Hronika | |||
RTRS: Srebreničani stradali prije jula 1995. predstavljeni kao žrtve zločina |
sreda, 16. jun 2021. | |
Manipulacija direktora Memorijalnog centra Potočari Emira Suljagića o broju žrtava iz jula 1995. godine nije usamljen slučaj. Nakon što je Suljagić priznao da je posmrtne ostatke oca Sulje, koji je kao pripadnik tzv. Armije BiH poginuo 1992. godine, sahranio u kompleksu Potočara, isplivali su i drugi slični primjeri.
RTRS posjeduje desetine dosijea koji oslikavaju kako su Bošnjaci iz srebreničke regije, poginuli ili umrli prirodnom smrću prije i nakon jula 1995. godine, mjesto pronašli u Memorijalnom kompleksu. Ako je suditi prema dokumentima, u Potočarima su „sahranjivani“ i živi! Kao da nije riječ o ljudskim sudbinama i žrtvama koje zaslužuju pijetet, kreatorima, sada već globalnog srebreničkog mita, bili su bitni samo brojevi! Sudeći prema dokumentima, već 1996. godine počela je institucionalna revizija. U službi su bili tadašnja Federalna komisija, kasnije bošnjački ogranak Instituta za nestala lica, potom Međunarodna komisija za nestale osobe, pa čak i pojedini sudovi nižeg ranga. Svi oni izdavali su potvrde i prepravljali podatke o mjestu, vremenu i načinu smrti muslimana/Bošnjaka iz lažno demilitarizovane srebreničke regije. 1. Sevludin Salkić – prema ranijem podacima Međunarodnog crvenog krsta i Federalne komisije poginuo je u julu 1992. Sud u Lukavcu i ICMP odlučili su da vrijeme smrti ipak bude jul 1995. Još desetine sličnih tajnih dosijea podrinjskih muslimana, u našem je posjedu. I svima je imenilac zajednički – nakon što su udruženim snagama sarajevske bivše i još aktuelne institucije umiješale prste, svi su smiraj pronašli u Potočarima, a u rubrici datum smrti – piše upravo jul 1995. O djeliću srebreničkih manipulacija prije koju godinu, epizodno je progovorio Mirsad Tokača. Prije nego su se na njega obrušili sarajevski konstruktori, Tokača je izjavio da se u Potočarima nalaze ljudi koji, kako je rekao, nemaju veze sa Srebrenicom 1995, te da su poginuli 92. i93. godine. Tvorci iskrivljene srebreničke istorije za sada, ćute. Amor Mašović dugogodišnji član raznih komisija i Instituta za traženje nestalih, čiji je potpis učestao na raspoloživim dokumentima, na dokaze se ne obazire. A na telefonske pozive ne odgovara. Branimir Kojić, iz Organizacije porodica poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila opštine Srebrenica, kaže da sve ovo što oni rade i što pokušavaju, izlazi polako na vidjelo. Ne čudi onda što u bošnjačkoj javnosti potpuno ignorišu na faktima zasnovan izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u ratnom periodu. Ili što im je sutkinja Haškog tribunala Priska Matimba Nijambe naprasno postala najomraženija ličnost. A upravo je Nijambe upozorila na nedopuštenu protivrječnost Tribunala koji je utvrdio da je tih julskih dana `95. muslimanska vojna kolona u proboju kroz srpsku teritoriju, imala značajne borbene gubitke, ali je isti taj Tribunal propustio da utvrdi broj poginulih u proboju. Valjda slučajno!? |