Protojerej-stavrofor Slobodan Jokić: Dosta smo ćutali i dosta čekali, hoćemo jasno i glasno da kažemo da ne damo Kosovo i Metohiju. To je naše biće, naše srce, naša duša. Bez Kosova smo mrtvi, ali bez nade na vaskrsenje

U Sabornom hramu Svetog Vasilija Ostroškog, u Nikšiću, u petak 17. marta 2023. godine, služen je moleban sa akatistom Presvetoj Bogorodici za naš stradalni narod i svetinje na Kosovu i Metohiji.

Ne smijemo da ćutimo i ne smijemo više da čekamo nego da dignemo glas i da kažemo: Ne damo Kosovo i Metohiju, to je naše biće, naše srce, naša duša. Bez toga smo niko i ništa i kao ljudi, i kao narod. Bez Kosova smo mrtvi, ali bez nade na vaskrsenje. Bez Kosova smo sami, bez „iđe ikoga“

Obraćajući se sabranom vjernom narodu, protojerej-stavrofor Slobodan Jokić, arhjierejski namjesnik nikšić je kazao da su Kosovo i Metohija naše ime i prezime, kolijevka i mjesto našeg rođenja.

„Kosovo i Metohija je kamen temeljac našeg bića, jedinstvenosti trajanja i postojanja. Naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Kosovo i Metohija, kao višnji i novi Jerusalim silaze nam s neba ukrašeni kao što nevjesta ženiku svom dolazi. Imaju slavu, svjetlost koja je slična dragom kamenju kao kamenu jaspisu koji zrači kao kristal. Kosovo i Metohija su naš očinji vid kojim vidimo ono što drugi ne vide, a to je: Zemaljsko je za malena carstvo, a Nebesko od sada i do vijeka. Ove riječi sam zapisao prije neku godinu kad smo se vratili sa jednog od pokloničkih putovanja svetinjama Kosova i Metohije. Od tada do danas ćutao i čekao, i živio ono što sam zapisao, duboko negdje u svojoj duši, u svom srcu. Kao sa rodom svojim, ćutim i čekam da neko kaže: Dosta je! Ne damo naše Kosovo i Metohiju! Tako smo ćutali i molitveno stražili kada su htjeli da nam uzmu svetinje i onda smo rekli: Ne damo svetinje! Digao se narod, vladike i sveštenstvo. Jedna duša, jedno biće. Jasno i glasno da svijet čuje, da se prolama vasionom: Ne damo svetinje!“, kazao je o. Slobodan.

Kad se to biće naroda, a narod je Crkav Božja, prolomilo nebesima Gospod je, dodao je sveštenik Jokić, uslišio naše molitve.

„Ništa ljepše se nije desilo od onih svetih litija u kojima smo se sretali, grlili, ljubili i bili jedna duša, jedno tijelo, nedvosmisleni, jasni i slobodni da kažemo: Ne damo svetinje. Došao je trenutak da opet jasno kažemo: Kosovo i Metohija je naše biće, naša duša i naše srce. Kosovo i Metohija je zenica oka našeg u kojoj gnijezdo pletemo našeg bića i našeg života. Dosta smo ćutali i dosta čekali, hoćemo jasno i glasno da kažemo da ne damo Kosovo i Metohiju, jer smo se tu rodili i tu ćemo umrijeti kao što je Petar II rekao na Kosovu je u onoj jednoj grobnici nadanje naše. Nije rekao da je smrt naša, nego nadanje naše, u onoj grobnici u Jerusalimu na onom svetom grobu je nadanje naše za život vječni u koje se rađamo, krštavamo, živimo, pričešćujemo i govorimo: Osana, da Gospode, dođi“, rekao je protojerej-stavrofor Slobodan Jokić.

Kako ćemo izaći pred naše nove svetitelje koji su nas učili o Kosovu i Metohiji, pred Amfilohija i Atanasija, koji su nam put prokrčili na Kosovo i Metohiju, koji su nas vodili i koji su mrtve sahranjivali na Kosovu?

Dodao je da iz grobnice Hristove, iz koje je život zasijao, crpimo i osmišljavamo, budimo, postajemo i umiremo za život vječni.

A kosovska grobica je slika one Hristove grobnice u kojoj je nadanje naše i našeg naroda koje ne smijemo da iznevjerimo. Lako je sagnuti glavu i reći ono što, možda, i ne mislimo i prihvatiti. Onda je to put široki, ali taj put ne vodi u odbranu našeg bića i Kosova i Metohije, a ne vodi, što je najbitnije, u život vječni. Ako ćutimo, kako ćemo doći, opet, da doživimo gostoprimstvo Arhangela Prizrenskih, kako ćemo doći u zagrljaj bratiji dečanskoj i kralju koji nas čekaju uvijek raširenih ruku? Kako ćemo doći pred staricu Igumaniju Pećku, koja čuva tron pećkih patrijaraha? Kako ćemo izađi pred patrijarhe i episkope? Kako ćemo izaći pred Lazara i Haritona, a kako ćemo izaći pred naše nove svetitelje koji su nas učili o Kosovu i Metohiji, pred Amfilohija i Atanasija, koji su nam put prokrčili na Kosovo i Metohiju, koji su nas vodili i koji su mrtve sahranjivali na Kosovu?“

Nadamo se i molimo ovdje da neće biti te kukavice iz roda našeg, da kaže da Kosovo nije naše, ni da prizna, ni da potpiše, ni da sagne glavu

„Oni su nas naučili da ne smijemo da ćutimo i ne smijemo više da čekamo nego da dignemo glas i da kažemo: Ne damo Kosovo i Metohiju, to je naše biće, naše srce, naša duša. Bez toga smo niko i ništa i kao ljudi, i kao narod. Bez Kosova smo mrtvi, ali bez nade na vaskrsenje. Bez Kosova smo sami, bez „iđe ikoga“. Ali, nećemo, koliko god nas je ovdje u ovom hramu, sjećate se, nije davno bilo kad smo rekli: Ne damo svetinje! A onda, čuo je Gospod vapaj naš, a čuo nas je i Sveti Vasilije, pa nam je došao ovdje u ovaj hram da nas okuraži i obodri i da kaže da nismo sami. Sa nama su naši sveti, sa nama su mučenici i novomučenici, i ako budemo jedinstveni kao što smo večeras, bićemo so ovom gradu i ovoj zemlji, bićemo so narodu širom vaseljene koji misle isto kao što i mi mislimo i molimo večeras, i svakog petka“, besjedio je o. Slobodan.

Podsjetio je na riječi Vladike Atanasija, izgovorene na grobu kosovskog mučenika i ljetopisca Mitropolita Amfilohija: Kosovo će izdati samo kukavica.

„Nadamo se i molimo ovdje da neće biti te kukavice iz roda našeg, da kaže da Kosovo nije naše, ni da prizna, ni da potpiše, ni da sagne glavu. Možemo sagnuti glavu pred Vaskrslim Gospodom, možemo sagnuti glavu pre Lazarom mučenikom i ostalim kosovskim mučenicima, možemo sagnuti glavu pred Stefanom Dečanskim i pred Čudotvorcima Kosovskim, ali ne možemo ni pred kim drugim. Ako pred našim svetiteljima sagnemo glavu, iz tog poklona, kao što ga pravimo u ovom Časnom postu“, poručio je arhijerejski namjesnik nikšićki protojerej-stavrofor Slobodan Jokić. 

(eparhija.me)