Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Srpska ekonomska politika ili zašto smo tu gde smo
Ekonomska politika

Srpska ekonomska politika ili zašto smo tu gde smo

PDF Štampa El. pošta
Rade Ralević   
nedelja, 27. jun 2010.

Svaki savremeno obrazovani ekonomista zna da je razvojna ekonomska politika prilično jednostavna i da se sastoji od sledeće četiri ključne politike:

1.Restriktivne fiskalne politike – to jest budžetskog suficita,

2. Labave monetarne politike - niskih kamatnih stopa,

3.Obezbeđenja povoljne investicione klime,

4. Liberalizacije tržišta – što vodi unapređenju kvaliteta usluga i proizvoda i njihovom sniženju.

Restriktivna fiskalna politika znači da Vlada vodi politiku fiskalnog suficita, koji u vremenima krize može preći u minimalni deficit. Razlog za budžetski suficit jeste manja javna potrošnja i veći prostor za privatne investicije koje su u stvari nosilac ekonomskog razvoja. Poznato je da velika javna potrošnja potiskuje privatne investicije i guši privredu.

Labava monetarna politika znači da Centralna banka drži referentnu kamatnu stopu na nižem nivou kako bi se preduzeća koja ulaze u investicije mogla zaduživati po povoljnijim uslovima. Ovakva monetarna politika neće voditi rastu inflacije iz dva razloga: prvi, javna potrošnja bi bila zauzdana odgovarajućom fiskalnom politikom i drugi, kako je još Milton Fridman dokazao, inflaciju u suštini izaziva veća količina novca u opticaju a ne visina referentne kamatne stope.

Obezbeđenje povoljne investicione klime je mnogo kompleksniji dio razvojne politike jer se pod njom podrazumeva sledeće:

  • dobar zakonodavni okvir,

  • efikasno i nekorumpirano pravosuđe,

  • liberalan zakon o radu kojim se poslodavcu dozvoljava da brže i jeftinije zapošljava ali i otpušta radnu snagu,

  • minimalan broj birokratskih prepreka za investicije,

  • dobra fizička infrastruktura,

  • kvalitetna i kvalifikovana radna snaga, itd.

Pod liberalizacijom tržišta se podrazumeva uklanjanje monopola gde ne postoji potreba za njima. Kao primer danas može poslužiti uvođenje novih operatera fiksne i mobilne telefonije, dozvola ostalim avio-kompanijama da lete sa aerodroma, odobrenje da bilo koja firma može da proizvodi i prodaje električnu energiju i slično. U isto vreme kada se radi o istinskim monopolima, poput vodosnabdevanja, prečišavanja otpadnih voda, elektroprenosa i ostalih, njihovo efikasno regulisanje, koje će obezbediti odgovarajući profit kompanijama, jeste neophodno. Državna preduzeća u kojima partije odlučuju o tome ko će zauzeti direktorske ili pozicije u odborima direktora treba ili privatizovati ili barem za početak profesionalizovati njihov menadžment.

Makroekonomska politika koju su vodile demokratske vlade i Narodna banka Srbije od 2001. godine (ne bih se sada osvrtao na period ekonomske propasti tokom devedesetih godina prošlog veka) u suštini je bila negacija bilo koje razvojne politike. Valjda pod uticajem domaćih tajkuna, koji su se uglavnom bavili neproizvodnim, špekulantskim ekonomskim djelatnostima, Narodna banka Srbije je vodila politiku apresiranog dinara. Za održavanje jakog dinara se koristio novac iz privatizacije, doznake iz inostranstva ali i kratkoročni kapital koji su strane banke ulagale u Srbiju zbog visokih kamatnih stopa i odličnog povraćaja na „sigurne investicije“. Posledica ovoga je da su se domaća preduzeća zaduživala u evrima, što je danas dovelo do visokog valutnog rizika. Zaduživanje u dinarima je destimulisano. Ovo je opet rezultiralo nižim investicijama i nižim rastom bruto društvenog proizvoda. U isto vreme jaki dinar u odnosu na strane valute je vodio većem uvozu, smanjivao izvoz i prouzrokovao ogroman deficit tekućeg računa. Sve ovo je vodilo smanjenju konkurentnosti domaće privrede, padu zaposlenosti u proizvodnji i daljem zaostajanju privrede Srbije. I tako punih deset godina.

Naravno, razlozi za ovu politiku su višestruki ali najbitniji su da je ona bila u skladu sa brzom zaradom uvozničkog lobija, te nerealnim osećanjem stanovnika, to jest glasača, da se zaista bolje živi. Kada su skoro svi prihodi od privatizacija potrošeni, a doznake smanjene usled ekonomske krize, nastavilo se sa zaduživanjem kako bi se donekle odbranio neodbranjiv standard življenja.

Uz restriktivnu monetarnu koju je vodila Narodna banka, srpske vlade su skoro sve vreme vodile labavu fiskalnu politiku. Budžet je tokom ovih deset godina uglavnom bio u deficitu jer nisu izvršene skoro nikakve reforme javnog sektora, penzijskog, zdravstvenog i obrazovnog sistema. Tako smo sve vreme trošili više nego što smo stvarali. Dok je javna potrošnja bila visoka javne investicije su bile minimalne što je infrastrukturu ostavilo na veoma niskom nivou. Osim toga, visoka javna potrošnja istiska privatne investicije koje za rezultat imaju veću proizvodnju i izvoz. Dvostruki deficit (tekućeg računa i budžeta) vodi nižem rastu privrede ili stagnaciji a na srednji rok je najbolji put u krizu.

Na mikroekonomskom nivou vlade Srbije su nametale i dalje nameću razne birokratske prepreke razvoju biznisa, subvencionisale i dalje subvencionišu propala preduzeća, daju podsticaje za sve i svašta ili ipak svako svome i na taj način troše novac poreskih obveznika. Ja verujem da ja, kao i ostali poreski obveznici, bilo da se radi o građanima ili preduzećima, znaju bolje kako da iskoriste novac nego što to radi, na primer, ministar Dinkić. Zato su niži porezi, a ne subvencije koje dele ministri po ko zna kakvim kriterijima, efikasnije sredstvo razvojne ekonomske politike. Zato su lakše registrovanje preduzeća i jednostavnije procedure zapošljavanja i otpuštanja i proglašavanja bankrota u stvari deo razvojne politike.

U isto vreme privatizacija koju je sprovodio Savet za privatizaciju je uglavnom bila neuspešna jer se za nove vlasnike privatizovanih preduzeća nisu tražili strateški partneri koji su u „poslu“ već su se firme prodavale onom ko ponudi najvišu cenu. Otuda je i Šarić mogao da bude investitor u srpsku privredu.

Što se tiče unapređenja investicione klime, o rezultatima na tom polju najbolje govore izveštaji Svetskog ekonomskog foruma i Heritidž fondacije u kojima je Srbija rangirana ispod proseka i nalazi se iza većine zemalja u regionu. Korupcija kako na lokalu tako i na višim nivoima vlasti, neefikasno pravosuđe, zaštita „domaćih investitora“ špekulanata koji nemaju ni znanja ni volje da se bave ičim do trgovinom i nekretninama, te ekonomski populizam i demagogija su razlozi zašto je srpska ekonomija zaglibljena. A od ove vlade se ne može ništa očekivati. Da li neko veruje da Vlada koja za dve godine nije izvela nijednu reformu z može da donese bilo kakvo dobro svojim građanima i zemlji.

Ukratko, ukoliko Srbija želi značajniji rast svoje privrede, a to je jedini način da se građanima obezbedi bolji kvalitet života, onda se mora voditi restriktivna fiskalna politika, sa stalnim budžetskim suficitom i labava monetarna politika sa niskim kamatnim stopama, ali bez štampanja novca iznad rasta BDP-a. Što se tiče monetarne politike treba zaboraviti odbranu dinara, a srednjeročno čak treba braniti evro od jakog dinara. Zašto, ako nam se već može da kao mala zemlja imamo svoju valutu, ne iskoristimo mogućnosti koje nam se pružaju kako bismo našoj privredi obezbedili konkurentnost a građanima bolji život. Naravno da ne smemo zaboraviti sve zdrave poteze neophodne za unapređenje investicione klime.

Krajnje je vreme da naučimo nešto od vrhunskih ekonomista poput Roberta Rubina koji je okrenuo kejnzijansku ekonomiju naglavačke tvrdeći da suficiti, a ne deficiti, stimulišu privredu održavajući niske kamatne stope. Ili Miltona Fridmana koji je svoju ekonomsku misao potvrdio u Čileu, SAD i drugde, te dokazao da je najveći krivac za Veliku depresiju 1929–1933. godine bila Država i njena Centralna banka, ili DŽordža Šulca iz čijih preporuka se može mnogo više naučiti o makroekonomiji nego iz tona drugog materijala. Možemo i da se ugledamo na iskustva uspešnih zemalja istočne Evrope, pre svega Poljske, Češke i Estonije (ove poslednje barem dok ne uđe u evrozonu). Poslušajmo bivšeg guvernera Poljske centralne banke Slavomira Skržipeka, koji je neposredno pre tragične smrti u avionskoj nesreći u blizini Smolenska u Fajnenšel tajmsu napisao: "Kao ne-članica evrozone, Poljska je profitirala od fleksibilnosti deviznog kursa zlota na način koji je pomogao rast i smanjio deficit tekućeg računa bez uvoza inflacije." Zar nije decenijska priča perifernih članova evra o drastičnom gubitku konkurentnosti bila spasonosna lekcija. Oslušnimo šta to govori Vaclav Klaus, ili kako je Dzurindina Vlada u Slovačkoj uspela da preokrene stvari nabolje posle populiste Mečijara. Pogledajmo i Daleki istok, i ostale zemlje u razvoju koje pametno koriste monetarnu i fiskalnu politiku u cilju razvoja.