Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Zlatna pravila makroekonomije
Ekonomska politika

Zlatna pravila makroekonomije

PDF Štampa El. pošta
DŽejms Bredford De Long   
utorak, 25. januar 2011.
Osnovni princip makroekonomije, koji je bio poznat i filozofu DŽonu Stjuartu Milu, glasi: veliki jaz između ponude i potražnje za pojedinim vrstama robe i usluga proizvedene u određenom trenutku može da postoji jedino ukoliko vlada visoka potražnja za finansijskim sredstvima. Ali, to pravilo predstavlja glavni uzrok ozbiljnih nevolja.

Finansijski stručnjaci ne strahuju zbog uobičajenih razlika između ponude i potražnje za pojedinim proizvodima, jer se taj jaz neutrališe preusmeravanjem u drugu vrstu roba. Ilustracije radi, vlasnici preduzeća za čije proizvode kupci nisu dovoljno zainteresovani daju otkaz radnicima, koji potom pronalaze posao u drugim sektorima. Dakle, uspostavlja se ravnoteža i stopa zaposlenosti se ne smanjuje. Uporedo s tim procesom, menjaju se trendovi u proizvodnji i daje prednost robama i uslugama koje su dobro plasirane na tržištu.

S druge strane, raskorak između ponude i potražnje za finansijskim sredstvima predstavlja „recept“ za ekonomsku stagnaciju. Jer, između ostalog, ne postoji lak način da ljudi koji su dobili otkaz u tom sektoru pronađu drugi posao, imajući u vidu činjenicu da novac i obveznice zavise od investicija. Takva situacija predstavlja glavni uzrok povećanja stope nezaposlenosti i smanjenja zarada, zbog čega opada proizvodnja u drugim segmentima, a ekonomija kreće silaznom putanjom. Stoga se jedno od glavnih pravila u makroekonomskoj politici odnosi na zadatak vlade da obezbedi dovoljno finansijskih sredstava. Državni zvaničnici, takođe, treba da se postaraju da ponuda postane srazmerna potražnji, te da pokrenu mehanizme bezbedne štednje, zahvaljujući čemu bi investitori bili u stanju da zarade dovoljno novca. Postavlja se i pitanje da li su države širom sveta uspele da ispune taj cilj u protekle tri godine?

Kada je reč o istočnoj Aziji (s izuzetkom Japana), stiče se utisak da su ostvareni zapaženi rezultati. Slaba potražnja za pojedinim vrstama roba i usluga, praćena visokom stopom nezaposlenosti, više ne predstavlja opasnost za taj region. Zahvaljujući „ubrizgavanju“ dovoljne količine novca u privredu, održavanju kursa nacionalnih valuta koji podstiče izvoz proizvoda, primeni mera u cilju zapošljavanja stanovništva, kao i mehanizmima bezbedne štednje, države istočne Azije postale su manje podložne recesiji od drugih delova sveta. Nasuprot tome, američki zvaničnici neretko su pravili greške. Oni nisu ponudili dovoljno garancija bankama, niti su podstakli pregovore o otplati kredita prezaduženih vlasnika nekretnina. Ništa nije urađeno ni kad je reč o potrebi da se javnosti ukaže na značaj povećanja potrošnje. Osim toga, cene nisu vraćene na normalan nivo, niti su stvoreni uslovi za povećanje stope zaposlenosti. Zato ne čudi što je stopa nezaposlenosti dostigla deset odsto.

Ipak, može se reći da se Evropa trenutno suočava s najozbiljnim problemima. S obzirom na to mnogi nemaju poverenje u banke kojima su dati „spasilački paketi“, niti u poteze vlada prezaduženih država. Činjenica je, takođe da se ne primenjuju mere bezbedne štednje, iako postoji potreba za njima. Istovremeno, pojedine evropske države koje su se obavezale da će u najkraćem mogućem roku smanjiti budžetske deficite, pristale su na drakonsku štednju, čime se povećava rizik od duboke recesije.

Dakle, postoji pravilo koje se ne dovodi u pitanje: ukoliko državni zvaničnici u pokušaju da spreče ponavljanja ekonomske krize daju velike spasilačke pakete bankama i po svaku cenu nastoje da popune rupe u budžetu, privreda će doživeti stagnaciju. Nasuprot tome, ako se više usredsrede na primenu mera koje podrazumevaju povećanje stope zaposlenosti, ekonomski razvoj je zagarantovan. Ta shema ne bi predstavljala iznenađenje za vodeće ekonomiste iz 19.veka, poput navedenog Mila, ili Voltera Bejgehota, koji su odmah shvatili da je pad proizvodnje posledica loše situacije u finansijskom sektoru. Za razliku od njih, mnogi današnji finansijski sturčnjaci, kao i oni koji kreiraju politiku, ne razumeju značaj ovog pravila.

(Autor je profesor ekonomije na Uverzitetu Kalifornija)