Kolumne Đorđa Vukadinovića

Između šamara i packe

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 08. jun 2009.

Za stranke je to bio veliki dan. Ali birači ni izdaleka nisu pokazali sličan entuzijazam.

Ako ostavimo po strani maleni Kosjerić, sa njegovim lokalnim specifičnostima (velika izlaznost, SPO, G17 i NS kao samostalni politički faktori), vanredni lokalni izbori na Voždovcu i u Zemunu transparentno su pokazali šta većina građana u ovom trenutku misli o srpskoj politici i političarima. Ovih dana će udruženi snage ovdašnje političke elite (međusobno ljuto zavađene, ali uvek solidarne u odbrani svog monopola i zajedničkih oligarhijskih interesa) pokušati da u drugi plan gurnu i relativizuju ovaj osnovni politički utisak nakon nedeljnog glasanja. Govoriće se kako tako mala izlaznost nije ništa čudno, a još manje loše, podsećaće nas kako je slično stanje i u stabilnim – zapadnim – demokratijama i maltene zaključivati da je ovako mali odziv birača najbolji dokaz da smo konačno „ušli u zonu konsolidovane demokratije“, odnosno, konačno počeli da ličimo na „sav normalan svet“.

Problem političke apatije, smanjenog učešća i ugrožene legitimnosti demokratskih institucija itekako muči i taj veliki demokratski svet kojem Srbija manje-više neuspešno teži, ali tamo nikome na pamet ne pada da u malom odzivu prepoznaje znake političke stabilnosti, već pre simptome krize političkog poverenja i demokratije. Uostalom, povodom juče završenih izbora za Evropski parlament, jedno od pitanja koje je najviše brinulo zvaničnike i analitičare bio je upravo mali odziv birača („najmanji u istoriji EU“). A na tim izborima je izlaznost bila skoro deset odsto veća nego na ovim koji su istog dana održani u Beogradu.

U DS-u će verovatno pokušati da se teše ovom malom izlaznošću, kao i činjenicom da svuda u demokratskom svetu vladajuće stranke uglavnom dosta loše prolaze na izborima koji se održavaju na sredini ili u toku mandata. Međutim, u Srbiji to uopšte nije tako. Iz dobro nam poznatih razloga, ovde vlast po pravilu pobeđuje na lokalnim izborima i zato voli da ih organizuje, često i po cenu sumnjivog političkog inženjeringa. Zato je neuspeh Koalicije za evropsku Srbiju, zapravo, mnogo veći nego što se na prvi pogled čini – baš kao i pobeda naprednjaka. A da ne bi neočekivano dobrog rezultata tradicionalno potcenjene koalicije oko SPS-a, kao i zamalo potpunog brodoloma tradicionalno precenjenog LDP-a, teška noć u redovima vladajuće stranke bila bi zacelo još teža i mučnija.

Za Nikolića i njegov SNS ovi lokalni izbori su bili pravi „dan D“. Dan koji su dugo čekali i za njega se pripremali – i na koncu kojeg su mogli da budu zadovoljni otprilike kao i saveznici na plažama Normandije na kraju onog pravog „dana D“, pre 65 godina. Ništa još nije gotovo, ali se pobeda ipak nazire. Naprednjaci su doslovno gladni vlasti. I spremni su da idu na sve – i preko svega – da bi se vlasti dokopali.

Za internu raspravu unutar vladajuće koalicije i stranke ostaje dilema ko je i zbog čega – sa kojom skrivenom namerom ili sa kojom diletantski pogrešnom procenom – Nikoliću i Vučiću poklonio ovaj politički penal koji su oni, iskusni kakvi jesu, rutinski realizovali. Nije tu opšte reč o vlasti u dve, ma koliko velike i važne beogradske opštine. Radi se o tome da je nakon nedeljnog glasanja definitivno sa dnevnog reda skinuta svaka priča o (ne)legitimnosti naprednjačkog poslaničkog kluba u republičkoj skupštini. (Naravno, formalno pravno gledano, ništa se tu nije promenilo. Ali politički gledano, verovatno čak ni radikali više neće smeti potezati pitanje parlamentarnog statusa Nikolića i drugova.) 

Drugi razlog za radost naprednjaka jeste ubedljiv zemunski trijumf nad SRS-om u velikom radikalskom derbiju, čime je, opet, do daljnjeg, odnosno do eventualnog Šešeljevog povratka sa haškog službenog puta, sa dnevnog reda skinuta svaka  neizvesnost o tome ko je većinski baštinik radikalskog biračkog tela. I konačno, zemunski i voždovački rezultati u potpunosti su opravdali naprednjački predizborni slogan, gotovo genijalan u svojoj jednostavnosti i efektnosti („Jedino SNS može da pobedi DS“) i od sada pa sve do nekih budućih parlamantarnih izbora ovaj slogan i ovi rezultati predstavljaće neprestani vetar u naprednjačka politička jedra.

Zapravo, Nikolić i Vučić će sada pokušati da Tadiću i Demokratama čine sve ono što su prethodnih godina demokrate činile njima i DSS-u. Iz relativno udobne opozicione zavetrine, pozivaće naizmenično na nacionalni konsenzus i nacionalnu polarizaciju, demagoški kritikovati aktuelnu vlast, simulirati radikalnu alternativu  i sakupljati političke poene. A pri tome, u DS-u do samog kraja neće biti sasvim načisto da li su im to najveći politički rivali ili, pak, budući saveznici.

Na gotovo besprekornom naprednjačkom trijumfu postoje samo dve senke. Kao prvo, Radikali jesu više nego ubedljivo pobeđeni, ali, sa dvocifrenim rezultatom u Zemunu, još uvek nisu i definitivno politički likvidirani – iako im, sa ili bez Šešelja, svakako predstoje teški dani. I drugo, s obzirom na neočekivano dobar rezultat koalicije oko SPS-a, kao i manje-više stabilnu poziciju DSS-a, očigledno je da do daljeg nema ništa od onog često pominjanog i još češće prizivanog „ukrupnjavanja“ političke scene, odnosno njenog svođenja na neku vrstu bipartizma sa DS i SNS kao srpskim varijantama onoga što u političkom životu SAD predstavljaju Demokrate i Republikanci.

Iako su se sa svojim „principijelnim radikalizmom“, pomalo zafarbali u ćošku srpske političke arene, Koštuničini narodnjaci su pokazali da su glasine o njihovoj smrti, što bi rekao Mark Tven, „još uvek malo preuranjene“, dok su Dačićevi i Antićevi socijalisti još jednom osramotili većinu istraživača javnog mnjenja. Vladajuće demokrate su dobile jednu osrednju političku packu, naprednjaci su dobili ozbiljnu šansu, a čitava politička elita ozbiljan šamar. A ko je iz svega izvukao veću pouku videćemo uskoro.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner