Hronika | |||
Mihailo Medenica: Nema te pobede, Milo Đukanoviću, kojoj se možeš nadati i radovati joj se! |
subota, 15. avgust 2020. | |
Nema, gotovo je! Pobednik si poraza, pa eto, njih slavi jer ti se, evo, raduju, gospodaru bez Gospoda i dvorska ludo bez dvorova.
Zaludu ti izborni dan- vaskrsli su izborni vekovi, tugo, a tu se glasova ne možeš ni nabrojati a kamoli pokrasti ih… Da potkupiš zemlju- nepotkupljivo je nebo, pa misliš li zaista šakom zemlje na nepregled nebeski..? Praotačke, zavetne, ljute bogami i rade dug da namire. Crnu Goru, bedniče! Crna a sva u gorskome sjaju, čitavu je duguješ pa, eto, vele prađedovi da je vreme ako smo kosti njihovih kostiju, a ti se usudi da posumnjaš… Da je do mene i meni nalik lako bi ti, grešni smo, ovozemni, strašljivi, možda bi nas i poplašio, no evo me prađed prekoreva pred palim katunom, i eno đeda, stričeva, kumova, bratstvenika u litijama- nose grobove više trobojki…njih se ja plašim, veliki pobedniče poraza… Strah me je da nikad više neće doći na kosidbu ako sutra, jednom za svagda, ne zakrstim livade! Krvlju je svaka bila osveštana, ispoveđena i pričešćena, pa se prevarih da je dovoljno gde su oni pali za Crnu Goru, srpsku, nemanjićku, no zaludu su padali ako mi ne ustanemo! Misliš li, đavolja raboto, da su ljudi krenuli litije i da, eto, uludo troše koraka sve nadajući se da će im zafaliti, ponestati, da će stati ukopani tuđini nogu svojih?! Bog je, jadovniče, prenuo Crnu Goru, pa kud se sveta starica uspravila i zakoračila- tud su joj deca pošla za njom. Drumova da zafali – koraka neće! Gde ponestane zemlje- ima neba, a ne znaš ti, razbojniče, kad Srbin u oblake zagazi- stope su mu golgotske… Ne znaš da vazda ima nešto veće od života- život da daš! Ne brani Srbin samo svetinje položene na zemlju, već one položene pod njom i nad njom! Nema više glasanja, Đukanoviću, ove si izbore davno izgubio, vekovima ranije… Davno je Srbin na svojoj planini izabrao Gospoda, a ti probaj da ga preglasaš, da proglasiš nekakvu pobedu… Rekoh ti, lako bi da je do mene i meni sličnih, no mi, eno, praoci đenu manastire na livadama i isposnice od naviljaka, pa nemamo što drugo do ikone u ruke i uz kozbaše… Ni dana ti više nećeš vladati Crnom Gorom, budi ubeđen, jer nikada više neću stajati pred mrtvim prađedom dok me prekoreva pred palim katunom! Ne što me je strah od njega već što straujem od sebe. Strahujem da me potomci neće poznati u tom stroju kosača ako ne ustanem gde su đedovi padali! Gospod je gospodar moje Crne Gore- ima Srbin, Bogu hvala, prežaliti život za ono od života veće… Izabralo se odavno, a ti pokušaj, Milo Đukanoviću, da preglasaš gde su mrtvi prenuli žive, a živi poneli u litije ikonu, kolevku i grob… (IN4S) |