Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Najskuplja srpska reč – „kandidatura“
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Najskuplja srpska reč – „kandidatura“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
ponedeljak, 11. april 2011.

Teško je poverovati, ali je zaista tako. Što je javnost mrzovoljnija, nezadovoljnija i skeptičnija u pogledu članstva u EU, to je vladajuća garnitura entuzijastičnija i EU-foričnija. Treba samo uporediti praktično sva istraživanja javnog mnjenja u novije vreme, sa učestalim izjavama predsednika Tadića i drugih vladinih čelnika, sa druge strane.

Nešto slično smo mogli videti i pre nešto više od tri godine, kada je DSS-ova vlada svoje greške i nepopularnost pokušavala da pere „borbom za Kosovo i Metohiju“, a epilog je bio samo to da je usled pokušaja dnevnopolitičke instrumentalizacije tema Kosova dodatno gubila na svojoj atraktivnosti i značaju u očima sve većeg broja građana. A isto, i još mnogo gore, radi ova vlast sa temom „evrointegracija“.

Na stranu to šta ja mislim da se članstvo u jednoj regionalnoj organizaciji ne može izjednačavati sa ustavnom i podrazumevanom odbranom teritorijalnog integriteta. Na stranu i što mislim da i nezavisno od problema Kosova članstvo u EU više nije dobra, a kamoli spasonosna opcija za današnju Srbiju. Ali poenta je da se, kao nekada DSS za Kosovo, danas nepopularna vlada očajnički hvata za EU kandidaturu i njome pravda sve što čini ili ne čini, a pri tome samo troši ionako ne baš preveliki i preduboki evroentuzijazam građana. I pri tome sebi ne pomaže mnogo, dok svom proklamovanom cilju direktno šteti.   

Kritikovati današnju srpsku vladu zaista nije veliki izazov, tim pre što se ionako u tome već mesecima gotovo utrkuju – a i još će više uskoro – njeni ministri i članovi vladajuće koalicije. Kada se jednom upadne u negativnu političku spiralu, onda ona, poput crne rupe, sve guta i sve obesmišljava – pa čak i one malobrojne pozitivne stvari. Kao što su, na primer, relativni uspesi u borbi protiv organizovanog kriminala, pogotovo onog koji dolazi iz Crne Gore, koji je kao kancer prodro u gotovo sve pore ovdašnjeg privrednog, medijskog i političkog života, ili, uprkos svemu, značajan napredak u odnosima sa Rusijom koji poprimaju još malo pa ireverzibilan tok.

Ako je razumljivo zašto opozicija to ne pominje i ne ističe, mnogo je čudnije što ni sama vlast kao da nije mnogo raspoložena, ili naprosto ne sme da se tim rezultatima hvali. Sve se vrti oko EU i sve je tome podređeno. Zapravo, rekao bih da je ova garnitura suštinski već otpisana od strane Brisela i Vašingtona, i da se trenutno glavni napori ulažu u to da oni sledeći koji dođu ne ponište već dostignuti „napredak“ (od privatizacije do gej parade i evro-atlantskih integracija), i da se spreči da ovi odlazeći nekim nekontrolisanim i očajničkim potezom mnogo ne poremete zacrtani poredak stvari.       

Generalno, politika EU i MMF-a prema Srbiji mene neodoljivo podseća na dilera koji savetuje narkomanu da bude oprezan s drogom i da pazi da se ne predozira. Najpre vas nateramo da sve rasprodate i učinimo vas narkomanski zavisnim od naše pomoći, a onda vam dajemo kredite i delimo, u principu, korisne savete o tome kako ne treba trošiti više nego što se zaradi itd. Ako zanemarimo kontekst i kako je do njega došlo, ti saveti zvuče sasvim dobronamerno i prihvatljivo, a zapravo su licemerni skoro kao kad reketaš savetuje klijenta da bude malo štedljiviji kako bi imao čime da mu plati sledeću ratu.       

U moru pro-EU emisija tipa „Zdravo Evropo“, „Evromer“, EU za početnike“ i drugih mozgoeliminatorskih EU-EPP priloga retko ćete naći podatak da su sve zemlje koje su u poslednje vreme ušle u Evropsku uniju za nekoliko godina drastično povećale svoje zaduženje (Češka sa 21,3 na 76 milijardi dolara, Slovačka sa 10 na 70, Poljska sa 57 na 201, Letonija sa 0,8 na 38...) i da je to – a ne puko članstvo – ono što im je omogućilo statistički rast, a njihovim građanima onaj kratkotrajni privid ekonomskog blagostanja. Naime, i države i građani su se enormno pozaduživali i naravno da su onda, bar neko vreme, svi živeli malo bolje.

Ovo je samo jedan primer. Mnogo je sličnih pokazatelja da se srpskoj javnosti servira samo jedna, ružičasta strana ove evro šećerleme. Zato sam ja evroskeptik i zato bih to bio čak i nezavisno od činjenice da su skoro sve zemlje EU učestvovale ili podržale bombardovanje Srbije, da su u najvećem broju priznale Kosovo, da ga tretiraju kao nezavisnu državu i pritiskaju nas da sa Kosovom uspostavljamo „dobrosusedske odnose“. Moj glavni argument protiv ulaska u ovakvu EU i pod ovim uslovima jeste, pod 1 – uvid da to čak ni čisto ekonomski više nije profitabilna priča i (pod 2) uverenje da se u Srbiji od „vere u EU“ pravi i novi marksizam i nova veronauka, nova ideologija, nova religija i novo praznoverje i da ta vera  onda dodatno pothranjuje najgore lične i kolektivne osobine. A pre svega  parazitizam i lezilebovićstvo, očekivanje da se može imati hleba bez motike, da će nam, kad postanemo „kandidat“, a pogotovo kad „stupimo u EU“ pečene ševe same padati u usta, da će neko sa strane da reši sve naše probleme i da negde tamo u Briselu, ili gde god, neko sedi i jedva čeka da nam pomogne i da nas usreći.  

Plašim se da će se na kraju „KANDIDATURA“ biti „najskuplja srpska reč“. Simbolički, i doslovno.

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner