Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Pacijenti kao gladijatori: kontroverze finansijskih tokova u domaćem zdravstvu
Ekonomska politika

Pacijenti kao gladijatori: kontroverze finansijskih tokova u domaćem zdravstvu

PDF Štampa El. pošta
Zorica D. Marković   
subota, 24. januar 2009.
Kao i mnogo puta prethodnih godina, po starom dobrom običaju, Skupština Srbije u minut do dvanaest, samo 90 minuta pre isteka zakonskog roka, ( 29. 12.08.) uspela je da se dogovori i usvoji budžet za 2009. Između ostalog, Skupština je usvojila i odluke o davanju saglasnosti na finansijske planove Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Zavoda za zdravstveno osiguranje i Nacionalne službe za zapošljavanje. Budžetom su predviđeni ukupni prihodi u iznosu od 698,7 milijardi dinara i rashodi od 748,3 milijarde dinara, pa bi tako planirani deficit trebalo da iznosi 49,6 milijardi dinara. Za rad Ministarstva zdravlja predviđena je suma od 12,353 milijardi dinara, 11 odsto više nego prethodne godine, a Republički zavod zdravstvenog osiguranja planira u 2009-toj prihod od 193,150 milijardi dinara, 12 odsto više nego 2008. Suštinski, za državno zdravstvo, jer privatno nije u sistemu, pa se i ne zna koliko troši, restrikcie, praktično, nema. Inače, u samom Ministarstvu zdravlja zaposleno je 109 ljudi (u 2008. bilo ih je 106), među kojima četiri državna sekretara i šest pomoćnika. Preraspodele u korist prioriteta, iako se Ministarstvo zdravlja već godinama kune u prevenciju i primarnu zdravstvenu zaštitu, stubove u funkcionisanju zdravstvene zaštite, nije bilo. Sve je po starom. Najveća količina sredstava namenjena je lečenju bolesti (takozvana „kurativa“). I dalje ćemo ulagati mnogo u skupo lečenje, umesto u prevenciju. Za zdravstvo trošimo između 10-12 odsto BDP-a, ali koliko precizno, nikako da se utvrdi.

Čekajući kontrolora

Kao i u drugim delatnostima, državna revizija od petog oktobra 2000-te do danas, nije zavirila ni u jednu javnu delatnost, pa ni u poslovanje državnog zdravstva. Ne zaboravimo, set ključnih zakona, kada je reč o trošenju državnih i javnih prihoda, još uvek nije usvojen u Skupštini Srbije. Iako je zakon o državnoj reviziji donet još 2005. glavni revizor i njegovi saradnici, izabrani još pre dve godine, nisu obavili ni jednu kontrolu, niti su zavirili u bilo koju od 10.000 kasa na čiju kontrolu ga, inače, zakon obavezuje. Ekonomisti i pravnici upozoravaju da u Evropi, samo Srbija i Vatikan nemaju reviziju javnih finansija i kontrolu trošenja državnih, javnih prihoda!

Samo kroz korupciju u javnim nabavkama, država na godišnjem nivou gubi, kako se procenjuje, blizu milion evra! Afere u kojima se novac poreskih obveznika preliva u privatne džepove, jedna drugu stiže. Koliko u tome participira zdravstvo? Prilično. Afera „JUCIT“ veoma je ilustrativna. Na tenderu, za posao koji je vredan milion evra, „prošla“ je firma koja nije položila bankarske garancije. Novac je uplaćen, kola za Hitnu pomoć nisu nabavljena, firma je otišla u stečaj, kako da šteta bude naplaćena? Sudski epilog nije imao smisla. Čiji je to propust? Ko je odgovarao za to što je milion evra bačeno, a kola nema? Niko. Ima li objašnjenja što insulinska pumpa, digitalni aparat koji znatno olakšava život insulin zavisnim dijabetičarima, u Srbiji košta 5.000, a u Sloveniji, isti aparat, istog proizvođača – 2.000 evra ? Ali, u Sloveniji je na tržištu prisutno više proizvođača, ovde – samo jedan. Sličnih primera, na pretek.

Najzad, prosto je neshvatljivo da se nikada neko nije zapitao kako to da jedino zdravstvo nije privatizovano? Niko to i ne pominje. Ovog trenutka u zdravstvu je na snazi državni monopol, samim tim, prostor za korupciju širom je otvoren. Četvrti smo u svetu po korupciji u zdravstvu, istraživanje je radila Svetska banka. Ministar tvrdi da to nije tačno i da je reč o „percepciji“ građana. Čini im se. Prethodi li tome, možda, realan život? Iskustvo? I još – iz Ministarstva zdravlja poručuju da su iznenađeni kako „građani nisu prepoznali visok antikoruptivni potencijal reformskih zakona“! Bez komentara.

Takođe, država na sve načine guši razvoj privatnog sektora u zdravstvu. Stiče se utisak da postoji samo ministarstvo za državno zdravstvo. U tom slučaju, pod hitno bi trebalo razmotriti osnivanje ministarstva privatnog zdravstva. Uz 27- 28 ministarstava, koliko ih imamo, jedno više – neće škoditi. Pacijenti? Zar bi trebalo da ih neko pita? Oni bi da biraju gde će se lečiti? Nije nego. Ima svi da budu uterani u državno zdravstvo, svi da se opredele za izabranog lekara!? Možda će nas uskoro, kako je krenulo, puškom uterivati u dom zdravlja da se opredelimo. Autor ovih redova rado bi išao kod privatnog doktora. Za svoje pare. One što nam svima svakog meseca, bez naše volje uzimaju od plate, pa da idemo gde nam volja. Ali, ne može kako hoćeš, već kako ti se kaže. Onako, baš komunistički.

I dok je većina delatnosti uveliko završila uvođenje informatizacije, u zdravstvu, izuzev farmaceutske delatnosti, o tome nema ni govora. Kako će sprovesti fiskalizaciju bez informacionog sistema, teško je objasniti. Za Riplija je i to da doskora nismo znali ni koliko lekara imamo. Pominjala se brojka od 20-tak hiljada, ispostavilo se, kada je krenulo upisivanje u registar Lekarske komore Srbije, da ih je 28.000! Nema baze podataka osiguranika, parametara o kretanju oboljenja. Kako se uopšte planira zdravstvena politika? Nema nas ni na sajtu Svetske zdravstvene organizacije. I – ništa.

Vanstandardne usluge, večernje klinike i dopunski rad?

Prema nekim procenama, za “vanstandardne usluge”, građani ove zemlje protekle godine dali su iz svog džepa oko 350 miliona evra! Prema zakonu o zdravstvenom osiguranju, čl. 61, u vanstandardne usluge spada oko 30-tak usluga – lečenje gojaznosti, hipnoza, promena pola, lekarski pregledi za izdavanje vozačke dozvole, pregledi sportista, lečenje nesanice i tsl. Međutim, građani su plaćali brojne usluge koje su im predstavljene kao „vanstandardne“, keš, naravno. Kako drugačije? Na dijagnostiku, laboratorijske analize, pacijente kod privatnika „usmeravaju“ isti državni doktori, koji rade privatno. Manipulacija strahom od bolesti, baca jako ružnu senku na jednu humanu struku, u kojoj ima I veoma posvećenih I izuzetnih lekara, ali se od onih kojima je novac I samo novac , jedino do čega im je stalo, sve manje čuju I vide. Tehnologija volešbnog „curenja“ novca iz državnog sistema, na sve strane, usavršena je do razmera kakve se retko viđaju u dobro režiranim holuvudskim filmovima. Klinički centar Srbije, na primer, potrošio je u prošloj godini 25 miliona dinara na materijal za lečenje pacijenata iz Crne Gore, Republike Srpske i Makedonije, a nakon naplate tih usluga, sada već bivše rukovodostvo (niko imenom I prezimenom nije prozvan zbog ove finansijske mahinacije) „zaboravilo“ je da novac vrati Republičkom zavodu zdravstvenog osiguranja, iako je to, ustvari, novac osiguranika!

U GAK Narodni front nezakonito je pacijentikinjama, od januara do septembra 2008, naplaćeno 8.060.000 dinara za jednu laparoskopsku dijagnostičku metodu, iako su imale urednu i svu potrebnu dokumentaciju. Za epiduralnu anesteziju, prema zvaničnom cenovniku, u istoj toj ustanovi, plaća se 10.000 dinara. U Institutu za ginekologiju KCS, u Višegradskoj ulici, ista usluga je, ima i toga, besplatna! Tako u dve državne ustanove, iste delatnosti, u istom sistemu, aršini različiti. Ko da se snađe? Inače, cena materijalnog troška za tu intervenciju jedva prelazi 1-2 evra. Rešenja, koja su, blago rečeno, van zdrave pameti, kada je reč o beskonačnom maltretiranju građana da do besvesti ponavljaju iste analize, da se iscrpljuju čekajući satima, danima, nedeljama I mesecima, govori do koje mere je sistem pogubio svaki uvid u ono što je njegova osnovna uloga – da služi građanima.

Uz sumorne prognoze ekonomista da nas čeka teška godina, uz nove račune za struju, telefon, komunalije, stigla bi nam je I nova participacija za pregled kod lekara, umesto 20, koliko smo plaćali, sada će nas koštati 50 dinara, dakle,150 odsto više! Šta li je tek sa cenovnicima za ugradnju kuka, stenta, pejs-mejkera, veštačkih valvula….Zdrav da se razboli. Sudbina večernjih klinika, čije uvođenje je diglo na noge pacijente, podelila je i lekarsku struku. Sada su u sistemu četiri kategorije lekara! Prva, visoko privilegovana, uglavnom profesorska branša, može da radi kako hoće – na fakultetu, u državnoj, privatnoj, ili večernjoj klinici. Druga, manje privilegovana, specijalisti, koji mogu da podele radno vreme, da rade u državnom ili privatnom, večernjim klinikama, treća kategorija, lekari u domovima zdravlja. kako da rade dopunski nakon što pregledaju 30-40 pacijenata, prepišu tone recepata, ispišu brdo uputa, sve rukom… Najzad, tu su I privatni doktori, koji rade samo na jednom mestu. Njihov status je najjednostavniji. Snaći se u tom metežu od raznih oblika zdravstvenih ustanova, privatnih, državnih, privatnih pod javnom kapom, usluga, standardnih, nestandardnih, konfuzije oko prava i tokova novca, na šta imate, a na šta nemate pravo i gde to piše, koji propis to reguliše, konflikta interesa, prikrivenih ucena – za pacijente postaje prava gladijatorska disciplina.

S druge strane, sumorne zdravstvene statistike kao da nikoga posebno ne brinu.

Ipak, obećanja ima na pretek. USKORO ćemo dobiti Nacionalni zdravstveni račun. USKORO će biti uvedena fiskalizacija. USKORO će pacijenti dobiti informator gde će – crno na belo – stajati šta su njihova prava po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje… Sve je tu, samo što nije. To što je stopa smrtnosti odojčadi, jedan od glavnih pokazatelja efikasnosti i kvaliteta zdravstvenog sistema jedne zemlje, u Srbiji dva puta viša nego u zemljama EU, nije razlog za brigu, kao ni podatak da smo DRUGI u Evropi I TREĆI u svetu po stopi umiranja od infarkta miokarda, a sve to, nakon skoro devet godina reforme zdravstva. Naravno, tu je zvanično tumačenje loše zdravstvene slike nacije – građani su sami krivi što su bolesni. Mnogo puše, piju, ne paze šta jedu, ne kreću se, nepotrebno se nerviraju, stalno su u stresu. Nekakva paralela se sama nameće, kao u dobra stara vremena, krenuli smo u svetlu budućnost, u komunizam, sve smo dobro osmislili, e sad, ima propusta, sporo ide, pa – građani su sami krivi – ne zalažu se dovoljno…

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner