetno perspektivan projekat. Većina zemalja u regionu beležila je ekonomski rast, Hrvatska je bila izuzetno dobro pozicionirana na eks-jugoslovenskom tržištu, a sama „Ina“ predstavljala je apsolutnog monopolistu na hrvatskom tržištu, pri tome je u pitanju bila vertikalno integrisana kompanija sa dve rafinerije (u Rijeci i Sisku), dobrom infrastrukturom (naftovod „Janaf“ povezuje obe rafinerije sa terminalom u Rijeci, kao i sa „Nisovom“ rafinerijom u Pančevu), a, kako se ispostavilo, i vrlo solidnim rezervama nafte u Siriji (i nezanemarljivim rezervama gasa na Jadranu). Pri tome je samo hrvatsko tržište, sa svojim značajnim prilivom turista, bilo izuzetno zanimljivo za mađarsku kompaniju, koja se u tom trenutku agresivno širila u celom regionu.

Međutim, već od samog početka njeni interesi počeli su da se ukrštaju sa interesima hrvatske Vlade, koja je zadržala oko polovine akcija u kompaniji. Pre svega, za mađarsku kompaniju nije bilo racionalno da ulaže u obnovu obe hrvatske rafinerije, jer bi žestoka konkurencija u regionu (praktično sve zemlje regiona imaju svoje rafinerije, čiji maksimalni kapacitet prevazilazi potrebe lokalnog tržišta) učinila takve investicije neracionalnim. Štaviše, s obzirom da je „Mol“ raspolagao sa još tri velike rafinerije u regionu (u Mađarskoj, Slovačkoj i Italiji), njima bi verovatno najviše odgovaralo da se u hrvatskoj ograniče na eksploataciju rezervi nafte (ispostavilo se da su nalazišta u Siriji bogatija nego što se mislilo) i maloprodajne mreže, ali to je za hrvatsku vladu bilo apsolutno neprihvatljivo, jer bi to faktički dovelo do zatvaranja jedne cele grane industrije u zemlji i ogroman broj nezaposlenih (broj zaposlenih u „Ini“ nesrazmerno je veći od doprinosa hrvatske kompanije poslovanju grupe „Mol“). Sličan problem pojavio se sa benzinskim pumpama, od kojih su mnoge bile neprofitabilne (pogotovo pumpe u slabo naseljenim krajevima i na ostrvima), i koje su zapošljavale prevelik broj saradnika sa nerealno visokim platama. Najzad, ogroman problem za „Mol“ predstavljao je tzv. „plinski biznis“ „Ine“, tj. proizvodnja i prodaja prirodnog gasa, koga Hrvatska ima značajne rezerve, ali koji je zbog kontrolisanog tržišta gasa u Hrvatskoj potpuno neprofitabilan. Sa druge strane, u interesu Hrvatske bilo je da se nastavi sa regulacijom gasnog tržišta, ali da troškove ovakve „gasne socijalne politike“ (analogne onoj koju u Srbiji vodi „Srbijagas“) snosi strateški partner iz Mađarske.

„Molu“ u Hrvatskoj nije išlo na ruku još nekoliko važnih spoljašnjih faktora. Globalna ekonomska kriza dovela je do ogromnog pada potražnje naftnih derivata i masovnog zatvaranja rafinerija u celoj Evropi, što je nerentabilnost dveju hrvatskih rafinerija i neracionalnost ulaganja u njihovu modernizaciju učinila još većom. Istovremeno, cene sirove nafte ostale su izuzetno visoke zbog stalne nestabilnosti u zemljama-proizvođačima, a pre svega zbog talasa „Arapskog proleća“. „Inu“ je naročito pogodio rat u Siriji i sankcije protiv te zemlje, kojima je i Hrvatska bila primorana da se pridruži, a zatim u potpunosti napusti naftna nalazišta u toj zemlji, što je i „Ini“ i celom „Molu“ nanelo veoma ozbiljne gubitke (da ne pominjemo da je „Molovo“ poslovanje nadalje opterećeno nastojanjem da se izgubljene količine sirove nafte nadoknade iz izvora u stabilnijim, ali skupljim regionima sveta). Međutim, najveći problem za kompaniju postala je ogromna korupcijska afera u koji su umešani bivši premije Hrvatske Ivo Sanader i predsednik uprave „Mola“ Žolt Hernadi.

Konflikt vlade Hrvatske i uprave „MOL“ – i posledice

Konflikt „Mol“ i Hrvatske proistekao je iz same činjenice da dva strateška partnera nikada postigla saglasnost o principima na kojima njihova saradnja treba da se odvija, što je „Inu“ dovelo u nezgodnu situaciju da ne bude „ni privatna, ni državna kompanija“. Dok je strani investitor nastojao da kompaniju vodi u skladu sa svojim poslovnim ciljevima, pridržavajući se na Balkanu toliko hvaljene, ali slabo voljene „logike slobodnog tržišta“, hrvatska Vlada htela je da „Ina“ u društvu nastavi da vrši ekonomsku i socijalnu funkciju koje je imala dok je bila strogo državno preduzeće. Naravno, Mađari se ni najmanje nisu obazirali na „logiku tržišta“ kada je državni pokrovitelj „Ine“ manipulisao tim istim tržištem da bi zaštitio „Inin“ monopolski položaj (liberalizacija tržišta naftnih derivata u Hrvatskoj nastupila je tek 2013 g., zajedno sa stupanjem u EU – poređenja radi, u Srbiji je ona završena dve godine ranije, dok u Sloveniji još uvek nije), dok je Hrvatima, naizgled, bilo samorazumljivo da mađarski partner jedini obezbeđuje investicije u njihov „partnerski poduhvat“.

Pri tome su, kako se čini, Mađari prvi izgubili strpljenje i serijom netransparentnih i problematičnih spekulacija na berzi pokušali da povećaju svoj udeo preko 50% akcija u kompaniji, ali im to nisu dozvolile hrvatske vlasti, dovevši dve strane do trenutne pat-pozicije, u kojoj „Mol“ ima 49,1%, Hrvatska 44,8% akcija kompanije. Da stvar bude komplikovanija, 2009. godine hrvatska vlada na čelu sa Ivom Sanaderom potpisala je sa mađarskom kompanijom novi Sporazum o međusobnim odnosima akcionera, na osnovu koga je mađarska kompanija dobila većinu mestu u Nadzornom odboru kompanije i polovinu mesta u Upravi, čime je faktički uspostavila kontrolu nad „Inom“, iako nije većinski vlasnik kompanije. Hrvatski zvaničnici i štampa tvrde da je upravo ovaj Sporazum potpisan zahvaljujući mitu od 10 mln. evra, koji je Žolt Hernadi navodno uplatio bivšem hrvatskom premijeru.

Od trenutka kada je hrvatska štampa počela da bruji o ovoj aferi, odnosi dvaju partnera samo su se pogoršavali. Hrvati su raspisali poternicu za Hernadijem koju su Mađari ignorisali, istovremeno nastojeći na sve moguće načine da izvrše pritisak kako bi članstvo u Upravi i Nadzornom odboru kompanije počelo da „odražava akcionarsku strukturu u kompaniji“. Ekstremniji komentatori na hrvatskoj sceni čak su pozivali hrvatske vlasti da ponište potpisani sporazum i delimično nacionalizuju kompaniju. Istovremeno je hrvatska strana sipala optužbe na račun mađarskog partnera – od toga što se u Hrvatsku „nije dovoljno investiralo“, preko optužbi da „Mol“ pokušava krišom da zatvori rafineriju u Sisku (pa čak i rafineriju u Rijeci), preko optužbi da je mađarsko rukovodstvo „Ine“ kupovalo sirovu naftu od „Mola“ po cenama koje su favorizovale mađarsku kompaniju, do najnovije optužbe da je „Molovo“ neizvršavanje investicionih obaveza koštalo Hrvatsku 5,6 mlrd. dolara. Na ove optužnice Mađari su odgovarali prilično bahato – obilato se koristeći svojom spornom većinom u rukovodstvu kompanije da nadglasavaju predstavnike hrvatske vlade, i forsirajući svoj „tržišni biznis-plan“ i sporni socijalni program kao da je „Ina“ njihova kćerka-kompanija (što tehnički nije). U više navrata, mađarska strana je pretila da će prodati svoj udeo u „Ini“ nekome drugom, ali se na tu pretnju malo ko obazirao, jer je jasno da bi malo ko želeo da kupi „Inu“ sa „političkim bagažem“ koji ona nosi sa sobom. Istovremeno, najava da će „Mol“ prodati svoj deo „Ine“ ruskom gigantu „Rosnjeftu“ izazvao je kontraefekat, budući da je hrvatska štampa nedeljama sa oduševljenjem špekulisala o tome kako će „Rosnjeft“ od „Ine“ napraviti „regionalnu megakompaniju“, da bi te špekulacije brže bolje utihnule, po svoj prilici na neposredni zahtev Amerikanaca.

Naravno, nije potrebno naročito dokazivati da je ovaj konflikt strateških partnera imao poražavajuće posledice po poslovanje same kompanije. Otkako su „Mol“ i hrvatska vlada skočili jedni drugom za gušu, „Ina“ konstantno beleži pad svoga udela na tržištu, i sve lošije i lošije poslovne rezultate. Jedino što „Ini“ omogućava da ostane profitabilna jeste činjenica, da Hrvatska još uvek nije okončala njen povlašćeni položaj na hrvatskom tržištu, iako i na tom planu kompanija polako gubi pozicije. Naravno, Hrvatska za ovo negativno stanje krivi samovolju mađarske strane, dok Mađari optužuju hrvatske vlasti da sabotiraju svoju sopstvenu kompaniju. Tako je sasvim nedavno, u okviru najnovijih peripetija ovog spora koji pomalo poprima oblike sapunske opere, hrvatska vlada naručila i objavila „nezavisnu analizu“ poslovanja „Ine“ koja ukazuje da je „Mol“ sve vreme profitirao od negativnih rezultata „Ine“, dok je istovremeno naprasno donela odluku da monopol na poslovanje sa gasom prebaci sa „Ine“ na „HEP“, zakonski nateravši „Inu“ (tj. njeno preduzeće „Prirodni plin“) da rasproda svoje zalihe gasa po dampinškim cenama, što je, prema procenama „Ininih“ stučnjaka, kompaniji nanelo štetu od preko 40 mln. evra, što se čak odrazilo i na poslovanje grupe „Mol“ u celini.

Za razvoj je, kao i za ljubav, potrebno dvoje - odgovorna vlast i dobronameran investitor

Primera međusobnog guranja klipova u točkove i sabotiranja između „Mola“ i hrvatske vlade je toliko mnogo, da to poprima tragikomične razmere. Ovi „strateški partneri“ ponašaju se u „Ini“ kao cimeri koji jedan drugog više ne podnose, pa nastoje na maksimalno upropaste zajednički stan u nadi da će onaj drugi da popusti i na kraju ode. Pri tome je jasno da je situacija obe strane bezizlazna – Hrvatska teško da će moći naterati nekog drugog da investira u „Inu“ ukoliko bi se „Mol“ povukao, dok „Mol“ teško da može da izvuče uloženi novac ukoliko bi se na takav korak odlučio. A sa svakim novim mesecom vrednost „Ine“ pada, položaj kompanije na tržištu se pogoršava, a ona zaostaje za sve ozbiljnijom regionalnom konkurencijom. Pri tome se u Hrvatskoj upravo ulazak „Gasprom njefta“ u NIS najčešće pominje kao primer ozbiljne strateške saradnje, a ruske kompanije neretko priželjkuju kao naročito pouzdan i dobar investitor.

Kada je „Gasprom njeft“ ušao u NIS, on je zatekao firmu u neuporedivo lošijem stanju nego što je bila „Ina“ kada je u nju ušao „Mol“, pa je za kratko vreme dosegao rezultate koji su uporedivi sa „Ininim“, da bi i dalje nastavio da se razvija agresivnim tempom. U čemu je razlika između ova dva slučaja, između kojih postoji toliko mnogo paralela i sličnosti? Pre svega u tome što su ruska kompanija i srpska država u partnerstvo u oko NIS ušli izuzetno otvoreno, uz jasan konsenzus oko osnovnih ciljeva i načina saradnje, i, naravno, uz garancije Ruske Federacije da „Gasprom“ u Srbiju ulazi kao partner, a ne kao „kuferaš“, špekulant i manipulator. Dok je ruska strana svoj zadatak da od NIS napravi ozbiljnu regionalnu kompaniju shvatila krajnje ozbiljno, od ostvarenih investicija, preko povećanja izvoza, pa sve do pozitivnog uticaja na razvoj privrede i industrije uopšte (da ne govorimo o tome da je NIS bio pilot-projekat posle koga su u Srbiju pohitale druge ruske kompanije), srpska država je, uz izvesna periodična trvenja, uglavnom pokazivala kao pouzdan i odgovoran partner, dogovarajući se o svim ključnim koracima na sopstvenom energetskom tržištu sa ruskim investitorom.

Pri tome nijedna vlada u Srbiji, otkako „Gasprom njeft“ ovde radi, ideološki nije bila baš najnaklonjenija ruskom kapitalu i investicijama, ali uz izuzetak negativne retorike u medijima o kojoj je bilo reči na početku, nije bilo nikakvih koraka koji bi se mogli porediti sa sabotažama i konfliktom koji su „Molu“ priredili Hrvati. Istovremeno, Srbija je od „Gasproma“ za ovih nekoliko godina od dobila znatno više, nego što je Hrvatska dobila od „Mola“, pre svega u smislu jasne perspektive razvoja u uslovima kada naftnim kompanijama u regionu baš i ne cvetaju ruže. Poslovična srpska dobronamernost prema Rusiji i Rusima (bez obzira na evrofanatizam srpske političke elite) i dobronamernost ruskog investitora, koji u Srbiju nije došao kao u koloniju iz koje treba da „izvuče što je više novca moguće za što je kraće vreme“, već upravo kao tržište na kome želi da ostvari dugoročno i obostrano korisno prisustvo, ukazuju na dobitnu kombinaciju kada su ovakvi kapitalni projekti u pitanju. Jer ponekad finansijske računice i interesi profita nisu dovoljni, već je potrebna i ona, pomalo zaboravljena, „dobra volja i pozitivna poslovna praksa“. A kada je partner predstavnik jedne od retkih evropskih država koje za poslednjih dvadeset godina nisu saučestvovale u čerečenju i uništavanju Jugoslavije i Srbije, dobra volja i pozitivna praksa se dostiže znatno lakše. 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner