Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Evropski melem na voždovačku ranu
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Evropski melem na voždovačku ranu

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 21. decembar 2009.

Svi znamo priču o babi (postoji i verzija sa čobanom) koja je povicima „vuk“!“ uzbunjivala selo, a kada se vuk napokon pojavio, više joj niko nije verovao i niko joj nije došao u pomoć. Ali moguć je i obrnuti slučaj. Naime, da se neke dobre vesti toliko puta najavljuju, objavljuju, povlače i razvlače da, kada se konačno i dogode, svi su već oguglali i više niko im se naročito ne raduje.

Kao što sam već rekao onomad, i beli šengen i SSP i razni „odlučujući iskoraci“ na evropskom putu već su toliko puta proslavljeni i, takoreći, avansno naplaćeni, da je bilo iluzorno u tom pogledu očekivati neku euforiju. I zato, pošteno govoreći, aktuelne evro-ekskurzije u stilu „prvi put sa Božom/Palmom u Evropu“ imaju više komičan efekat nego što dodatno podstiču srpski entuzijazam glede evropskih integracija. Ne treba zaboraviti da je, svojevremeno, i Miloševićeva propaganda bezdušno eksploatisala temu srpske nacionalne ugroženosti, spoljnih neprijatelja i domaćih izdajnika, da mu na kraju ljudi nisu verovali čak ni za ono u čemu je bio u pravu.

Stavljanje Srbije na belu šengen listu predstavlja dobru vest i niko normalan to neće poricati. Međutim, isto tako niko normalan i odgovoran ne bi smeo da vizne olakšice, odmrzavanje Prelaznog trgovinskog sporazuma ili, eventualno, buduće zatvaranje nekog poglavlja u pregovorima sa EU stavlja u isti rang sa zaštitom nacionalnog suvereniteta i teritorijalne celovitosti. I to ne samo kada je reč o Kosovu i Metohiji. Siguran sam da bi zadovoljstvo zbog toga što je srpski evropski voz najzad krenuo sa mrtvog koloseka bilo neuporedivo veće da ne postoji izvesna sumnja da je taj pomak – makar indirektno – plaćen i cenom koju naprosto nije pristojno i nije evropski plaćati.

Zato je, čak i ako se poklopilo slučajno, a skoro je sigurno da nije, veoma ružan utisak ostavila činjenica da se definitivna potvrda vesti o ukidanju viza preklopila sa trenutkom usvajanja statuta Vojvodine u republičkom parlamentu. Čak i ako verovatno nije bilo direktnog pritiska i uslovljavanja u formi „vize za statut“, ovakav tajming nedvosmisleno govori o tome da su i u samoj vlasti (tačnije, u makar jednom njenom delu) bili svesni da je tu reč o nečemu što je pomalo neprijatno, čega se možda treba stideti i što treba držati što dalje od fokusa javnosti i sebe lično. Uostalom, zar bi, u protivnom, i predsednik i premijer propustili priliku da se pojave u Novom Sadu na svečanom proglašenju statuta?

Nema spora da je tehnički deo posla oko ukidanja viza odrađen uglavnom uspešno i profesionalno. I u tom smislu sve nadležne službe i ministarstva zaslužuju pohvalu. Ali ne treba preterivati. Istog dana kad i Srbiji, vize su ukinute i za Makedoniju i Crnu Goru. Ako su njihovi organi, čiji administrativni kapacitet, najblaže rečeno, nije bio na naročitom glasu čak ni u razmerama nekadašnje SFRJ, dakle, ako su makedonski i crnogorski državni organi uspeli da ispune sve šengenske zahteve, ne vidim razloga za preteranu euforiju u Srbiji. Tim pre što oni pad šengenskog zida nisu morali plaćati amputiranjem – barem, viznim – dela svoje teritorije i građana na prostoru Kosova i Metohije.

Sem toga, ovih dana se najavljuje da bi u narednih godinu-dve mogle biti ukinute čak i za Rusiju i Ukrajinu. Zato mislim da je taj proces rušenja „šengenskog zida“ manje plod neke vanredne sposobnosti domaćih političara, a mnogo više u vezi sa problemima na evropskom tržištu radne snage, tj. masovnim odlaskom u penziju posleratne, takozvane „bejbi-bum“ generacije, kao i željom da se aktuelna demografska rupa u EU populaciji radije popuni lakše adaptivnim, belim i hrišćanskim stanovništvom sa evropskog juga i istoka, nego muslimanima i obojenim imigrantima iz Afrike i Azije. No, naravno, to vam evropski komesari i naši političari nikada neće tako reći. Prvi zbog političke korektnosti, a drugi iz straha da ne devalviraju sopstveni uspeh.

Bilo kako bilo, mora se priznati da je vlast ovu godinu okončala furiozno, u gotovo predizbornom stilu. (A opozicije, odnosno „nacionalnih stranaka“, opet, baš kao i u završnicama poslednjih predizbornih kampanja, nigde nije bilo.) Vize, trgovinski sporazum, kandidatura i – kao obavezni šlag na političkoj torti – novi aneks ugovora sa Fijatom, koji će, izgleda, konačno morati nešto i da uloži u kragujevački „posao veka“, koji mu je država Srbija tako velikodušno poklonila. Ako izuzmemo „sitnicu“ u vidu onih Dinkićevih 1000 evra od akcija i (ne)naučnu fantastiku u vidu „dvesta hiljada novih radnih mesta“, činjenica je da je ova vlada ispunila veći deo svoje evropske agende. Ali treba primetiti i da su svi pokloni ispod ove novogodišnje jelke, zapravo, prošlogodišnji. Odnosno svi su najavljeni do kraja 2008. ili za početak 2009. Da su stigli tada kada su obećani, Srbija možzda ne bi bila mnogo srećnija zemlja, ali bi srpska vlada bila u mnogo boljem položaju. Ovako, svi ovi evropski darovi, po svoj prilici, jedva da će biti dovoljni za miran zimski san i da zacele voždovačke rane.

A o Kosovu, Vojvodini i Republici Srpskoj ćemo, valjda, misliti sutra.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner