Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Jedna lažna dilema - zapravo, dve
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Jedna lažna dilema - zapravo, dve

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
petak, 18. novembar 2022.

Sticajem okolnosti, pitanje uvođenja sankcija Rusiji postalo je aktuelna vododelnica srpske politike. Do toga je doveo, pre svega, neviđeni spoljni pritisak, kao i duboko pogrešno postavljanje aktuelne srpske vlasti, koja svojim neprestano ponavljanim stavom: „Nećemo uvoditi sankcije Rusiji – osim ako pritisak ne postane suviše jak“, faktički, svesno ili ne, kao da šalje poruku Zapadu kako samo treba da nas pritisne još malo jače.

Ne tvrdim da je to direktna namera, ali se plašim da, nažalost, jeste realna posledica ovakvog stava i ove kukavne mantre. Neke stvari se u politici i životu naprosto ne govore. Ako vam neka naoružana banda upadne u stan i zapreti da će vam pobiti sve ukućane, naravno da ćete im dati novčanik ili glasati kako vam kažu. Ali niko normalan ne ide uokolo sa pričom kako će, ukoliko mu zaprete dovoljnom silom, učiniti ono što se od njega traži. A upravo je to ono što Srbija trenutno čini. I mislim da to nije dobro.

Aleksandar Vučić: Sankcije Rusiji nećemo uvoditi, sve dok ne budemo egzistencijalno ugroženi (TV Prva, 20. oktobar 2022.)

Neke stvari se u politici i  životu naprosto ne govore. Ako vam neka naoružana banda upadne u stan i zapreti da će vam pobiti sve ukućane, naravno da ćete im dati novčanik ili glasati kako vam kažu. Ali niko normalan ne ide uokolo sa pričom kako će, ukoliko mu zaprete dovoljnom silom, učiniti ono što se od njega traži

Zapravo, ne sećam se da je od potpisivanja Briselskog sporazuma 2013. i predaje srpskih institucija na severu KiM bilo politički potencijalno štetnijeg i pogubnijeg koraka ove vlasti (čitaj, Vučića) od ovog nedostojnog uvijanja kada je reč o sankcijama. U pogubnost odredbi Briselskog sporazuma na koji je aktuelna vlast zvanično toliko ponosna Srbi na KiM uveravaju se gotovo svakodnevno, a poslednjih nedelja i meseci, sa eskalacijom kosovske krize i Kurtijevih ucena, ta štetnost postaje očigledna i sve ju je teže skrivati.

Slično je i sa ovom sagom o sankcijama, gde se u skoro permanentnoj kampanji strani faktori, domaći političari i „nezavisni eksperti“ naizmenično dopunjuju u ubeđivanju naroda kako „usaglašavanje“ sa zapadnim sankcijama Rusiji „nema alternativu“. A da stvar bude još gora, u međuvremenu je – u kooperaciji sa zapadnim ambasadama – proizveden i jedan izrazito odbojan, nazovi opozicioni, politički soj, spreman da u svakoj stvari zauzima neautentičnu, ekstremno prozapadnu, pa i antisrpsku poziciju – spram koje onda režimsko laviranje i truli kompromisi deluju naizgled kao ljuti patrotizam.

U tom dilu svako je našaao svoju računicu, ali je Vučićeva, bojim se, kratkoročnija. On je dobio opozicione („autošovinističke“) babaroge, kojim može da maše pred svojim biračima, predstavljajući se da je veći patriota nego što jeste. A Zapad je dobio, ili, tačnije rečeno, dodatno ojačao svoju lobističku grupu za pritisak na sadašnje i svako buduće srpsko rukovodstvo

U tom dilu svako je našaao svoju računicu, ali je Vučićeva, bojim se, kratkoročnija. On je dobio opozicione („autošovinističke“) babaroge, kojim može da maše pred svojim biračima, predstavljajući se da je veći patriota nego što jeste. A Zapad je dobio, ili, tačnije rečeno, dodatno ojačao svoju lobističku grupu za pritisak na sadašnje i svako buduće srpsko rukovodstvo.

Tzv. drugosrbijanska („levo-liberalna“) politička falanga, koncentrisana oko pokojnog LDP-a (plus Čankov LSV) i građanističkog krila nekadašnjeg DS-a, nikada nije prebacivala 5-7 odsto biračkog tela, a sada je ta grupacija postala realno dvocifrena – i što je još važnije, manje-više se etablirala kao legitimni segment srpskog političkog spektra. I kao takvi, iako realno bez šanse da ikad postanu većina, oni već danas vrše ozbiljan pritisak na javno mnjenje, a pretenduju i nude se da, koliko “sutra“, uđu i u vlast da bi podržali i „zaoštrili“ njen „proevropski kurs“. I u tom kontekstu, pomenuta političko-medijska i intelektualna grupacija vlasti služi kao alibi, a strancima, pak, kao batina i svojevrsna artiljerijska priprema za „omekšavanje“ srpskog otpora prema kosovskoj nezavisnosti, sankcijama Rusiji i srodnim identitetskim temama.

I u tom kontekstu, pomenuta političko-medijska i intelektualna grupacija vlasti služi kao alibi, a strancima, pak, kao batina i svojevrsna artiljerijska priprema za „omekšavanje“ srpskog otpora prema kosovskoj nezavisnosti, sankcijama Rusiji i srodnim identitetskim temama

Rekao sam to već više puta, i napisao. Mi sankcije Rusiji (niti bilo kome) ne smemo i ne treba da uvodimo, ali ne iz straha od posledica, niti zbog osećaja nekog „bratskog“ ili istorijskog duga. A pogotovo razlog tome ne bi smela biti – kao što, plašim se, jeste – politikantska kalkulacija da li će i koliko takav potez, eventualno, naškoditi rejtingu vlasti.

Dakle, ne treba mi da budemo „veći Rusi od Rusa“, niti je to moguće, ni potrebno. Samo treba da budemo ono što jesmo – svoji na svome, koji misle svojom glavom. Mali, ali ponosan narod, koji je svoju slobodu i svoju suverenost platio visokom, neretko i prevelikom cenom i koji upravo zbog toga ne sme da se kocka ni svojom budućnošću, ni svojim dostojanstvom. Oni koji su slobodu dobijali ili gubili „kolateralno“, uz put, kao kusur u sukobu i cenjkanju velikih sila, možda mogu i ovako i onako. Ali Srbija teško.

Protivljenje sankcijama Rusiji nije neki „kontroverzni“ politički kurs, pa da se oko toga, tobože, lome koplja i stvara neka kvazi-hamletovska dilema, nego bi morala biti prirodna i logična posledica suverene politike suverene države koja vodi računa o svojim nacionalnim interesima, kao i o svom dostojanstvu

Drugim rečima, protivljenje sankcijama Rusiji nije neki „kontroverzni“ politički kurs, pa da se oko toga, tobože, lome koplja i stvara neka kvazi-hamletovska dilema, nego bi morala biti prirodna i logična posledica suverene politike suverene države koja vodi računa o svojim nacionalnim interesima, kao i o svom dostojanstvu. A onda se dilema „sankcije ili ne“ – baš kao ni ona zvana „Kosovo za EU“ – uopšte i ne postavlja.

 I obrnuto. Ako te suverene države i politike nema, onda ima ovog socijalnog, mentalnog i političkog limba, u kojem je sve moguće i sve postaje samo stvar cene, odnosa snaga, pritiska i moći.  

(urednik NSPM i bivši narodni poslanik)

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner