Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Sarkozi uništava kapitalizam
Ekonomska politika

Sarkozi uništava kapitalizam

PDF Štampa El. pošta
Vaclav Klaus   
petak, 31. oktobar 2008.
Cikličan i otuda povremeno i krizni razvoj u pravcu slobodne tržišne ekonomije – a to znači i kapitalizma – njemu i pripada. Pokušaj oslobađanja od povremenih kriza, pada ekonomskog rasta ili recesija, ovde je već postojao. Zvao se komunizam. Verovalo se da će centralno planiranje odstraniti ove neprijatne propratne pojave kapitalizma. Znamo da se to nije dogodilo, odnosno, trebalo bi da to znamo. Oni koji su imali tu sreću da ne žive u komunizmu, ne bi trebalo da upadaju u iste iluzije i da ponavljaju fatalne greške kao naši preci pre mnogo decenija. To što se posle dugih godina izvanredno uspešnog ekonomskog rasta u celom svetu sada zbiva na finansijskim tržištima, nije neuobičajeno.

 

Posle godina rasta mora zakonito doći do pada. Zamisao da se to može sprečiti globalnim upravljanjem svetskom ekonomijom, a to znači novovremenim centralnim planiranjem, apsolutno je pogrešna.

Izneverili su regulatori: Do sadašnje krize nije došlo ni zbog nedovoljne državne regulacije tržišta, niti zbog nedovoljno efektivne potražnje (zato što je država propustila da je na odgovarajući način dopunjuje). Naprotiv, kriza je posledica prekomernih državnih intervencija, neodgovornog povećavanja državnih troškova i rđave regulacije finansijskog tržišta. Američki i evropski regulatori su intervencijama vodili finansijske institucije u rizične aktivnosti na neregulisanim tržištima i u pokrivanje rizika posredstvom komplikovanih finansijskih produkata i tehnika. Oni su ti koji su rizikovali, koji su izneverili. I sada bi trebalo da leče bolest koju su izazvali?

A za njima dolaze političari. Bilo koju krizu, finansijsku ili nefinansijsku, neodgovorni političari uvek zloupotrebljavaju za ogromnu ekstenziju državnih intervencija u ekonomiji. Strah građana ih u tome podržava, i oni daju političarima blanko ček.

To se dogodilo u eri velike depresije tridesetih, ponovilo se prilikom potresa u toku Drugog svetskog rata, pretnja je tu – i danas.

Izjave predsednika Sarkozija i kancelarke Merkelove predstavljaju u tom smislu veliku opomenu. Oduševljenje, sa kojim su finansijske potrese evropski političari iskoristili da bi napustili mastrihtske kriterijume (koje uopšte ne branim, jer smatram da nisu dovoljno strogi), a otuda i razbijanje barijera koje su barem u određenoj meri ograničavale neodgovorno povećavanje državnih troškova, a time i rasta državnog duga, predstavlja loš signal.

Javlja se pretnja – da će evropsko bankarstvo – po cenu neizmernih troškova poreskih obveznika – biti pretvoreno u granu koja ima karakter takoreći javnog servisa, čiji je suvlasnik država, koja taj servis garantuje i centralno reguliše. To bi bila tragična greška.
Tražiti paralele sadašnje situacije s bretonvudskim sistemom ustanovljenim pri kraju Drugog svetskog rata, sasvim je pogrešno. Danas nije reč o obnavljanju sveta koji je razorio rat niti o odbrani slobodnog sveta od komunističke opasnosti.

Ni u kom slučaju nije reč o traganju za stabilnim režimom kurseva (ev. o stvaranju uslova za moguće funkcionisanje fiksnih kurseva valuta), niti o osiguravanju dovoljnog mnoštva svetske likvidnosti, kada odjednom ne bi bilo dovoljno dolara. Na kraju bretonvudovske ere povrh svega se rodila ideja o veštačkom novcu, pod imenom PPC – posebna prava crpljenja.
Ali ova ideja je danas potpuno napuštena, isto kao što je napušten sistem fiksnih kurseva, koji se definitivno raspao na početku sedamdesetih dvadesetog veka. Inicijatori današnjih mera centralizovane regulacije prave se kao da bretonovudovski sistem postoji i kao da je samo potrebno da mu se udahne nova snaga.

Bretonvud je mrtav!

Ali to nije cela istina. Sistem je krahirao, bio je opravdano napušten, ali je za sobom ostavio dve institucije – Međunarodni monetarni fond i Svetsku banku, s kojima niko ne zna šta da radi.
Wihovo postojanje sasvim sigurno nije dokaz da bretonvudovski sistem i dalje traje. Ove institucije valja kao preživele ukinuti, a ne tražiti za njih novu i sumnjivu ulogu.
Umesto izvornog bretonovudovskog sistema danas postoji sistem koji niko nije proglasio, ali koji je tiho prihvaćen i evolutivno nastao (ja ga nazivam sistemom, naši ljubitelji regulacije krste ga kao ne-sistem), u kojem kineska i druge azijske vlade veštački održavaju čvrsti (u suštini potcenjeni) kurs svojih valuta u odnosu na dolar, da bi tako potpomogle svoju izvozničku konkurentsku sposobnost. Zajedno s kartelom izvoznika nafte azijske zemlje stvorile su višak novca, koji se zatim preliva na finansijska tržišta. Za sasvim „bezbednu luku” za ovaj novac bilo je smatrano, naročito, tržište SAD, koje imaju veliki trgovinski deficit i gde postoji rastuća tendencija američke vlade i američkih domaćinstava da se živi na kredit, što je do sada ova finansijska poplava iz inostranstva omogućavala. Finansijske institucije SAD i ostalih zemalja imale su u prošlosti na raspolaganju daleko više izvora nego što su ih mogle produktivno iskoristiti. Nastojanje da se za ove izvore pronađu novi putevi vrednovanja predstavlja jedan od korena finansijske krize.

Nastojimo da obnovimo poverenje u bankarski i finansijski sistem i ne trudimo se da stvaramo nove, veštačke međunarodne i kursne sisteme koji se još više suprotstavljaju normalnom funkcionisanju tržišta nego što je to do sada slučaj. Ostanimo primarno na nacionalnoj ravni i nastojmo da sredimo domaću ekonomiju (u tom kontekstu valja istaći da su naša ekonomija i njen finansijski sistem u redu). Ukinimo labavu monetarnu i fiskalnu politiku mnogih zemalja, ukinimo labavu regulaciju koja je gora od nikakve regulacije, ostanimo kod samostalne monetarne politike koja – kako to mi vidimo – nas, češku ekonomiju i češki bankarski i finansijski sistem za sada prilično pouzdano štiti.

Neće biti „novog kapitalizma”. Pokušaji globalnog upravljanja mogu sve samo da iskomplikuju. Veća regulacija sveta finansija od one kakvu poznajemo, nije potrebna. Finansije i bankarstvo već spadaju među najregulisanije grane i mnoge njihove nevolje izazvane su upravo regulisanjima.
Francuski predsednik je rekao da ova kriza ne znači kraj kapitalizma. U tome je potpuno u pravu, ali trebalo bi da zna da njegovi predlozi i mere predstavljaju veliki doprinos kraju kapitalizma.
Ti predlozi ne vode u nekakav “novi kapitalizam”, kako je to prošlog četvrtka prošle sedmice nazvao u Briselu. Naprotiv – reč je o povratku „starom socijalizmu”. Sa veoma sličnim ishodom.

(Autor je predsednik Češke Republike, profesor Visoke ekonomske škole Karlovog univerziteta u Pragu i dugogodišnji bankar)

Preveo sa češkog Aleksandar Ilić