Početna strana > Rubrike > Kolumne Đorđa Vukadinovića > Nikolićevi putevi, „gafovi“ i topli zec
Kolumne Đorđa Vukadinovića

Nikolićevi putevi, „gafovi“ i topli zec

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
utorak, 12. jun 2012.

Teško je reći ko će se pre, odnosno teže navići na činjenicu da je Tomislav Nikolić novi predsednik Srbije – on sam, deo domaće javnosti, ili tzv. međunarodna zajednica. Zapravo, mislim da će ovi poslednji imati najmanje problema. Oni se preterano ne vezuju za ličnosti nego vrlo pragmatično gledaju ko je koliko „kredibilan“, odnosno, uticajan i voljan da „isporuči“ ono do čega im je stalo. Oni će, dakle, Nikolića posmatrati prevashodno iz te vizure i neće se mnogo baviti njegovom prošlošću niti biografijom, sem u slučaju kada zaključe da bi to podsećanje moglo poslužiti kao neka vrsta dodatnog pritiska radi veće „kooperativnosti“. (Za početak, čini se da to neće biti neophodno, to jest, da je Nikolić svestan kako stvari stoje i da neće previše skretati sa zacrtanog mu kursa, a šta će biti kasnije – videćemo.)

Mnogo veći problem imaće domaći mediji naviknuti da Nikolića tretiraju kao dežurnog kandidata za trening strogoće i demonstraciju novinarske „hrabrosti“ i „duhovitosti“. To ne znači da sada više ne treba pisati o njegovim metamorfozama, diplomama i gafovima (i američki se mediji naveliko bave biografijama i „biserima“ svojih predsednika), ali znači i da će medijski poslenici, domaći i strani, ubuduće ipak morati malo više da povedu računa o tome da pišu o šefu jedne države.

S druge strane, i Nikolić će morati da shvati da je on sada „zvanično lice“ Srbije, i to najviše po rangu, što znači da njegovi stavovi po bilo kom pitanju, od Vukovara i Srebrenice, do Sirije i Abhazije od sada biti tretirani kao stav Srbije i da tu više neće pomagati ograde kako je u pitanju „samo lično mišljenje“ itd. Niti će mu vredeti da se, u starom vučićevsko-radikalsko-SNS maniru kalimerovski žali na medijski tretman i „nepravdu“ i kad za to ima i kad nema razloga. Naime, kada neko daje izjavu za „Frankfurter algemajne cajtung“ na temu srpsko-hrvatskih odnosa, on mora imati na umu da će ta izjava uvek biti prezentovana onako kako najviše odgovara hrvatskoj strani i u tom pogledu ne treba biti ni iznenađen ni uvređen. Ne mora Nikolić to lično znati, ali svakako moraju oni koji će ubuduće obavljati medijske poslove unutar njegovog tima. U protivnom, dešavaće mu se ono što se dešavalo i ranije, ali će sada posledice i po njega, a naročito po ugled države, biti kud i kamo veće.

Ali, da se razumemo, predsednik Srbije, kako god se on zvao, nije tu da ispunjava želje stranih ambasadora, niti domaćih medija, već da, najbolje što ume, predstavlja zemlju i brine o nacionalnim i državnim interesima. I ukoliko to bude radio biće, naravno, nezadovoljnih, ali mu se suštinski neće imati šta zameriti. Ne treba da provocira i nikoga u okruženju namerno da iritira, ali u opis njegovog posla svakako ne spada to da usrećuje lidere u regionu, niti da stiče medijske simpatije i aplauze izjavama koje će goditi ušima zagrebačke i bošnjačke javnosti i da piše istoriju po notama Haškog tribunala. Drugim rečima, neki od Nikolićevih mnogopominjanih „gafova“ – pogotovo onaj da se u Srebrenici dogodio težak ratni zločin, ali da nije bilo „genocida“ – nisu nikakvi gafovi već naprosto više ili manje precizna formulacija onoga što Srbija i devedeset odsto njenih građana misle. I što nije nikakav skandal, a još manje „negiranje zločina“, kao što se to pokušava predstaviti u sredinama gde se, na primer, „Oluja“ i „Bljesak“ slave kao državni praznici, a autori tih kolektivnih progona čitavog stanovništva sa neke teritorije – javno i zvanično – veličaju kao opštenacionalni heroji. Ta asimetrija i dvostruki standardi su krst koji će Nikolić kao predsednik Srbije morati da ponese i sa njima se izbori. Ali je za svaku osudu ukoliko mu domaći medijski i politički krugovi, zbog lične ili političke pizme, to nezahvalno breme budu još otežavali, organizovali hajke i provlačili ga kroz „toplog zeca“.

U krajnjoj liniji, uz nešto podrazumevanog pojednostavljenja, može se reći da pred Nikolićem danas stoje dve, odnosno tri opcije u pogledu spoljnopolitičkog pozicioniranja, kao i eventualne kohabitacione saradnje sa sve manje eventualnom vladom DS-SPS i Borisa Tadića. Jedna je da se u još pogubnijoj formi ponovi ono što smo gledali u slučajevima nekih prethodnih „kohabitacija“ – da glavni rivali nastave da se međusobno bore za primat, sapliću i opanjkavaju pred licem domaće i svetske javnosti, bez mnogo smisla, principa i koristi. S tim da i ova borba, opet, može imati dva lica. Naime, (1) ono gde se Nikolić kandiduje za „većeg (evro)katolika od pape – što se manje-više dešavalo prethodnih godina, kada je reformisani i „briselizovani“ SNS ponekad služio kao dodatni bič za mamuzanje i „ohrabrivanje“ prethodne vlade u retkim trenucima kada ona pokaže određene znake malodušnosti i malaksavanja na „evropskom putu“ (na primer, nakon jesenjeg nedobijanja statusa kandidata, kada je bilo gotovo nemoguće razlikovati kritike koje su dolazile od strane SNS-a od onih iz redova LDP-a i NVO sektora). Ili, pak, (2) da se, na užas Štefana Filea i na radost svih koji se nadaju kako će sada posle izbora ponovo ugledati „starog Tomu“ – što je manje verovatno – Nikolić još jednom preokrene, a DS još više „el-de-pe-izuje“, pa da se sukob vodi po staroj liniji „ruska gubernija–zapadna kolonija“, iz vremena pre Nikolićevog evropskog zaokreta i odvajanja od starog jata.

I konačno, (3) poslednja, ali najpovoljnija varijanta bila bi da se glavni akteri, poučeni ličnim i kolektivnim iskustvom, kao i tragičnim sudbinama svojih prethodnika i države kojoj su se našli na čelu, dozovu pameti, to jest, pomalo „resetuju“ u svom negdašnjem spoljnopolitičkom entuzijazmu, odreknu sujete i pokušaju da odrede minimum zajedničkih nacionalnih i državnih interesa i da se onda za njih složno bore u međunarodnoj areni, čuvajući jedni drugima leđa i lobirajući za te zajedničke interese svako među svojim inostranim prijateljima i partnerima. (I prosto je neverovatno i prilično tužno što jedan toliko logičan i prirodan scenario, kao hipotetički i najmanje verovatan, mora da bude pomenut tek na kraju – umesto da je podrazumevano političko polazište, pa da se samo bavimo njegovom razradom i konkretizacijom.)

 

Od istog autora

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner