Kolumne Đorđa Vukadinovića

Bič ili sekira

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 10. novembar 2008.

Nikada nisam verovao u (neo)liberalni mit o samoregulišućem tržištu. Još manje u bajku o kraju istorije i beskonfliktnom svetu od Vankuvera do Vladivostoka koji se rađa na razvalinama sovjetske imperije i ruševinama berlinskog zida. Ali svako nosi svoj krst. U jednom trenutku si jurodivi ekscentrik koji juriša na vetrenjače, a već u sledećem tvoja jeretička priča postaje opšte mesto koje najglasnije i najgorljivije šire upravo njeni dojučerašnji najljući protivnici. Tako danas skoro da je postalo „pase“ pisati o krizi liberalnog kapitalima, surovosti i destruktivnosti principa na kojima počiva svetski finansijski sistem, cinizmu američke spoljne politike, otuđenosti briselske evro-birokratije i sličnim temama o kojima sada već „i vrapci govore“.

Ali, evo, spreman sam da se kladim u ne tako basnoslovni honorar da će kroz najviše godinu-dve dana ono što još danas izaziva podozrenje i averziju kod nekih čitaoca ovih redova, i što se u blagonaklonijoj interpretaciji naziva „evroskepticizam“, biti manje-više podrazumevani i gotovo samorazumljivi nacionalni politički mejnstrim. (Otprilike kao sto je danas vojna neutralnost – iako se do pre par godina činilo da „NATO nema alternativu“,a i sada mnogi zvanično proklamovanu neutralnost shvataju samo kao privremeno, taktičko odstupanje na frontu srpskih „evro-atlantskih“ integracija.) Ipak, nakon svog vrhunca u vreme poslednjih palamentarnih izbora, sneško srpskog evroentuzijazma kao da je malko počeo da se topi. Uostalom, nije li predsednik Tadić već i sam blago nagovestio upravo takav razvoj događaja kada je pre neki dan, u široko razglašenom intervju za češki radio izjavio kako je „od pitanja roka ulaska u EU važnije da li će kvalitet života biti na evropskom nivou i da li će snaga i sposobnost naših institucija biti na nivou evropskih“.

Ko razume – shvatiće. Ali nema potrebe da se previše čita između redova. Određena spoljnopolitička tranzicija je već u toku, neizvesno je samo gde će ona završiti i kakva će u svemu tome biti uloga Borisa Tadića. Odnosno, da li će prihvatiti ulogu „novog Koštunice“ (kao što je i Koštunica bio „novi Milošević“) koja mu se već uveliko sprema, ili će, pak, biti „stari“ Čeda Jovanović, ili Milo Đukanović. Tadić se verovatno još uvek nada da bi uz pomoć aktuelne svetske finansijske krize, svog visokog rejtinga i svojih medijskih magova možda mogao da utekne sa već pripremljenog ražnja i još jednom provesla između ovih neprijatnih i neprivlačnih opcija. Ali i Koštunica i Đinđić su verovali da mogu izbeći toj zloj kobi. No, Srbiji i njenim liderima izgleda kao da naprosto nije dato da biraju udobna srednja rešenja, odnosno, kako kod da izaberu stvar se nekako uvek svodila na neprijatno ili-ili. Bič ili sekira. Dostojanstvo ili sramota. Otpor ili kolaboracija.

Kao što je poslednjih godina, još znatno pre nego što će se zvanično odvojiti od Šešelja, Nikolić priču o „Velikoj Srbiji“ iz sfere realnosti počeo premeštati u zonu sna i mašte („Sanjam Veliku Srbiju“), tako će, po svoj prilici, i „punopravno članstvo u Evropskoj Uniji“, sa sve „našim Kosovom i Metohijom“, u budućim nastupima predstavnika srpske vlasti biti sve više izmeštano u neku neodređenu i sve maglovitiju budućnost, i postepeno poprimati ulogu svetog grala, cilja za kojim se traga i ka kojem se neprestano teži – otprilike kao ove čuvene Krkobabićeve penzije koje dostižu sedamdeset odsto prosečne plate – da bi se na kraju ispostavilo da je cilj, zapravo, samo putovanje. I mudrost spoznaje i unutrašnjeg pročišćenja koja na tom putu stiče.

Ukoliko vam se čini da se ovde radi o ironičnom poređenju političkog diskursa „postfijatovske“ Srbije sa mističko teološkim vokabularom primerenijim članovima neke verske sekte ili društva jogi letača – potpuno ste u pravu. Ukratko, da budem još jasniji, verujem da na svom evropskom putu Srbija neće odmaći dalje od „statusa kandidata“ i, eventualno, bele šengenske liste. I verujem da to isto polako počinje da uviđa i srpski pro-evropski politički establišment, ali još nije sasvim siguran kako da se prema toj činjenici postavi.

A što se srpske dnevnolitičke scene tiče – da ne ispadne kako sam zapostavio svoj osnovni političko-analitičarski rad – nema se tu bog zna šta reći. Naime, kao što se iz svega navedenog već moglo zaključiti, u Srbiji danas postoje samo dve politike i samo dva ozbiljna politička pitanja: da li će biti usvojen antiustavan i antidržavni predlog statuta Vojvodine – i da li će biti srušen gasni sporazum sa Rusijom. Sve ostalo su samo marketing, magla, pepeo i dim u funkciji punjenja novinskih stranica i prikrivanja suštine stvari. Ali o tome u sledećem nastavku.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner