Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Kineska četvrt, ili srpsko geopolitičko klatno
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Kineska četvrt, ili srpsko geopolitičko klatno

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 01. septembar 2009.

Kada sam pre dve nedelje pisao tekst „Crveni i crni“ znao sam da će on izazvati različite komentare i reakcije sa obe strane fronta u neobjavljenom srpskom građanskom ratu koji traje evo već skoro tričetvrt veka i uspešno odoleva kako zubu vremena tako i povremenim pokušajima pomirenja. Znao sam da ću darnuti u osinje gnezdo višedecenijske mržnje i da će se provesti kao bos po trnju svako ko se usudi da se, sa pretenzijom na objektivnost i neutralnost, umeša između zaraćenih strana, duboko ušančenih u svoje crno-bele istine, i njima pripadajuće mitove i frustracije.  

Tek poneki su primetili da poenta mog teksta nije bila da utvrđujem „konačnu istorijsku istinu“ o partizanskom ili ravnogorskom pokretu (postoje stručne institucije i ljudi koji bi time trebalo da se bave), niti da nivelišem nesumnjive razlike koje postoje među njima (mada ostajem pri tvrdnji da su oba pokreta bila u osnovi antifašistička, slobodarska i pro-jugoslovenska), već samo da ukažem na neka, najblaže rečeno, komična i obostrana preterivanja u navijačkim prikazima četničko-partizanskog sukoba, kao i da, što je još važnije, kritički prozborim o njihovim, uglavnom nedostojnim, savremenim političkim naslednicima koji, uz retke izuzetke, uglavnom ni moralno ni politički ne dobacuju ni do kolena svojih kontroverznih ideoloških predaka.

Okolnosti su danas, razume se, različite. Ali je suština našeg problema ostala ista – mali, dezorijentisan narod na velikoj geopolitičkoj vetrometini.

Poslednja, bezmalo trijumfalna poseta predsednika Tadića Kini dobar je povod da se još jednom razmotri taj naš geopolitički položaj i perspektiva. Pre svega, pada u oči upadljivo odsustvo ozbiljnijih domaćih komentara, tako da ispada da su Bi-Bi-Si i Stratfor posvetili više analitičke pažnje novoj etapi u srpsko-kineskim odnosima nego naši domaći medijski i politički činioci.   

Zaista je neobično i „znakovito“ da se među onima koji su u svakoj ohrabrujućoj ili makar polupohvalnoj izjavi Havijera Solane ili Oli Rena bili spremni da vide „istorijski pomak“ i „civilizacijski progres“, nije našao niko da makar sa sličnim entuzijazmom pozdravi sklopljeni Sporazum o strateškom partnerstvu sa moćnom i sve moćnijom Kinom, sporazum kakav Peking, navodno, ima još samo sa SAD, Rusijom, Brazilom i Južnoafričkom Republikom i Evropskom unijom kao celinom. Jedino je Sonja Liht pošteno i pomalo zbunjeno konstatovala kako „izgleda da smo zbog nečega potrebni Kini“.

Lokalni evro-fanatici, uvereni da postoji samo jedna strana sveta, bili su zaprepašteni. Pa ovde godinama iz tih krugova slušamo jednu te istu melodiju, kao otužni kontrapunkt svojevremenim preterivanjima o „Srbima, narodu najstarijem“ i Srbiji kao „kolevci civilizacije“ i geopolitičkom – „pupku sveta“. Već bezmalo čitavu deceniju slušamo i čitamo da smo najgori, marginalni i beznačajni, nesposobni da se staramo sami o sebi, nemoćni da reformišemo upravu, da se izborimo sa kriminalom i korupcijom i da bi za sve bilo najbolje da nas neko stavi pod međunarodni protektorat. Kad ono – za manje od dva meseca – Tadić u Kini, Medvedev u Beogradu. Pre toga, Bajden u Beogradu. Pa Tadić u Parizu i Kairu. Pa Jeremić u Ankari i Tripoliju…

Kao da se i sama vlast malo uplašila sopstvenog spoljnopolitičkog uspeha i cene koja bi možda za to mogla biti plaćena na drugoj strani, tako da su poslednjih dana predsednik Tadić i ministar Jeremić krenuli da ubeđuju i sebe i javnost kako nije u pitanju nikakav spoljnopolitički zaokret ili „šizofrenija“ već samo „oslanjanje na četiri ravnopravna spoljnopolitička stuba“ (Brisel-Vašington-Moskva-Peking), pri čemu je onaj briselski stub ipak bez konkurencije i malo „ravnopravniji“ od ostalih.  

Zbilja, toliko se već nakupilo tih stubova (pored navedenog kvarteta, tu su i nesvrstani, pa Turska, pa regionalna saradnja...) da preti realna opasnost da se naša agilna diplomatija u njima malo zagubi i zaigra, da pobrkamo prioritete i da ovi veliki i moćni stubovi, koji međusobno često funkcionišu kao rogovi u vreći, počnu da nas naizmenično udaraju po glavi.

Drugim rečima, sviđalo se to nekome ili ne, ova spoljnopolitička postignuća nipošto nisu za potcenjivanje, ali sa njima treba biti maksimalno oprezan, pažljivo baratati i nipošto ih ne instrumentalizovati kao puki žeton radi, na primer, poboljšanja naših pozicija u pregovorima sa EU. Te pozicije će, razume se, biti poboljšane već samom činjenicom da smo (ako smo!?) pokazali da imamo i druge opcije (Moskva, Peking, nesvrstani) i da smo spremni da ih ozbiljno razmotrimo. Ali bilo bi strašno glupo, opasno i kontraproduktivno ukoliko bismo evidentan napredak na svim ovim stranama odbacili ili stavili u službu samo jednog i jedinog cilja.  

Rekao sam i ponoviću: ne verujem previše u „evropsku budućnost Srbije“ i mislim da naše članstvo u EU mnogo više zavisi od kompeksne igre geopolitičkih vektora u trouglu Vašington-Moskva-Brisel, nego od našeg entuzijazma i (ne)ispunjenja ovih ili onih uslova. Hoću reći, budemo li im potrebni i budemo li im važni – primiće nas i ovakve kakvi smo, sa sve korupcijom i bez Ratka Mladića. Baš kao što su, iz geopolitičkih razloga, a na „prijateljsku sugestiju“ Vašingtona, primili Rumuniju i Bugarsku. I obrnuto, ukoliko se geopolitičke kockice ne sklope, neće vredeti ni ako im, uz Mladića, gratis izručimo i Vuka Jeremića lično.

Dakle, ukoliko te naše „evropske budućnosti“ uopšte bude, biće je ne uprkos, nego upravo zahvaljujući ovakvim i sličnim političko-diplomatskim manevrima. A i ako je sticajem okolnosti ne bude, ovakvi spoljnopolitički potezi i ofanzive na različite strane sveta, a u skladu sa sopstvenim nacionalnim interesima, omogućiće nam opstanak i pristojnu geopolitičku alternativu.   

Razume se, ukoliko u međuvremenu, na unutrašnjem planu, uspemo da se oslobodimo i one jalove, suicidne mržnje i polarizacije o kojoj je bilo reči na početku ovog teksta.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner