Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Svetska finansijska kriza i raspad SFRJ
Ekonomska politika

Svetska finansijska kriza i raspad SFRJ

PDF Štampa El. pošta
Milorad Ilić   
utorak, 07. april 2009.

Krajem januara ove godine u Gardijanu je objavljen tekst DŽulije Finč u kome ona licitira krivce za svetsku finansijsku krizu. Na prvom mestu prozvanih je Alan Grinspen, bivši direktor Federalnih rezervi SAD, tj. guverner Narodne banke u Americi. Slede bivši predsednik SAD Bil Klinton, zatim sadašnji premijer, a bivši ministar finansija Velike Britanije, Gordon Braun, pa još jedan bivši predsednik SAD DŽordž Buš, te, jedni od najbogatijih ljudi u SAD i svetu uopšte, finansijski investitori Voren Bafet i DŽordž Soros. U pomenutom tekstu novinarka navodi i njihove grehove koji su izazvali sadašnju svetsku finansijsku krizu. Ukoliko pretpostavimo da je želja za istinom bila osnovna inspiracija ovog teksta moramo da se zapitamo zašto se među krivcima nalaze privatni investitori. Njihova svrha postojanja i osnovni cilj je da zarađuju novac, ne vodeći računa o posledicama po bliže ili šire okruženje, naravno u okviru postojećih zakona (ili mogućnosti da ne budu uhvećeni ukoliko krše zakon). Dakle, ostaju nam državnici i državni službenici SAD i Velike Britanije koji bi trebalo da vode računa bar o svojim zajednicama.

Ozbiljna analiza uzroka nastanka svetske finansijske krize u potpunosti bi oslobodila krivice sve gore navedene državnike. Čak i premijera Brauna iako on, možda jedini, snosi deo krivice i to iz vremena svog mandata ministra finansija. Možemo se složiti sa DŽulijom Finč da je g. Braun nekritički davao veliki primat finansijskom tržištu u odnosu na realni sektor ekonomije, tj. da je dozvolio da se američki problem prelije na tle Evrope bez dovoljno mehanizama za njegovo amortizovanje.

Teško da se g. Grinspen, te bivši predsednici Klinton i Buš mogu okriviti za svetsku finansijsku krizu, jer su radili sve da do nje ne dođe ili da bar njeno pojavljivanje odlože za bližu ili dalju budućnost. Njihova jedina krivica leži u tome što su poklonili previše poverenja u kontrolore finansijskog sistema u SAD, te razne vrste revizora. Ovi stručnjaci su, nesumnjivo, "gurali pod tepih" probleme unutar kompanija i za novac prihvatali "frizirane" bilanse. Ali i da su američki državnici, po ovom pitanju, imali drugačiji stav, kriza bi nastupila i to možda još brutalnije za američku privredu i stanovništo, a time i za ostale privrede u svetu.

Ako je Gardijan i tražio krivca za tekuću finansijsku krizu na prvom mestu je, bez sumnje, trebalo da postavi pokojnog predsednika Francuske Fransoa Miterana. Zatim, ide nekoliko praznih mesta, pa bivši kancelar Nemačke Helmut Kol. Ukoliko se traži krivac u praistoriji ove krize, opet ga prvo treba tražiti među Francuzima, tj. u pokojnom predsedniku Francuske Šarlu de Golu, a tek zatim u poratnim američkim predsednicima Hariju Trumanu, Dvajtu Ajzenhaueru, DŽonu Kenediju, Lindonu DŽonsonu, Ričardu Niksonu, DŽeraldu Fordu i tadašnjim direktorima Federalnih rezervi SAD.

Zašto je pokojni Miteran krivac broj jedan i zašto mu, odavno penzionisani, Kol pravi društvo na listi krivaca za sadašnju finansijsku krizu?

U jednom intervjuu od pre desetak godina, Zbignjev Bžežinski, jedan od ključnih stratega američke spoljne politike tj. američke svetske dominacije, na pitanja novinara ko je sada njihov protivnik broj jedan Rusija ili Kina, on je bez ikakvog uvijanja rekao da je to Evropa.

Evo nekoliko istorijskih činjenica da bismo razumeli izjavu gospodina Bžežinskog. SAD je prvi put postala neto poverilac (veći izvoznik nego uvoznik kapitala) nakon Prvog svetskog rata. Nakon Drugog svetskog rata Amerika je postala najveći svetski izvoznik kapitala. Sredinom osamdesetih godina dvadesetog veka (to je bilo pre 25 godina) postala je neto dužnik, tj. američki dug prema inostranstvu nadmašio je njihova inopotraživanja. Od tada američki dug prema inostranstvu vrtoglavo raste i ustoličava istu na mestu najzaduženije zemlje na svetu. Može se reći da je mir u Evropi u direktnoj korelaciji sa gubitkom ekonomske moći SAD. Bivši američki predsednici Klinton i Buš tako su se i ponašali. Na sve moguće načine su pokušali da sabotiraju dalje ujedinjenje Evrope i pojavu evra kao zajedničke monete. Da navedemo samo neke:

1. Pored svih legitimnih težnji Slovenaca, Hrvata i Albanaca za nezavisnim državama i legitimne spremnosti Srba da to spreče, direktno su kreirali rat u Evropi.

2. Izabrali su ujedinjenu Nemačku da bude mentor raspada bivše SFRJ da bi kod ostalih evropskih zemalja izazvali opravdano podozrenje prema Nemačkoj. Hteli su da pokažu da ona ide istim putem kao i pred Drugi svetski rat.

3. Pre ratnih dešavanja u Bosni, marta 1992. godine, preko Vorena Cimermana, tadašnjeg američkog ambasadora u SFRJ su sabotirali plan Evropske unije (tzv. Kutiljerov plan) za izbegavanje sukoba u BiH. Ovaj Sporazum su potpisali predstavnici sve tri nacionalne (verske) zajednice da bi kasnije, na pritisak pomenutog ambasadora, Alija Izetbegović povukao svoj potpis, odnosno odustao od prihvatanja navedenog plana.

4. Kada je Nemačka zadovoljila svoje apetite priznavanjem Slovenije i Hrvatske, progurali su priznanje i Bosne i Hercegovine, iako je to bilo direktno guranje iste u građanski rat.

5. Izabrali su srpski narod za neprijatelja u procesu raspada SFRJ. Imali su u vidu da je srpski narod bio najjači i najbrojniji u SFRJ, tj. prisutan u skoro svim republikama. Da su Srbe izabrali za prijatelje, do rata sigurno ne bi ni došlo ili bi on trajao izuzetno kratko. Ovako rat je trajao deset godina, a kriza traje i dan danas.

6. Srbi su bili, i još uvek jesu, medijski "satanizovani" iako, ni po jednom parametru, nisu bili veći zločinci nego ostali učesnici u ratnim zbivanjema na prostorima SFRJ.

7. Spoljni zid sankcija SR Jugoslaviji, nezvanično, su uveli 1991. godine (prema privrednim subjektima iz Srbije i Crne Gore) pre bilo kakvih ratnih aktivnosti na prostorima SFRJ i izdejstvovali su uvođenje sankcija UN 1992. godine.

8. Elementarna prava i interesi Srba su potpuno zanemareni što potvrđuju sledeće nedoslednosti: proterivanje Srba iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, arbitražna odluka o Brčkom, pogotovo ukoliko je uporedimo sa odlukom u vezi Goražda (granice u Bosni i Hercegovini su napravljene ne za mir nego za neki budući rat), vreme donošenje arbitražne odluke obzirom na pregovore u Parizu i Rambujeu, te tok i način pregovora u Rambujeu.

9. Smenjeni su svi generali zapovednici UNPROFORA u BiH nakon objektiviziranog odnosa prema Srbima.

10. Prekršili su sve norme međunarodnog javnog prava započinjanjem agresije NATO na SR Jugoslaviju kršeći i norme ratnog prava u toku ovih napada.

11. Priča s tužilaštvom i sudom u Hagu.

12. Insistirali su na odvajanju Crne Gore i Srbije.

13. Lobirali su i uradili kompletnu logistiku oko otcepljenja Kosova.

14. Sabotirali su sve poteze Srbije na njenom putu ka Evropskoj uniji.

Nakon svih ovih aktivnosti američke administracije, posebno na početku raspada SFRJ, samo je mudrost pokojnog Miterana zauzdala trijumf Nemačke i vratila kola na put ka jačanju Evropske unije i uvođenju evra kao zajedničke valute. Oni koji sumnjaju u nameru, pre svega, Klntonove administracije da sve uradi kako ne bi došlo do pojave evra, neka pokušaju da zamisle da je na mestu Miterana bio sadašnji predsednik Francuske Nikola Sarkozi, a na mestu Kola gospođa Merkel. U Srbiji bi i dan danas omiljena valuta bila nemačka marka.

Zašto su američki državnici pokušavali da spreče pojavu eura na finansijkom tržištu? Stvar je veoma prosta.

Imajući u vidu potencijale ujedinjene Evrope, snagu njene ekonomije, kulture, znanja i mogućnosti za dalji razvoj, evro bi vrlo brzo preuzeo primat rezervne svetske valute od američkog dolara. Takva pozicija jedne valute donosi sve pogodnosti koje je Amerika imala od kraja Drugog svetskog rata, tačnije, od formiranja Breton-Vudskog međunarodnog monetarnog sistema 1944. godine, pa do današnjih dana. Ovaj sistem je obezbedio dolaru, tada opravdano, međunarodno poverenje zasnovano na njegovoj konvertibilnosti za zlato u određenom fiksnom odnosu (tzv. zlatni standard). Monopol kao monopol, izazvao je nameru Amerike da koči dobijanje konvertibilnosti ostalih evropskih valuta i da, zbog malog nivoa monetizacije ratom opustošenih zemalja Zapadne Evrope, emituje dolare bez pokrića kojima je gradio svoju finansijsku, ekonomsku, političku i vojnu moć širom sveta. Poznati Maršalov plan za obnovu porušene Evrope, u velikoj meri su platili sami evropski narodi držanjem dolara bez pokrića u formi deviznih rezervi. Ti dolari su bili "zgodni" i za plaćanje lokalnih investicionih i tekućih potreba američkih vojnih baza. Ovo je sve praistorija problema sadašnje svetske finansijske krize koja je formalno počela zavšetkom perioda 1958-1966. godine. Tadašnji francuski predsednik Šarl de Gol odlučio je da poveća devizne rezerve Francuske u zlatu svakodnevnim slanjem dolara za Ameriku. U navedenom periodu francuske devizne rezerve u zlatu su porasle za sedam puta na račun američkih deviznih rezervi u zlatu. Od tog vremena traje netrpeljivost Francuske i SAD. Njihovi odnosi su, donekle, normalizovani u vreme bivšeg predsednika Francuske Širaka, a sada, tek sa pojavom Sarkozija su dovedeni do najboljeg nivoa. Kada su Amerikanci shvatili da im se zlatne rezerve dramatično tope uveli su (1968. god.) dvojnu cenu zlata. Za zvanične transakcije je ostala stara cena zlata, a na privatnom tržištu cena se slobodno formirala. Zatim su (1971. god.) ukinuli spoljnu konvertibilnost dolara u zlatu. Ovom delimičnom konvertibilnošću su morali da priznaju da su se zabrojali kod emisije dolara, tj. da ih ima mnogo više nego što iznose njihove devizne rezerve u zlatu. Normalno je da međunarodni finansijski sistem, ispravno konzervativan kakav je tada bio, nije mogao da trpi takva kvazi-rešenja. Morao se naći neki novi model, pre svega, za Zapadni svet (komunizmom zaplašenu Evropu), a opet rešenje koji bi omogućilo da se prikrije ogoljena pljačka emitovanjem dolara bez pokrića.

Rešenje se našlo u napuštanju Breton-Vudskog međunarodnog finansijskog sistema, zasnovanog na pravilu zlatnog standarda. Novi međunarodni finansijski sistem je utemeljen 1973. godine. Uveden je takozvani "plivajući" kurs nacionalnih valuta, tj. kurs se određivao na tržištu, kao odnos između ponude i tražnje za nekom lokalnom valutom. Ovo bi možda i moglo da bude neko rešenje da kreatori ovog mehanizma nisu "zaboravili" da kažu ko ima presudnu moć na tražnju za nekom valutom a, takođe, i da objasne korelaciju u rastu vrednosti dolara i nekog rata, izazvanog tamo negde. Te 1973. godine počinje, i formalno, istorija današnje svetske finansijske krize i to ne samo zbog uvođenja plivajućeg kursa valuta (ali pre svega zbog toga) već i zbog početka promovisanja potpuno pogrešnog i neevolutivnog koncepta ekonomske politike (zasnovanog na učenju Miltona Fridmana, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godne) kroz međunarodne ekonomske institucije. Ovaj koncept ekonomske politike nazvan je monetarizam, jer u srž svoga delovanja stavlja novac, a ne realni sektor ekonomije (proizvodnju dobara i usluga). Dakle, napuštaju se do tada vladajući mehanizmi ekonomske politike, bazirani na Kejnzovom učenju, koji su u fokusu problema držali realni sektor ekonomije, uz aktivno učešće države u tržišnim kretanjima. Malo po malo, zbog problema koji su nastali saturacijom domaćih tržišta, te neosmišljenog procesa globalizacije, sve međunarodne ekonomske institucije i vlade zapadnoevropskih zemalja su prihvatile novo monetarističko učenje koje, potpuno nekritički, veliča svemoć nevidljivog tržišta. Kada su, krajem osamdesetih godina dvadesetog veka, ekonomski gurui u liku Saksa počeli da kasape latinoameričke ekonomije, sadašnja finansijska kriza bila je u svom pubertetu, da bi dolaskom eksperata u bivše komunističke zemlje ista doživela svoju zrelost, u potpunosti. Čekala se samo kap koja je trebalo da prelije čašu. Ta kap se zvala evro.

Ubrzo po pojavi evra postalo je jasno da će većina zemalja, zbog obima svoje spoljnotrgovinske razmene, deo deviznih rezervi prebaciti iz dolara u evro. Nažalost, po američku privredu koja je tokom vremena postajala sve manje interesantna kao izvoznik roba, tražnja za dolarom (po ovom racionalnom osnovu) vremenom je sve više slabila. Slabljenje dolara prema evru uslovljeno je i činjenicom da se povećavao obim spoljnotrgovinske razmene, obavljen u evrima, na štetu transakcija u dolarima. Ne bi trebalo zaboraviti i to da su neke zemlje, zbog loših odnosa sa SAD, iz čistog inata išle ka konvertovanju deviznih rezervi svoje zemlje iz dolara u evro. Iračka kriza je trajala više od deset godina, a nikada sa zvaničnim ciljem Amerike da svrgne Sadama Huseina sa vlasti. Nakon što je, pokojni Husein, obznanio da će naftu prodavati isključivo u evrima, nije prošlo više od nedelju dana kada su američki zvaničnici objavili da je cilj napada na Irak odlazak Sadama Huseina sa vlasti. Interesantna koincedencija ili ...? U svakom slučaju, dolar je zbog pojave evra sve više počeo da slabi, što je prouzrokovalo poremećaje cena na robnim berzama i nekontrolisani priliv dolara na finansijska tržišta. Da bi se sprečio dalji pad dolara u odnosu na evro "siromah" Alan Grinspen morao je da izmišlja raznorazne finansijske derivate, kao što navodi Gardijan, da labavi kreditnu politiku, možda i preko dozvoljenog maksimuma, a sve u nadi da će sprečiti nekontrolisani rast ponude dolara koji nikome ne trebaju, jer od SAD nemaju šta da kupe, posebno ne u onim količinama koje je ona potrošila emisijom dolara bez pokrića od 1973. godine. I, šta sad mi da kažemo: jelo se, pilo se i živelo se u Americi 35 godina, a račun sad treba da plati gospodin Grinspen?! Kako je njegov osnovni zadatak (po monetarističkoj teoriji) održavanje stabilnosti cena tj. izbegavanje inflacije, on je u svom zadatku, uglavnom, i uspeo. Osim na tržištu nekretnina "pustio" je inflaciju još samo na finansijskom tržištu. Tu se trgovalo hartijama od vrednosti koje su izgubile svoj osnovni smisao nastanka i otišle u virtuelnu sveru brzog i enormnog bogaćenja. Ali, po pravilima tog tržišta, da bi neko enormno zarađivao mora biti mnogo više onih koji gube takve iznose.

Da se vratimo na drugog krivca sa liste, Bila Klintona. Ovaj predsednik Amerike je uradio ono što, do njega, nijedan nije. Preko raspada bivše SFRJ, napravio je rat u Evropi. Toliko je ljudi pobijeno i država upropašćeno, prekršene su sve norme međunarodnog javnog prava, napravljeni su svi potrebni presedani za budućnost, nacrtane su nove granice koje mole za još malo rata... Ponavljam, i to sve u Evropi. Osnovni cilj, svih nabrajanih aktivnosti, bio je da se spreči ili bar uspori promovisanje moći evra. Sada zvuče veoma logične izjave američke administracije da se akcijom „Milosrdni anđeo“ brane i američki nacionalni interesi. Još jedna mala digresija: kada su Grci protestovali, tokom bombardovanja SR Jugoslavije, ostala je stidljivo zabeležena izjava predsednika Klintona: „Šta se bune ti Grci, pa da nije bilo rata u Jugoslaviji - bilo bi rata između Grčke i Turske.“ Mislim da bi se evropskim kritičarima Klintona, kao uzročnika svetske finansijske krize, scenario rata drugih evropskih zemalja u funkciji sprečavanja pojave evra, mnogo manje dopao.

Šta reći o DŽordžu Bušu Mlađem? Napao je Irak nakon Sadamove izjave o evru. Njegova administracija je radila sve što je mogla, na konfrontaciji Rusije i Evropske unije: širenje NATO-a, postavljanje raketnih štitova u Češkoj, kriza u Gruziji, gasna kriza sa Ukrajinom. Za sledeću godinu je, verovatno, pripremljena i gasna kriza sa Poljskom a, preko Haškog suda i Kosova, blokirano je i kompletiranje Evropske unije. Naime, kada Evropska unija završi posao oko ujedinjenja, imaće jednostavan izbor daljeg smera kretanja: na istok ili, preko vode, na zapad. Mislim da je lakše hodati nego plivati, posebno imajući u vidu potencijalne spoljnotrgovinske razmene. Što reče de Gol: od Atlantika do Urala! Kada se obznanila finansijska kriza Buš je, kulturno, pozvao Sarkozija, Brauna i ostale evropske lidere i objasnio im da nije uredu da Amerika sama plaća ceh za emisiju dolara bez pokrića. Ako ništa drugo, ono zato što se, u poslu, dužnik nikad "ne ubija". Ta sudbina obično zadesi poverioca. Tada je pad dolara, neobjašnjivo, stao. Čak je počeo i da raste. Novine su postale pune naručenih tekstova ekonomskih eksperata o propasti Evropske unije i evra i potrebi vraćanja na nacionalne valute. Takođe, Buš je počeo kritički da se ponaša prema tržištu i da državnim merama sprečava propadanje finansijskih institucija i drugih kompanija. Što reče Pol Samjuelson (dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. god.): „Voleo bih da je Fridman sada živ i da vidi ovo!“

Na kraju, osvrnuću se na raspad SFRJ, još jednom. Postoje raznorazne teorije o raspadu Jugoslavije i ponašanju SAD u tom sukobu: da se spreči uticaj Rusije, da se obezbede naftni putevi, da se Muslimanima pokaže da Amerika nije protiv njih, da se obezbede lokacije za američke vojne baze, da je Milošević komunista i da je nekooperativan, da su Srbi izvršili najveći broj zločina, te da ovaj prostor nije zanimljiv Amerikancima nego su se oni, uz naglašene moralne elemente i uticaj javnog mnenja, angažovali kada Evropa nije mogla da nađe rešenje, itd. Ništa od ovoga nije pogrešno, ali je usputno, kolateralno – što bi rekli Amerikanci. Šta predstavljaju sve ove teorije naspram efekata koje ima pojava i razvoj evra na američku moć? Da li neko stvarno misli da su snajperisti u Sarajevu početkom 1992. godine, koji pucaju na demonstrante protiv rata, bili tamo po nalogu Srba ili muslimana, izvinite Bošnjaka! Možda su oni, po nacionalnosti i bili predstavnici ovdašnjih naroda, ali im nalogodavci sigurno nisu bili iz Beograda ili iz Sarajeva. Za Zagreb ne garantujem.

Na kraju, mogu samo da dodam da je Srbija platila najveću cenu ujedinjenja Evrope, a da uopšte nije njen član. Sećam se jednog grafita sa stare fasade Filozofskog fakulteta: „Da li će sloboda (Evropa) umeti da peva kao što su sužnji (Srbi) pevali o njoj?“