Ostoja Simetić: Što sam propustio reći Borisu T, kad sam ga jedanput sreo…

Ti si, Borja, sigurno smetnuo s uma, ali ja pamtim da smo se upoznali. Bio si u tvornici u kojoj radim, s Dinkićem, Pajtićem i ostatkom vesele momčadi kad smo potpisivali jedan važan ugovor s inopartnerima. Došao si da se slikaš, ohrabriš radnike i obećaš pučanstvu koje gleda prilog u Drugom dnevniku, da ćeš stvoriti buljuk novih radnih mjesta. Ja sam gledao da te, koliko je moguće, izbjegavam, ali, budući šef protokola, nisam uspio da se izmigoljim tvom širokom osmijehu, srčanom stisku ruke i bećarskoj pošalici. Bio si okružen kobrama, pa nije dolazilo u obzir da ti grunem u brk sve što o tebi i tvojima mislim. Priznajem, bio bi tako veći efekt, bilo je i kamera i veleposlanika, a ja sam, kukavički, ustuknuo uslijed bojazni od gubitka zaposlenja zbog nepoštivanja radne discipline. Što reče Bora Todorović u onoj seriji ”Primitivni strah od uniformiranog lica”, ali šta ću, čovjek sam. Tek sam kasnije shvatio, da to i ne bi bio neki problem, jer ste ti i Mlađo čvrsto obećali otvaranje stotina tisuća novih radnih mjesta, pa bi se sigurno neko našlo i za disidenta kakav bih bio ja, da sam ti javno poručio ono što sam tajno mislio. Kad je već ta prilika propuštena, računam da vrijedi da ti se obratim pismeno, jer ti si moderan tip i redovito surfaš netom, pa ćeš na ove redove, jamačno, obratiti pozornost.

Čim si se dočepao kormila Demokratske stranke, rekao sam, da si daleko opasniji od Đinđića. Onaj je hvatao na originalnost i obećanja promjena iz kojih neminovno dolazi obogaćenje, a ti si odmah udario na demagogiju. Zorana su jako voljeli oni koji su se s njim slagali, ali su ga još više prezirali oni koji su ga smatrali zapadnim agentom. Uslijed ovoga, nije prijetila opasnost od uspostavljanja njegove diktature, iako ne sumnjam da bi je on rado zaveo. Danas je tvoja diktatura apsolutna. To si postigao neprimjetno. Metodom kuhane žabe. Dodvoravao si se narodu, Zapadu, tajkunima, borkinjama …

Vješt si manipulator. Od samog početka, vrhunski si demagog. Ubacuješ loptu u obruč sa Divcem, overavaš s vaterpolistima, nema tog deteta u Srbiji, kome nisi pružio ruku pri pokušaju izlaska iz bazena, za vrijeme tvoje kampanje i uvijek bi se tu, volšebno stvorile kamere TV dnevnika. Zli jezici bi kazali da si ih ti naručivao. A, kako tek navijaš na tribinama. Ono, pravo žestoko! Znaš i navijačke pjesme, umiješ da pokažeš mišiće, nosiš navijački šal … Da nisi ti bio među onim fantomima u Bolonji?! Računam, pošto već imaš povijest kršenja Zakona o ponašanju na sportskim priredbama, kad si onomad lokao šampanjac, slaveći neku pobjedu nogometaša, što ne bi počinio i druge prekršaje odredbi tog akta? Možda će ti moja briga djelovati pretjerano, ali tko se o vareniku opeče, taj i u jogurt duva.

Svakome pričaš ono što želi čuti. Obećavaš, bez namjere da ispunjavaš. Mašta je jedina granica tvojim projekcijama brzog gospodarskog rasta, jačanja ugleda i standarda Srbije, osnaženja armije, poboljšanja sudstva, školstva i svih drugih djelatnosti u Srbiji. Kad si se onomad, kandidirao za predsjednika prvi put, protivu onog zmaja Dragana Maršićanina, bljesnuo je tvoj demagoški talenat. Jednima si pričao da sve sem tvoje pobjede, znači nove ratove i izolaciju, drugima si mahao srpskim zastavama na mitinzima, trećima si tvrdio da samo tvoji eksperti mogu ozdraviti srpsku ekonomiju, a četvrtima da ćeš se surovo obračunati s korupcijom i namještaljkama. Zapadu si obećavao vjernost, a pred Srbima si se busao u prsi junačke. Nikad toliko patriotske dekoracije nije bilo u nastupima žute podmornice, kao u toj kampanji. Uz isključen ton TV prijemnika, nitko ne bi mogao razlikovati tvoje i skupove, tada jedinstvenih, radikala. Neobavešteni promatrač morao bi zaključiti, da ćeš, koliko sutra poletjeti u Drugu kosovsku bitku (ako ne računamo onu Hunjadijevu) i čak povratiti Skadar. Za to vrijeme, Koštunicu si opanjkavao kod svojih vlasnika, kao nepopravljivog nacionalistu, a narodu si pričao da je nesposoban i lijen, te da ne dopušta privatizaciju i koči gospodarski uzlet, koji samo čeka da se Đelić i Vlahović vinu u ministarska sedla, pa da preobrazi Srbiju. Tako je radio i Menestej, dok je Tezej bio u Tartaru. On je izumio demagogiju, a na vlast u Ateni su ga postavili Dioskuri, inozemni okupatori. Na isti način su i tebe zapadnjaci instalirali u Srbiju. Kad si već poljubio njihov prsten, dužan si da im, kad to zatraže, vraćaš usluge. Gledao sam i ja ”Kuma”.

Kakve usluge, zapitat će se netko?! Recimo, separatistički Statut Vojvodine. Batrgao si se neko vrijeme, odlagao, zatezao, ali si na kraju uvidio svu blagotvornost ovakve decentralizacije Srbije utapanjem Vojvodine u jedinstveni kulturno povijesni prostor srednje Europe. Omogućio si Pajtiću stvoriti latifundiju u našoj sjevernoj provinciji. Sad se on sprema da sprovede reformu okruga u Vojvodini, te zaokruživanje većinski mađarskih općina u jednu administrativnu cjelinu. Neće biti mnogo važno kakvo je formalno ustrojstvo tog entiteta, kad se ovo pitanje internacionalizira, a sjeverni susjed se, kao član Europske Unije, zabrine za sudbinu svojih (dvojnih) državljana na tom terenu. Zatim, tvoja brojna putovanja po regiji u cilju izvinjavanja žrtvama Srba i naših zločinačkih hordi. Redovno ridaš u Srebrenici, klanjao si i u Vukovaru, ali nisi imao kad da skokneš do Bratunca. Tvoji ideolozi od petoktobarske revolucije do danas, ne prestaju da nas uvjeravaju, da treba da nas interesiraju isključivo zločini što su ih počinili Srbi prema drugima, a da o pokoljima nad Srbima (ako ih je bilo, mada sumnjam), trebaju brinuti drugi. Neka svatko čisti u vlastitom dvorištu, kažete vi. Problem nastaje kad komšije, ne samo što ne čiste, već intenzivno guraju pod tepih svu moguću prljavštinu, pa se u javnosti, domaćoj i stranoj, uvrežava mišljenje da su Srbi najprljaviji, najružniji i najviše zli, jer to i sami priznaju, dok kod drugih, gadosti i zločinjenja nema, kad čak ni Srbi ne ukazuju na ogrešenja spram sebe samih. Tako se autorazapinjemo na križ povijesnog grijeha i krivnje, dok svoje krvnike aboliramo, dopuštajući im da šutnjom i prikrivanjem dezavuišu stradanja naših sunarodnjaka. To tebe, Borate, ne zanima. Ti imaš zadatak da prozoveš svakog Srbina koji je popreko pogledao nekog mudžahedina, a da, istovremeno, namjenski oslepiš pred istinom o Oluji, Oriću, Iliji Jurišiću, Klečki ili Medačkom DŽepu. Možda i ne žmuriš, ali zasigurno nemaš vremena da se ovim tricama baviš, jer treba svakodnevno raskrinkavati klerofašiste, nazadnjake i kočničare reformi. Zatim, prodaješ srpski Telekom, iako nema za to ekonomskog opravdanja. Jedini proces srpske ekonomske ekspanzije, vezuje se baš za poslovanje telekoma u Republici Srpskoj i Crnoj Gori, te kupnju onamošnjih operatera. To je preduzeće koje svake godine donosi između 200 i 300 milijuna eura čiste dobiti, a ti si rešio da ga utopiš za nešto preko milijarde. Pokušavam da te razumem, ali nije mi lako. Kažu, trebaš novca za ovogodišnju predizbornu kampanju, pa prodaješ obiteljsku srebrninu. To je isto kao kada bi netko svoju kuću prodao za vrednost petogodišnje kirije, pa taj novac stukao po kavanama, te ostao na ulici. Ipak, ti za svoga života, nisi uspio radom steći stan, živiš u državnom smještaju, pa i ne možeš imati domaćinski odnos prema njenoj imovini. Nastojiš, svim silama, da ubiješ duh srpske nacije, da slomiš bilo kakvu volju za otporom kod naroda. Praviš stado od nas.

Da bi ovo postigao, upregao si u pogon drugosrbijanske falange, prepustio im medije, ustanove kulture, obrazovni sustav i sve mehanizme oblikovanja svijesti i duha ovog naroda. Sreti Ugričiću si dopustio da Njegoša provede van srpska književnosti, da polako ćirilicu potiskuje iz Narodne knjižnice, a Sonji Liht si namijenio predsjedništvo Upravnim odborom Politike, kako bi Soroševom ukusu upodobili pisanje najstarijeg srpskoga lista. Njoj si dao i mjesto vođe vanjskopolitičkog savjeta Ministarstva vanjskih dijela Srbije (sic!). Bato moj! Manje bih se zaprepastio na vijest da su Arnauti postavili spomenik Milošu Obiliću u Prištini. Jesi li ti zaboravio njene aktivnosti u vrijeme ratova na teritoriju bivše SFRJ? Ne pamtiš kako su Srbi za nju bili izazivači ratova, okupatori i agresori, a Kockasti i Ljiljani branili svoju nejač i ognjišta?! I sad ona kreira našu vanjsku politiku. Čekam da Putin pozove Zbignjeva Bžežinskog za ministra u Rusiju, a Obama uzvrati postavljanjem Dugina na čelo Komiteta za nacionalnu sigurnost, pa da te shvatim. Pitam se, je li te ta ljudskopravaška heroina savjetovala o onoj katarzirajućoj Rezoluciji o Srebrenici? Ko je da je, alal mu vera! Slomio je još jedan kralježak išijalgične kralježnice srpskog nacionalnog dostojanstva. U škole si uveo vrijednosno neutralne udžbenike historijske znanosti, iz kojih će naši đaci saznavati u kolikim su zabludama čamili njihovi preci vjerujući da su Osmanlije Srbiju okupirale. Imaće naša djeca priliku da spoznaju da je to bila jedna multietnička carevina u kojoj su svi narodi, u slozi i ljubavi, nesmetano ostvarivali kulturni procvat, a osobna prava su bila na najvišoj razini. Srpski prava su često bivala uzdizana na razinu najvišeg koca. Najmlađim Srbima je deviširma omogućavala da u Stambolu stječu brojna znanja i vještine, te spoznaju i prihvate pravu vjeru prorokovu. Turcima je opet, omogućavano da oprobaju srpske nevjeste prve bračne noći i tako još jače povežu gene i sudbinu dvaju bratskih naroda. U to ime živjeli! I ne samo to. Podignimo spomenik palim turskim vojnicima, koji su svoje mlade živote položili na oltar multietničnosti. Za tu namjenu si odredio novosadski Vezirac. Hvala ti od srca!

Dobro su mnogi primijetili, ti nas vodiš u neoosmanske integracije. Ne znam koje su gore, te Seldžučko-tatarske ili one evrounijatske za koje tvrdiš da nemaju alternativu. Smiješno je za bilo koju državu da kaže kako jedan pravac njene vanjske politike nema pravo na promjenu i prilagodbu. Onda oni od kojih taj pravac ovisi, mogu da te muštraju, ucjenjuju i podcjenjuju, a tebi su ruke vezane. Tako i ovo. Bezrezervno hrliš na Zapad, a oni ti ispostavljaju stalno nove, sve gnusnije zahtjeve. Ti tvrdiš da neće zahtijevati da se odrekneš Metohije i Kosova, ali svi znamo da Unija neće dopustiti da Srbija dođe u poziciju stavljanja veta na kosovski europski proces. Javno ti poručuju, to ponekad procuri i u našim skandalozno zatvorenim medijima, da moraš s Prištinom da uspostaviš dobrosusjedski odnos. Kod tebe muk, a znaš da Qui tacet consentire videtur.[1] Ideš ti u tom smjeru. Eto, hrabro si poručio svim nazadnjacima, da je Hašim tvoj pregovarački partner dok se ne dokaže ono za što ga Dik Marti optužuje. OK, shvatam ja pretpostavku nevinosti, ali kako to da sličnog obzira nisi pokazao Slobi, Radovanu, Ratku i ostalima, nego su oni za tvoje medije i stranačke hrtove zločinci, dželati, počinitelji genocida i tome slično?

Sve činiš ne bi li se umilio Zapadu. Zar ti nije jasno da od tog posla vajde nema. Eno ti BJR Makedonije. Sve su slušali Amerikance. Kad je trebalo cepati staru državu, DŽemperovski je bio za. Kad su htjeli da bombardiraju nas, Makedonci su rekli OK i dali svoju teritoriju NATO paktu. Kad je američki transporter usmrtio makedonskog ministra i njegovu obitelj, nisu se usudili da mu sude, već je čovjek lijepo odletio pod pruge i zvjezdice. I kako im je vraćeno? Pobuna šiptarskih terorista, Zapad na njihovoj strani, promjena Ustava i stvorena lijepa osnova za neizbježno cijepanje zemlje. Zašto misliš da će tebe i nas Zapad bolje tretirati, čak i ako se odreknemo Kosmeta? Ne shvaćaš li da će odmah prijeći na Rašku, a vrlo vjerojatno i na Vojvodinu? Shvataš, naravno, ali te nije briga.

Učiš Srblje toleranciji, a sam si netolerantan do apsurda. Kad ti ono zapjevaše s tribina, ozbiljno si se rasrdio. Slobi su mase tim strofama preporučale suicid kao mjeru za preporod Srbije pred Oktoberfest, a Voji su istovremeno upućivale, na istu melodiju, molbu za spasenje države. Zatim su mu tvoji stranački kadrovi na žutim mitinzima interpretirali Slobinu verziju. Onda si došao ti na red. I to bez režije. Autentični huk narodnog raspoloženja sa tribina, pozivao te da sebi i nama prekratiš muke, a ti si prekinuo, ne samo TV prijenos, već i samu utakmicu, zahtijevajući da ti pjevaju Odu radosti ili da šute. Čak ni najobičnije navijačko peckanje, tvoj narcisizam nije bio u stanju otrpjeti. Ispade da je Brankica Stanković otpornija od tebe. Možda je zato čak i ona posumnjala da si takva lafčina, kakvom se predstavljaš.

Insajder je isprozivao tvoje ljude iz beogradskog tajništva za gradsko građevinsko zemljište, da su nešto mutili oko Luke Beograd. To je čak i tvoja drugarica Olja pomenula u Utisku. Ti inače imaš čudo agencija, ureda, tajništva, službi … u kojima rade tvoje stranačke kolege, a plaćamo mi ih mi, sirotinja raja što rmbači u posrnuloj privredi. Onaj ortoped iz Subotice, postade ministar za očuvanje okoliša i prostorno planiranje. Osnuje čovjek lijepo firme koje sklope poslove s njegovim ministarstvom, namakne dobru lovu i nikom ništa. Što biste vi mladi rekli, nema frke!

Kontrolišeš medije daleko više nego je to činio Milošević. On je za tebe bio Periklo. U njegovo vrijeme, partija je kontrolirala RTS, nekolika glavna dnevnika i šlus. Lokalne radio i TV postaje, mogle su da pričaju, reže, urlaju i sikću na režim do mile volje. O tisku da ne govorim. Naša krmača je najdalje išla. Pisali su viceve o urinom ispisanoj uvrijedi na Slobin račun, ali Mirinim rukopisom, a Karadžićevom pisaljkom. Ja mislim da je to bilo prostački, ali ”balkanski kasapin” je to trpio. Ti ne dopuštaš ni navijačima pjevati (neka pjevaju u sebi ako baš hoće). Nema niti jednog dnevnog lista, sem pomalo Kurira, koji jasno istupa protiv tebe i tvojih. Ili si ti genije, bezgrešni i opće voljeni predsjednik ili je po sredi cenzura (plus još ogavnija pojava autocenzure). Pošto je čak i papa odustao od dogme o vlastitoj nepogrešivosti, nešto se domišljam da si naredio pritvor slobodne riječi i misli.

Mažeš oči narodu pričama o nevjerojatnoj stručnosti i sposobnosti tvojih kadrova. Ja u to ne vjerujem. Prvo, ni sam nisi vlasnik respektabilne radne biografije. Kažu da si nekako završio psihologiju u kasnim dvadesetim, pa si je nekolike godine predavao u jednoj srednjoj školi. Nisi se tu pronašao, te si se otisnuo u svijet trgovine. Dilovao si igračke. Kad si se dočepao vlasti, nisi birao resor u skladu sa svojom strukom, već si ščepao prvo mjesto koje ti se ukazalo. Postade ti ministar telekomunikacija. Neko vrijeme si proboravio i na čelu Upravnog odbora PTT-a. Što to ti znaš o telekomunikacijskoj tehnologiji što te je izdvojilo iz mase kandidata za ove prestižne položaje? Rekao bih ništa. Jedino tvoja predstava o državnim resursima kao plijenu na koji imaš pravo po položaju u Demokratskoj stranci. Reći će netko, ja to umišljam, pogrešno shvaćam, jer tebe i tvoje ne marim. Dobro, onda da ti progledamo kroz prste za telekomunikacije, ali nakon toga, ti zaokupi i drugi ministarski kabinet. Beogradski psiholog, rodom iz Sarajeva, postade savezni ministar obrane! Je li moguće da si pored psihologije i telekomunikacija, tako brzo savladao i vojnu znanost? Nešto mi je to sumnjivo, kad znamo koliko si se mučio na fakultetu, a sad se odjednom tako probistrio. Tri struke! Bravo Borja! Nisi samo ti tako pametan u žutokratiji. Evo tvoj kum, sadašnji ministar vojni. Nije radio nigdje, oko deceniju i po savlađivao gradivo mašinskog fakulteta, usput izbacivao pijane goste po kafanama, pa uz FBI-ev tečaj, uskoči u ministarsku fotelju. Šta ga preporučuje? Kako šta, pa dobar je s tobom, treba li išta više? Mada, priznajem, i to je napredak. Onaj vaš prošli premijer nije se mogao sjetiti koji je smjer bio na višoj školi. A poslije Petog ste u Vojvodini za predsjednika Izvršnog vijeća postavili laboranta, Đorđa Đukića. Eto koliko vi cijenite našu žitnicu. Da li zaista osobni hobi Zorana Cvijanovića daje dovoljno podloge Šojki da uspješno radi kao savjetnik vicepremijera za ekološka pitanja?
Srebrenicu smo već pominjali, ali rezoluciju o njoj nismo. Kako si nas tu izbrukao. Em si prihvatio preuveličanu brojku poginulih prema verziji bosanskih muslimanskih hajkača, em si rezolucijom potvrdio prihvaćanje srpske krivnje za ovaj zločin.

Dodatno, naglasio si, njenim izdvojenim usvajanjem, da je tamošnji događaj zločin najveće težine, dok su krvništva prema Srbima manje važna i do njihove osude može doći kasnije. No, nije to jedina tvoja slavna rezolucija. Nakon pogrešno postavljenog pitanja Sudu u Haagu, i njegovog nepovoljnog odgovora, ti si natjerao ”našu” skupštinu da donese rezoluciju o Kosovu, koju će Vuk predložiti Generalnoj skupštini OUN. Pišući je, bio si daleko obazriviji nego onomad kad si osuđivao Srbe zbog Srebreničke epizode. Nisi se brinuo tada, hoće li se netko iz tvog naroda uvrijediti, ali ovaj put si pazio da i najmanje ne potkačiš NATO, Ameriku, Uniju … pa si donio mlak, bezličan i neupotrebljiv tekst. E, da je bar na tome ostalo. Posjetila te je Ketrin Ešton, pa si brzo i to izmijenio. Telefonom javio Vuku, ovaj Ban Ki Munu i eto velike žute diplomatske pobjede. Uspio si ubediti Zapad glasovati za tekst koji je sam napisao. Još jedanput, bravo her Milorade, što reče majstor Života. Nije samo to oko rezolucije sablažnjivo u tvojoj kosovskoj politici. Stalno poručuješ Zapadu, kako bi trebalo da promijeni stav prema kosovskoj zbilji, jer je Srbija sada demokratska zemlja, te da nije odgovorna za Miloševićevo vrijeme. Izrečena teza nam jasno kazuje da njen autor prihvaća kao nespornu činjenicu, da je Milošević krivac za dešavanja na KiM s kraja ’90ih. Umjesto da nedvosmisleno kažeš da Srbiji treba vratiti Kosovo i Metohiju zbog toga što su arnautski teroristi tamo izveli ilegalnu, banditsku pobunu, ti cmizdriš kako nisi kriv za Miloševićeve postupke prema njima, čime, zdravo za gotovo, uzimaš da je on, tj. tadašnji državni vrh, a ne arbanaški koljači, odgovoran za sukob i počinjene zločine. Kad tu bezobraznu, neistinitu i neutemeljnu tezu prihvatiš, prihvatio si i pravo Albanaca da se ocepe. Ja mislim da to radiš namjerno.

Umalo da zaboravim. Nastavio si da nas uvodiš u Europu 10. listopada 2010. Organizirao si gej paradu i umalo izazvao građanski rat. Bilo je ranjenih, slomljenih, polupanih … i ljudi i izloga i automobila. Ti i Azdejković ste razdevičili Beograd, 200 i nešto omladinaca je još u bajboku, a gejevi su ispod transparenta ”Smrt državi” prošetali srpskom prijestolnicom. Tvoja vlast je dobro znala šta će se desiti. Nije bilo sumnje da će cijela priča dobiti krvavi epilog. Bogu hvala životi nisu izgubljeni. Vlast je beskrupolozno grad i građane izložila opasnosti, svjesna da se sukobi i nasilje ne mogu izbjeći. Vlada je bila spremna da do posljednjeg Beograđanina bravi prava skidač mraka, Azdejkovića i njegovih istomišljenika. Neki dan ste osudili grupu balističkih egzekutora na kaznice od 7 do 15 godina za ubojstvo preko 80 civila, nezakonito zatvaranje preko 150 ljudi i višestruke paljevine njihovih kuća. Za ubojstvo jednog Đinđića, svi su dobili po 40 godina. Neka su. I treba. Ipak, ostaje gorak okus u ustima kad shvatiš da za ubojstvo osamdesetoro Srba, tvoji reformirani sudovi, sude kao za nerede na nogometnoj utakmici. Još kad se sjetim Ilije Jurišića i njegovog otpusta … šta nam radiš, Borate!?

Kad god se tko usudi da te upita zašto smo siromašni, ti spremno potegneš jedan od tri uvježbana odgovora.

1. Kriv je Milošević, on je upropastio gospodarstvo, pa smo zbog njega u teškoj materijalnoj situaciji i treba da se strpimo dok ne ozdravimo srpske financije.

• Čekaj malo, pa taj Sloba je vladao 10 godina, a evo prošla je decenija od njegovog silaska s vlasti. Dosovski eksperti handre ovu državu od 2000. a mi i dalje stežemo kaiš. Ne možeš vječito da se vadiš na Miloševića. Kad će nastupiti tvoja odgovornost za ono što preživljavamo? Vladama se, obično, daje 100 dana, a tebi nije dosta ni 100 mjeseci, valjda bi htio 100 godina.

2. Kriv je Koštunica, on je bio neeuropski antireformator i tako je obogaljio ekonomiju.

• Ajde, molim te. U obe njegove vlade, tvoj kompanjon Dinkić je vodio financije. U drugoj Vojinoj vladi, ti si imao većinu. Nastranu to što smo tada imali veće plate, a inflacija je bila najniža. Bez njega, ti i tvoji, umesto da otvorite pipe meda i mlijeka, dižete poreze, smanjujete plaće i lansirate cijene u orbitu.

3. Kriva je SEKA (svetska ekonomska kriza).

• Curik, Borja! Pa kriza je svugdje u svijetu, nije samo u Srbiji. Čak se opominjem, da si ti tvrdio kako je ona za naše gospodarstvo šansa, da ćemo se njome još okoristiti i meteorski uzletjeti. OK, slagao si, nije ti prvi put, ali daj se osvrni na čas, po milom ti regionu. Nigdje tolika inflacija, nigdje toliki rast cijena, nigdje toliko srozavanje standarda. Kod nas je euro 2007. bio 79 RSD, a danas je 105. Inflacija je dvoznamenkasta. U BiH, kurs se ne menja, u Hrvatskoj i Makedoniji manje od 10%. Kod njih su i cijene daleko stabilnije. Znači, standard makar čuvaju, ako ga ne unapređuju. Iz toga sledi, da ste ti i tvoja ekipa, najnesposobniji i najkorumpiraniji.

Ne znam ima li svrhe da ti dalje pišem. Da nabrajam tvoje greške, bezobrazluke i nesposobnosti. Sve ti to znaš puno bolje od mene. Zapitat će se netko, što sam i ovo pisao. Pa, eto, dopalo mi se nešto što sam našao kod Miše Đurkovića «Najvažnija stvar jeste delegitimisanje cijelog sustava i njegovih lutkastih aktera. Treba ih ismijati, sprdati se s njima, pojdebavati ih, pokazivati im koliko su smiješni u svojim ulogama».[2] [3]

Nama, zaista, ne ostaje ništa drugo nego da ti se rugamo, da zapušimo nos kad prođemo pored tebe i/ili nekog od tvojih, da vam tako stalno dajemo do znanja koliko vas preziremo, da vam ne vjerujemo ni jednu zašećerenu laž, da ste nam došli na vrh glave, da nam je dosta i da ste gotovi.

P.S.

Možda će ti moj jezik djelovati nekako čudno, ali, vjerujući da ćeš tekst pokazati Ivi Josipoviću, kad idući put kreneš k njemu po svoje mišljenje, htio sam da te poštedim troška prevođenja na jezik tužbe protiv Srbije koju je on pisao.

(Srpski kulturni klub, 30.1.2011.)