Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kapitalističke lude
Ekonomska politika

Kapitalističke lude

PDF Štampa El. pošta
DŽozef Stiglic   
petak, 26. decembar 2008.

(NIN, 25.12.2008)

Doći će momenat kada će splasnuti najopasnije pretnje do kojih je dovela kreditna kriza i kada će pred nama biti važniji zadatak – da odredimo pravac za sledeće korake naše privrede. To će biti rizičan trenutak. U pozadini debate o budućoj politici je debata o istoriji – debata o uzrocima aktuelne situacije. Bitka za prošlost će odrediti bitku za sadašnjost, tako da je od presudnog značaja da se utvrdi šta se zaista dogodilo.
Koje su to ključne odluke koje su dovele do krize? Greške su činjene na svakoj raskrsnici na putu. Inženjerskim rečnikom rečeno – imali smo “sistemsku grešku”, kada nije sporna samo jedna odluka nego čitav lanac odluka koje dovode do tragičnog ishoda. Razmotrimo tih pet ključnih momenata.
1. Otpuštanje direktora Federalnih rezervi: Reganova administracija je 1987. odlučila da smeni Pola Volkera sa funkcije direktora Federalnih rezervi i imenuje Alena Grinspena. Volker je radio ono što svi guverneri centralnih banaka i treba da čine. Pod njegovim rukovodstvom inflacija je sa 11 procenata smanjena na ispod četiri. U svetu centralnog bankarstva on bi zaradio najvišu ocenu (kreditni rejting A+++), i imao osiguran reizbor. Ali, Volker je smatrao da finansijska tržišta treba da budu regulisana. A Regan je želeo nekoga ko ni slučajno nema takvo mišljenje i pronašao ga u sledbeniku Ajn Rend, objektivističkog filozofa i fanatika slobodnog tržišta.
Grinspen je odigrao dvostruku ulogu. Federalne rezerve kontrolišu slavinu za priliv novca i već početkom njegove dekade on ju je odvrnuo do kraja. Ali, Federalne rezerve imaju i regulatornu ulogu. Ukoliko protivnika regulativne uloge postaviš na mesto regulatora, jasno je kakvu ćemo kontrolu dobiti. Poplava likvidnih sredstava (raspoloživog novca) u kombinaciji sa odsustvom regulatornog filtera, pokazala se katastrofalnom.
Alen Grinspen je bio na čelu FED tokom dva finansijska „naduvavanja” mehura. Nakon što je mehur visoke tehnologije pukao 2000. i 2001, pomogao je da se naduva mehur u sektoru nekretnina. Glavni zadatak centralne banke bi trebalo da bude održavanje stabilnosti finansijskog sistema. Ukoliko banke pozajmljuju na osnovu veštački naduvanih cena robe, posledica može da bude kolaps, kao što sad vidimo, a što je Grinspen morao ranije da zna. Na raspolaganju je imao mnoge poluge potrebne za uspešno suočavanje sa situacijom. Da bi izašao na kraj sa „haj-tek” mehurom, mogao je da poveća marginalne depozite (količinu novca koju ljudi moraju da polože da bi kupili hartiju od vrednosti). Da bi „izduvao” mehur u sektoru nekretnina, mogao je da značajno ograniči mogućnost davanja štetnih kredita domaćinstvima sa niskim primanjima i da zabrani druge štetne aranžmane, poput zajmova bez ikakve dokumentacije ili „lažljivih” zajmova, zajmova kod kojih se vraća samo kamata, itd. Na taj način bi mnogo učinio da nas zaštiti, a ako za to nije imao odgovarajuća sredstva, trebalo je da ih zatraži od Kongresa.
Naravno, postojeći problemi sa našim finansijskim sistemom nisu samo posledica loših zajmova. Banke su se jedna sa drugom kockale u grandioznim razmerama kroz komplikovane finansijske instrumente, kao što su razni derivati, uključujući i „osiguravajuće” CDS svop kreditne aranžmane (credit default snjap), kod kojih ukoliko se nešto nepredviđeno desi, npr. Bear Sterns bankrotira ili dolar poraste, jedna strana plaća drugoj. Ovi instrumenti su izvorno stvoreni da bi se upravljalo rizikom, ali mogu biti upotrebljeni i za kockanje. Dakle, ukoliko ste bili uvereni da će dolar da pada, mogli ste da se kockate na veliko, a ukoliko je dolar zaista i padao, vaš profit bio bi ogroman. Problem je što u ovakvom složenom ispreplitanju ogromnih finansijskih uloga niko ne može da bude siguran u finansijsku poziciju ijednog drugog igrača, pa ni svoju. Ne treba da čudi što su se, kao posledica, finansijska tržišta zaledila.
I u ovome je Grinspen odigrao ulogu. Kada sam, tokom Klintonove administracije, bio na čelu Saveta ekonomskih savetnika, istovremeno sam bio i član komiteta svih glavnih federalnih finansijskih regulatora – grupe u kojoj su bili i Grinspen i ministar finansija (ili sekretar za finansije) Robert Rubin. Čak i tada bilo je jasno da derivati predstavljaju opasnost. Mi to nismo formulisali na tako efektan način kao Voren Bafet, koji je derivate nazvao „finansijskim oružjem za masovno uništenje”, ali smo shvatili o čemu govori. Uprkos riziku, protivnici regulative na čelu finansijskog sistema – u Federalnim rezervama, Komisiji za hartije od vrednosti i drugde – odlučili su da ništa ne preduzimaju, u strahu da bilo kakva intervencija može omesti „inovacije” u finansijskom sistemu. Ali inovacija kao puka “promena” sama po sebi nema vrednost. Ona može da bude loša (kao kod „lažljivih kredita”) ili pak dobra.
2. Rušenje zidova: Filozofija deregulacije će platiti neželjene dividende u godinama koje su usledile. U novembru 1989. Kongres je povukao Glas-Stigelov zakon – 300 miliona dolara vrednog lobiranja bankarskog i sektora finansijskih usluga, koju je u Kongresu zastupao senator Fil Grem. Glas-Stigelov zakon je davno razdvojio komercijalne banke (koje pozajmljuju novac) od investicionih (koje se bave prodajom akcija i drugih finansijskih instrumenata). Taj zakon je stupio na snagu u završnici Velike krize i trebalo je da eliminiše probleme koji su se javili u toj eri, uključujući i teške konflikte interesa. Ako bi, na primer, u uslovima gde nema ovakvog odvajanja banaka, kompanija čije je deonice emitovala investiciona banka, a koja je istovremeno i njen akcionar, zapala u nevolju, onda bi bančin komercijalni ogranak bio pod pritiskom da kompaniji pozajmi novac, iako to možda ne bi bilo mudro. Nije teško predvideti spiralu loših procena koja neminovno sledi. Ja sam bio protiv opoziva Glas-Stigelovog zakona. A jedini odgovor koji su zagovornici opoziva ponudili bio je: imajte poverenja u nas, podići ćemo kineske zidove da bismo osigurali da se problemi iz prošlosti ne jave ponovo. Kao ekonomista, svakako imam zdrav stepen poverenja u moć ekonomske inicijative koja upravlja ljudskim ponašanjem u pravcu ostvarivanja ličnog interesa. Mislim na one kratkoročne, pre nego na Tokvilove „pravilno shvaćene lične interese”.
Najozbiljnija posledica opoziva Glas-Stigelovog zakona bila je posredna – ispoljavala se u načinu na koji je opoziv promenio čitavu kulturu. Komercijalne banke ne bi trebalo da budu poduhvati visokog rizika, naprotiv; one bi trebalo da na veoma konzervativan način upravljaju novcem građana uz državnu garanciju uloga. Podrazumevajući to, vlada pristaje da deli posledice njihovih neuspeha. Investicione banke, međutim, tradicionalno upravljaju novcem bogatih, koji su u mogućnosti da preuzmu krupnije rizike kako bi više zaradili. Kada je opoziv Glas-Stigelovog zakona srušio granicu između komercijalnih i investicionih banaka, poslovna kultura investicionih banaka je postala dominantna. Povećalo se interesovanje za velike profite koji mogu da se ostvare samo putem krupnih pozajmica i visokih rizika.
Preduzeti su i drugi značajni koraci na liniji deregulacije. Jedan od njih je odluka Komisije za hartije od vrednosti, doneta aprila 2004, na sastanku kome bukvalno niko nije prisustvovao i koji je napadno zanemaren u to vreme, da se velikim investicionim bankama dozvoli da uvećaju pozajmljeni deo kapitala (od 12:1 do 30:1 ili više) kako bi mogle da kupuju veću količinu hipotekarnih obveznica, naduvavajući mehur. Pristajući na ovu meru, Komisija za hartije od vrednosti podržala je vrednost samoregulacije: problematično shvatanje da banke mogu same sobom efikasno da upravljaju. Kako to sad Grinspen i sam priznaje, samoregulacija je stvar suprotna zdravom razumu, a u praksi se svodi na to da ni u kom slučaju ne može da identifikuje sistemske rizike. To je vrsta rizika do koga dolazi kada npr. modeli koje je koristila svaka banka da bi upravljala portfolijima govore svim drugim bankama da neku hartiju od vrednosti treba rasprodati.
Pošto smo ukinuli stare propise, nismo ništa učinili kako bismo odgovorili na nove izazove u XXI veku. Najznačajniji izazov su predstavljali derivati. Šef Komisije za trgovinu robnim fjučersima 1998. je zahtevao takvu regulaciju. To je postalo još urgentnije pošto su Federalne rezerve iste godine uspele da obezbede novčanu pomoć za Upravu dugoročnim kapitalom – hedž-fond čiji je neuspeh veći od trilion dolara doveo u opasnost globalna finansijska tržišta. Ali, sekretar za finansije Robert Rubin, njegov zamenik Leri Samers i Alen Grinspen su bili nepokolebljivo odlučni i efikasni u svome otporu. Ništa nije učinjeno.
3. Terapija pijavicama: Usledilo je Bušovo smanjivanje poreza od 7. juna 2001, sa dodatkom koji će se pojaviti dve godine kasnije. Predsednik i savetnici su izgleda verovali da smanjenje poreza, a naročito onih koji se odnose na Amerikance sa višim primanjima i korporacije, predstavljaju univerzalni lek za sve ekonomske bolesti – savremeni pandan nekadašnjem lečenju pijavicama. Smanjenje poreza igralo je ključnu ulogu u oblikovanju opšteg ambijenta za današnju krizu. Budući da je njihov doprinos stimulisanju ekonomije bio neznatan, realna stimulacija je prepuštena Federalnim rezervama, koje su preuzele posao uvodeći nečuveno niske kamatne stope i obilatu likvidnost bez presedana. Rat u Iraku je dodatno pogoršao situaciju jer je doveo do porasta cena nafte. Pošto je Amerika toliko zavisna od uvoza nafte, morali smo da potrošimo stotine milijardi dolara više – novca koji bi inače bio potrošen na američku robu. U normalnoj situaciji to bi dovelo do usporavanja u privredi, kao što se to desilo 70-ih. Ali, Federalne rezerve su na ovaj izazov odgovorile na najkratkovidiji način. Poplava likvidnosti je novac na hipotekarnim tržištima učinila trenutno dostupnim, čak i onima koji inače ne bi bili u mogućnosti da ga uzajmljuju. Istina, na taj način je zaustavljeno opadanje ekonomskog rasta. S druge strane, ušteđevina američkih domaćinstava srozala se na nulu. Ali trebalo je da znamo da živimo od pozajmljenog novca i u pozajmljenom vremenu.
Smanjenje visine poreza na kapitalnu dobit doprinelo je krizi na drugi način. Radilo se o odluci koja je uključivala vrednosti: oni koji su špekulisali (čitaj: kockali se) i dobijali, oporezivani su manje nego stalno zaposleni koji vredno rade. Ali, i više od toga, ova odluka je ohrabrivala zaduživanje jer je kamata bila izuzeta od poreza. Ukoliko, na primer, pozajmite milion da kupite kuću ili uzmete hipotekarni kredit od stotinu hiljada dolara da kupite akcije, kamata bi bila u potpunosti izuzeta od oporezivanja. Kapitalna dobit koju biste ostvarili bila bi malo oporezovana – i to u nekom dalekom trenutku u budućnosti. Bušova administracija otvorila je širom vrata preteranom kreditiranju i zaduživanju, a američkim potrošačima i nije trebalo dodatno ohrabrenje.
4. Falsifikovanje cifara: U međuvremenu, 30. jula 2002, u zoru niza velikih skandala, pre svega kolapsa WorldComa i Enrona, Kongres je usvojio Sarbejns-Oksli zakon. Skandali su zahvatili svaku značajniju knjigovodstvenu firmu, većinu naših banaka i neke od značajnijih kompanija, te je postalo očigledno da sa našim sistemom knjigovodstva imamo ozbiljne probleme. Knjigovodstvo je prava noćna mora za većinu ljudi, ali ukoliko ne možete da imate poverenja u cifre kompanije, onda ne možete da budete sigurni ni u bilo šta drugo u vezi sa tom kompanijom. Na nesreću, tokom rasprave šta će kasnije postati Sarbejns-Oksli zakon, doneta je odluka da se ne bavi onim za što je većina, uključujući i bivšeg šefa za hartije za vrednosti Artura Levita, verovala da je osnovni problem: a to je pravo zaposlenih u kompaniji da kupe akcije po ceni nižoj od tržišne. To pravo je branjeno kao nešto što obezbeđuje zdrave podsticaje za dobro upravljanje; međutim, one samo nominalno predstavljaju plaćeni podsticaj. Ako kompanija dobro posluje, direktor dobija nagradu u obliku takvih akcija, a ako kompanija posluje loše, kompenzacija je gotovo jednaka, samo je poklonjena na drugi način. Ovo je samo po sebi loše, ali kolateralni problem sa takvim akcijama je to što predstavljaju stimulans za loše knjigovodstvo: top-menadžment je na svaki način podstaknut da objavljuje „prepravljene” informacije kako bi napumpao vrednost akcija.
Struktura podsticaja agencija za procenu vrednosti takođe se pokazala naopaka. Agencije kao što su Mudis i Standard i Purs plaćaju isti ljudi koje bi oni trebalo da ocenjuju. I njihov interes je bio da daju visok rejting kompanijama, što predstavlja finansijsku verziju onoga što univerzitetski profesori nazivaju inflacijom ocena. Agencije za procenu, kao i investicione banke koje su ih plaćale, verovale su u finansijsku alhemiju – da toksične hipoteke sa negativnim rejtingom F mogu da se konvertuju u dovoljno sigurne bankarske proizvode i za komercijalne banke i penzione fondove. Ovaj isti neuspeh agencija za procenu videli smo tokom krize u istočnoj Aziji 90-ih: davanje visokih rejtinga je omogućilo navalu novca u region, a potom je iznenadan zaokret u rangiranju doveo do katastrofe. Finansijski supervizori, međutim, nisu obratili pažnju na to.
5. Puštanje krvi: Do konačnog preokreta došlo je posle usvajanja paketa finansijske pomoći 3. oktobra 2008, tj. odgovora administracije na samu krizu. A posledice ćemo osećati u godinama koje slede. I administracija i Federalne rezerve dugo su se više rukovodili najboljim očekivanjima nego realnim stanjem, nadajući se da su loše vesti samo kratkotrajan pogrešan signal i da je povratak na rast iza prvog ćoška. Kada su se američke banke suočile sa kolapsom, vašingtonska administracija je menjala pravce akcije. Neke institucije je novčano pomagala (Bear Sterns, AIG, Fani Mej, Fredi Mek), no Lehman Brothers, međutim, nije bila među njima. Neki akcionari su dobili nešto natrag, ostali nisu.
Inicijalni predlog sekretara za finansije Henrija Polsona, dokument od tri stranice, koji bi njemu, kao sekretaru, u potpunoj diskreciji, bez nadzora i sudske revizije, stavio na raspolaganje 700 milijardi dolara, predstavljao je akt neverovatne arogancije. Ovaj program je plasiran kao neophodan da bi se povratilo poverenje. Ali program se nije bavio pravim uzrocima gubitka poverenja. Banke su dale previše loših kredita. U bilansu njihovog stanja pojavile su se velike šupljine. Niko više nije znao šta je izmišljeno, a šta stvarno stanje. Paket novčane pomoći bio je poput obilne transfuzije date pacijentu koji pati od unutrašnjeg krvarenja, a da ništa nije učinjeno povodom uzroka bolesti. Protraćeno je dragoceno vreme dok je Polson gurao svoj plan „keš za smeće”, tako što je kupovao bezvredne hipoteke na teret američkih poreskih obveznika. Kada je konačno odustao i snabdeo banke novcem koji im je neophodan, ne samo da je prevario američke poreznike nego nije uspeo ni da osigura da banke to iskoriste za obnavljanje kreditiranja. Bankama je čak dozvolio da novac poreskih obveznika koji je priticao u banke daju svojim akcionarima.
Drugi problem na koji nije nađen odgovor odnosio se na alarmantne slabosti privrede, koja je održavana zahvaljujući enormnim pozajmicama. Dok se potrošnja smanjivala, izvoz je bio pokretač ekonomije, ali sa jačanjem dolara i recesijom u Evropi i ostatku sveta, teško da se to moglo nastaviti. U međuvremenu, države su se suočile sa velikim padom dohotka, tako da je trebalo smanjiti potrošnju. Bez hitne intervencije vlade, ekonomija bi se suočila sa opadanjem. A čak i da su banke pametno posuđivale, kao što nisu, opadanje privrednih aktivnosti je svakako značilo i porast loših zajmova, odnosno dalje slabljenje već načetog finansijskog sektora.
Administracija je govorila o izgradnji poverenja, ali ono što je činila, bio je zapravo trik. Da je administracija zaista želela da povrati poverenje u finansijski sistem, počela bi od rešavanja ključnih problema: pogrešne strukture stimulacija i neadekvatnog regulativnog sistema.
Postoji li bilo koja pojedinačna odluka koja je, da je bila drugačija, mogla da promeni tok događaja? Kao što pokazuje i naše loše iskustvo sa nečinjenjem, svaka odluka, uključujući i odluku da se nešto ne uradi, posledica je prethodnih odluka, i tako se formira uzročno-posledična mreža koja se iz daleke prošlosti proteže u budućnost. Čućete rasuđivanja o određenim potezima same vlade, kao što je Zakon o komunalnom reinvestiranju, koji zahteva od banaka da odobravaju hipotekarne zajmove žiteljima siromašnih kvartova (mada su neispunjenja obaveza preuzetih po tom zakonu bila zapravo mnogo niža nego kada su u pitanju druge pozajmice). Suviše se upire prstom na Fani Mej i Fredi Mek, dva velika hipotekarna zajmodavca, koji su izvorno bili u državnom vlasništvu, ali su se oni zapravo kasno uključili u igru sa subprimarnim kreditima i njihov problem je bio sličan onom sa kojim se suočio privatni sektor: menadžment je imao istu izopačenu sklonost da se odaje kocki.
Istina je da se većina pojedinačnih grešaka na kraju stapa u jednu jedinu: verovanje da tržišta mogu sama sebe da regulišu, pri čemu uloga vlade treba da bude minimalna. Osvrćući se na to verovanje, ove jeseni na saslušanju na Kapitol hilu, Alen Grinspen je rekao: „Pronašao sam grešku.” Kongresmen Henri Veksmen mu je provokativno uzvratio: „Drugačije rečeno, smatrate da vaš svetonazor, vaša ideologija nije ispravna, da nije bila uspešna.” „Sasvim tako, baš tako”, odgovorio je Grinspen. Prihvatanjem ove pogrešne ekonomske filozofije od strane Amerike i većeg dela ostatka sveta, neizbežno nas je na kraju dovelo u situaciju u kojoj smo danas.
“Vanity Fair”
(Prevela s engleskog Tijana Kecmanović)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner