Ekonomska politika

Teatar apsurda

PDF Štampa El. pošta
Zorica D. Marković   
ponedeljak, 13. jul 2009.
„We don’t need strong men, we need strong institutions“

(Nisu nam potrebni „jaki“ ljudi, potrebne su nam jake institucije)

Barak Obama, predsednik SAD

Da li je Srbija u protekloj deceniji, pokušavajući da pronađe put ka evropskim integracijama i postane deo evropske porodice, uspela da izgradi jake institucije ili njome upravljaju jaki ljudi? Tim pitanjem pozabavili su se nedavno i učesnici okruglog stola „Privatizacija ili podržavljenje“, u organizaciji investicionog fonda „Citadel“. Iako privatizacija nema alternativu, što je i suština društvenih reformi (tržišna ekonomija i vladavina prava), u Srbiji taj proces, prema oceni stručnjaka, neće biti okončan ni u narednih nekoliko godina. Razlog tome je što je još uvek 40 odsto ukupnog kapitala u vlasništvu države. To drugim rečima znači da će se teško menjati i ostali segmenti društva, jer kad stagnira ekonomija, stagniraće i sve druge sfere društva.

Zidanje kuće – od krova?

Ekonomista Boško Živković, član Ekonomskog saveta predsednika vlade, rekao je na tom skupu da je takvoj situaciji doprinela, između ostalog, slabost sudova i državnih organa, tačnije slabost institucija. Gledajući kroz tu ekonomsku prizmu, najveće javno preduzeće u zemlji sa, evidentno, monopolskim položajem, državno zdravstvo, nastojaće da zadrži postojeći monopol. Što šta se u zdravstvu i menjalo, ali ključna stvar, finansiranje, nije. Privatizacija u ovom sektoru uglavnom se pominje usput, više kao folklor. Postoji i privatni sektor, mahom samonikao, ali je on, prema stavu vlasti, nebitan i zanemarljiv. Uglavnom je viđen kao tezga za državne doktore, a povremeno se koristi kao neka vrsta bauka za zastrašivanje. Ukoliko se, tvrde nadležni, bilo šta u zdravstvu privatizuje (pre nego što „odabrani“ izraze želju šta bi od tog kolača) biće propast sveta! Najbolji lekari će otići iz državnog zdravstva. Gde će otići? Ostaće u ovoj zemlji, a njihovi pacijenti ići će za njima, u državnoj ili privatnoj klinici, u uređenom sistemu, to nije ni bitno.

Kada je 2002. tadašnji i sadašnji ministar zdravlja krenuo sa reformom zdravstva, stručna javnost  je upozoravala da bi prvo trebalo reformisati zdravstveno osiguranje, kako bi se sredilo pitanje finansiranja. Ministar je to odbio. Krenuo je od nabavki. Zaista, mora se priznati, danas nema nestašice lekova, nabavljeni su novi aparati, dijagnostika je podignuta na viši nivo, neki objekti su sređeni (nažalost, zgrada KCS, na primer, uprkos obećanja, nakon devet godina stoji kao i pre 20 – da verujemo da će biti sređena u naredne dve?) ali, nakon skoro cele decenije, eto nas na početku. Ministarstvo zdravlja proteklih dana najavilo je javnu raspravu o finansiranju u zdravstvu. Devet godina pojeli su skakavci.Da li smo zdraviji? Statistika kaže da nismo. Naprotiv.

Tužite svog poslodavca, odnosno - državu?!

Oni koji duže pamte setiće se da je 2002. Svetska banka u analizi o funkcionisanju državnog zdravstva otkrila da u njemu radi 27,5 odsto nemedicinskog osoblja. Prema standardima, racionalan zdravstveni sistem ne bi smeo da ima više od 14 odsto. U Sloveniji, na primer, učešće nemedicinskog kadra je između 10-12 odsto. Kako stvari stoje kod nas? Nakon osam godina, 2009, u državnom zdravstvu radi 38 odsto nemedicinskog osoblja! Više od trećine ukupno zaposlenih. Ovaj podatak, prema izveštaju dnevnika „Novosti“ iznela je pravnica Zorica Pavlović (Ministarstvo zdravlja), na javnoj tribini o finansiranju u zdravstvu (Institut „Batut“ – 10.07.09). Takođe, Pavlović je navela da u državnim zdravstvenim ustanovama radi čak četiri do 25 odsto više zaposlenih od onoga što je ugovoreno sa Ministarstvom zdravlja! Sve se to namiruje iz sredstava zajedničke kase Republičkog zavoda zdravstvenog osiguranja u koju svi uplaćujemo. Ta ista kasa, minule sedmice je upozorila da će skoro 45.000 osiguranika (sa članovima porodica, oko 60.000) ostati bez prava na zdravstveno osiguranje, jer poslodavci na plaćaju doprinose. Od tih 45.000, njih čak 30.000 radi u 20 državnih firmi! Dakle, država je najneuredniji platiša. Dugovanja kasi RZZO iznosila su, prema novinskim izveštajima, 84 milijarde dinara. Gotovo polovina budžeta RZZO za ovu godinu. Vlada je hitno reagovala i namirila dugovanja. Pitanja se sama nameću – kada će se to ponovo dogoditi? Ima li država mehanizme da natera poslodavce da izmiruju svoje obaveze? Šta će joj?! Apsurd je u tome što je ona sam najneodgovorniji poslodavac! Rešenje za nemilu situaciju ponudila je direktorka RZZO, Svetlana Vukajlović, lično. Savetovala je građane (intervju u listu „Pres“ – 04.07.09) da tuže poslodavca – u ovom slučaju, državu! Kome? Onim istim sudovima kod kojih sporovi traju koliko i životni vek stranke onih koji pokreću tužbu?

Nema načina da se poslodavci nateraju da redovno izmiruju svoje obaveze, ali – nema ni alternative. Nema drugog osiguranja. Možda bi neko drugo, privatno osiguranje našlo način kako da obezbedi finansiranje zdravstvenih usluga koje nudi. Imamo posla sa državnim monopolom. Ergo – u devetogodišnjoj reformi zdravstvenog sistema sve je rešeno, od nabavki do građevinskih radova, osim finansiranja. Direktorka RZZO nije rekla, novinar Presa nije pitao, da li privatne imperije (poput Miškovićeve, na primer), redovno uplaćuju doprinose u kasu RZZO i koja ja to suma? Bilo bi lepo da znamo. Nije tajna, reč je o javnom fondu. Doduše, ona ne krije animozitet prema bilo kakvom pominjanju privatnog i nezavisnog zdravstvenog osiguranja. Apsurd je utoliko veći, s obzirom na činjenicu da je upravo ona došla na čelo državnog zdravstvenog fonda direktno iz privatnog osiguranja gosp. Miškovića. Svi računi Fonda, svi transferi, tada su prebačeni u privatnu Delta banku, sada Banku Intezu, tada je ona bila u vlasništvu Delte, odnosno Miroslava Miškovića. Komentar nije potreban.

Konfuzni i kontroverzni zakoni

Zakon o zdravstvenom osiguranju, prisetimo se, usvojen je u decembru 2005. godine, nakon javne rasprave u kojoj je bilo ozbiljnih upozorenja da on ne donosi suštinske promene, ne otvara tržište za privatna osiguranja, ne integriše privatni sektor. Stranačkim ucenama i nagodbama, Zakon, takav kakav je, prošao je u Parlamentu i sada beremo njegove gorke plodove. Gospođa Vukajlović je na funkciji direktora RZZO došla u aprilu 2004. Kao pravnik, logično je da je i ona jedan od autora i promotera Zakona o zdravstvenom osiguranju. U njemu, između ostalog, u stavu 2. čl 143.stoji daosiguranik ima pravo da od nesavesnog poslodavca koji ne plaća uredno doprinos (12,3% ) traži naknadu troškova za pruženu zdravstvenu zaštitu! Spor, prema tom rešenju, trebalo bi da pred sudom pokrene usamljeni, u odnosu na poslodavca, ekonomski daleko inferiorniji zaposleni pojedinac, da plati takse unapred (državi), u nadi da će jednog dana dobiti spor protiv svog poslodavca! Pravo pitanje je – koga takav Zakon štiti? Građane? Državu od sopstvene neodgovornosti? Tajkune?

Zakon o zdravstvenom osiguranju zaslužuje da ga detaljno analiziraju međunarodni pravni, ne medicinski eksperti. U tom zakonu, u čl. 56 i čl.57. predviđeno je da se Lista čekanja može preskočiti na zahtev pacijenta, ukoliko plati. Nismo lim tako dobili ozakonjenu korupciju? Iskustvo kaže da jesmo. Diskriminaciju? Onaj ko nema para moraće da čeka, da pre njega, bez obzira ne stepen hitnosti, budu zbrinuti oni koji imaju pare. Time je narušeno načelo pravičnosti (čl. 20 Zakona o zdravstvenoj zaštiti). Siromašnima je Zakon uskratio osnovno ljudsko pravo, pravo na dostupnost zdravstvene zaštite pod istim uslovima, ali i čl. 13 Zakona o zdravstvenom osiguranju i načelo zaštite prava osiguranih lica i zaštite javnog interesa. Zaštita najslabijih, prava mera demokratije, negde su proteklih godina stalno kopnila.

Pacijenti koji se leče kod privatnika, takođe su diskriminisan. Ne priznaju im se troškovi, ne mogu da dobiju lek sa pozitivne liste na recept, lekar kod kojeg se leče ne može da im otvori bolovanje... Lekari privatnici, iz nekih razloga, kao u komunističko vreme, stalno su sumnjivi, oni u državnom zdravstvu, nisu. Time su narušena prava iz čl. 29. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji garantuje pravo na slobodan izbor lekara, kao i iz čl. 146. i čl.153. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Da je diksriminacija privatnika i onih koji se kod njih leče, daleko otišla, govori i kampanja Ministarstva zdravlja „Izaberite svog lekara“. U tumačenju Ministarstva, građani mogu da biraju lekara samo u državnom domu zdravlja?! Privatnika, nikako. Kakva farsa! To je izbor? Šta je tu novo? Pa i ranije smo birali lekara u domu zdravlja. Šta to ne valja kod privatnika? Nisu završili iste škole, nemaju ista znanja, nisu ispunili uslove koje zakon traži da bi mogli da rade? Zar Ustav ove zemlje ne garantuje izjednačen položaj privatnog i državnog sektora? Možda će nas uskoro, u okviru neke nove kampanje, guverner Jelašić (već nas je pozivao da tužimo banke) pozvati da račune otvaramo samo u državnima bankama? Ima li ih? Dokaz više da je komunizam obećano društvo za partijske drugove. Tretman građana se nije promenio, vlasti ih uglavnom vide kao retardirane osobe, za koje će oni doneti odluku šta je za njih najbolje, šta će činiti, šta misliti... Ipak, u nemogućnosti da ostvare svoja prava kod domaćih sudova, građani se sve češće obraćaju sudu u Strazburu, a pred njim, ova država, do sada, nije dobila ni jedan spor.

Sadašnja upravljačka garnitura u zdravstvu, uvela je 2004. godine u državno zdravstvo „vanstandardne usluge“ (čl.61. Zakona o osiguranju i čl. 161 Zakona o zdravstvenoj zaštiti), a da prethodno nije definisala „osnovni paket zdravstvenih usluga“. Tako ni do danas ne znamo šta dobijamo za doprinose koje plaćamo. UO svake zdravstvene ustanove, prema zakonu, dobio je pravo da neku od usluga proglasi za „vanstandardnu“, kako bi se naplaćivala. Prema tom osnovu, u izveštaju RZZO za 2008, navodi se da je od građana u državnim zdravstvenim ustanovama naplaćeno (keš, bez računa) – 27. milijardi dinara (350 miliona evra). Od uvođenja fiskalnih računa za te usluge, za mesec dana naplaćeno je, prema rečima gospođe Vukajlović, svega 340 miliona dinara. Na godišnjem nivou oko četiri milijarde. Kako je ta cifra u prethodnoj godini i iznosila 27 milijardi? Plaćanje u državnom zdravstvu za „vanstandardne usluge“ dobilo je žešće razmere, pa je pre godinu dana Unija poslodavaca zapretila da će predložiti svojim članicama, privatnim firmama, da prestanu da plaćaju obavezne doprinose, a ta sredstva da isplate radnicima, pa neka sami odluče gde će se lečiti. Vlast je „munjevito“ reagovala – nakon godina kreće javna rasprava o finansiranju u zdravstvu. Čeka nas, upozoravaju ekonomisti, „vruća jesen“. Preispitivanje šta, kako, kome se i zašto plaća, od firmi do pojedinca, postaje uslov opstanka. Na javnu raspravu o finansiranju u zdravstvu, sa osam godina zakašnjenja, prema najavi, nije pozvana Unija poslodavaca, ali ni svi oni koji plaćaju doprinose, privatnici u zdravstvu, na primer. Prema staroj, proverenoj komunističkoj formuli, rasprava kreće u leto, kad su svi na odmorima, poželjno je da bude brza, što brža, u što većoj tišini, uz „podobne“ sagovornike. Demokratski.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner