Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Problemi srpskog izvoza
Ekonomska politika

Problemi srpskog izvoza

PDF Štampa El. pošta
Dragan Marković   
ponedeljak, 05. april 2010.

Na nedavno završenom Biznis forumu na Kopaoniku, koji je protekao u senci neslaganja ministara u Vladi Srbije na temu izlaska iz ekonomske krize, stručna javnost je mogla doći do dva zaključka. Prvi zaključak je da je nužno da se budući razvoj srpske privrede zasniva na većem izvozu a drugi, da je neophodan novi model rasta i razvoja, koji se više ne može zasnivati na privatizacionim i kreditnim prihodima. U ovom razmatranju baviću se faktorima koji utiču na srpski izvoz, pošto je jedan od najvećih problema sa kojim se suočava privreda Srbije, visok spoljno-trgovinski deficit i nedovoljno visok izvoz. Kao pokazatelj veličine problema može poslužiti podatak da je spoljno-trgovinski deficit u 2008. godini bio 8,1 milijardu evra, a 2009. godini 5,2 milijarde evra.[1] U 2009. deficit se smanjio pod uticajem svetske ekonomske krize, kada je drastično smanjen i uvoz i izvoz, a ne kao rezultat strukturnog prilagođavanja srpske privrede.

U našoj javnosti se pomalo nekritički govori o integracionim procesima kao rešenju mnogih naših ekonomskih problema. Približavanje Srbije ka EU i Svetskoj trgovinskoj organizaciji omogućava pristup većem tržištu, ali vodi i liberalizaciji našeg uvoznog režima prema EU što može izazvati i negativne efekte, između ostalih smanjenje proizvodnje i zaposlenosti. Važno je istaći da se potpisivanje sporazuma sa svetskim institucijama i uključivanje u integracione tokove često koristi kao spoljni faktor za obezbeđivanje legitimiteta za sprovođenje reformi. U našim uslovima, gde su Vlade prilično slabe i nemaju snage da sprovode odlučne i konzistentne mere, Vladi je neophodno pozivanje na spoljnu podršku da bi se oduprla uticaju raznih interesnih grupa i javnog mnjenja, koje nije za sprovođenje određenih mera. Kada je reč o tome koji su najveći trgovinski partneri, ilustrativan je podatak da je „Srbija u 2007. godini plasirala 88,2% svog izvoza na tržište EU i zemlje CEFTE. Od toga, gotovo polovina izvoza u EU usmerena je na 3 zemlje Italiju, Nemačku i Sloveniju. Sa druge strane, 90% izvoza u zemlje CEFTA otpada na BiH, Makedoniju i Crnu Goru.“[2] Očigledno je, iz ovih podataka, da potencijalno tržište za srpske proizvode ne treba da čine samo susedne zemlje i EU, kao što je to sada slučaj, nego i druge zemlje sa kojima je još SFRJ imala veoma intenzivnu saradnju, posebno kada je reč o izvozu proizvoda namenske industrije i izvođenja građevinskih radova. Ovde se pre svih misli na Rusku Federaciju, sa kojom se veliki deo trgovine obavlja u bescarinskom režimu, ali i zemlje Bliskog istoka i Afrike. Međutim, utvrđivanje strategije nastupa na ovim tržištima mora uvažiti bitno izmenjen ambijent, proizašao iz njihovih intenzivnih promena, daleko većeg stepena otvorenosti njihovih privreda i znatno oštrije konkurencije, u odnosu na pre tridesetak godina i zlatnog perioda za nastup firmi iz tadašnje SFRJ. Otežavajuća okolnost je da su u periodu izolacije i sankcija prema Srbiji veliki deo tržišta tih zemalja zauzeli konkurenti.

Srbija je imala potpuno različite pristupe spoljnoj trgovini u poslednjih 20 godina, što je posledica i međunarodnih okolnosti i sankcija međunarodne zajednice. Privredu Srbije su do 2000. godine karakterisala kvantitativna ograničenja u spoljnoj trgovini, kombinovana sa visokom carinskom zaštitom i ona su sputavala inostranu konkurenciju. Međutim, sa političkim promenama 2000. godine usledila je nagla liberalizacija. Kao pokazatelj brzine liberalizacije može poslužiti podatak da je 2000. godine prosečna carinska zaštita iznosila 14,3%, a već 2003. samo 7,3%. Konkurentnost naše privrede tako je i veštački smanjena prekomernim i naglim rastom uvoza, kao posledica prebrze liberalizacije. Međutim, na duži rok se ne može ostvariti značajan porast izvoza ako se istovremeno privreda ne osposobljava da na domaćem terenu trpi konkurenciju koja će postepeno dostići ili se približiti onom stepenu koji postoji i na svetskom tržištu. Liberalizacija spoljno-ekonomskih odnosa često je neophodna, jer se tako rasturaju monopolisane i kartelisane domaće tržišne strukture, ali ceo proces je morao biti mnogo pažljivije sproveden.

Kao veoma važan faktor konkurentnosti srpske privrede na stranom tržištu, često se u našoj javnosti pominje vrednost dinara i oko tog pitanja vode se iscrpne diskusije. Stabilnost kursa dinara, koja je bila na snazi od 2000. godine, pa do pojave svetske ekonomske krize 2008. godine i rast deviznih rezervi nisu bili rezultat strukturnih promena u privredi. Stabilnost kursa se održavala zahvaljujući sredstvima iz inostranstva u vidu donacija i kredita međunarodnih organizacija, sredstava od privatizacije, doznaka dijaspore. Sa pojavom svetske krize, mnogi od navedenih izvora su smanjeni, pa je i kurs dinara znatno oslabio, jer je u leto 2008. jedan evro vredeo 78 dinara, a danas vredi 100 dinara. Ako neka zemlja forsira politiku precenjene vrednosti svoje valute,kao što je to činila Srbija prethodnih godina, cene uvoznih proizvoda izražene u domaćoj valuti su vrlo povoljne, pa dolazi do rasta uvoza. Ukoliko se ta politika duže primenjuje preterani uvoz će sve više gušiti domaću proizvodnju, a sa druge strane, izvoznim preduzećima se neće isplatiti izvoz. Kreatori makroekonomske politike su stabilni dinar koristili zarad smanjenja inflacije i pre završetka strukturnih reformi iz domena fiskalne i monetarne politike.

Sa pravim početkom tranzicije, posle političkih promena 2000. godine, postojala su optimistična predviđanja da će privatizacija vrlo brzo promeniti strukturne karakteristike privrede Srbije i da će 50-60% izvoza činiti sasvim novi proizvodi, najčešće stranih transanacionalnih kompanija. Iluzija koja je, takođe dugo prisutna, je da će na područje Srbije doći mnogo stranih direktnih investicija i da će na taj način porasti izvoz, konkurentnost i učešće investicija u domaćem proizvodu. Takva očekivanja su se pokazala kao isuviše optimistična. Uz proces tranzicije kao njen sastavni deo treba da teče i proces restruktuiranja privrede. Na nužnost restruktuiranja i promena u privredi ukazuje i struktura izvoza i to je ključni, ali i najteži element na kom se mora raditi da bi se povećao izvoz. U strukturi izvoza[3]najviše su zastupljeni proizvodi za reprodukciju i već nekoliko godina oni prelaze 50%, sledi roba za široku potrošnju sa preko 30 % i tek na kraju oprema i mašine oko 10%, koji se mogu smatrati proizvodima visoke tehnologije sa velikim učešćem znanja, inovacija. Strukturna dimenzija srpske spoljnotrgovinske razmene, a posebno njenog izvoznog sektora, ukazuje na raskorak u poređenju sa tendencijama u svetskoj trgovini, gde je došlo do pomeranja ka visoko naučno i tehnološko intenzivnim sektorima. Postoji i prilično diverzifikovan izvoz, kada se posmatra po robnim sektorima koji ukazuje na odsustvo izvozne strategije. Posebno je važno istaći da su proizvodi nižih faza prerade pod znatnim uticajem cikličnog kretanja privredne aktivnosti razvijenih zemalja, što je došlo i do izražaja u aktuelnoj svetskoj krizi. Promena strukture izvoza (readaptacija izvoza) pretpostavlja izradu strategije dugoročnog privrednog razvoja, a posebno strategiju razvoja proizvodnje za izvoz, kako bi se fokusiranjem potencijalnih nosioca konkurentske prednosti na svetskom tržištu, upravo takve oblasti podržale adekvatnom razvojnom politikom. U tu svrhu bi se pored finansiranja izvoznih programa, moglo koristiti i tradicionalno subvencionisanje izvoza primereno novoj međunarodnoj trgovinskoj regulativi. Zbog toga su neophodne i promene bankarskog sistema koji bi sa uspehom pratio nastup srpske privrede na inostranom tržištu, jer za razliku od većine drugih država Srbija nema specijalizovanu banku za finasiranje izvoza, a ni razvojnu banku. Problem je i neravnomernost u razvoju proizvodno povezanih grana (klastera) tako da finalni proizvođač koji je konkurentan nema dovoljnu podršku u reprolancu od strane ostalih proizvođača. Naravno, neophodno je i restruktuiranje na nivou preduzeća. Taj proces podrazumeva uvođenje novih proizvoda pri postojećoj tehnologiji, ali prevashodno uvođenje novih tehnologija. Zarad povećanja izvoza, neophodno je određivanje ciljno izvozno orijentisanih sektora i određivanje pratećih sektora koji su neophodna podrška izvoznim sektorima. Kao dodatna mera, kojom bi se smanjio uvoz, davati olakšice za investiranje u uvozno supstitutivne sektore, odnosno podsticati proizvodnju za domaće tržište, kojom bi se supstituisao uvoz. Država može pomoći izvozna preduzeća: formiranjem informacione baza podataka i pružanjem saveta izvozno orijetisanim firmama. Može pomoći u procesu pregovaranja sa inostranim partnerima, podsticajima za uvođenje međunarodnog sistema kvaliteta i standarda.

Međutim, postavlja se pitanje da li vlada koja ne može da se složi oko osnovne koncepcije, koja ne zna na koji način voditi ekonomsku politiku, ima sposobnosti da donosi i mnogo specifičnije i sofisticiranije mere?


[1] Podaci republičkog zavoda za statistiku, www.stat.gov.rs

[2] Strategija povećanja izvoza Srbije za period od 2008-2011.godine, str 12

[3] Podaci republičkog zavoda za statistiku, www.stat.gov.rs