Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > A reči su tako zemne...
Kolumne Đorđa Vukadinovića

A reči su tako zemne...

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
petak, 01. mart 2013.

„A reči su tako zemne, kad je tuga nadzemaljska.“ Izvinjavam se seni velikog  pesnika zbog toga što njegove stihove stavljam u ovaj naš nedostojni aktuelni politički kontekst. On je opevao smrt najdražeg bića, pokušavao da izrazi bol koji može razumeti samo neko ko je u životu izgubio dete, ili, eventualno, roditelja. Zato i jeste malo neprimereno pominjati ga u kontekstu ovog srpskog političkog kupleraja. A, opet, taj me stih uporno prati u ovim danima petogodišnjice „jednostranog proglašenja kosovske nezavisnosti“. S tim da se tuga povremeno smenjuje sa stidom, očajem, ogorčenjem i gnevom. 

Naravno da se to ne može porediti sa individualnim gubitkom. Naravno da je „građanima Kosovo tek šesto-sedmo na listi prioriteta“, kako nas permanentno ubeđuju naši stručnjaci za javno mnjenje i ispiranje mozga (pogotovo kada ga u ponudi stavite na isti spisak sa nezaposlenošću, standardom, zdravljem ili porodičnom srećom). Naravno da su „umorne od Kosova“ već i mnoge patriote (o „patriotama“ da i ne govorimo) i da nas stalno pozivaju da se okrenemo drugim i važnijim stvarima. Ali, opet, mimo svih briga i problema sa kojima se svakodnevno susrećemo i mimo akutne jurnjave za preživljavanjem, statusom, novim zadovoljstvima ili starim vremenom, postoji i neka vrsta gotovo metafizičke tuge koju primećujem kako kod sebe, tako i na licima mnogih prijatelja i tzv. „običnih ljudi“ pri pogledu na ne samo ubrzani proces gubitka Kosova i Metohije, nego i gotovo sveopštu državnu i nacionalnu devastaciju, a, pre svega, na način na koji srpske vlasti i njihovi medijski sateliti u tom procesu saučestvuju i kako ga potpomažu.

I nije mi dovoljna satisfakcija to što verujem, tačnije, prilično sam siguran – i to nije samo puka želja, nada i „kletva“ – da se ova neslavna kosovska priča nikako neće dobro završiti po njene trenutne glavne „junake“.

Pre par nedelja smo na ovom mestu naveli nekoliko karakterističnih izjava vodećih srpskih političara (predsednik, premijer, prvi potpredsednik) na temu Kosova i evrointegracija iz kojih se više nego jasno moglo videti da oni nemaju ni želje, ni hrabrosti, ni kapaciteta da se suprotstave pritiscima u pravcu prihvatanja kosovske nezavisnosti. A pogotovo nemaju ni snage ni želje da barem pokušaju da skrenu sa – sve je očiglednije – pogubnog kursa „EU bez alternative i po svaku cenu“.

U međuvremenu smo imali predlog jedne prilično dvosmislene kosovske platforme od strane predsednika Nikolića, koja je uglavnom bila na liniji kompromiserske politike „i Kosovo i EU“ njegovog prethodnika Tadića. Ali čak i takav „ni-riba-ni-devojka“ dokument izgleda da je bio previše „tvrd“ i neprihvatljiv za novu srpsku vladu i zapadne ambasade, te je platforma brže-bolje izmenjena u nešto što ne liči gotovo ni na šta – a ponajmanje na platformu za očuvanje Kosova i Metohije u sastavu države Srbije. I ljuto se predsednik vara ako misli da je tim svojim predlogom, kako reče, „spasao dušu“.

No, čak i to kao da je bilo malo premijeru Ivici Dačiću, pritisnutom aferama, senkom vanrednih izbora i medijsko-političkim presingom Aleksandra Vučića , te je u opticaj ubacio – doduše, neoficijelno i tobože uzgredno – čak i stolicu u Ujedinjenim nacijama za Kosovo. Kasnije je ta ponuda neuverljivo demantovana u smislu da je to „samo hipotetička“ mogućnost i „tek u slučaju postizanja sveobuhvatnog dogovora“. Ali reč je pala i ne treba sumnjati da će i ta famozna „stolica“ pre ili kasnije osvanuti na spisku (ne)zvaničnih zahteva na nekoj od etapa našeg evropskog puta.

A pogledajmo, za trenutak, kako stvar stoji na onoj drugoj, protivničkoj strani. Hašim Tači (kao i njegova prethodnica na mestu glavnog pregovarača Edita Tahiri) ima jasan mandat i pred sobom jasan zadatak da implementira kosovsku nezavisnost, sačuva „teritorijalni integritet“ i uspostavi kontrolu nad Srbima na severu koji suverenitet Prištine ne priznaju. On to ne krije i na tome predano radi, imajući u vidu ustav i Ahtisarijev plan kao „crveno slovo". Tako je, na primer, nakon poslednjeg briselskog sastanka „ministar inostranih poslova" Kosova Enver Hodžaj izjavio da poslednji razgovori Ivice Dačića i Hašima Tačija predstavljaju „novi korak u pravcu reintegracije severa Kosova u kosovske institucije; jedini politički i zakonski okvir za sever Kosova jeste plan Martija Ahtisarija i ustav Kosova“, naglasio je Hodžaj. A Tači pojašnjava kako na Kosovu „ne može biti nikakvog entiteta poput Republike Srpske, ili bilo čega sličnog“.

A opozicija? Tačijevi i Haradinajevi ljudi se međusobno po Kosovu doslovno ubijaju – što zbog politike, što zbog podele kriminalnog plena i uticaja. Ali u ovoj stvari deluju sinhronizovano kao kakav plesni par u umetničkom klizanju. Predsednik Alijanse za budućnost Kosova Ramuš Haradinaj „podržava dijalog vlasti Kosova i Srbije i ističe da nema drugog izlaza osim normalizacije odnosa"; on smatra da je "normalizacija odnosa u interesu Srbije i Kosova, kao i da je Ahtisarijev plan jedini izbor za Srbe na severu Kosova.“ O tome šta rade i šta zastupaju oni radikalniji, poput „Samoopredeljenja“ i Aljbina Kurtija, da i ne govorimo.

Možda neki prištinski mediji ili tamošnji „nezavisni intelektualci“ imaju drugačiji stav? Naravno da ne. Sem što su povremeno još radikalniji i beskompromisniji i od vlasti i od opozicije, to jest, i od Tačija i od Haradinaja. A, da. I beskrajno bolje obavešteni i za problematiku briselskih dogovora neuporedivo više zainteresovani od svojih beogradskih pandana, utonulih u afere i tračeve.

Za to vreme, obratite pažnju, iz kuloara srpskih vlasti (odakle, inače, u odabrane medije svakodnevno cure informacije o svemu i svačemu, uključujući i o tome ko će sledeći biti uhapšen i šta je ko od privedenih večerao i izjavio prilikom saslušanja), nema nikakvih naznaka o tome šta je u Briselu dogovoreno (nego to par dana ranije saznajemo iz prištinskih medija), i šta će biti srpska „crvena linija“.  Odnosno, postoji li bilo koji zahtev Brisela, odnosno Prištine, nakon kojeg bi srpski pregovarački tim (ako se ovo društvo što u Briselu periodično činodejstvuje uopšte može tako zvati) rekao jedno ljubazno ali odlučno – „ne, hvala“. 

Razume se da bih strašno voleo da mogu reći kako to albanski političari verovatno samo (ne)vešto spinuju i pripremaju svoju javnost na za nju nepovoljno rešenje. Ali, avaj, koliko čitalaca ovog teksta bi se usudilo da tvrdi kako već za nedelju ili dve dana najave prištinskih medija i političara neće postati naša politička realnost, dok će se njihove srpske kolege mucavo izvlačiti kako „to“ što je dogovoreno ne znači ono što izgleda da znači, te da oni nikada neće priznati nezavisnost Kosova itd. A onda se ponovo baciti na ono „glavno“ – raspodelu preostalog političkog plena, međusobne optužbe i intrige u očekivanju vanrednih parlamentarnih izbora. Zapravo, čini se da je u današnjoj političkoj Srbiji samo i jedino to zaista važno. I da je to, izgleda, jedina „crvena linija“ za koju je naša vajna „elita“ zainteresovana, koju poznaje i priznaje.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner