Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Crvena linija mazohizma
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Crvena linija mazohizma

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
sreda, 14. april 2010.

Svi koji su mislili da je preduskršnje usvajanje jednostrane srebreničke deklaracije u skupštini Srbije vrhunac neodgovornosti i samoponiženja aktuelne srpske vlasti još jednom su se prevarili. Naime, definitivno su čak i od te mučne skupštinske debate još mučniji bili pokušaji naknadnog „vađenja“ i „kontrole štete“ kojima danima prisustvujemo.

Prvi i verovatno najneukusniji gest u tom pravcu bilo je tobože „hitno“ (odmah sutradan?!) pokretanje pitanja Deklaracija o osudi zločina nad Srbima, čime su, zapravo, srpske žrtve u poslednjem balkanskom ratu dvostruko ponižene i degradirane. Najpre time što su bezrazložno izostavljene u deklaraciji o Srebrenici, a onda i time što se srpska skupština udostojila da ih se seti tek onda kada se pojavila potreba za ovom „utešnom“ deklaracijom, ne bi li se tako nekako u javnosti amortizovao negativan efekat zbog usvajanja one prve. Razume se, takva naknadna, alibi deklaracija o osudi (i) srpskih žrtava nikoga u svetu ne zanima, već ima isključivo unutrašnjepolitički efekat i predstavlja tek neku vrstu smokvinog lista za koaliciju SPS-PUPS-Jedinstvena Srbija.

Ništa bolja nije bila ni navijačka seansa Borisa Tadića na utakmici Partizan-Makabi, gde su uvek spremne kamere RTS-a svako malo hvatale predsednika u spontanom zagrljaju ili razdraganom čavrljanju sa premijerom RS Miloradom Dodikom. Ideja je, očito, bila da se demonstrira kako odnosi između Srbije i Srpske nisu ni malo narušeni nakon usvajanja ove deklaracije i da su tu i dalje u pitanju „dva tela, a jedna duša“. U ovom trenutku nije jasno šta je to Milorad Dodik dobio zauzvrat zbog ove javne oprosnice Tadiću i koliko će ona uopšte uroditi plodom sa jedne i druge strane Drine.

Jedno je zločin, čije prave dimenzije treba istražiti a krivce kazniti, a nešto drugo je njegova politička zloupotreba. A nešto treće besmisleni nacionalni mazohizam i samoponiženje. Prva istraživanja pokazuju da je srpsko javno mnjenje bolje od tzv. političke elite prepoznalo razliku između neophodne osude zločina i njegove političke instrumentalizacije. Maltene do zadnjeg časa u vladajućoj koaliciji su verovali da će u priču oko deklaracije uvući i Naprednjake i LDP (na radikale i DSS niko nije ni računao). Ali Nikolić i Jovanović su se na kraju izvukli, svaki sa svojim razlozima i svojom računicom, i ostavili Tadića da sam kusa vruću srebreničku kašu, jedva namičući čak i prostu skupštinsku većinu za nešto što je, prema predsednikovoj najavi od pre tri meseca, trebalo da bude „izraz najšireg nacionalnog konsenzusa“.

Iako profesionalni psiholog, predsednik je, izgleda, nakon ovog prilično očiglednog fijaska, upao u žrvanj klasičnog odbrambenog mehanizma poznatog kao „sladak limun“, te je ovu, u svakom pogledu diskutabilnu i problematičnu deklaraciju proglasio „iskazom najvišeg patriotizma“, a datum njenog usvajanja nazvao „velikim danom za Srbiju“, naglašavajući da se zahvaljujući ovoj deklaraciji Srbija „posle dugo vremena pojavila u dobrom kontekstu“.

Zvanični Brisel i Vašington su, doduše, mlako pohvalili potez srpske skupštine. A verovatno su tako nešto prethodno i obećali srpskim kolegama. Njihovi mediji, razume se, nisu imali takvu obavezu. A ni strpljenja, ni interesa, ni volje da svojoj publici potanko tumače hašku pravnu sofistiku, po kojoj Srbija, doduše, „nije kriva“, ali „nije učinila sve da spreči“ zločin u Srebrenici. Zato su njihovi izveštaji i reakcije na srpsku deklaraciju bili koliko jednostrani toliko i očekivani. „Srbija se izvinjava za srebrenički masakr“, „Srpski parlament osudio ubistvo 8000 Muslimana u istočnoj Bosni“ bili su najčešći naslovi, nakon kojih je, po pravilu, išlo podsećanje na događaje iz 1995. koje je, očekivano, bilo apsolutno u znaku „zvanične“ bošnjačke verzije, verzije koju su početkom prošle godine bošnjački i albanski lobisti na čelu sa Jelkom Kacinom provukli i kroz evropski parlament. I koja nas, skupa sa eventualnim odštetnim zahtevima i „Danom sećanja“, poput omče čeka na našem daljem „evropskom putu“.

Iz ugla prosečnog zapadnog medijskog konzumenta, kao i iz vizure evropske političke i medijske elite, stvari su manje-više jasne i nedvosmislene: Srbi, doduše, „bosanski“ Srbi, ali to je uglavnom isto, pod komandom Ratka Mladića i Slobodana Miloševića (i to je uglavnom isto) počinili su genocid u Srebrenici i sada je Srbija preuzela odgovornost za taj zločin i izvinila se žrtvama, ali ga iz unutrašnjepolitičkih razloga još uvek nije i sasvim eksplicitno kvalifikovala kao „genocid“. (Zbilja, gde je tu onaj „dobar kontekst“ o kojem je sutradan po usvajanju deklaracije govorio predsednik Tadić, i da li je to onaj „povratak međunarodnog kredibiliteta i imidža“ o kojem je u noći kada je deklaracija usvajana govorila šefica poslaničke grupe „Za evropsku Srbiju“ Nada Kolundžija?!)

Srbija u svom odnosu prema EU danas neodoljivo podseća na zaljubljenog ženika koji je izabranici svoga srca unapred poklonio sve (imanje, novac, ugled, porodično nasledstvo), a zauzvrat dobio samo neodređena obećanja – i pokoji poljubac u čelo. I sad zavisi od njene dobre volje i mrvica njene milostinje.

Zaključno sa ovom srebreničkom deklaracijom, prethodno usvojenim statutom Vojvodine i najavljenom prodajom „Telekoma“ (a to, zapravo, i nisu toliko odvojene stvari kao što se na prvi pogled čini) ova vlada je prešla mnoge „crvene linije“ . I tu, bojim se, više nikakvo vađenje i nikakav „krizni Pi Ar“, niti medijsko hodočašćenje po srpskim manastirima i stratištima ne može pomoći. Pa sve i da, recimo, Partizan sa Borisom Tadićem na tribinama na kraju postane prvak Evrope. A zauzvrat smo dobili, u najboljem slučaju, samo pokoji blagonaklon diplomatski smešak, a u najgorem cinične komentare, poput onih Jelka Kacina i Doris Pak, naših znamenitih „evropskih izvestilaca“, kako ono što je učinjeno ni iz daleka nije dovoljno i kako „slanje nedovršenih poruka nije ona evropska politika i preuzimanje odgovornosti za pomirenje“. Pri čemu, pošteno govoreći, nije jasno koja je od te dve reakcije po nas gora i poraznija. Uostalom, ako laže koza, ne laže rog. U narednim mesecima i godinama svi ćemo lako moći da vidimo i osetimo spoljnopolitičke efekte i razmere ove najnovije vajne moralne i diplomatske „pobede“ naše vlasti

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner